Mirna je noć
Vrijeme je bilo crno-bijelo. Boje su davno izblijedjele. Sive zgrade. Sivi beton. Sivi ljudi. Prepoznavao sam još jedino sivilo u očima ljudi i sivo-maslinastu boju vojne uniforme. Pepeljasti grad. Grobnica za 200000 ljudi.
Kruh opet nije došao. Obišao sam pola grada i nisam ga kupio. Nikoga to više ne uznemirava. Ljudi stežu remenje za još jednu rupu i gledaju dalje u sivilo pred sobom. Kao opijen idem preko mosta i gledam u mutni Vrbas. Priča se da je glavni razlog nestanku vode pojava leševa koji su plivali od Jajca. Svi pijemo tu vodu. Još nitko nije umro od nje. Pored mene je prošao vojni kamion. Još samo takvi i voze okolo.
Nedavno sam izbjegao raciju u Šeheru. Išao sam s prijateljem popraviti skije. Jeble ga skije! Bojim se... Užasno se bojim racije, i vojnika, i milicije. Bježim čim primijetim sumnjivo okupljanje takvih individua. Bojim se jer znam da se nikad ne bih vratio kad bi me pokupili. Ni drugi se nisu vratili.
Ne volim mostove... Mostove osigurava vojska. Moje ime mi je smrtna presuda u njegovim očima. I po trećem stupnju mobilizacije sam premlad za ratovanje, ali nisam premlad za umiranje. Bojim se mostova...
Bojim se susjeda... Nismo razgovarali sa susjedima mjesecima. Zgrada je kao grobnica. Njima nije, ali meni i mojima jeste. Trudim se da ne primjećujem poglede pune mržnje, ali nekad ne uspijevam. Svaki dan se pitam koji će mi od njih prvi dovesti koljače na vrata. Trudim se da o njima ne razmišljam, ali oni su oko mene. Dok idem u školu gledam ravno ispred sebe da ne uhvatim pogled nekog pijanog rezerviste izludjelog od višemjesečnog stajanja u rovu.
Jučer me je jedan presreo na ulici i pokazivao mi kako se rukuje s pištoljem. Smrdio je po pivu. Nije ispalio ni metak, ali sam se usr'o živ!
Crvena boja cigle... Crveno i sivo. To je sve što vidim.
Ne gledam televiziju. Struje nije bilo tri tjedna. Nisam se kupao tri tjedna. Masna kosa mi se lijepi za lice, a oko vrata mi se stvorila ogrlica od prljavštine i dima. Cijeli grad je pun dima. Zima je i svi se griju na drva. Već sam i zaboravio kako je to imati topao radijator i gledati MTV.
Nemam više prijatelja. U ovom trenutku se pitam jesam li ih ikad i imao. Po ulici hodam brzo i tiho. Ne želim navlačiti pažnju na sebe, jer to u ovom trenutku nije zdravo. Za nas, građane drugog reda, kako me je lijepo nazvao momak s kojim sam pola godine gotovo svaki dan trenirao, to nipošto nije bilo zdravo.
Ja sam bio kriv ako su se Hrvati pobili s njima kod Jajca, ja sam im kriv čak i kad ih muslimani napraše oko Sarajeva.
Tišina... Tišina je lebdjela iznad mene, kao neki ukleti oblak, mjesecima. Bojim se dana kad će tu tišinu zamijeniti psovka i muzika kalašnjikova i vojnih čizama. A znam da će taj dan doći.
Nemam više nade. Da ne moram svaki dan u školu, ne bih znao niti koji je danas dan. Kao da je ovako uvijek bilo. Pokušavam se sjetiti boja, ali ne mogu. Gledam šarene teke, a vidim samo sivo. I crveno...
Ne volim crveno. Crveno je smrt koja me čeka negdje između sivih zgrada, između svih tih sivo-maslinastih uniformi i pušaka koje se vuku po zemlji. Ne bojim se umrijeti. Bojim se da će moji umrijeti. Bojim se da će me mučiti.
Nekad dođe i struja. Stari tad gleda TV, ali ga ja ne volim. Tamo su slike poklanih ljudi, bez očiju, bez genitalija, bez crijeva, prstiju i ušiju. Kad vidim njih, kao da vidim sebe u skoroj budućnosti.
A satić kuca tika taka... Tako prođe dan. I ispratim sunčeve zrake s velikim olakšanjem, ali i zebnjom u srcu. Ma koliko je se bojao, ipak mi je bila jedino utočište. Crna noći, jedina moja prijateljice. Primi me u njedra svoja da me nikad ne nađu...
Sjećam se mjeseca. Nije bio žut i nasmijan, bio je hladan i bijel. Mnogo sam sati proveo zureći u njega. Nikad se poslije nisam mogao sjetiti o čemu sam razmišljao dok sam ga tako gledao. Možda nisam ni o čemu razmišljao.
Ponekad bi mi palo na pamet da možda netko u ovom trenutku gleda ovaj isti mjesec i misli kako je sretan. Kako je neizmjerno sretan. U mislima sam pokušavao odlaziti na ta sretna mjesta, ali nisam mogao. Iz tamnice svog života nisam mogao van. Dželat je oštrio sjekiru. Vremena je malo...
Čuli su se ratni pokliči nahuškane dječurlije. Razbijali su se automobili. Ja sam sjedio sam, u tišini.
Mislim da sam zavolio jednu osobu. Isto tako mislim da ona mene nije. Ne mogu se nikome povjeriti. Ni njoj, niti bilo kome drugome. Ne želim izazivati kraj prije samog kraja. Usta su mi zapečaćena zločinačkim nožem koji će me prije ili kasnije stići. Bolje kasnije. Htio bih još malo disati. Želim još malo gledati prije nego što mi ih izvade.
Još uvijek volim disati ovaj oštri zimski zrak. Hodao sam po kiši i snijegu satima. Sve dok više nisam osjećao prste na nogama. Nisam tražio rješenje, niti spas. Htio sam još samo malo disati.
Čujem hajku u daljini. Potjera se sprema.
Više ne izlazim vani dok je dan. Traže me. Sjedim vani u najtamnijem kutu iza policijskog sata i osluškujem. Osluškujem korake. Kad čujem glas, biće prekasno. Više ne vidim crveno i sivo. Sad mi je samo crno ispred očiju.
Ne znam koliko još vremena imam. Njima se ne žuri. Nikuda ja ne mogu. Stići će me kad-tad. Prije ili kasnije platiću za svoje užasne grijehe. Platiću zbog svog imena.
Mislim da čujem korake. Pitam se samo da li idu prema meni ili od mene. Više nemam ni snage poželjeti da idu od mene.
Kruh opet nije došao. Obišao sam pola grada i nisam ga kupio. Nikoga to više ne uznemirava. Ljudi stežu remenje za još jednu rupu i gledaju dalje u sivilo pred sobom. Kao opijen idem preko mosta i gledam u mutni Vrbas. Priča se da je glavni razlog nestanku vode pojava leševa koji su plivali od Jajca. Svi pijemo tu vodu. Još nitko nije umro od nje. Pored mene je prošao vojni kamion. Još samo takvi i voze okolo.
Nedavno sam izbjegao raciju u Šeheru. Išao sam s prijateljem popraviti skije. Jeble ga skije! Bojim se... Užasno se bojim racije, i vojnika, i milicije. Bježim čim primijetim sumnjivo okupljanje takvih individua. Bojim se jer znam da se nikad ne bih vratio kad bi me pokupili. Ni drugi se nisu vratili.
Ne volim mostove... Mostove osigurava vojska. Moje ime mi je smrtna presuda u njegovim očima. I po trećem stupnju mobilizacije sam premlad za ratovanje, ali nisam premlad za umiranje. Bojim se mostova...
Bojim se susjeda... Nismo razgovarali sa susjedima mjesecima. Zgrada je kao grobnica. Njima nije, ali meni i mojima jeste. Trudim se da ne primjećujem poglede pune mržnje, ali nekad ne uspijevam. Svaki dan se pitam koji će mi od njih prvi dovesti koljače na vrata. Trudim se da o njima ne razmišljam, ali oni su oko mene. Dok idem u školu gledam ravno ispred sebe da ne uhvatim pogled nekog pijanog rezerviste izludjelog od višemjesečnog stajanja u rovu.
Jučer me je jedan presreo na ulici i pokazivao mi kako se rukuje s pištoljem. Smrdio je po pivu. Nije ispalio ni metak, ali sam se usr'o živ!
Crvena boja cigle... Crveno i sivo. To je sve što vidim.
Ne gledam televiziju. Struje nije bilo tri tjedna. Nisam se kupao tri tjedna. Masna kosa mi se lijepi za lice, a oko vrata mi se stvorila ogrlica od prljavštine i dima. Cijeli grad je pun dima. Zima je i svi se griju na drva. Već sam i zaboravio kako je to imati topao radijator i gledati MTV.
Nemam više prijatelja. U ovom trenutku se pitam jesam li ih ikad i imao. Po ulici hodam brzo i tiho. Ne želim navlačiti pažnju na sebe, jer to u ovom trenutku nije zdravo. Za nas, građane drugog reda, kako me je lijepo nazvao momak s kojim sam pola godine gotovo svaki dan trenirao, to nipošto nije bilo zdravo.
Ja sam bio kriv ako su se Hrvati pobili s njima kod Jajca, ja sam im kriv čak i kad ih muslimani napraše oko Sarajeva.
Tišina... Tišina je lebdjela iznad mene, kao neki ukleti oblak, mjesecima. Bojim se dana kad će tu tišinu zamijeniti psovka i muzika kalašnjikova i vojnih čizama. A znam da će taj dan doći.
Nemam više nade. Da ne moram svaki dan u školu, ne bih znao niti koji je danas dan. Kao da je ovako uvijek bilo. Pokušavam se sjetiti boja, ali ne mogu. Gledam šarene teke, a vidim samo sivo. I crveno...
Ne volim crveno. Crveno je smrt koja me čeka negdje između sivih zgrada, između svih tih sivo-maslinastih uniformi i pušaka koje se vuku po zemlji. Ne bojim se umrijeti. Bojim se da će moji umrijeti. Bojim se da će me mučiti.
Nekad dođe i struja. Stari tad gleda TV, ali ga ja ne volim. Tamo su slike poklanih ljudi, bez očiju, bez genitalija, bez crijeva, prstiju i ušiju. Kad vidim njih, kao da vidim sebe u skoroj budućnosti.
A satić kuca tika taka... Tako prođe dan. I ispratim sunčeve zrake s velikim olakšanjem, ali i zebnjom u srcu. Ma koliko je se bojao, ipak mi je bila jedino utočište. Crna noći, jedina moja prijateljice. Primi me u njedra svoja da me nikad ne nađu...
Sjećam se mjeseca. Nije bio žut i nasmijan, bio je hladan i bijel. Mnogo sam sati proveo zureći u njega. Nikad se poslije nisam mogao sjetiti o čemu sam razmišljao dok sam ga tako gledao. Možda nisam ni o čemu razmišljao.
Ponekad bi mi palo na pamet da možda netko u ovom trenutku gleda ovaj isti mjesec i misli kako je sretan. Kako je neizmjerno sretan. U mislima sam pokušavao odlaziti na ta sretna mjesta, ali nisam mogao. Iz tamnice svog života nisam mogao van. Dželat je oštrio sjekiru. Vremena je malo...
Čuli su se ratni pokliči nahuškane dječurlije. Razbijali su se automobili. Ja sam sjedio sam, u tišini.
Mislim da sam zavolio jednu osobu. Isto tako mislim da ona mene nije. Ne mogu se nikome povjeriti. Ni njoj, niti bilo kome drugome. Ne želim izazivati kraj prije samog kraja. Usta su mi zapečaćena zločinačkim nožem koji će me prije ili kasnije stići. Bolje kasnije. Htio bih još malo disati. Želim još malo gledati prije nego što mi ih izvade.
Još uvijek volim disati ovaj oštri zimski zrak. Hodao sam po kiši i snijegu satima. Sve dok više nisam osjećao prste na nogama. Nisam tražio rješenje, niti spas. Htio sam još samo malo disati.
Čujem hajku u daljini. Potjera se sprema.
Više ne izlazim vani dok je dan. Traže me. Sjedim vani u najtamnijem kutu iza policijskog sata i osluškujem. Osluškujem korake. Kad čujem glas, biće prekasno. Više ne vidim crveno i sivo. Sad mi je samo crno ispred očiju.
Ne znam koliko još vremena imam. Njima se ne žuri. Nikuda ja ne mogu. Stići će me kad-tad. Prije ili kasnije platiću za svoje užasne grijehe. Platiću zbog svog imena.
Mislim da čujem korake. Pitam se samo da li idu prema meni ili od mene. Više nemam ni snage poželjeti da idu od mene.