Fakultet za 21. stoljeće
Baš me zanima šta bi zapadnjaci rekli o našem načinu studiranja. Našem programu, uvjetima studiranja, cjelokupnoj koncepciji Sveučilišta. Tražio sam takve studije, ali ništa opipljivo nisam našao. Možda rezultati nisu tako dobri da bi ih naši objavili. Možda se boje kritike vlastitog načina rada. Možda im ne paše da im tamo neki Ameri zabijaju nos u stvari koje tako čvrsto drže u rukama. A možda Amere jednostavno zaboli za nas i naš način studiranja koji je svjetlosnim godinama udaljen od zapadnjačkog.
Tako bar kažu. Ali ja dolazim sa fakulteta koji tvrdi da je spreman progutati i MIT i Berkley zajedno, Fakulteta Za Dvadesetprvo Stoljeće, gdje cvjetaju ruže, gdje vino teče kao Sava, gdje profesori imaju aureolu koliko su savršeni...
I to isto kažu... Tako misle o sebi... Čast izuzecima... A kakvo je stvarno stanje, pokušat ću opisati u nekoliko odlomaka.
Prvo, moj fakultet se ne zove Fakultet Za Dvadesetprvo Stoljeće već Fakultet Elektrotehnike i Računarstva. I nije u Zemlji Dembeliji, kako bi se dalo zaključiti iz uvoda, već u bijelom Zagreb gradu (o njegovoj bjelini možda neki drugi put). I po mnogo čemu je specifičan. I po mnogo čemu se ističe, bilo pozitivno bilo negativno.
Poznat je po izumu studomata, uređaja bez kojeg nijedan spomena vrijedan Ferovac ne može zamisliti studiranje. Pa nećemo valjda dilati okolo prijavnice, te male bezvrijedne komadiće papira, kao neki uštogljeni lihvari vrijednosne papire. To je tako zastarjelo... Studomat kao takav ne bi bio ništa bez dobro izgrađene i održavane baze podataka, na kojoj stvarno treba čestitati ljudima sa Zavoda za primijenjenu matematiku koji su cijeli projekt smislili i već godinama administriraju sustav. Da se ostali fakulteti ne bi osjećali zapostavljeni, procurile su vijesti da se studomat seli na nivo Sveučilišta i vrlo brzo ćete svi svoje zalihe prijavnica složiti negdje u ladicu kao uspomenu, a svoje prste naučiti da pipkaju u mračnom holu pred plavkastim ekranom... Nema više vraćanja prijavnica. Nema više muljanja s datumima ispita. Ostavite svaku nadu da vas 3+1 napokon neće dokačiti svom snagom po razmaženoj vam kičmi.
Druga stvar koja je Fakultet Elektrotehnike i Računarstva izdvojila iz mase su iksice. Taj mali glupi komad plastike koji vas je toliko puta naživcirao, jer ste ga zaboravili u sobi ili jer vam na referadi nisu na vrijeme prebacili subvenciju za tekući mjesec. Poznat je po najdebilnijoj reklamnoj kampanji koju sam u životu vidio, a zaista sam na svašta naišao. Nakon što su pokušali stvoriti sliku da studenti u Zagrebu imaju mentalitet Donne iz jedne od desetaka trakavica za koje na HTV-u ne postoji adekvatan lijek, od svih silnih obećanja nije bilo ništa... Sve do prije par mjeseci kad je Studentski zbor, čini mi se, izborio od ZET-a jeftinije markice za pokaz. Sve to naravno subvencionira Ministarstvo znanosti i tehnologije, nemojte misliti da Zetovci toliko padaju na studensku besparicu.
Šta još imamo... Fakultet je ogroman, ima više računala nego profesora, asistenata i čistačica zajedno, pa opet nikad nema slobodnih računala niti terminala. Imamo novi sistem polaganja nekih ispita koji će biti, kažu nam oni, priznat u Americi. Lijepo, nema šta. Sastoji se od obaveznih predavanja, auditornih i laboratorijskih vježbi, kolokvija, ispitivanja na labosima i na kraju direktnog upisa ocjene u indeks, što je, sigurno ćete se složiti sa mnom, najljepši trenutak u cijeloj ovoj priči.
Imamo dojmljive asistente. Dok su jedni susretljivi i društveni, drugi su asocijalni, usudio bih se reći, manijaci. Dobro, nije baš tako strašno, ali da ih ima za kliniku, to je evidentno. Da ih ima primitivnijih od izložaka u Arheološkom muzeju, nitko ne može poreći. Ono što meni nikada nije bilo jasno je, kako netko tko završi fakultet, da magisterij i godinama dolazi u kontakt sa studentima, može imati rječnik na nivou slabije mentalno razvijenog drvosječe.
Na stranu sad i studomati, webomati, terminali i asistenti, ono o čemu vrijedi pisati su Ferovci sami. Kad sam rekao prijatelju da želim upisati FER, njegov odgovor je glasio otprilike: "Jooj, nemoj tamo, tamo su ti svi luđaci!" Šta je to kod Ferovaca što ostavi dojam kod studenata drugih fakulteta (u mom slučaju jednog poluuspješnog studenta fizike) da su Ferovci takvi. Luđaci. Eto...
Trebalo mi je tri godine da napokon dođem do odgovora. Nije to ni težak studij, ni noći kad sam se budio obliven znojem sa spoznajom da sam upravo sanjao da sam otpornik i da sam bio u životnoj dilemi da li da se spojim u seriju ili paralelu. Nije to ni specifičan humor, niti kidanje od smijeha na vic o "e na x". Ima tu nešto više...nešto dublje...
Ferovcu možete svašta raditi... ismijavati ga... škartati na ircu i tulumima Možete mu pričati da je glup i ružan... Na sve to će vam odvratiti ciničnim smijehom... Može sve to, ali, zaboga, nemojte mu nikad, nikad početi pljuvati po Fakultetu. FER svetinja! Taj fanatizam je puno gori nego onaj kod navijača Dinama, a obrana svete institucije je žešća od napada skinheadsa. I žensku mu možete popljuvati, samo FER nikada! Dobro to zapamtite, ako ne želite vidjeti ispred sebe pobješnjelog računalnog freaka koji će vas biti spreman zatući tastaturom samo zato što mu je simbol Fakluteta draži od voljenog terminala.
Na sve ostalo su Ferovci potpuno imuni. Mislim da bi ih i HIV izbjegao, kad bi bili toliko aktivni da mijenjaju žene svaki tjedan. Dok je weba, terminala AD&D avantura, žučnih rasprava ide li struja u emiter ili iz njega, prepucavanja oko karakteristike stabilizatora, obžderavanja u posjetama Krškom, prosječnog Ferovca ništa ne može izbaciti iz takta. Osim nestanka struje ili pucanja mreže koji su pogubni za njegovu psihu. To sam iskusio na vlastitoj koži kad sam bio prisiljen raditi bez iskopčan sa Interneta 5 sati jer se glavni modem stiltao, a bila je nedjelja, pa nitko nije imao ključ bla bla bla... Prvo sam se tukao glavom od stol, a onda sam bio stvarno ljut... E da mi je tad bio netko iz Carneta (koji su nam inače poturili taj krš od modema) pa da mu se sjetim žene i kompletne familije!!!
FER je fakultet sa valjda najmanjim postotkom ženske studentske populacije na Sveučilištu. Jedna žena na 100 Ferovaca. A i ta sva u otporima i diodama... Pa si vi sad mislite... Uzmemo li sve ovo u obzir, nije teško doći do zaključka da su Ferovci jedni od seksualno najugroženijih vrsta koje su ikada kročile ovim prostorima. Terminali i HP kalkulatori... Debela stakla i proćelavost... Društveni život bogatiji od prerijskih strvinara... Humor sofisticiraniji od izložbenih primjeraka "predsjednika" i "vojskovođa" koji imaju svoje stalne rezidencije u gumenim sobama vile u Vrapču... Sve to čini prosječnog Ferovca. Njega, koji suvereno vlada u svojoj mramornoj ožičenoj tvrđavi... Potpuno slijepog za klasične studenstske probleme i do bola osjetljivog na tržište RAM-a i količinu memorije u svom vjernom HP-u. Kao što sam već rekao, fakultet čine njegovi ljudi...
"Fakultet za 21. stoljeće", kažu ljudi koji vode FER. "Gomila asocijalnih luđaka", kažu drugi. A stvarnost je negdje između... Postoji tanka crta između genijalnosti i ludosti, između asocijalnosti i opsesije, a mislim da Ferovci u svom mramornom zdanju idu malo s jedne, malo s druge strane te tanke crte.
I zato, kad upoznate jednog od nas, dajte nam šansu... Nisu ni Ferovci tako loši kakvim ih znaju opisivati... Niti toliko asocijalni koliko bi oni sami htjeli biti... ...jer, na kraju krajeva, i njih je jednom za drugo ljudsko biće vezala pupčana vrpca, a ne 1 Mbitni link na Internet.
Tako bar kažu. Ali ja dolazim sa fakulteta koji tvrdi da je spreman progutati i MIT i Berkley zajedno, Fakulteta Za Dvadesetprvo Stoljeće, gdje cvjetaju ruže, gdje vino teče kao Sava, gdje profesori imaju aureolu koliko su savršeni...
I to isto kažu... Tako misle o sebi... Čast izuzecima... A kakvo je stvarno stanje, pokušat ću opisati u nekoliko odlomaka.
Prvo, moj fakultet se ne zove Fakultet Za Dvadesetprvo Stoljeće već Fakultet Elektrotehnike i Računarstva. I nije u Zemlji Dembeliji, kako bi se dalo zaključiti iz uvoda, već u bijelom Zagreb gradu (o njegovoj bjelini možda neki drugi put). I po mnogo čemu je specifičan. I po mnogo čemu se ističe, bilo pozitivno bilo negativno.
Poznat je po izumu studomata, uređaja bez kojeg nijedan spomena vrijedan Ferovac ne može zamisliti studiranje. Pa nećemo valjda dilati okolo prijavnice, te male bezvrijedne komadiće papira, kao neki uštogljeni lihvari vrijednosne papire. To je tako zastarjelo... Studomat kao takav ne bi bio ništa bez dobro izgrađene i održavane baze podataka, na kojoj stvarno treba čestitati ljudima sa Zavoda za primijenjenu matematiku koji su cijeli projekt smislili i već godinama administriraju sustav. Da se ostali fakulteti ne bi osjećali zapostavljeni, procurile su vijesti da se studomat seli na nivo Sveučilišta i vrlo brzo ćete svi svoje zalihe prijavnica složiti negdje u ladicu kao uspomenu, a svoje prste naučiti da pipkaju u mračnom holu pred plavkastim ekranom... Nema više vraćanja prijavnica. Nema više muljanja s datumima ispita. Ostavite svaku nadu da vas 3+1 napokon neće dokačiti svom snagom po razmaženoj vam kičmi.
Druga stvar koja je Fakultet Elektrotehnike i Računarstva izdvojila iz mase su iksice. Taj mali glupi komad plastike koji vas je toliko puta naživcirao, jer ste ga zaboravili u sobi ili jer vam na referadi nisu na vrijeme prebacili subvenciju za tekući mjesec. Poznat je po najdebilnijoj reklamnoj kampanji koju sam u životu vidio, a zaista sam na svašta naišao. Nakon što su pokušali stvoriti sliku da studenti u Zagrebu imaju mentalitet Donne iz jedne od desetaka trakavica za koje na HTV-u ne postoji adekvatan lijek, od svih silnih obećanja nije bilo ništa... Sve do prije par mjeseci kad je Studentski zbor, čini mi se, izborio od ZET-a jeftinije markice za pokaz. Sve to naravno subvencionira Ministarstvo znanosti i tehnologije, nemojte misliti da Zetovci toliko padaju na studensku besparicu.
Šta još imamo... Fakultet je ogroman, ima više računala nego profesora, asistenata i čistačica zajedno, pa opet nikad nema slobodnih računala niti terminala. Imamo novi sistem polaganja nekih ispita koji će biti, kažu nam oni, priznat u Americi. Lijepo, nema šta. Sastoji se od obaveznih predavanja, auditornih i laboratorijskih vježbi, kolokvija, ispitivanja na labosima i na kraju direktnog upisa ocjene u indeks, što je, sigurno ćete se složiti sa mnom, najljepši trenutak u cijeloj ovoj priči.
Imamo dojmljive asistente. Dok su jedni susretljivi i društveni, drugi su asocijalni, usudio bih se reći, manijaci. Dobro, nije baš tako strašno, ali da ih ima za kliniku, to je evidentno. Da ih ima primitivnijih od izložaka u Arheološkom muzeju, nitko ne može poreći. Ono što meni nikada nije bilo jasno je, kako netko tko završi fakultet, da magisterij i godinama dolazi u kontakt sa studentima, može imati rječnik na nivou slabije mentalno razvijenog drvosječe.
Na stranu sad i studomati, webomati, terminali i asistenti, ono o čemu vrijedi pisati su Ferovci sami. Kad sam rekao prijatelju da želim upisati FER, njegov odgovor je glasio otprilike: "Jooj, nemoj tamo, tamo su ti svi luđaci!" Šta je to kod Ferovaca što ostavi dojam kod studenata drugih fakulteta (u mom slučaju jednog poluuspješnog studenta fizike) da su Ferovci takvi. Luđaci. Eto...
Trebalo mi je tri godine da napokon dođem do odgovora. Nije to ni težak studij, ni noći kad sam se budio obliven znojem sa spoznajom da sam upravo sanjao da sam otpornik i da sam bio u životnoj dilemi da li da se spojim u seriju ili paralelu. Nije to ni specifičan humor, niti kidanje od smijeha na vic o "e na x". Ima tu nešto više...nešto dublje...
Ferovcu možete svašta raditi... ismijavati ga... škartati na ircu i tulumima Možete mu pričati da je glup i ružan... Na sve to će vam odvratiti ciničnim smijehom... Može sve to, ali, zaboga, nemojte mu nikad, nikad početi pljuvati po Fakultetu. FER svetinja! Taj fanatizam je puno gori nego onaj kod navijača Dinama, a obrana svete institucije je žešća od napada skinheadsa. I žensku mu možete popljuvati, samo FER nikada! Dobro to zapamtite, ako ne želite vidjeti ispred sebe pobješnjelog računalnog freaka koji će vas biti spreman zatući tastaturom samo zato što mu je simbol Fakluteta draži od voljenog terminala.
Na sve ostalo su Ferovci potpuno imuni. Mislim da bi ih i HIV izbjegao, kad bi bili toliko aktivni da mijenjaju žene svaki tjedan. Dok je weba, terminala AD&D avantura, žučnih rasprava ide li struja u emiter ili iz njega, prepucavanja oko karakteristike stabilizatora, obžderavanja u posjetama Krškom, prosječnog Ferovca ništa ne može izbaciti iz takta. Osim nestanka struje ili pucanja mreže koji su pogubni za njegovu psihu. To sam iskusio na vlastitoj koži kad sam bio prisiljen raditi bez iskopčan sa Interneta 5 sati jer se glavni modem stiltao, a bila je nedjelja, pa nitko nije imao ključ bla bla bla... Prvo sam se tukao glavom od stol, a onda sam bio stvarno ljut... E da mi je tad bio netko iz Carneta (koji su nam inače poturili taj krš od modema) pa da mu se sjetim žene i kompletne familije!!!
FER je fakultet sa valjda najmanjim postotkom ženske studentske populacije na Sveučilištu. Jedna žena na 100 Ferovaca. A i ta sva u otporima i diodama... Pa si vi sad mislite... Uzmemo li sve ovo u obzir, nije teško doći do zaključka da su Ferovci jedni od seksualno najugroženijih vrsta koje su ikada kročile ovim prostorima. Terminali i HP kalkulatori... Debela stakla i proćelavost... Društveni život bogatiji od prerijskih strvinara... Humor sofisticiraniji od izložbenih primjeraka "predsjednika" i "vojskovođa" koji imaju svoje stalne rezidencije u gumenim sobama vile u Vrapču... Sve to čini prosječnog Ferovca. Njega, koji suvereno vlada u svojoj mramornoj ožičenoj tvrđavi... Potpuno slijepog za klasične studenstske probleme i do bola osjetljivog na tržište RAM-a i količinu memorije u svom vjernom HP-u. Kao što sam već rekao, fakultet čine njegovi ljudi...
"Fakultet za 21. stoljeće", kažu ljudi koji vode FER. "Gomila asocijalnih luđaka", kažu drugi. A stvarnost je negdje između... Postoji tanka crta između genijalnosti i ludosti, između asocijalnosti i opsesije, a mislim da Ferovci u svom mramornom zdanju idu malo s jedne, malo s druge strane te tanke crte.
I zato, kad upoznate jednog od nas, dajte nam šansu... Nisu ni Ferovci tako loši kakvim ih znaju opisivati... Niti toliko asocijalni koliko bi oni sami htjeli biti... ...jer, na kraju krajeva, i njih je jednom za drugo ljudsko biće vezala pupčana vrpca, a ne 1 Mbitni link na Internet.