Norseman 2017 (Norseman crew)

Norseman Xtreme Triathlon je, bez sumnje, jedan od najzahtjevnijih triatlona ironman distance kojeg ovaj šareni svijet može ponuditi.

I, prije nego nastavim, treba odmah naglasiti: ne, nisam sudjelovao na Norseman triatlonu kao natjecatelj. Ne, nisam skakao u crni fjord u 5 sati ujutro u vodu umilne temperature od 12-14 stupnjeva. Nisam ni vozio 180 km bicikla sa 3000m uspona poslije, a definitivno nisam ni trčao maraton na kraju sa 1700m uspona sa ciljem na planini od 1800m.

Ali 250 drugih jeste. I rade to svake godine zadnjih 14 godina.

Ono što sam ja napraivo je - ostao sam impresioniran. Duboko impresioniran sa nekoliko filmića o Norsemanu koje sam sasvim slučajno našao na youtube-u pred nekoliko godina. I prije nego nastavite čitati dalje, htio bih da pogledate ova dva filmića.

Prije nekih godinu ipol, povuklo me i javio sam im se formalnim putem da sam impresioniran sa onim što rade i da bih rado pomogao volontiranjem na bilo koji način. Tad sam već znao da ciljam Norvešku kao odredište, ali nisam još bio gore. U tom trenutku se sve činilo toliko nestvarno i daleko da nisam nikome o tome ni govorio (znam da bi mi se Frćkava dobro nasmijala u tom trenutku :))

 Prošlo je skoro dva mjeseca kad mi se javio Dag i naša prepiska je počela. Dok su se planeti poklopili da se napokon vidimo, ja sam već radio i živio u Oslu.

Moja suradnja sa Norseman ekipom je počela sa IT dijelom gdje sam radio na ER DB modelu koji bi pokrio ne samo Norseman, već i puno više. Implementacija je u toku i ne bih puno o tome u ovom trenutku, Mogu samo reći da radimo na dosta zanimljivim stvarima.

 Međutim, ja sam imao jaku želju da pomognem i na terenu, da napravim bilo što što će nekome od tih nadljudi barem mrvicu olakšati agoniju kroz koju prolaze.

Nekad davno sam trenirao sa ljudima koji su doiazili iz triatlona i tada sam naučio izuzetno cijeniti "glavu" koju ti ljudi imaju. Baviti se triatlonom znači puno vremena provoditi u vrlo neudobnim uvjetima (i uživati u pritajenoj boli koja se skriva iza svega toga), a spremati triatlon Ironman distance znači većinu vremena pvoroditi sam. Bez aplauza zadivljene publike, bez grupe biciklista koji pričanjem krate vrijeme, trenirati iz dana u dan u uvjetima koje nam majka Zemlja daje, bez odustajanja, bez izgovora i bez predaje.

Osobno se uvijek iznenadim kada čujem od rekreativnih sportaša posprdne izjave o Ironman triatlonu. Kao da je to nešto usput, nekakav hype, nešto što sjedi na imaginarnim lovorikama tko zna čega... Interesantno, uvijek sam takve komentare čuo od rekreativnih biciklista (uglavnom nabrijanog tipa). Ne znam nijednog trkača sa tim stavom, vjerojatno i zato što oni jako dobro znaju agoniju zadnjih 10km maratona i stavljanje u perspektivu 180km bicikla prije toga i 3,86km plivanja kao šlag na tortu je više nego dovoljno da osjete strahovit napor Ironman triatlon utrke.

Budite sigurni da svaki triatlonac koji se odluči spremati Ironman provede barem 700 sati treninga godišnje u pripremama. A 700 sati je jako puno krvi, znoja i suza.

Norseman je utrka Ironman distance u ponešto drugačijim uvjetima. Pliva se u jednom od norveških fjordova. Temperatura vode je 12-14 stupnjeva, s tim da je najhladnije pred kraj, uz obalu (planinski hladni potoci se miješaju sa morskom vodom i dodatno je hlade). Nakon prve hladne tranzicije, na rasporedu je 180km bicikla uz gomilu uspona gdje je teško procijeniti da li će vas više potrgati strmi usponi ili hladnom kišom praćeni spustevi na temperaturama koje se znaju spuštati i na 4 stupnja. Za kraj je tu 42.2 km trčanja sa ciljem na Gaustatoppenu, planini od 1800m visine.

. . .

Iako je Dag u startu rekao da je tim na terenu popunjen, dobio sam priliku sudjelovati na samoj utrci kao član Norseman support tima. U biti je Dagova ideja bila pozvati me bez nekih stvarnih obaveza, ali ja nisam došao na utrku da sjedim i gledam. :)

Četvrtak je, u Zagrebu skoro 40 stupnjeva. Spremam se na avion... Sutra me čeka put za Rjukan i držim fige da ovi nešto ne zajebu sa letom. Paaa... na kraju su zajebali ponešto, ali ja sam stigao u Oslo na vrijeme.
U petak spremam stvari i vreću za spavanje u rukask (kad god nisam siguran, vreća ide sa mnom), tražim planinarsku čakiju (davno je bilo, pojma nemam gdje je), gledam nepalski kukrhi (jebeš to, nije rat :)), pa krećem na autobusni.

U Rjukan stižem po planu, Dag mi se javlja da će kasniti jedno sat vremena po mene što mi paše da malo vidim Rjukan. Za one koji ne znaju, ovo mjesto je bilo poznato u drugom svjetskom ratu kao lokacija gdje su radili tešku vodu za HItlera u pokušaju da brko napravi atomsku bombu. Očigledno nisu uspjeli. :)

Maloje to mjesto koje se nalazi u dubokom klancu i ima premalo sunca. Zato su se Norvežani dosjetili da na vrh brda stave ogledalo koje reflektira sunce prema selu u popodnevnim satima. Ogledalo se samo rotira prema suncu. Tu su i dvije elektrane. Stara datira sa pocetka 20 stoljeća i ima zanimljivu povijest. Nakon razgledavanja elektrane, sjedoh u kafanu,  a kad tamo ...

Kuhar neki naše gore list. Slušam ga kako uči hrvatske fraze kolegu iz Makedonije. Kad je norveškoj konobarici mrtav ladan rekao "e baš si dobra pička!", skoro se udavih sa kafom. :)

Upoznajem se sa tipom, iz Rijeke je. Pola godine radi u Rjukanu, a pola u Gastuablikk ski centru. Razmijenismo telefonske brojeve i u taj čas stiže auto ispred kafane. Na autu piše "Isklar Norseman". Gledam kroz prozor i ne vjerujem... Tek tada shvaćam da ovo više nije nešto što se gleda na youtube. Teško je opisati osjećaj kad sam sjeo u taj auto i kad smo krenuli u planinu.

Biti dio nečeg čemu si se divio godinama.... Nešto što je dosad bilo "stvarno" samo na fotografijama. Osjećao sam se kao netko tko je cijelo vrijeme gledao otiske jetija u trenutku kad mu je taj isti jeti pokucao na vrata.

Momak koji me vozio se zove Truss. Pričamo isključivo na norveškom iako svi oni jako dobro znaju enegleski. Općenito nisam htio prelaziti na engleski jer mi je ovo fantastična govorna vježba, a dodatno me rajcalo biti dio Norseman tima i pričati na norveškom jeziku. :)

Petak je, pripreme su u toku već nekoliko dana. Na samo utrci radi oko 150 volontera. Eidfjord pokriva mahom lokalna ekipa koja dobro poznaje fjord, u ski centru u Gaustablikku (ispod samog Gaustatoppena) je naš kontrolni centar. Tu je ujedno i cilj bijelih finishera, dok je cilj za crne na samom vrhu Gasutatoppena.

Za one koji ne znaju, na Norseman se prijavi oko 3000 ljudi, a utrka je limitirana samo na njih 300, od čega je dio elite triatlonaca koji imaju direktan upad, a ostali idu na lutriju. Od tih 300 ljudi, na sam start će ih doći oko 250 (bolesti, ozljede, životne promjene i slično čine svoje).
Trasa utrke je za sve ista sve do 32. km trčanja kad se prvih 160 pušta na sam Gaustatoppen vrh (to su crni finisheri), a ostali zadnjih 10km rade oko Gaustablikka (bijeli finisheri).

S obzirom da nisam znao šta očekivati, nosio sam vreću za spavanje i nešto hrane. Dočekao me predivan kompleks norveških drvenih kuća i sam centar koji je upravo fantastičan. Kad sam ušao unutra, tek tad sam shvatio sa kakvom precisnošću se organizira ova utrka. Tu je bila i snimateljska ekipa. Sve je bilo baš kako treba - bez preseravanja, ali ništa amaterski. Na ekranima sam gledao razne segmente utrke, na zidu je bila isprintana plahta sa trasom puta sa svim kritičnim točkama, a sa strane su bili papiri sa detaljnim rasporedom kad se što dešava, tko je za što odgovoran i svi telefonski brojevi.

Vani je, nakon kiše, sunce obasjalo ovo predivno područje puno jezera i crnogorične šume, a u daljini se Gaustatoppen sjajio na suncu. Nisam očekivao da je ovo toliko veliika planina i da ima i visoravni sa ogromnim jezerima na ovoj visini. Kažu da se, kad je lijep dan, sa Gaustatoppena može vidjeti jedna šestina Norveške. Stavljam na TODO listu za doći jednom u miru,.

Dag me je upoznao sa ekipom koja radi mjerenje vremena pa smo se dogovorili da odem s njima na sam vrh sutra da pomognem oko slaganja sistema za mjerenje vremena i da se pobrinemo da stvar funkcionira.

Kako mi Dag (skandinavski kulturno) nije htio uvaliti gro posla, ja sam si ga našao sam. :) Truss je bio zadužen za cilj na Gaustatoppenu pa sam mu rekao da me računa za sve što treba tamo napraviti jer ću ionako na dan utrke biti gore. Pred večer smo postavili oznake i zastave na 32. km i kasnije kad sa ceste trčanje pređe na trail.

Svjetla kombija nam osvjetljavaju početak traila. Zakucavamo Norseman oznake na oni drvenu ogradu koju sam toliko puta gledao na video klipovima. Crne zastave smo prve postavili. Gledam sve to i, kao da gledam svemirce. Nisam nikad stvarno mislio da ću se naći na ovom mjestu u ovom trenutku. Samo sam čekao kad ću se probuditi. :)

...

Na dan utke sve počinje vrlo rano, ali ne za sve nas. Start je u 5h ujutro u Eidfjordu. Htio sam gledati start, ali, s obzirom da se tim u kojem sam bio i ja, budio kasnije, nisa htio forsirati i rondati po kući. Sve nas je čekao dug dan.

Poslije doručka smo se polako spremali za pokret. Nisam naglasio da su nas tretirali kao kraljeve ovdje. Hrana je bila daleko iznad mojih očekivanja. S obzirom da sam nosio par konzervi, sir i norveški zobeni kruh, bilo je jasno da nisam ništa ni očekivao. :)

Iako sam ja trebao malo kasnije krenuti prema vrhu, nisam imao šta raditi ovdje, a bilo mi je bez veze da sjedim i hodam ko Baltazar, pa sam rekao Trussu da idem s njima da im pomognem oko opreme na vrhu.

 Malo prije 10h (utrka traje vec skoro pet sati) krećemo prema Gaustatoppenu. Autom se može doći do mjesta odakle ide nekadašnji vojni "lift". U vrijeme hladnog rata je ovo mjesto bila tajna NATO baza i sva infrasturktura je nekad bila isključivo vojne prirode i vrlo tajna.
Lift i nije lift već mali vlak koji vas vozi oko 800m u planinu. Onda sve stvari treba prebaciti u malu uspinjaču koja se penje preko 1000m dužinski uz kut od oko 45 stupnjeva. Sve se dešava unutar same planine. Uspinjača vozi deset dugih minuta dok ispod vas po šinama teku potoci vode. Gledam ja te šine i mislim si kako su idealno klizave i glatke (sistem nije na zupčanike što bih očekivao). Ako se nešto desi sa sajlom, imat ćemo simulaciju slobodnog klizanja do dole i vjerojatno će nas prepoznavati po zubarskim kartonima. :)

Na vrhu shvaćam da to nije baš vrh, već imamo još nekh 50m uspona i svu opremu prenijeti na leđima. Trebalo nam je sat ipol da sve gore smjestimo i posložimo cilj.

Kad sam napokon predahnuo i pogledao oko sebe, shvatio sam koliko je ovo ogromna planina. Gaustablikk se dole činio sitan i dalek. Tek odavde se vidi koliko je do vrha ogroman put i koliko je posla od 32. km do cilja.

Niti uspon nije nježan. Pokušao sam potrčati malo po tim velikim kamenim blokovima i vrlo brzo sam počeo gubiti dah. Dobro, trenutno nisam u nekoj formi, ali bez obzira na to, ovo je jeben uspon.

Kad smo sve pripremili, imali smo par sati čekanja. Od ove godine svi natjecatelji imaju GPS uređaj sa sobom tako da smo mogli sviju pratiti na interaktivnoj karti.

Na vrhu je temperatura bila 10 stupnjeva i nije bilo kiše, ali natjecatelje je pratila na mahove životinjska kiša po putu. Stajao sam gore dok je ispod mene pucao pogled na sve strane i razmišljao koliko je ovo brutalna utrka. I koliko je sam ovaj cilj jebeno dalek, visok i strm. Za Norsemana moraš imati spremno tijelo, ali moraš imati kamenu glavu. I dobru dozu mazohizma. Ponešto uživanja u boli u nelagodi, jer toga je ovdje puno. Da bi ovo preživio moraš biti hladnokrvna životinja (i pri tom ne mislim na karakternu crtu).

Sati su prolazili, oblaci su se navlačili i... Došlo je vrijeme za dolazak prvog natjecatelja na cilj. Imao sam zadatak pripaziti na koridor pred ciljem da se čovjek može dovući gore bez da zapne za nečiju nogu, ruksak ili psa. I vidio sam ga dole, izgledao je mali kao dječak. Dijelom je hodao, dijelom trčao. Istrzano. Zvukovi koje je proizvodio nisu bili stenjanje. Bili su to bolni zatomljeni krici. Bilo je teško i gledati njegovu patnju. Dolazi na cilj i liježe na tlo, bez naznaka da bi se mogao dići. Vrijeme: 9 sati i 52 minute. Novi rekord Norsemana je postavljen.

Nisam stigao previše pratiti što se oko njega dešavalo jer je bio okružen ljudima. Vidio sam kasnije da su ga dvojica doslovno odnijela dole sa planine do lifta.

Ono što kamere i i fotografije ne pokazuju su trenuci poslije prve euforije, suza, krikova i aplauza. Kad se tijelo počne hladiti i kad počne odbijati poslušnost. Kad tijelo napokon stigne kriknuti "dosta, brate, ubi me!" i kad se jednostavno ljudi pogase. Neke su odnijeli na nosilima, nekima su "samo" drugi glumili noge, ali ovdje, na ovom mjestu se može vidjeti udah poslije i otkucaj srca nakon što patnja završi. Bilo je to upečatljivo.

Međutim, oni najbolji, bezvremenski trenuci su trenuci prelaska cilja na Gaustatoppenu i kad si napokon triatlonci mogu dopustiti da klonu, da si kažu "gotovo je", kad napor postane dovoljno mali da su u stanju početi plakati... Bili su to vrlo emotivni trenuci koje ću pamtiti dok sam živ.
Gledao sam im obitelji koje su došle da ih dočekaju: žene koje su u nevjerici plakale sretne što su im muževi živi nakon svega toga, natjecatelje koji praznih pogleda drhte pod dekom, ni sami ne vjerujući da su sve to prošli i, još nesvjesni da su na tom mjestu, da su završili, da je gotovo.... Na licima nekih se moglo vidjeti da nisu ni sami sigurni da li su još živi ili su negdje po putu poginuli i sad samo gledaju iz nečijeg tuđeg tijela...

Impresivno je vidjeti snimke sa cilja Norsemana, ali doživjeti ih na vrhu Gaustatoppena je na granici paranormalnog.

Ovdje, u ovom trenutku, na ovom mjestu se jasno kao dan ističe odgovor na pitanje: "zašto?!", a to nisu ni pare, ni slava. Ovo je mjesto gdje čovjek pobjeđuje samog sebe na jednoj potpuno novoj razini. Tijelo, um, nada, očaj i euforija. Svatko tko je nogom stao na ovaj vrh, slavio je trijumf nad samim sobom u svemu navedenome. U meditativnoj praznini...

. . .

Dočekali smo ih sve, svih 160 koliko ih smije ići na cilj na vrh planine. Do kraja dana je temperatura spala na 7 stupnjeva, došli su oblaci i rosulja koju u Norveškoj zovu "yr" (od tuda dolazi ime u yr.no). Zadnjeg smo morali malo tražiti jer je došao do lifta, nije skužio da je cilj 50m gore od guste magle i spustio se dole. Dodatno, njegov GPS uređaj je prestao javljati lokaciju, pa nismo znali ništa. Bilo je oko 22h i već smo se bili spremali da krenemo u portagu kad smo dobili info da su ga locirali dole kod Gaustablikka.

Sa vrha smo se spustili skoro u ponoć. Svi su preživjeli, ove godine nije bilo većih ozljeda na utrci.

Dan kasnije je bila dodjela nagrada i zajedničko fotografiranje posjetitelja. Gledao sam ih kako polako dolaze do stola i uzimaju svoje crne, odnosno bijele majice. Svaka je bila zaslužena i plaćena krvlju, znojem i suzama. Bilo ih je lijepo vidjeti kako ponovo hodaju bez grimase bola na licu.

Sama ceremonija dodjela je vrlo bazična (skandinavski plain, rekao bih :)). Tri najbolja muškarca i tri najbolje žene. Najbolji iz obje kategorije su dobili ček na po 125000 NOK.... da ga uruče doktorima bez granica.

Norseman nema nagradni fond. Ovdje se još nitko nije obogatio. Norseman je jedan od onih viših ciljeva, nešto što samo rijetki naprave jednom u životu, a vrlo iznimno rijetki i po nekoliko puta.

Razmišljao sam o tome dok smo to popodne gledali start dječijeg triatlona u Rjukanu prije povratka u Oslo. Temperatura vode 12 stupnjeva. Djeca se spremaju plivati tih 50 metara. Pitam ženu iz organizacije da li će djeca imati neka zaštitna odijela. "Nei, de er tøffe!", odgovara mi starija gospođa. dok me vjetar hladi a žena pored mene u kratkim hlačama doji dijete usred norveškog planinskog ljeta.

I, stvarno... Norseman je samo preslika ovog sjevernog mindseta. Jer granice postoje samo u glavama nekih ljudi. Očigledno, ovi nisu ti.

 Vidimo se dogodine negdje na Norsemanu.

Dok čekate, osim službenog weba (http://nxtri.com/), gdje možete pronaći sve o ovom nevjerojatnom triatlonu, ponešto fotki iz oka organizacijskog tima možete vidjeti ovdje.

Bradonja @ Norseman Crew