CABAres, CABArei

Zijaha Sokolovića sam prvi put vidio kad sam bio mali dječak. Ja sam nedjeljom volio gledati TV, a on je, zajedno sa Slavkom Štimcom, vodio Nedjeljni zabavnik na Televiziji Sarajevo. Odmah mi se jako svidio, zavolio sam njegove nastupe, njegovu glumu, njegovu sposobnost da me nasmije do suza, ali i mnogo čemu nauči...

Kad je devedesetih godina prošlog stoljeća počeo ovaj naš balkanski rat, nisam čuo godinama za njega. Kao i mnogre druge stvari, i njega sam zaboravio. Ne zato što sam htio, već zato što se u ratnom vihoru mnoge stvari smetnu s uma, pospreme u neku duboku i daleku ladicu iz koje možda nikad više neće vidjeti svjetlo dana.

A onda, prošle godine, gledam Zijaha kako ga na TV-u predstavljaju da ponovo glumi u mojoj blizini. Obradovah se ko malo dijete. Čovjek kojeg sam toliko volio gledati još od malih nogu je ponovo tu.

Životni tempo i nedostatak vremena, ponekad i inicijative je doveo do toga da ga neću vidjeti još godinu dana. Ali jučer sam ga vidio.

Vidio sam ga u jednom izvrsnoj predstavi koja me je prikovanog za stolicu držala gotovo dva ipol sata u komadu. Predstavi koja govori o ljubavi i smrti, životu i paklu, sreći i nesreći, svemu o čemu jedan čovjek koji se razočarao u život može govoriti. Suvišno je trošiti riječi jer se njima ne može opisati Zijah u ovoj sjajnoj monodrami. Ona se može samo doživjeti.

Zijah je sjajan glumac! Toliko je sebe unio u tu predstavu da će se ona urezati u moje sjećanje dok sam živ. Dok sam živ...

Salve nekontroliranog smijeha koje je uspio kod publike izazvati, a onda idućeg tenutka... Ledena jeza, smijeh se guši u grlu.... Tako dirnuti čovjeka može samo Zijah Sokolović.

Jedino mi je žao što nisam imao priliku stisnuti mu ruku. Zijah je definitivno moj najdraži glumac. Glumac mog djetinstva, koji me prati kroz cijeli život.