Zima je ...
Zima je ono što nas podsjeća na Božić, Novu Godinu, na poklone i prežderavanje tokom praznika. Zima nam je draga još iz djetinjstva. Podsvjesno se još uvijek veselimo snijegu ma koliko mi to skrivali i vikali iza volana svojih automobila ili tramvaja.
Božić je dan kada se trudimo biti dobri i pošteni. Za Novu Godinu se obično obločemo i utopimo svoja božićna obećanja. Prvi mjesec Nove Godine se rješavamo suvišnih kilograma koje smo "natukli" sarmom i kolačima. Idemo u teretanu, na aerobik ili razne dijete.
Već u drugom mjesecu zaboravljamo sve što smo sami sebi obećali i nastavljamo živjeti kako smo i živjeli: od danas do sutra, s planovima za budućnost koji nikako da se ostvare.
Tako to rade obični ljudi, ali ja ovdje ne želim pisati o njima. Mene zanimaju neobični ljudi. Ne, nisu to političari u svojim pederskim odijelima, nisu to ni estradne zvijezde sa svojim ispraznim alkoholiziranim stihovima. Danas moje misli lete prema beskućnicima...
I njim je zima, zar ne? O itekako im je zima... Zima im je na drvenim krevetima ispod kartonskih pokrivača u parkovima. Zima im je na kolodvorima. Zima im je...
Neki dan sam čuo da je devet ljudi u Moskvi umrlo od hladnoće. "Da, ali daleko je Moskva", reći će neki. Istina, daleko je Moskva, ali je zima tu, među nama. I dok mi kitimo svoje borove i ubijamo se pečenicom i princes-krafnama, oni se tresu negdje u mraku.
I oni bi htjeli da ih se netko sjeti, da im netko pomogne, bilo tko... Koliko se samo novca troši na besmislene stvari: puške, bojne otrove, vile za "političke velikodostojnike", a ljudi umiru, sami u zimskoj noći.
Ne pokušavam biti patetičan niti ikome izazvati sažaljenje i tako mu uništiti mit o Novoj Godini, danu kad se gleda naprijed u svijetlu budućnost, nego bih samo htio da se, umjesto da tupo gledate u horizont tražeći sreću koja "nikako da dođe", malo osvrnete oko sebe i zagledate se u svog bližnjeg.
Jer, iako na TV-u ne čujete kako u Hrvatskoj ljudi umiru od hladnoće, vidite beskućnike kako se muče, a mnogi od njih nisu za to krivi. Neki su čak jednom imali i život. Zato nije važno, Moskva ili Zagreb, muško ili žensko, pametan ili glup, jer, kao što bi Rambo rekao, "Sudba kleta jednaka je bio gospodin ili drug".
Zašto je to sve tako? Možda smo mi ljudi pokvarena bića, malo previše zaokupljena sobom i malo previše slijepa za stvari oko nas. Možda nam je i zato ovako.
Stvari bi sigurno krenule nabolje da se izgrade prihvatilišta za te ljude, možda neka narodna kuhinja, da svaki grad organizira pomoć beskućnicima. Sigiurno bi se i oni osjećali ljudskije da ih se na ulici ne tretira kao kugu, da im se pronađe neki posao, da se i njima kupe neki pokloni za Božić i Novu Godinu. Onda bi i njima to bilo nešto posebno, a ovako im ostaje samo zima...
Božić je dan kada se trudimo biti dobri i pošteni. Za Novu Godinu se obično obločemo i utopimo svoja božićna obećanja. Prvi mjesec Nove Godine se rješavamo suvišnih kilograma koje smo "natukli" sarmom i kolačima. Idemo u teretanu, na aerobik ili razne dijete.
Već u drugom mjesecu zaboravljamo sve što smo sami sebi obećali i nastavljamo živjeti kako smo i živjeli: od danas do sutra, s planovima za budućnost koji nikako da se ostvare.
Tako to rade obični ljudi, ali ja ovdje ne želim pisati o njima. Mene zanimaju neobični ljudi. Ne, nisu to političari u svojim pederskim odijelima, nisu to ni estradne zvijezde sa svojim ispraznim alkoholiziranim stihovima. Danas moje misli lete prema beskućnicima...
I njim je zima, zar ne? O itekako im je zima... Zima im je na drvenim krevetima ispod kartonskih pokrivača u parkovima. Zima im je na kolodvorima. Zima im je...
Neki dan sam čuo da je devet ljudi u Moskvi umrlo od hladnoće. "Da, ali daleko je Moskva", reći će neki. Istina, daleko je Moskva, ali je zima tu, među nama. I dok mi kitimo svoje borove i ubijamo se pečenicom i princes-krafnama, oni se tresu negdje u mraku.
I oni bi htjeli da ih se netko sjeti, da im netko pomogne, bilo tko... Koliko se samo novca troši na besmislene stvari: puške, bojne otrove, vile za "političke velikodostojnike", a ljudi umiru, sami u zimskoj noći.
Ne pokušavam biti patetičan niti ikome izazvati sažaljenje i tako mu uništiti mit o Novoj Godini, danu kad se gleda naprijed u svijetlu budućnost, nego bih samo htio da se, umjesto da tupo gledate u horizont tražeći sreću koja "nikako da dođe", malo osvrnete oko sebe i zagledate se u svog bližnjeg.
Jer, iako na TV-u ne čujete kako u Hrvatskoj ljudi umiru od hladnoće, vidite beskućnike kako se muče, a mnogi od njih nisu za to krivi. Neki su čak jednom imali i život. Zato nije važno, Moskva ili Zagreb, muško ili žensko, pametan ili glup, jer, kao što bi Rambo rekao, "Sudba kleta jednaka je bio gospodin ili drug".
Zašto je to sve tako? Možda smo mi ljudi pokvarena bića, malo previše zaokupljena sobom i malo previše slijepa za stvari oko nas. Možda nam je i zato ovako.
Stvari bi sigurno krenule nabolje da se izgrade prihvatilišta za te ljude, možda neka narodna kuhinja, da svaki grad organizira pomoć beskućnicima. Sigiurno bi se i oni osjećali ljudskije da ih se na ulici ne tretira kao kugu, da im se pronađe neki posao, da se i njima kupe neki pokloni za Božić i Novu Godinu. Onda bi i njima to bilo nešto posebno, a ovako im ostaje samo zima...