The Final Solution
Gledao sam ga ispijenog. Oči mu već mjesecima nisam vidio. Samo su me dvije duplje gledale me tupo bole u lice. Tu i tamo je nešto sijevnulo u njima, nešto kao prkos, ali sam i suviše dobro znao da to nije ni prkos ni zdravi ljudski bijes. Bilo je to nešto što "dobiju" svi ljudi koji duže vrijeme borave u toj zgradi. Ličilo je na iskru, na induciranu struju, na jebeno Lentzovo pravilo. Ruke su mu se tresle, ne od straha, ne od alkoholne krize, već od iscrpljenosti i nemoći usljed krvavog rada u toj instituciji. Dobro sam znao koliko se mučio i bilo mi je žao što mu se to nije nimalo isplatilo.
Na moja pitanja nije odgovarao. Na sve moje upite je izbezumljeno mrmljao: "Hoću svoju dušu natrag! Ne dam je tebi...", ali sam vidio da on to ne priča meni nego zidu iza mene.
"Zgrada ne čuje, halo!!!", vikao sam mu u uho, ali me nije čuo. Ušao je u lift i koščatim prstom pogladio broj 13. Vrata su se zatvorila i ostavila me da razmišljam. Nešto mi je tu čudno bilo, jer nijedan Zavod sada nije radio i Bernard nije imao šta tražiti na vrhu zgrade... ...a onda mi je sinulo, udarilo me kao grom. Panično sam utrčao u drugi lift za njim.
Stigao sam ga tek na krovu. Gledao sam ga kako stoji na ogradi, dok nam je proljetni vjetar nadraživao lice. Samo je stajao i buljio u puni mjesec ispred sebe.
"Bernarde, šta to koji kurac radiš?!!"
"Nisam Bernard, ja sam bernardinac, pas lutalica..."
"Nemoj, šta radiš?"
"Idem na fly!"
To je rekao, a dobro smo obojica znali da ne ide na terminale surfati po Internetu. Okamenjen sam gledao kako se prekrižio, nešto promrmljao i obrušio se.
...
Nakon tri mjeseca sam izašao sa psihijatrije. Napustio sam i taj grad, i državu i otišao u Kanadu.
Još i dan-danas bježim od te zgrade koja mi u snovima proždire dušu. Još i danas pokušavam shvatiti gdje je nestala Bernardova...
Još i danas se tresem kad mi netko kaže da je sve to fer.
Na moja pitanja nije odgovarao. Na sve moje upite je izbezumljeno mrmljao: "Hoću svoju dušu natrag! Ne dam je tebi...", ali sam vidio da on to ne priča meni nego zidu iza mene.
"Zgrada ne čuje, halo!!!", vikao sam mu u uho, ali me nije čuo. Ušao je u lift i koščatim prstom pogladio broj 13. Vrata su se zatvorila i ostavila me da razmišljam. Nešto mi je tu čudno bilo, jer nijedan Zavod sada nije radio i Bernard nije imao šta tražiti na vrhu zgrade... ...a onda mi je sinulo, udarilo me kao grom. Panično sam utrčao u drugi lift za njim.
Stigao sam ga tek na krovu. Gledao sam ga kako stoji na ogradi, dok nam je proljetni vjetar nadraživao lice. Samo je stajao i buljio u puni mjesec ispred sebe.
"Bernarde, šta to koji kurac radiš?!!"
"Nisam Bernard, ja sam bernardinac, pas lutalica..."
"Nemoj, šta radiš?"
"Idem na fly!"
To je rekao, a dobro smo obojica znali da ne ide na terminale surfati po Internetu. Okamenjen sam gledao kako se prekrižio, nešto promrmljao i obrušio se.
...
Nakon tri mjeseca sam izašao sa psihijatrije. Napustio sam i taj grad, i državu i otišao u Kanadu.
Još i dan-danas bježim od te zgrade koja mi u snovima proždire dušu. Još i danas pokušavam shvatiti gdje je nestala Bernardova...
Još i danas se tresem kad mi netko kaže da je sve to fer.