Dodir

Još jučer sam pričao s tobom, kao i bezbroj puta do tada. Sve je izgledalo normalno, ako se kaos u kojem smo živjeli ikako mogao nazvati normalnim. Apokalipsa izvana nije bila ništa u poređenju s vladavinom straha i terora iznutra. U nama je čučala najkrvoločnija životinja.

Ne znam ni kako smo postali bliski. Ne znam ni zašto nisam digao ruke dok sam još mogao. Da sam bar znao... Želio bih ti opisati kako sam se osjećao kad me je drugi dan na staklenim školskim vratima dočekala tvoja osmrtnica. Nekako se tužno i tragikomično smiješilo tvoje lice uokvireno u crni okvir vječnog odlaska. Tako mlada... Toliko željna života... Ima li svrhe pitati se zašto?

U školu su me unijeli. Osjećao sam se kao da ću eksplodirati. U glavi mi je užasno tutnjalo, kao da hiljadu čizama maršira kroz moj život. U mislima sam prošao sve trenutke koje smo proveli zajedno. Neću ni pokušavati tvrditi da smo bili uzorna mladež. Bili smo samoubilački nastrojeni, uglavnom tmurno raspoloženi. Bijegom u halucinacije popunjavali smo prazninu koja se nekad činila veća i od nas samih, a rijetke trenutke mira pronalazili smo u mrtvoj tišini, sami u tami. Živjeli smo za nju, vapili za njom. Tama je postala dio nas, prosto je srasla s nama.

Sjećam se tvog dodira, toplog daha, sjaja u očima... Još i danas ne mogu vjerovati. U jednom trenutku sam dodirivao tebe, a već u slijedećem glatki, ulašteni lijes. Ja nikad neću povjerovati da si to namjerno učinila, bez obzira šta drugi govorili. Metak se jednostavno našao u cijevi. Da si željela umrijeti, zar bi se tako grčevito borila do samih bolničkih vrata? Da si stvarno željela umrijeti, zar bi čekala i mučila se mjesecima?

Lišće je žutjelo i opadalo dok sam te pratio posljednji put. Riječima se ne može opisati atmosfera na dan tvog ispraćaja. Sve je bilo mrtvo: drveće, cvijeće, vjetar, zvuk... I ja sam bio mrtav. Ruke su milovale masivni lijes i, da me nisu zaustavili, otvorio bih ga i legao do tebe. Miris parafina me omamljivao. Vidio sam tvoje uplakane roditelje, cijeli tvoj gimnazijski razred. Vidio sam kad su te spustili u vlažnu zemlju. Nekako nisam mogao vjerovati da si to unutra stvarno ti. Lijes je muklo lupio o dno rake zaparavši dno mog srca. Čulo se kako zemlja pada po njemu sve tiše, tiše, tiše...

Otišao sam.

Dugo sam hodao okolo pažljivo birajući mjesta na kojima ću naći što manje ljudi. Kroz glavu mi je prošao sav moj život i dio tvog. Toliko sam razmišljao da više nisam bio siguran da se ta tragedija stvarno dogodila. Ponovo sam se vratio. Iako je padao mrak, tvoju sam humku našao bez problema. Dugo sam sjedio naslonjen na hladni crni mramor.

S tobom je umro i dio mene. I danas, tri godine poslije, dok ti u tišini palim svijeću, mogu se zakleti da osjećam Tvoj dodir.

flashback, 1995.