Konzultacije na FER-u
Sjećam se kad sam upisao FER i dana sam došao na uvodno predavanje. Pun entuzijazma (kao i većina ostalih) sam slušao šta mi dekan i ostali imaju za reći. Između ostalog mi je privukla pažnju izjava jednog profesora, čijeg se imena ni izgleda više ne mogu sjetiti (tada su mi svi oni bili isti). Rekao je da ako student redovno prati predavanja i ide na vježbe, ispit je praktično spremljen i takvi studenti nemaju problema s polaganjem ispita. Još isti dan sam načuo da to baš i nije tako, ali kako je na FER-u dobro sve izjave ovakvih ili onakvih studenata uzimati s rezervom, nisam tome pridavao veću pažnju. Nekako sam htio da je taj profesor u pravu. Danas mi se ta njegova izjava čini kao najljepša bajka s naše trinaestokatnice. Čak sam i u službenoj publikaciji Fakulteta, koja se svake godine može kupiti u skriptarnici i koja pojašnjava način studiranja na FER-u i daje iscrpan popis predmeta koji se tu mogu slušati, pročitao nešto slično.
Istina je naravno potpuno drugačija. Proći ispit, samo slušajući predavanja, prisustvujući auditornim vježbama i tu i tamo malo rješavajući zadatke, može se samo na blef. U to se uvjere gotovo svi studenti našeg fakulteta, neki prije, neki kasnije, ali sviju na kraju to lupi. Samo par ljudi koje ja znam još uvijek idu na sreću. Njih smatram pravim fenomenima. Čak sam razmišljao da s jednim igram LOTO, pa da dobit dijelimo po pola. Neki ljudi prolaze pismene i kad su već sigurni da će pasti i da idu na komisiju (da ne govorim o tome kako im još na usmenom ispitu dignu ocjenu). Njihova sreća se graniči sa stvarnošću i ulazi u područje Zone sumraka. Nekad pomislim kako bi trebalo o njima snimiti jednu epizodu Dosjea X. Siguran sam da bi to postala najgledanija serija među studentima FER-a.
Samo, takvih je iznimno malo. Ja znam samo dvojicu, od kojih je jedan najveći majstor za prepisivanje kojeg sam ikad vidio. Svi ostali (osim malobrojnih koji očiste godinu na ljeto i imaju prosjeke iznad 4.0 - ali njima ovaj članak ionako nije potreban) muku muče s ispitima koji su se na početku semestra činili sasvim pristojnim, usudio bih se reći čak i zgodnim.
Prije nego što nastavim, htio bih malo reći o lumenima i "lumenima", tj. osvrnuti se malo na ono nekima škakljivo pitanje: "Čuj, a koliki je tvoj prosjek?"
Svi znamo da na FER-u ima zaista izuzetnih studenata, koje ja od milja zovem luđacima (ništa pogrdno, vjerujte mi). Oni zaslužuju sve čestitke za svoj rad i nadarenost. I iako većinu njih studenti ne podnose jer su arogantni, bezobzirni, njihovu kvalitetu ne možemo negirati. Ma šta govorili o njima, makar ih zvali raznim imenima (čak i onima koja uključuju nazive za kraj probavnog sustava domaćih životinja), svi moramo priznati da je njihovo znanje zaista veliko.
Međutim, među populacijom naših studenata ima i onih čiji je prosjek toliko "isfriziran", kod nekih iz za jednu cijelu ocjenu. To su oni poznati žicari, koji poslije svakog kolokvija, poslije svakog ispita trče na zavode i moljakaju svaki bod. Ne prezaju ni od toga da očajavaju i na usmenom da bi dobili više. Nekad su to takve ljigave scene da se ljudima koji to sa strane slušaju okreće želudac, ali to očigledno takve ljude ne sprečava da, na granici plača, natežu profesora za rukav i moljakaju. Što više izmuzu, to su sretniji. Najgore od svega je to što im je prosjek mjerilo samopouzdanja. Činjenica je da među nama ima ozbiljno bolesnih. Sva sreća da odnedavno postoji i psihološko savjetovalište u kojemu im se možda može i pomoći. Stoga, nemojte ih prezirati, žalite ih. Vi barem još imate svoj ponos. Ali, da se ja vratim onima za koje sve ovo pišem.
Primijetio sam da mnogi studenti ne znaju učiti. Onaj koji dvaput ovlaš prijeđe auditorne i riješi par rokova, s tim da za usmeni planira učiti tek ako prođe pismeni, ima jako male šanse za proći. Takav pristup samo povećava vjerojatnost da se uskoro nađe pred komisijom. Komisija, kao takva, se svakome može desiti, ali sve ima svoje granice. Znam jednog studenta koji je još na prvoj godini, a pao je već četiri komisije, a jednu je prošao (bila je to linearna algebra!). On čak nije učio ni cijelo gradivo za ispite, već dijelove koji mu se nisu činili preteški.
Mnogi se teško snađu u tim novim uvjetima. Svi znamo kako je u srednjoj školi bilo dovoljno naučiti par stranica iz male teke, dobiti ocjenu i nakon toga ljenčariti mjesec dana dok profesor sviju ne ispita, ili dok se ne približi kontrolni. Mnogi taj, za srednju školu savršeni, sistem primijenjuju i na fakultetu, što završava katastrofalno. Takve greške se nerijetko plaćaju gubitkom godine, a da ne govorim o demoralizaciji koja s tim dolazi.
Stoga mi stvarno nije jasno zašto profesori na uvodnim predavanjima i po tko zna kakvim brošuricama tipa "na FER-u malo razmišljaš, pa se ispiti sami od sebe polažu" pokušavaju studente uljuljati u lažnu sigurnost. Onome tko ne želi slušati, džabe je govoriti, ali dosta ljudi se gadno opeče jer slijepo vjeruju takvim pričama samo zato što dobro zvuče.
I ja sam dobio svoje slušajući takve stvari. Malo sam učio, pa eto i predavanja sam pratio (neka više, neka manje), na auditorne sam išao, ali problemi nisu nestali. Naprotiv! Nekad su se činili nepremostivi. Tako je to išlo dok me stariji nisu "naučili zanatu".
Pravilo broj jedan: Nikad ne vjeruj kad ti kažu "bit će ovo, ali ne sve, ovo neće jer je preteško, to ti je lagano, samo malo pročitaš, samo ova pitanja pita na usmenom ". Takve stvari jednostavo ne prolaze. Pitanja koja profesor pita na usmenom su dobra, ali ne ako dolaze iz sumnjivih izvora kako to često biva. Osim toga, vrlo lako se može desiti da se profesor razboli, ili da negdje hitno otputuje pa Vam dođe drugi, o kome ništa ne znate. U tom slučaju postoje dva ishoda: Ako ste učili po pitanjima i ništa više gotovo sigurno ćete pasti, pogotovo ako ovaj profesor slovi kao stroži od onog za kojeg ste se Vi spremali. Ako ste učili sve i učili s razumijevanjem (mnogi profesori naprosto pozelene od bijesa kad vide da je netko naučio izvod napamet kao "Lijepu našu" i da pojma nema zašto je npr. onaj epsilon u nazivniku) i uz pretpostavku da ste ostali pribrani vrlo vjerojatno ćete proći ispit.
Pravilo broj dva: NE PANIČARITE! Panika je Vaš najveći neprijatelj. Ona će Vam sve teoreme i formule isisati iz glave. Unutra neće ništa ostati osim ogromne kugle koja viče "Bože, pašću ispit. Bože, pašću ponovo" i odbija se o stijenke Vaše lubanje. Ako se nečega, ponekad tako elementarnog, jednostavno ne možete sjetiti, rješavajte ostalo. Stvari kliznu natrag na svoje mjesto kad riješite prvi zadatak i tako probijete led. Mnoge je panika koštala prijemnog, ali, na žalost, tu nema drugog izlaska (osim nekad na plaćanje).
Pravilo broj tri je najvažnije i glasi: Konzultirajte se!!! Asistenti će Vam kožu oderati zbog sitnica koje sami sa sobom niste raščistili ili Vam nisu bile jasne a niste nikog pitali. Na auditornima se rješavaju zadaci iz konkretnih oblasti, ali onome tko na primjer dvadeset godina prijektira stabilizatore neke stvari su same po sebi razumljive i blesave za objašnjavanje ili jednostavno nema vremena za njih, ali Vama koji se po prvi put susrećete s njima su potpuno zbrkane i nejasne. To je jako velik problem na FER-u. Asistenti su predaleko i već dugo se nisu u stanju fokusirati na stvari koje su stvarno nejasne. Svaki predmet ima svoje cake za određene tipove zadataka. Mnoge od njih Vam nitko ni na predavanjima, ni na auditornim vježbama neće pokazati. Na njih nekad naletite tek u nekom zadatku koji se pojavio prije dvije godine na jednom od rokova. Malo je nehumano očekivati od studenta da takve stvari sebi razjasni kao da je to nekad davno čuo negdje u sedmom osnovne. Tad možete povući za rukav nekog od lumena iz grupe, ali oni su obično prepotentni i nikad nemaju vremena, pa to ostavite za zadnji čas i Slijedeće što Vam se desi je da se nađete na ispitu i treba Vam upravo ta stvar, a asistent se ne može načuditi zašto "onaj mali s naočalama" lupa glavom o stol.
Kasnije se nemate kome žaliti. Nikoga nije briga što to niste nigdje prije čuli. To nije njihov problem. "Pa, zaboga, Vi ste budući injženjeri, morate se snalaziti", prečesto se čuje kao opravdanje i za neke stvari koje nisu korektne ni pedagoške. Nakon par takvih fijaska, jedino što Vam ostaje su kozultacije, pa potpuno obeshrabreni odlazite na zavod. To je pogrešno! Konzultacije trebaju biti na prvom mjestu. Uvijek se sjetite da se upravo zbog takvih sitnica padaju ispiti (osim ako ponekad ne izađete onako, više informativno, što nije česta praksa za nas koji nosimo breme 3+1) i da njihovo pojašnjenje može imati težinu prolaznosti. Onda Vam ne ništa ne vrijedi 150 zadataka koje ste prije riješili.
Konzultacije postoje iz svih predmeta, bar je zvanično tako. Postoje i termini za konzultacije. Postoje i ljudi koje ih drže. Sve je to lijepo na papiru, ali istina nekad zna dobro zatresti. Nezgodno je što dosta asistenata nikad ne kaže za konzultacije, niti su termini igdje napisati, pa studenti moraju tumarati po zavodima tražeći nekog da im razjasni vektorsku analizu ili nesimatrična diferencijska pojačala.
Druga stvar je što je sve prvi put jako škakljivo. Nikad ne znate kakav je asistent kad napusti dvoranu. Vjerujte mi, ponekad se možete neugodno iznenaditi. Sjećam se kad sam jednom došao na konzultacije kod jedne gospođe (ne želim navoditi imena, ni predmet o kojem je riječ, ali neki će je možda prepoznati) koja se na auditornima činila sasvim pristojna. Odvela me je u neku prostoriju u kojoj je užasno smrdjelo po sirćetu (ili nekakvoj nagrizajućoj tvari), jer su na zavodu napokon odlučili pročistiti automat za kavu. Već nakon prvih par pitanja osjećao sam se vrlo nelagodno. Odgovori su bili tipa: "Ne znam! Šta ja znam! To, to ti je u knjizi! To imaš u knjizi. Ma odakle ti ti zadaci?! " Nikad poslije kod nje nisam otišao na konzultacije. Danima nisam mogao doći sebi. Stvari čije poznavanje će mi omogućiti da možda prođem ispit, njoj su bile potpuno nezanimljive i bezvezne. Neke stvari nije ni saslušala do kraja.
Kako sam dosta posjećivao konzultacije, stekao sam i dosta iskustva po tom pitanju. Viđao sam asistente koji su se toliko pravili prepametni i Bogom dani da mi je bilo zlo. Uopće mi nije bilo jasno kako se netko može tako ponašati. Na ulici smo potpuno jednaki. Zar tim ljudima nikada ne pada na pamet da bi danas-sutra možda mogli i raditi s nekim od studenata čije intelektualne sposobnosti tako glasno umanjuju? Zaboga, nikad se ne zna tko će čiju pomoć jednog dana zatrebati. Zar si netko može dozvoliti da izgradi takav image da mu iza leđa govore: "Gledaj onoga, on ti je najveće đubre na zavodu. Taj ti ne bi pomogao ni kad bi umirao!"? Meni takvi ljudi nikad neće biti jasni.
Znalo se i desiti da asistent ne zna neke stvari koje se čak pojavljuju na ispitima. Jednostavno ne zna. Onda Vas šalju god nekog drugog asistenta ili jednostavno kažu: "Ma to ti neće biti na ispitu" (i to mi se desilo). Ima i poštenih koji priznaju da ne znaju, a ima i onih koji će pribjeći svakakvim sredstvima samo da ne moraju priznati da ne znaju riješiti neki zadatak.
Iako na ovom našem FER-u ima dosta bezobrazluka i zluradosti, ima i ljudi bez kojih bi, usuđujem se reći, FER postao tamnica bez tračka svjetlosti. Ne želim imenovati nikoga tko se nije iskazao u svom poslu i odnosu prema studentima, ali vrijedilo bi spomenuti ljude koji zaslužuju titule koje imaju i posao koji rade. Ovaj Fakultet ne bi ni upola toliko vrijedio kad ne bi bilo asistenta dr. Ilka Brnetića, sa Zavoda za primijenjenu matematiku, doc. dr. Adrijana Barića sa Zavoda za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave, te asistenta Peranovića sa Zavoda za osnove elektrotehnike i električka mjerenja. S koliko požrtvovanosti ovi ljudi rade svoj posao znaju samo oni koji su bili na njihovim predavanjima i vježbama i ako su ih ponekad otišli upitati za koji savjet. Da je više ovakvih ljudi na Fakultetu, ne bi FER bio ništa lakši, ali bi pokazao da ima ono što se jako rijetko može nazrijeti unutar njegovih hladnih, mramorom obloženih, zidova. Pokazao bi da ima dušu. To je jako važno, pogotovo na prve dvije godine studija (naročito na drugoj, koja je i najteža), jer se lako izgubiti u prenatrpanom programu i preteškim ispitima, a sve to u tako malo vremena. Želio bih ovdje zahvaliti tim profesorima i asistentima na svemu što su učinili za nas studente. Neki od njih se toliko ističu iznad svih ostalih na svom zavodu, da ih studenti doslovno smatraju jedinim pozitivcima tamo. Ono što oni rade za nas i kad nisu zato plaćeni nećemo i ne smijemo nikad zaboraviti. Samo tako, gospodo, studenti stoje iza Vas!
Svim studentima bih preporučio da obilato iskoriste svoje pravo na konzultacije, jer je to najbolji način za brušenje znanja i spremanje za ispite koji nisu ni lagani ni bez zamki u koje je lakše upasti nego se na prvi pogled čini.
Preduhitrite ih i pitajte prije nego što oni pitaju Vas, jer Vam oni neznanje neće oprostiti.
Istina je naravno potpuno drugačija. Proći ispit, samo slušajući predavanja, prisustvujući auditornim vježbama i tu i tamo malo rješavajući zadatke, može se samo na blef. U to se uvjere gotovo svi studenti našeg fakulteta, neki prije, neki kasnije, ali sviju na kraju to lupi. Samo par ljudi koje ja znam još uvijek idu na sreću. Njih smatram pravim fenomenima. Čak sam razmišljao da s jednim igram LOTO, pa da dobit dijelimo po pola. Neki ljudi prolaze pismene i kad su već sigurni da će pasti i da idu na komisiju (da ne govorim o tome kako im još na usmenom ispitu dignu ocjenu). Njihova sreća se graniči sa stvarnošću i ulazi u područje Zone sumraka. Nekad pomislim kako bi trebalo o njima snimiti jednu epizodu Dosjea X. Siguran sam da bi to postala najgledanija serija među studentima FER-a.
Samo, takvih je iznimno malo. Ja znam samo dvojicu, od kojih je jedan najveći majstor za prepisivanje kojeg sam ikad vidio. Svi ostali (osim malobrojnih koji očiste godinu na ljeto i imaju prosjeke iznad 4.0 - ali njima ovaj članak ionako nije potreban) muku muče s ispitima koji su se na početku semestra činili sasvim pristojnim, usudio bih se reći čak i zgodnim.
Prije nego što nastavim, htio bih malo reći o lumenima i "lumenima", tj. osvrnuti se malo na ono nekima škakljivo pitanje: "Čuj, a koliki je tvoj prosjek?"
Svi znamo da na FER-u ima zaista izuzetnih studenata, koje ja od milja zovem luđacima (ništa pogrdno, vjerujte mi). Oni zaslužuju sve čestitke za svoj rad i nadarenost. I iako većinu njih studenti ne podnose jer su arogantni, bezobzirni, njihovu kvalitetu ne možemo negirati. Ma šta govorili o njima, makar ih zvali raznim imenima (čak i onima koja uključuju nazive za kraj probavnog sustava domaćih životinja), svi moramo priznati da je njihovo znanje zaista veliko.
Međutim, među populacijom naših studenata ima i onih čiji je prosjek toliko "isfriziran", kod nekih iz za jednu cijelu ocjenu. To su oni poznati žicari, koji poslije svakog kolokvija, poslije svakog ispita trče na zavode i moljakaju svaki bod. Ne prezaju ni od toga da očajavaju i na usmenom da bi dobili više. Nekad su to takve ljigave scene da se ljudima koji to sa strane slušaju okreće želudac, ali to očigledno takve ljude ne sprečava da, na granici plača, natežu profesora za rukav i moljakaju. Što više izmuzu, to su sretniji. Najgore od svega je to što im je prosjek mjerilo samopouzdanja. Činjenica je da među nama ima ozbiljno bolesnih. Sva sreća da odnedavno postoji i psihološko savjetovalište u kojemu im se možda može i pomoći. Stoga, nemojte ih prezirati, žalite ih. Vi barem još imate svoj ponos. Ali, da se ja vratim onima za koje sve ovo pišem.
Primijetio sam da mnogi studenti ne znaju učiti. Onaj koji dvaput ovlaš prijeđe auditorne i riješi par rokova, s tim da za usmeni planira učiti tek ako prođe pismeni, ima jako male šanse za proći. Takav pristup samo povećava vjerojatnost da se uskoro nađe pred komisijom. Komisija, kao takva, se svakome može desiti, ali sve ima svoje granice. Znam jednog studenta koji je još na prvoj godini, a pao je već četiri komisije, a jednu je prošao (bila je to linearna algebra!). On čak nije učio ni cijelo gradivo za ispite, već dijelove koji mu se nisu činili preteški.
Mnogi se teško snađu u tim novim uvjetima. Svi znamo kako je u srednjoj školi bilo dovoljno naučiti par stranica iz male teke, dobiti ocjenu i nakon toga ljenčariti mjesec dana dok profesor sviju ne ispita, ili dok se ne približi kontrolni. Mnogi taj, za srednju školu savršeni, sistem primijenjuju i na fakultetu, što završava katastrofalno. Takve greške se nerijetko plaćaju gubitkom godine, a da ne govorim o demoralizaciji koja s tim dolazi.
Stoga mi stvarno nije jasno zašto profesori na uvodnim predavanjima i po tko zna kakvim brošuricama tipa "na FER-u malo razmišljaš, pa se ispiti sami od sebe polažu" pokušavaju studente uljuljati u lažnu sigurnost. Onome tko ne želi slušati, džabe je govoriti, ali dosta ljudi se gadno opeče jer slijepo vjeruju takvim pričama samo zato što dobro zvuče.
I ja sam dobio svoje slušajući takve stvari. Malo sam učio, pa eto i predavanja sam pratio (neka više, neka manje), na auditorne sam išao, ali problemi nisu nestali. Naprotiv! Nekad su se činili nepremostivi. Tako je to išlo dok me stariji nisu "naučili zanatu".
Pravilo broj jedan: Nikad ne vjeruj kad ti kažu "bit će ovo, ali ne sve, ovo neće jer je preteško, to ti je lagano, samo malo pročitaš, samo ova pitanja pita na usmenom ". Takve stvari jednostavo ne prolaze. Pitanja koja profesor pita na usmenom su dobra, ali ne ako dolaze iz sumnjivih izvora kako to često biva. Osim toga, vrlo lako se može desiti da se profesor razboli, ili da negdje hitno otputuje pa Vam dođe drugi, o kome ništa ne znate. U tom slučaju postoje dva ishoda: Ako ste učili po pitanjima i ništa više gotovo sigurno ćete pasti, pogotovo ako ovaj profesor slovi kao stroži od onog za kojeg ste se Vi spremali. Ako ste učili sve i učili s razumijevanjem (mnogi profesori naprosto pozelene od bijesa kad vide da je netko naučio izvod napamet kao "Lijepu našu" i da pojma nema zašto je npr. onaj epsilon u nazivniku) i uz pretpostavku da ste ostali pribrani vrlo vjerojatno ćete proći ispit.
Pravilo broj dva: NE PANIČARITE! Panika je Vaš najveći neprijatelj. Ona će Vam sve teoreme i formule isisati iz glave. Unutra neće ništa ostati osim ogromne kugle koja viče "Bože, pašću ispit. Bože, pašću ponovo" i odbija se o stijenke Vaše lubanje. Ako se nečega, ponekad tako elementarnog, jednostavno ne možete sjetiti, rješavajte ostalo. Stvari kliznu natrag na svoje mjesto kad riješite prvi zadatak i tako probijete led. Mnoge je panika koštala prijemnog, ali, na žalost, tu nema drugog izlaska (osim nekad na plaćanje).
Pravilo broj tri je najvažnije i glasi: Konzultirajte se!!! Asistenti će Vam kožu oderati zbog sitnica koje sami sa sobom niste raščistili ili Vam nisu bile jasne a niste nikog pitali. Na auditornima se rješavaju zadaci iz konkretnih oblasti, ali onome tko na primjer dvadeset godina prijektira stabilizatore neke stvari su same po sebi razumljive i blesave za objašnjavanje ili jednostavno nema vremena za njih, ali Vama koji se po prvi put susrećete s njima su potpuno zbrkane i nejasne. To je jako velik problem na FER-u. Asistenti su predaleko i već dugo se nisu u stanju fokusirati na stvari koje su stvarno nejasne. Svaki predmet ima svoje cake za određene tipove zadataka. Mnoge od njih Vam nitko ni na predavanjima, ni na auditornim vježbama neće pokazati. Na njih nekad naletite tek u nekom zadatku koji se pojavio prije dvije godine na jednom od rokova. Malo je nehumano očekivati od studenta da takve stvari sebi razjasni kao da je to nekad davno čuo negdje u sedmom osnovne. Tad možete povući za rukav nekog od lumena iz grupe, ali oni su obično prepotentni i nikad nemaju vremena, pa to ostavite za zadnji čas i Slijedeće što Vam se desi je da se nađete na ispitu i treba Vam upravo ta stvar, a asistent se ne može načuditi zašto "onaj mali s naočalama" lupa glavom o stol.
Kasnije se nemate kome žaliti. Nikoga nije briga što to niste nigdje prije čuli. To nije njihov problem. "Pa, zaboga, Vi ste budući injženjeri, morate se snalaziti", prečesto se čuje kao opravdanje i za neke stvari koje nisu korektne ni pedagoške. Nakon par takvih fijaska, jedino što Vam ostaje su kozultacije, pa potpuno obeshrabreni odlazite na zavod. To je pogrešno! Konzultacije trebaju biti na prvom mjestu. Uvijek se sjetite da se upravo zbog takvih sitnica padaju ispiti (osim ako ponekad ne izađete onako, više informativno, što nije česta praksa za nas koji nosimo breme 3+1) i da njihovo pojašnjenje može imati težinu prolaznosti. Onda Vam ne ništa ne vrijedi 150 zadataka koje ste prije riješili.
Konzultacije postoje iz svih predmeta, bar je zvanično tako. Postoje i termini za konzultacije. Postoje i ljudi koje ih drže. Sve je to lijepo na papiru, ali istina nekad zna dobro zatresti. Nezgodno je što dosta asistenata nikad ne kaže za konzultacije, niti su termini igdje napisati, pa studenti moraju tumarati po zavodima tražeći nekog da im razjasni vektorsku analizu ili nesimatrična diferencijska pojačala.
Druga stvar je što je sve prvi put jako škakljivo. Nikad ne znate kakav je asistent kad napusti dvoranu. Vjerujte mi, ponekad se možete neugodno iznenaditi. Sjećam se kad sam jednom došao na konzultacije kod jedne gospođe (ne želim navoditi imena, ni predmet o kojem je riječ, ali neki će je možda prepoznati) koja se na auditornima činila sasvim pristojna. Odvela me je u neku prostoriju u kojoj je užasno smrdjelo po sirćetu (ili nekakvoj nagrizajućoj tvari), jer su na zavodu napokon odlučili pročistiti automat za kavu. Već nakon prvih par pitanja osjećao sam se vrlo nelagodno. Odgovori su bili tipa: "Ne znam! Šta ja znam! To, to ti je u knjizi! To imaš u knjizi. Ma odakle ti ti zadaci?! " Nikad poslije kod nje nisam otišao na konzultacije. Danima nisam mogao doći sebi. Stvari čije poznavanje će mi omogućiti da možda prođem ispit, njoj su bile potpuno nezanimljive i bezvezne. Neke stvari nije ni saslušala do kraja.
Kako sam dosta posjećivao konzultacije, stekao sam i dosta iskustva po tom pitanju. Viđao sam asistente koji su se toliko pravili prepametni i Bogom dani da mi je bilo zlo. Uopće mi nije bilo jasno kako se netko može tako ponašati. Na ulici smo potpuno jednaki. Zar tim ljudima nikada ne pada na pamet da bi danas-sutra možda mogli i raditi s nekim od studenata čije intelektualne sposobnosti tako glasno umanjuju? Zaboga, nikad se ne zna tko će čiju pomoć jednog dana zatrebati. Zar si netko može dozvoliti da izgradi takav image da mu iza leđa govore: "Gledaj onoga, on ti je najveće đubre na zavodu. Taj ti ne bi pomogao ni kad bi umirao!"? Meni takvi ljudi nikad neće biti jasni.
Znalo se i desiti da asistent ne zna neke stvari koje se čak pojavljuju na ispitima. Jednostavno ne zna. Onda Vas šalju god nekog drugog asistenta ili jednostavno kažu: "Ma to ti neće biti na ispitu" (i to mi se desilo). Ima i poštenih koji priznaju da ne znaju, a ima i onih koji će pribjeći svakakvim sredstvima samo da ne moraju priznati da ne znaju riješiti neki zadatak.
Iako na ovom našem FER-u ima dosta bezobrazluka i zluradosti, ima i ljudi bez kojih bi, usuđujem se reći, FER postao tamnica bez tračka svjetlosti. Ne želim imenovati nikoga tko se nije iskazao u svom poslu i odnosu prema studentima, ali vrijedilo bi spomenuti ljude koji zaslužuju titule koje imaju i posao koji rade. Ovaj Fakultet ne bi ni upola toliko vrijedio kad ne bi bilo asistenta dr. Ilka Brnetića, sa Zavoda za primijenjenu matematiku, doc. dr. Adrijana Barića sa Zavoda za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave, te asistenta Peranovića sa Zavoda za osnove elektrotehnike i električka mjerenja. S koliko požrtvovanosti ovi ljudi rade svoj posao znaju samo oni koji su bili na njihovim predavanjima i vježbama i ako su ih ponekad otišli upitati za koji savjet. Da je više ovakvih ljudi na Fakultetu, ne bi FER bio ništa lakši, ali bi pokazao da ima ono što se jako rijetko može nazrijeti unutar njegovih hladnih, mramorom obloženih, zidova. Pokazao bi da ima dušu. To je jako važno, pogotovo na prve dvije godine studija (naročito na drugoj, koja je i najteža), jer se lako izgubiti u prenatrpanom programu i preteškim ispitima, a sve to u tako malo vremena. Želio bih ovdje zahvaliti tim profesorima i asistentima na svemu što su učinili za nas studente. Neki od njih se toliko ističu iznad svih ostalih na svom zavodu, da ih studenti doslovno smatraju jedinim pozitivcima tamo. Ono što oni rade za nas i kad nisu zato plaćeni nećemo i ne smijemo nikad zaboraviti. Samo tako, gospodo, studenti stoje iza Vas!
Svim studentima bih preporučio da obilato iskoriste svoje pravo na konzultacije, jer je to najbolji način za brušenje znanja i spremanje za ispite koji nisu ni lagani ni bez zamki u koje je lakše upasti nego se na prvi pogled čini.
Preduhitrite ih i pitajte prije nego što oni pitaju Vas, jer Vam oni neznanje neće oprostiti.