I nakon željeza - željezo?

Sinoć mi trenerica šalje sliku. Pet godina staru. A nekako mi se ne čini da je prošlo pet godina. A opet mi se čini kao da je prošlo stotinu.

Gledam tu sliku i razmišljam kako smo bili jaki. Jako nam je bilo dobro. Bio je to dobar dan, ali prije svega, bilo je to dobro razdoblje.

Ušao sam u girevoy baš nekako između dva života. Sasvim slučajno. A najbolje stvari u životu se uglavnom dešavaju neplanirano i, na neki način, slučajno.

I rasli smo zajedno. I ponosam sam na te dane. Skidali smo rekorde a nismo dali oholosti da nas uzme. Zato sam ostao. Nije bilo presinga. Niti osude. Upravo zato smo napravili 120%.

. . .

Ne dižem željezo već neko vrijeme. Trebao sam pauzu. Trebao sam maknuti mišiće koji su me smetali na biciklu. Mogao sam obarati bikove, ali bikova nije bilo na brdskim cestama. Trebao sam promjenu. Jer da sam ostao na tom intenzitetu, možda bih se po putu ozlijedio sa tko zna kakvim posljedicama. Promjena je bila dobra...

Život piše romane ... I stranice se okreću htjeli mi to ili ne. I trebam promjenu ponovo... Dobro je to. Jer nema ništa gore od bljutave hrane, bljutavog života, bljutavih treninga.

I nikad nije bilo pitanje da li se mogu vratiti. Samo je pitanje želim li. Jako tijelo je stanje trenutka. Trenuci, kao i udasi, dolaze i odlaze. Jaka glava pokreće svjetove.

Nikad se ne bojte fizički jakih. Bojte se onih sa snagom volje koja buši planine. Onih koji mogu držati tempo satima, danima, godinama... ni prejak, ni preslab već upravo dovoljan da samelje sve prepreke u finu prašinu.

Nisam nijedan rekord skinuo jer sam bio najjači. Ni blizu. Samo sam znao svoje tijelo i imao sam glavu koja nije znala za pucanje. To je sve.

. . .

Da li ću se vratiti? Možda. Kada? Ne znam. Tijelo ide tamo gdje ga um vodi. A ovaj um je sve, samo ne uspavan.

Život piše romane ... Vidimo li se možda ponovo na platformi jednog dana? ;)