Kad si me baš morao pitati
Da, ponekad se pitam i sam zašto je sve tako kako jest.Postoji li neka nebeska lutrija na kojoj sam izgubio.I ne samo to. Kao da sam dobio utješnu nagradu kviza za mazohiste. Tko je to sve uopće smislio?
A mislio sam da je sa mojim životom sve u redu... I rastao sam ne pomišljajući da bi se ikad moglo desiti da ostanem bez svoje sigurnosti i udobnosti. Ne... To se događa tamo u Bejrutu, tamo se gine, i trpi, i umire. Ne, ...ne ovdje. Ovo je zemlja Sunca i harmonije i ovdje nitko ne trpi.
Jednom sam u nekom stripu čitao o izbjeglicama. Nije mi bio jasan taj pojam. Tko su uopće te izbjeglice? Maglovito sam zazmišljao čupave, majmunolike ljude pomućenih pogleda i usta čvrsto zapečaćenih.
...
Jednog dana sam i ja vidio rat, i smrt, i bol. Bio sam svjedokom te boli. I čuo sam plač, i mirisao leševe i gledao klanje. Ali, sve je to još bilo tamo daleko iza katodne cijevi moga TV-a. Kako su dani prolazili, boli je bilo sve više, rat se tutnjajući približavao, a i smrt nas je posjetila. I tad je sve počelo... Degradacija čovjeka u zvijer, humanosti u kanibalstvo, i Sunca u paklene zrake bila je nešto što se ne viđa ni u najgorim hororima.
...
Danas, dok mirno sjedim nad pepelom svog života tražeći komadiće uspomena koje nije spalila ljudska glupost, gledam te iste lučonoše i palikuće kako potpisuju diplome znanja i dijele nagrade za čovječnost.
Ironično, zar ne? Zar nije puki sarkazam kad mi kažu da sam to sve samo sanjao, ili da za moga oca više nema posla ili da mojoj majci kažu da bi bilo bolje da je završila u koncentracijskom logoru? I to tko drugi nego njen rođeni otac!
Netko je na nebu nešto gadno pobrkao konstantno nam davajući broj koji uvijek gubi. Možda zato i studiram FER, tražeći način da najnovijom tehnologijom interpoliram broj koji stalno dobija. Jer, ja ne želim biti gubitnik.
Ja i nisam gubitnik... O tome sam često razmišljao dok sam čistio dedin pištolj ili sjedio na pruzi buljeći u svjetla Marijan Expresa. Pa što ako su me proglasili smećem i dali mi izbjeglički karton umjesto kreditne kartice, ili ako mome ocu umjesto rješenja o zaposlenju šalju poziv za sud.
Ja se nisam predao! Ni moji se nisu predali. Svaki dan gledam očaj u njihovim srcima, jer, starost se približila a u životu još uvijek samo tuga i bol. Unatoč tome, mi već petu godinu grizemo tvrdi Karotasov kruh i čekamo u redu socijalno otpisanih. Možda jednom i siromah postane kralj...
Kad si me baš morao pitati, reći ću ti: ovdje sam samo zato da dokažem kako ne vrijedim ništa manje od tebe koji si svoj život izgradio na grbači drugih i svoju kreditnu karticu napunio kostima poraženih. Iza volana tvog crnog BMW-a ti si čista nula i ne postoji metak na svijetu kojeg bi tvoj ispeglani natruli mozak bio vrijedan.
I sigurno nisi razumio ni riječ koju sam rekao, jer ti razumiješ samo jezik brojeva, snagu biča, autoritet gorega i šuškanje malih zelenih ljepljivih papirića.
Ali, eto, pitao si me i još jednom ti govorim: svi ćemo jednom umrijeti. Vječnost ne možeš kupiti. Samo, ja ću, kad umrem postati plameni stup, a gde ćeš ti tad biti? Od tvog istrunulog mesa balegari će praviti svoje lopte za kotrljanje.
A mislio sam da je sa mojim životom sve u redu... I rastao sam ne pomišljajući da bi se ikad moglo desiti da ostanem bez svoje sigurnosti i udobnosti. Ne... To se događa tamo u Bejrutu, tamo se gine, i trpi, i umire. Ne, ...ne ovdje. Ovo je zemlja Sunca i harmonije i ovdje nitko ne trpi.
Jednom sam u nekom stripu čitao o izbjeglicama. Nije mi bio jasan taj pojam. Tko su uopće te izbjeglice? Maglovito sam zazmišljao čupave, majmunolike ljude pomućenih pogleda i usta čvrsto zapečaćenih.
...
Jednog dana sam i ja vidio rat, i smrt, i bol. Bio sam svjedokom te boli. I čuo sam plač, i mirisao leševe i gledao klanje. Ali, sve je to još bilo tamo daleko iza katodne cijevi moga TV-a. Kako su dani prolazili, boli je bilo sve više, rat se tutnjajući približavao, a i smrt nas je posjetila. I tad je sve počelo... Degradacija čovjeka u zvijer, humanosti u kanibalstvo, i Sunca u paklene zrake bila je nešto što se ne viđa ni u najgorim hororima.
...
Danas, dok mirno sjedim nad pepelom svog života tražeći komadiće uspomena koje nije spalila ljudska glupost, gledam te iste lučonoše i palikuće kako potpisuju diplome znanja i dijele nagrade za čovječnost.
Ironično, zar ne? Zar nije puki sarkazam kad mi kažu da sam to sve samo sanjao, ili da za moga oca više nema posla ili da mojoj majci kažu da bi bilo bolje da je završila u koncentracijskom logoru? I to tko drugi nego njen rođeni otac!
Netko je na nebu nešto gadno pobrkao konstantno nam davajući broj koji uvijek gubi. Možda zato i studiram FER, tražeći način da najnovijom tehnologijom interpoliram broj koji stalno dobija. Jer, ja ne želim biti gubitnik.
Ja i nisam gubitnik... O tome sam često razmišljao dok sam čistio dedin pištolj ili sjedio na pruzi buljeći u svjetla Marijan Expresa. Pa što ako su me proglasili smećem i dali mi izbjeglički karton umjesto kreditne kartice, ili ako mome ocu umjesto rješenja o zaposlenju šalju poziv za sud.
Ja se nisam predao! Ni moji se nisu predali. Svaki dan gledam očaj u njihovim srcima, jer, starost se približila a u životu još uvijek samo tuga i bol. Unatoč tome, mi već petu godinu grizemo tvrdi Karotasov kruh i čekamo u redu socijalno otpisanih. Možda jednom i siromah postane kralj...
Kad si me baš morao pitati, reći ću ti: ovdje sam samo zato da dokažem kako ne vrijedim ništa manje od tebe koji si svoj život izgradio na grbači drugih i svoju kreditnu karticu napunio kostima poraženih. Iza volana tvog crnog BMW-a ti si čista nula i ne postoji metak na svijetu kojeg bi tvoj ispeglani natruli mozak bio vrijedan.
I sigurno nisi razumio ni riječ koju sam rekao, jer ti razumiješ samo jezik brojeva, snagu biča, autoritet gorega i šuškanje malih zelenih ljepljivih papirića.
Ali, eto, pitao si me i još jednom ti govorim: svi ćemo jednom umrijeti. Vječnost ne možeš kupiti. Samo, ja ću, kad umrem postati plameni stup, a gde ćeš ti tad biti? Od tvog istrunulog mesa balegari će praviti svoje lopte za kotrljanje.