Otići na neki duatlon ili ne nikad nije bilo pitanje. Otići na duatlon je bilo samo pitanje vremena. Ove godine sam uhvatio priliku i na vrijeme si pribilježio duatlon u Stubici kao nešto na što mislim 100% otići.

S obzirom da nisam član nekog triatlon kluba, kontaktirao sam organizatora (TK "Hidraulika Kurelja" Donja Stubica) da prvo vidim mogu li tamo startati i pod kojim uvjetima. Što se samog starta tiče, nije bilo nikakvih problema, samo sam morao poštovati HTS pravila. Kako se radi o klasičnom duatlonu na kojem ima draftanja, dozvoljeni su isključivo aerobarovi koji NE prelaze duljinu kočnica na biciklu.

Kad sam ja kupovao aerobarove, nisam vodio o tome računa i moji Syntace C3 nisu spadali u tu kompakt kategoriju a nisam kupio aerobarove kojima se može mijenjati duljina. Interesantno je da sam ono što je Smokva neprecizno zvao "onaj triatlonski ku**c", morao skidati upravo za duatlon. :) Nerado ih skidam jer ih treba montirati sa vaservagom i stezati na moment ključ, ali šta je, tu je. Drugi put ću biti pametniji pa nabaviti one koji se mogu uvlačiti.

Dan prije sam otišao pogledati stazu, tek da znam što me čeka na dan utrke i da lociram gdje su okreti. Znao sam da ima dosta brda i da se vozi po cesti od Donje Stubice do Marije Bistrice i još malo gore, a to je cesta koju smo puno puta vozili kad smo kružili oko Medvednice. Moram priznati da su mi falili aerobarovi. Kad sam ih skinuo i sjeo na tako "osakaćen" bicikl, imao sam osjećaj da mi fali pola volana. Em što mi je falio onaj "nišan" koji mi je bio u vidnom polju cijelo vrijeme (sad znam kako je mačku kad mu odrežu brkove), em što nisam imao gdje odmoriti leđa.

Aerobarovi mi nisu čak toliko bili bitni zbog brzine nego više zbog tog položaja koji mi je puno bolje pasao. Nisam opterećivao leđa ni šake. Osim toga, kad legnem na aerobarove, puno bolje osjetim cestu ispod sebe. Prednji kotač je direktno ispod mene i u svakom pogledu mi je to kvalitetniji i udobniji položaj nego klasično "hvatanje ovna za rogove". Ima tu još jedna stvar - mentalna usmjerenost. U tom položaju se mogu fokusirati na disanje, pedaliranje, ritam... Mozak je zabavljen repetitivnim detaljima i asfaltom koji ispod prolazi.

Druga stvar koja me je kopkala je da li krenuti u biciklističkim hlačama ili hlačama za trčanje. Nije mi se sviđala ideja da u tankim hlačama za trčanje žuljam onaj sado&mazo sic koji imam, ali još manje mi se sviđala pomisao da trčim po suncu u biciklističkim hlačama sa uloškom. Odluka je pala - hlače za trčanje. Nisu bile udobne kao biciklističke hlače, ali nije ni da su nešto pretjerano žuljale.

U nedjelju je start utrke bio u 11 sati. Nije baš neka sreća startati po tako jakom suncu, ali evo prilike da se malo navikavam na trčanje po vrućini. :) Došao sam skoro sat vremena prije starta u Stubicu da se registriram i da vidim koja su pravila i na što trebam paziti. Klasični duatlon se sastoji od 10 km trčanja, 40 km bicikla i još 5 km trčanja. U Stubici je bicikl iz nekog razloga skraćen na 36 km - pojma nemam zašto. Možda je razlog brdoviti teren, možda nešto sasvim drugo. Meni je bilo svejedno. :)

Odmah nakon plaćanja startnine išao sam vidjeti na šta liči tranzicijska zona i raspitati se za pravila ponašanja u tom prostoru. Upoznao sam jednog tipa koji me je upoznao sa osnovnim pravilima (kako završiti utrku bez da zaradim diskvalifikaciju zbog vožnje unutar tranzicijske zone ili uzimanja bicikla prije nego što mi je kaciga na glavi) i dao mi neke vrlo  korisne praktične savjete. Jako lijepo od njega.

Ovdje sam prvi put doživio da mi je sudac stvarno uzeo bicikl i pogledao da li odgovara pravilima. Općenito se pravila stvarno provode i točno se zna što smiješ, a što ne. S druge strane, da pravila nisu tako jasna i striktna, bilo bi dosta padova i povreda u tranzicijskoj zoni.

Start je trebao biti u 11, ali se to odvuklo na skoro 11:30 zbog utrke mlađarije koja je trebala završiti svoje prije nego mi startamo. Dobro je što su start/cilj i tranzicijsku zonu stavili u hlad, ali i u hladu se jako dobro osjetilo koliko sunce jako udara. Sa sobom sam uzeo dodatni bidon od litre sa izotonikom da pijuckam dok ne startamo i još jednu bocu od 2 litre vode za polijevanje tikve. Ta boca je bila moj najbolji drug u tranziciji. :)

1. Trčanje 10 km (100m uspona)

Prva dionica trčanja je, naravno, išla, potpuno drugim putem od onog koji sam ja mislio da ide. Umjesto po cesti prema Mariji Bistrici okrenuli su nas pored crkve u brdo prema Medvednici. To je ona cesta koja vodi prema spojnoj cesti sa Pile. To je bilo prvo iznenađenje, ali to je bio manji problem jer sam to ipak saznao prije samog starta. Kad smo krenuli u brdo i po onom suncu, u glavi sam već odvrtio 5 km u jednom smjeru i 5 nazad.

Već nakon 2 kilometra sam vidio prve kako se vraćaju i nikako mi nije bilo jasno kako je to moguće. Pa nisu toliko brzi! Uskoro je postalo jasno - nakon 2.5 km je bio okret i vraćanje dole. Ovo je značilo da će se prvih 10 km trčati tako da se naprave dva kruga po tom vražjem brdu i da me još nakon svega čeka još jedan krug. Ova spoznaja mi je mentalno bila najteži dio utrke, a samim tim mi je i fizički nekako bilo najgore. Drugi uspon sam išao skoro istim tempom, a činilo mi se da se vučem ko krava. Prolazi svaki kilometar su pokazali da idem onako kako sam zamislio, ali mi je bilo teško.

Jedva sam čekao da riješim drugi okret i da se malo rashladim na nizbrdici. U biti sam jedva čekao da sjednem na bicikl, počnem piti i da me vjetar malo rashladi. Bilo kakvo pentranje biciklom uzbrdo po suncu je p***in dim prema trčanju po suncu uzbrdo na tempu utrke. Vjetra jednostavno nema. Kao da ste u pretis loncu.

10 kilometara trčanja sam završio za 48min. U tranziciji sam si dao koji minut da se polijem hladnom vodom i pojedem gel dok sam mijenjao obuću i stavljao kacigu. Odlučio sam radije u tranziciji izgubiti koji minut nego puknuti na pola utrke jer me je sunce sastavilo sa zemljom.

2. Bicikl 36 km (365m uspona)

Kad sam sjeo na bicikl i krenuo, osjećaj je bio dosta dobar, osim što mi je puls odmah bio dosta visoko. Vrtio sam sa rezervom prvih kilometar-dva da mi se puls malo normalizira. Naravno da mi je trebalo 2-3 kilometra da skužim da sam prčkajući po Polaru ostavio uključen prikaz prosječnog pulsa. A ja se čudio što ne ide dole. :) Na kraju je to ispalo dobro - normalizirao sam puls prije nego što sam počeo gaziti. Na biciklu sam se mogao u miru tankati izotonikom i doći u normalno stanje nakon prvog prženja po suncu. Išlo se 18 km u jednom smjeru, onda okret i nazad. Hupsera je bilo, kao što vidite i iz priloženih grafova visine, ali u usporedbi sa trčanjem, mogao sam uživati na uzbrdicama jer me je ipak hladio kakav-takav vjetrić. U početku sam vozio sam. Onda sam skužio da mi se netko zalijepio za zadnji kotač. Načelno mi to ne smeta, samo volim znati da je netko iza da ne bude iznenađenja ako budem trebao prikočiti. Držao sam svoj tempo i nije me zanimala ničija zavjetrina. Htio sam ovo odvesti sam. Prolazeći ljude, skužio sam da sam nakon prvih 10 km skupio nekoliko njih iza sebe.

Već sam pisao da se ne volim na utrkama voziti u grupi jer uglavnom završim u grupi u kojoj se pola njih šverca, a većina ne zna držati tempo i grupa se ponaša kao rogovi u vreći. Kako ja cijenim svoj tjelesni (a i mentalni) integritet, ja se radije u tom slučaju vozim sam. U ovoj grupi sam se držao naprijed i nije me smetalo što samo ja vučem. Kad sam sjeo na bicikl, htio sam se voziti sam. Iza mene je bio jedan gospon koji je htio dati koju smjenu. Stvarno je imao dobru volju, ali je jednostavno bio preumoran da to uspješno napravi dulje od minut-dva. Svejedno, nije mi smetalo biti prvi. Prvu polovinu sam imao prosječnu brzinu 28 km/h, a drugu 32 km/h. Mogao sam tako još dugo, ali svemu dođe kraj, pa tako i ovoj dionici. Jedino mi je bez veze bio onaj položaj na volanu. Hvatajući volan u njegovom donjem luku, uspijevao sam malo smanjiti otpor zraka ali to je položaj zgrbljenog zeca koji kenja. Niti osjetim cestu ispod kao na aerobarovima, niti imam onaj opušten položaj. Nije neka sreća, ali je svejedno išlo kao podmazano. Pred kraj sam maznuo još jedan gel i uspio sam na biciklu uliti u sebe preko litru ipol izotonika. To mi je pasalo, jer je sunce nemilosrdno pržilo.

1h08min kasnije sam ponovo bio u tranziciji. Pazio sam da na vrijeme siđem s bicikla i da kacigu skidam nakon što sam bicikl stavio na svoje mjesto na stalku. Ponovo promjena obuće, polijevanje vodom... Dok sam ja pokopčao ponovo sat na ruku, upalio footpod... Nemam pojma koliko sam vremena gubio u tranzicijama. Vidjet ću na službenim rezultatima kad budu objavljeni. Sigurno više od ljudi koji na duatlone i triatlone idu redovito. Iskreno, nije mi bilo ni bitno. Bitno je bilo uspješno završiti utrku i uživati, a ovo je bio gušt bez obzira na sunce.

3. Trčanje 5 km (50m uspona)

Zadnjih 5 km sam trčao nešto sporijim tempom, ne zbog umora u nogama već zbog laganih grčeva u trbuhu. Trebam naći pravu mjeru hidratacije na biciklu i skužiti koliko prije završetka trebam prestati piti da uzmem tekućine koliko mi treba a da mi u želucu bude lagano na zadnjem trčanju.

Dok sam se penjao gore do okreta razmišljao sam kako ne bi bilo loše skupiti lovu i platiti svakom od domorodaca po gajbu pive da nas zalijeva šlaufom dok trčimo pored njihovih kuća. Mi njih pivom, oni nas vodom. To bi bio posao! :)

Po putu sam ponovo sreo onog gospona sa bicikla. U zadnja dva kilometra smo malo i popričali. Ispalo je da je čovjek Josip Dikon, naš jedini double ironman. Zanimljivo je bilo koliko u njegovom stavu i tonu nije bilo nikakve prepotencije. Bila mi je čast upoznati nekog tko je u komadu napravio 7,6km plivanja, 360 km bicikla i nakon svega 2 puna maratona (2 x 42,195 km). Massive respect!

Zadnjih 500m pred ciljem sam pustio noge da idu da vidim koliko mogu još držati visok puls i to je išlo bez problema. Zadnje trčanje mi je trajalo 26min.

Sve skupa mi je trebalo 2h22min za ovaj duatlon ako ne računam vrijeme u tranziciji. Računao bih i njega ali ga nisam mjerio. Moj Polar ne podržava prebacivanje iz jednog sporta u drugi unutar istog file-a pa sam ga morao gasiti, ručno prebaciti i paliti. Možda nađem neki pametniji način mjerenja ovakvih utrka, ali zasad se oslanjam na službene rezultate. Službeni rezultat je 2h25min35sec. Ovo znači da sam samo 3 minute izgubio na obje tranzicije što nije loše s obzirom šta sam sve tamo radio. :)

Ovo je bio moj prvi duatlon, a prvi se pamte. Kažu da nije najlakši na koji sam mogao otići, ali brda nisu ta koja su me umarala. Sunce na trčanju jeste. Ipak, ja vjerujem da se klin klinom izbija, pa će s vremenom i ovo doći na svoje.

Osobno bi mi pasali duatloni na kojima nema draftanja jer bih onda mogao koristiti aerobarove, a i više mi paše da  ne moram gledati ko mi je iza na kotaču i paziti na ljude. Samo pustim mozak na pašu i noge da se vrte. Kako sam ugrubo računao da će mi za ovaj duatlon trebati oko 3 sata, ovo je na kraju ispalo puno bolje nego što sam očekivao. U biti mi je bilo teško bilo što očekivati (osim jakog sunca). Došao sam probati kako to izgleda i dobiti osjećaj.

Sad kad sam probao, mogu reći: da, vidimo se na nekom slijedećem duatlonu. ;)