Manimal
Evo, stojim pred potpunom pomrčinom Sunca, pred Nostradamusovim proročanstvima i ljudskom glupošću i pitam se hoće li svijet uskoro potpuno nestati ili je "fien de secle" opčinio moj um, te se bavi uglavnom mračnim mislima.
Osjećam snagu u svojim udovima, usudio bih se čak reći da vjerujem u nekakvu budućnost ... Ne znam, nekako ne bih želio da sve sad odjednom nestane.
Onda se uhvatim kako razmišljam vrijedi li uopće ljudski rod toliko da bude pošteđen od nekakve kozmičke katastrofe?
Oko sebe vidim bijedu i nacionalnu netrpeljivost, zavist, zlobu i pljačku, totalne idiote kako upravljaju svim i svačim, laži i korupciju... Ma šta ja Vama pričam, nitko ovdje (još uvijek, nadam se) nije ćorav.
Teško mi je kad vidim da susjed susjeda mrzi samo zato što je pripadnik druge vjerske ili nacionalne skupine, ili jednostavno samo zato što su mu rekli da je to ispravno. Nije bitno što bi mu on mogao biti najbolji prijatelj, što ga zna gotovo cijeli život, niti što mu je dijete spasio od utapanja. Počeli su puhati neki drugi vjetrovi, koji su mnoge iskvarili i okrenuli protiv čovjeka. Jer, ja ne mogu drugačije objasniti klicanje masovnim ubojicama, samo zato što su u ime vlastitog, ubijali neki drugi narod. Ne vide da ubojica ostaje ubojica, bez obzira u kakav socijalni ili neki drugi milje ga smjestili i da, onaj tko je u stanju pobiti ljude s kojima je do jučer dijelio sve lijepe i ružne trenutke ovog gorkog života samo zato što je to odjednom postalo moderno, ne prepoznaje neprijatelja dok mu ga netko drugi ne pokaže, a taj netko ima vrlo opasne planove.
Genetika je uznapredovala, kažu. Kloniranje ovce je bio samo početak. Danas se veliki znanstvenici igraju Boga, pokušavajući stvoriti život onakav kakvim ga oni vide. Rezultati njihovog rada su dobro poznati. Nastale su nove životinjske vrste. Nakon katastrofe u Černobilu, pojavile su se žabe sa većim brojem nogu (Francuzi bi bili presretni da imaju tako nešto u svom susjedstvu), da bi neki ludi znanstvenik sebi dao zadatak da razvije novu vrstu žaba koje bi imale tri ili više nogu.
Također je stvoren novi kućni ljubimac: pas bez dlake. Ovo kukavno i ružno stvorenje, koje izgleda kao da je ispalo iz kipuće vode, je toliko osjetljivo da ga treba po zimi utopljavati, a po ljeti mazati kremama kako ne bi na smrt izgorjelo od sunca.
Vrh ledenog brijega genetskog inženjeringa ne obećava ništa dobro, a možemo samo nagađati šta se dešava u ovom trenutku u dobro skrivenim laboratorijima. Mislite da se kloniranje čovjeka još nije desilo? Razmislite ponovo! Ne bih se nimalo iznenadio kad bi vojnici budućnosti izgledali u dlaku jednako i ponašali se jednako. Takva mogućnost bi mnogim državnicima bila (ili možda jeste) san snova. Zamislite samo da klonirate najagresivnijeg, po mogućnosti ne baš jako pametnog, borca za skidanje ljudskih glava i nabijanje istih na kolac i stvorite 10000 opasnih ubojica koji samo čekaju vašu zapovijed da krenu igre bez granica. Ili, da klonirate vrhunskog sportaša i napravite cijeli nogometni tim.
Pitanje duha, ili duše, te posljedica takvog razmišljanja mnoge ne zanima.
Genetski modificirana hrana, poznata po tome što izaziva tumore svih vrsta i veličina, masovno se uvozi u nerazvijene zemlje trećeg svijeta. Takvih proizvoda ima i kod nas i odgovorne zaboli organ za posljedicama. A kakva se briga uopće mogla i očekivati od rase koja jede ovčije fetuse samo da bi sebe nazivali gurmanima. E pa, vrhunski gurmane, budi spreman da progutaš tumor veličine dječije glave! Sirov.
"Homo homini lupus" rekli su stari Latini. Nisu ni bili svjesni koliko su imali pravo. Iako ni oni nisu bili nevinašca (sjetite se samo njihove glavne razbibrige - nahranite lavove), nisu ni do koljena modernim koljačima i probisvjetovima. Današnje metode ratovanja su toliko efikasne i dosadne da prosječni vojnik vidi krv samo ako teče iz njegovog vlastitog tijela, a onda je obično prekasno za radovanje.
Veliki vojni analitičari uporno negiraju jednu vrlo važnu činjenicu, a to je da je čovjek rođen u krvi i žudi za prolijevanjem iste. Samim tim mu nije dovoljno ispaliti bateriju VBR projektila i pobiti stotine ljudi, ako nije u stanju gledati njihove utrobe kako pucaju. Onda su izmišljena vojna odmarališta za pripadnike suprotnog mišljenja, koje su neuki kasnije prozvali koncentracijskim logorima i dali im negativno značenje, a oni su ustvari mjesto gdje katarzu doživljava svaki iole pristojan isfrustrirani vojnik kojem je pun kurac ubijanja na daljinski. Kao jebena video igra!!! Ljudi hoće krvi! Panem et circenses! Ne bih htio blatiti papir i prepričavati šta se radilo (i, što je najtragičnije, još uvijek se radi) u takvim odmaralištima. Poslije tvrde kako nije bilo gušenja plinom (stvarno su se tuširali, pa i Head & Shoulders smo im nabavili, a oni sad tako...), nije bilo rezanja motornom pilom (Manjačo, mati!), sve ono što su novinari snimili je čista izmišljotina i fotomontaža (idi molim te, nitko tako mršav ne može se stvarno držati na životu), doktori su se trsili da izliječe epidemije gripe koje su se znale pojaviti...
Sve je bilo krasno, pravi piknik; dijelili su se kondomi i alkohol, cigarete su se gazile, toliko ih je bilo), disco večeri su se održavale svake noći (krici oduševljenja su parali noć, stvarno su parali, pitajte mještane okolnih mjesta). Logoraši su imali svoja kulturno umjetnička društva. Sve je bilo baš cakano. Jedino se pred jutro znao osjetiti gadan smrad, što od alkohola i bljuvotine, a što od mokraće, jer su pijani bećari pišali uz prvi zid na koji bi se uspjeli osloniti, a kako je bilo ratno stanje i Pur-a nismo imali, potrošnja živog vapna je naglo porasla.
"Homo homini lupus", da... Masovne ubojice su se toliko nakotile, da prijeti velika opasnost da će uskoro, u nedostatku nevinih žrtava, početi kokati jedni druge. Broj budala se toliko rapidno povećao da više čovjek ne može niti u tramvaj ući a da ne naleti na jednu od njih. Prijateljicu su mi nedavno napipavala dva talijanska perverznjaka, negdje u Rimu u sred bijela dana u autobusu. Ni Zagreb puno ne zaostaje za sitnim seksualnim manijacima. Zanima me rađaju li se ljudi tako poremećeni, ili ih društvo napravi takvima. U svakom slučaju, oni su tu, loši, neukrotivi i totalno ludi.
I, kao da sve to nije dovoljno, nekoj je budali pali na pamet zašto bi on tražio žrtve po ulicama i trgovima i trčao za njima spuštenih hlača (ako ste ikad probali vjerojatno znate da je to poprilično jalov posao), pa je osnovao sektu koja je okupljala njemu slične slaboumnike. Osnivači sekti su u pravilu šizofreničari s kompleksom Mesije ili lukavi lupeži koji su tu da izvuku i zadnju paru od svojih sljedbenika ili... Bio je jedan (siguran sam da nije ostao usamljen) koji je imao isključivo seksualno pravo na sve žene u sekti. Baš se pitam koja mu je mistična sila to predložila... Najgore od svega je kad vidim da je takva jedna hodajuća septička jama u smrt odvela desetke mladih života, mahom maloljetnika u krizi identiteta opčinjenih slatkim riječima te zmije u ljudskom izdanju.
Šta je još ostalo? Nasilje na svakom koraku. Gramzivost, pohlepa, zavist... Ljudski rod žeđa za vlastitom krvlju i teško da će se napiti u dogledno vrijeme. Kad bih sad počeo nabrajati sva zla što ih je ljudski mozak osmislio i proveo u djela, jutro bi me prekinulo u radu da mi kaže da radim uzaludan posao, jer će se uvijek naći netko tko će ubiti nekako drugačije, tko će imati posebnu tehniku zavrtanja vrata i odvlačenja prestrašenih djevojaka u mračnu uličicu.
Antologija ljudske gluposti nikad neće biti u potpunosti napisana, sve dok nam živo (trulo) srce bije na ovom izmučenom planetu. Tko zna, možda će je napisati neke naprednije i manje krvoločne civilizacije nad prašinom jednog tek uništenog planeta Sunčevog sustava.
Pa ipak, nakon svega, u moru ljudskog zla, u meni još uvijek postoji nada da nisu svi ljudi zlice i sitne ubojice. Nada da postoje oni koji su nadahnuti nekom nepoznatom, možda Božanskom, silom da čine dobro. Možda nam se uskoro stvarno sprema novi veliki potop. Samo, tko zna, možda ni tad neće biti sve izgubljeno. A možda ja jednostavno serem bez veze i pokvarenim upaljačem krešem uzaludno u tami. Čovjek - zvijer nikad neće sam moći razbiti tamu oko sebe. Pitanje je samo ima li nekoga da mu pomogne i ie li on toga uopće vrijedan.
Osjećam snagu u svojim udovima, usudio bih se čak reći da vjerujem u nekakvu budućnost ... Ne znam, nekako ne bih želio da sve sad odjednom nestane.
Onda se uhvatim kako razmišljam vrijedi li uopće ljudski rod toliko da bude pošteđen od nekakve kozmičke katastrofe?
Oko sebe vidim bijedu i nacionalnu netrpeljivost, zavist, zlobu i pljačku, totalne idiote kako upravljaju svim i svačim, laži i korupciju... Ma šta ja Vama pričam, nitko ovdje (još uvijek, nadam se) nije ćorav.
Teško mi je kad vidim da susjed susjeda mrzi samo zato što je pripadnik druge vjerske ili nacionalne skupine, ili jednostavno samo zato što su mu rekli da je to ispravno. Nije bitno što bi mu on mogao biti najbolji prijatelj, što ga zna gotovo cijeli život, niti što mu je dijete spasio od utapanja. Počeli su puhati neki drugi vjetrovi, koji su mnoge iskvarili i okrenuli protiv čovjeka. Jer, ja ne mogu drugačije objasniti klicanje masovnim ubojicama, samo zato što su u ime vlastitog, ubijali neki drugi narod. Ne vide da ubojica ostaje ubojica, bez obzira u kakav socijalni ili neki drugi milje ga smjestili i da, onaj tko je u stanju pobiti ljude s kojima je do jučer dijelio sve lijepe i ružne trenutke ovog gorkog života samo zato što je to odjednom postalo moderno, ne prepoznaje neprijatelja dok mu ga netko drugi ne pokaže, a taj netko ima vrlo opasne planove.
Genetika je uznapredovala, kažu. Kloniranje ovce je bio samo početak. Danas se veliki znanstvenici igraju Boga, pokušavajući stvoriti život onakav kakvim ga oni vide. Rezultati njihovog rada su dobro poznati. Nastale su nove životinjske vrste. Nakon katastrofe u Černobilu, pojavile su se žabe sa većim brojem nogu (Francuzi bi bili presretni da imaju tako nešto u svom susjedstvu), da bi neki ludi znanstvenik sebi dao zadatak da razvije novu vrstu žaba koje bi imale tri ili više nogu.
Također je stvoren novi kućni ljubimac: pas bez dlake. Ovo kukavno i ružno stvorenje, koje izgleda kao da je ispalo iz kipuće vode, je toliko osjetljivo da ga treba po zimi utopljavati, a po ljeti mazati kremama kako ne bi na smrt izgorjelo od sunca.
Vrh ledenog brijega genetskog inženjeringa ne obećava ništa dobro, a možemo samo nagađati šta se dešava u ovom trenutku u dobro skrivenim laboratorijima. Mislite da se kloniranje čovjeka još nije desilo? Razmislite ponovo! Ne bih se nimalo iznenadio kad bi vojnici budućnosti izgledali u dlaku jednako i ponašali se jednako. Takva mogućnost bi mnogim državnicima bila (ili možda jeste) san snova. Zamislite samo da klonirate najagresivnijeg, po mogućnosti ne baš jako pametnog, borca za skidanje ljudskih glava i nabijanje istih na kolac i stvorite 10000 opasnih ubojica koji samo čekaju vašu zapovijed da krenu igre bez granica. Ili, da klonirate vrhunskog sportaša i napravite cijeli nogometni tim.
Pitanje duha, ili duše, te posljedica takvog razmišljanja mnoge ne zanima.
Genetski modificirana hrana, poznata po tome što izaziva tumore svih vrsta i veličina, masovno se uvozi u nerazvijene zemlje trećeg svijeta. Takvih proizvoda ima i kod nas i odgovorne zaboli organ za posljedicama. A kakva se briga uopće mogla i očekivati od rase koja jede ovčije fetuse samo da bi sebe nazivali gurmanima. E pa, vrhunski gurmane, budi spreman da progutaš tumor veličine dječije glave! Sirov.
"Homo homini lupus" rekli su stari Latini. Nisu ni bili svjesni koliko su imali pravo. Iako ni oni nisu bili nevinašca (sjetite se samo njihove glavne razbibrige - nahranite lavove), nisu ni do koljena modernim koljačima i probisvjetovima. Današnje metode ratovanja su toliko efikasne i dosadne da prosječni vojnik vidi krv samo ako teče iz njegovog vlastitog tijela, a onda je obično prekasno za radovanje.
Veliki vojni analitičari uporno negiraju jednu vrlo važnu činjenicu, a to je da je čovjek rođen u krvi i žudi za prolijevanjem iste. Samim tim mu nije dovoljno ispaliti bateriju VBR projektila i pobiti stotine ljudi, ako nije u stanju gledati njihove utrobe kako pucaju. Onda su izmišljena vojna odmarališta za pripadnike suprotnog mišljenja, koje su neuki kasnije prozvali koncentracijskim logorima i dali im negativno značenje, a oni su ustvari mjesto gdje katarzu doživljava svaki iole pristojan isfrustrirani vojnik kojem je pun kurac ubijanja na daljinski. Kao jebena video igra!!! Ljudi hoće krvi! Panem et circenses! Ne bih htio blatiti papir i prepričavati šta se radilo (i, što je najtragičnije, još uvijek se radi) u takvim odmaralištima. Poslije tvrde kako nije bilo gušenja plinom (stvarno su se tuširali, pa i Head & Shoulders smo im nabavili, a oni sad tako...), nije bilo rezanja motornom pilom (Manjačo, mati!), sve ono što su novinari snimili je čista izmišljotina i fotomontaža (idi molim te, nitko tako mršav ne može se stvarno držati na životu), doktori su se trsili da izliječe epidemije gripe koje su se znale pojaviti...
Sve je bilo krasno, pravi piknik; dijelili su se kondomi i alkohol, cigarete su se gazile, toliko ih je bilo), disco večeri su se održavale svake noći (krici oduševljenja su parali noć, stvarno su parali, pitajte mještane okolnih mjesta). Logoraši su imali svoja kulturno umjetnička društva. Sve je bilo baš cakano. Jedino se pred jutro znao osjetiti gadan smrad, što od alkohola i bljuvotine, a što od mokraće, jer su pijani bećari pišali uz prvi zid na koji bi se uspjeli osloniti, a kako je bilo ratno stanje i Pur-a nismo imali, potrošnja živog vapna je naglo porasla.
"Homo homini lupus", da... Masovne ubojice su se toliko nakotile, da prijeti velika opasnost da će uskoro, u nedostatku nevinih žrtava, početi kokati jedni druge. Broj budala se toliko rapidno povećao da više čovjek ne može niti u tramvaj ući a da ne naleti na jednu od njih. Prijateljicu su mi nedavno napipavala dva talijanska perverznjaka, negdje u Rimu u sred bijela dana u autobusu. Ni Zagreb puno ne zaostaje za sitnim seksualnim manijacima. Zanima me rađaju li se ljudi tako poremećeni, ili ih društvo napravi takvima. U svakom slučaju, oni su tu, loši, neukrotivi i totalno ludi.
I, kao da sve to nije dovoljno, nekoj je budali pali na pamet zašto bi on tražio žrtve po ulicama i trgovima i trčao za njima spuštenih hlača (ako ste ikad probali vjerojatno znate da je to poprilično jalov posao), pa je osnovao sektu koja je okupljala njemu slične slaboumnike. Osnivači sekti su u pravilu šizofreničari s kompleksom Mesije ili lukavi lupeži koji su tu da izvuku i zadnju paru od svojih sljedbenika ili... Bio je jedan (siguran sam da nije ostao usamljen) koji je imao isključivo seksualno pravo na sve žene u sekti. Baš se pitam koja mu je mistična sila to predložila... Najgore od svega je kad vidim da je takva jedna hodajuća septička jama u smrt odvela desetke mladih života, mahom maloljetnika u krizi identiteta opčinjenih slatkim riječima te zmije u ljudskom izdanju.
Šta je još ostalo? Nasilje na svakom koraku. Gramzivost, pohlepa, zavist... Ljudski rod žeđa za vlastitom krvlju i teško da će se napiti u dogledno vrijeme. Kad bih sad počeo nabrajati sva zla što ih je ljudski mozak osmislio i proveo u djela, jutro bi me prekinulo u radu da mi kaže da radim uzaludan posao, jer će se uvijek naći netko tko će ubiti nekako drugačije, tko će imati posebnu tehniku zavrtanja vrata i odvlačenja prestrašenih djevojaka u mračnu uličicu.
Antologija ljudske gluposti nikad neće biti u potpunosti napisana, sve dok nam živo (trulo) srce bije na ovom izmučenom planetu. Tko zna, možda će je napisati neke naprednije i manje krvoločne civilizacije nad prašinom jednog tek uništenog planeta Sunčevog sustava.
Pa ipak, nakon svega, u moru ljudskog zla, u meni još uvijek postoji nada da nisu svi ljudi zlice i sitne ubojice. Nada da postoje oni koji su nadahnuti nekom nepoznatom, možda Božanskom, silom da čine dobro. Možda nam se uskoro stvarno sprema novi veliki potop. Samo, tko zna, možda ni tad neće biti sve izgubljeno. A možda ja jednostavno serem bez veze i pokvarenim upaljačem krešem uzaludno u tami. Čovjek - zvijer nikad neće sam moći razbiti tamu oko sebe. Pitanje je samo ima li nekoga da mu pomogne i ie li on toga uopće vrijedan.