Brucošijada FER 2010: povratak na svijetlu stranu

... nekad ...

i sad.

Nakon godina egzila brucošijada FER-a se vratila tamo gdje pripada: na sam Fakultet. Kao bivši KSETovac sam tri godine radio na brucošijadi i svjestan sam kako je manifestaciju gdje se u prostor Fakulteta smjesti 4000-5000 ljudi jako teško organizirati bez da se ne uništi nešto inventara, ali upravo zbog toga je ova manifestacija uvijek bila poznata kao broj jedan i miljama ispred bilo kakve naznake konkurencije.

Jako mi je drago da je Uprava FER-a dopustila ponovo održavanje brucošijade na samom faksu i na taj način pokazala jednu posebnu dobrodošlicu za brucoše, studente i sve ostale koji su sinoć nahrlili u prostore najboljeg fakulteta u regiji.

Kad sam u srijedu otišao u KSET po karte, s vrata me je zapljusnuo dobro poznati miris kluba u kojem nisam bio puno godina, a koji je ostavio pečat na mom studentskom životu. Unutra neki novi klinci rade ono što smo mi radili onda: puštaju muziku, kuhaju kafe, otvaraju pive, peru šalice... Gledam taj KSET i sjetim se noći kad smo nakon ruluma kao dežurna sekcija ribali klub. Noći kad u praznom klubu u 3 ujutro trese muzika, jedan polupijan đipa s metlom prije čina ribanja, a policijska patrola koja slučajno upada se samo značajno pogleda i izlazi van... Iako mi se to tad puno tih obaveza nije sviđalo, danas mi je zbog tog toplo oko srca. Drago mi je vidjeti da Klub funkcionira bez obzira na razne profile ljudi koji su kroz njega prolazili i međusobne razmirice, sukobe sa Fakultetom i okolnim stanarima... Najbolji studentski klub u Zagrebu je još uvijek tu i nijedna komercijalna institucija ga nije uspjela skinuti sa trona.

Što se same brucošijade tiče...

Najprije druženje sa prijateljima koje nisam vidio stvarno predugo, prisjećanje na studentske dane, smijeh i malo sjete.. Zanimljivo je da se sinoć nitko nije osjećao nimalo staro. Starimo ionako prvo u glavi i srcu, a čini se, da je to, unatoč svemu, ostalo netaknuto. Puno kritika smo imali na račun faksa, ali nitko nije mogao reći da ne voli FER i da se ne osjeća njegovim dijelom. I, nakon toliko godina, svi smo i dalje znali svoju šifru za studomat (36354863). Ono što je Mara dobro primijetila: na FER-u nisi ime, ti si broj. I opet nakon završetka nosiš u sebi više ljudskog nego odlazeći sa drugih fakulteta. To vam nitko ne može objasniti. To biste morali proživjeti da shvatite. Izuzetaka naravno, uvijek ima, ali se u pravilu radi o ljudima koji ništa ljudskog u startu nisu ni imali. Ovo ionako nije priča o njima.

...

Sa kojom borom više, bradom za nijansu dužom i sjajom u oku napokon odlazimo unutra.

Odmah s vrata, bombardiranje sjećanja i osjećaja. Gledao sam onu mlađariju pomiješanu sa starim prdonjama kao što smo mi i nitko nije stršao, za nikog se nije moglo reći da je višak. Na licima nekih novih brucoša (za neke sam se pitao imaju li uopće osobnu ;)) čuđenje i ozarenost nekim novim svijetom. U očima snovi, sjaj, glad za životom, a istovremeno strah od nepoznatog...

I mi smo bili takvi: mladi, neiskvareni i punih srca. Nade i razočaranja, ljubav i nedostatak iste, snovi i tlapnje... Ako neki od novih brucoša ovo čitaju, mogu im samo savjetovati: nemojte dati da to nestane u vama. To je ono što čini život, ne novac, slava i društveni utjecaj. Sve to je samo iluzija. Sav novac svijeta vam neće ništa vrijediti ako se u petak navečer uhvatite da kružite okolo u svom skupom automobilu prazne duše i sami. Naravno da ćete malo i zastraniti, to je život. I pokušat će vam skinuti osmjeh s lica, često će i uspjeti. Samo ne zaboravite osjećaj koji imate sada. Neka vas on vodi kroz život i ako birate između njega i novca/slave/moći, odaberite njega.To je bitno u životu.

Sama brucošijada je bila poslovično odlična: 3 stage-a sa živom muzikom i odlična muzika u KSET-u, dvorana sa filmovima, dovoljno šankova i gomila mladih ljudi. Sjetio sam se u onoj gužvi godina kad sam radio na ulazu i riknuo trgajući karte, pa zatim na garderobama gdje sam do zore ostajao dok i zadnji pijani studoš ne pokupi svoju jaknu nakon buđenja negdje u ćošku... Nije bilo lako, puno toga mi onda nije bilo ni drago, ali sad sam bio ponosan što sam u nekom trenutku dao svoj doprinos.

Mramorni pod na faksu ljepljiv od pive, mamurni studenti čuče po kutevima, neki sretni, drugi tužni, jedno ozareni, drugi malo razočarani, standardno 10 minutno proguravanje sa jednog na drugi kraj, KSET živ kao nekad, jedan stvarno bezvremenski klub...

Stvarno mi je žao onih par generacija brucoša koji nisu imali priliku svoju prvu brucošijadu doživjeti upravo ovdje. Da je ovo prava odluka govori i činjenica da je karata za brucošijadu nestalo već u četvrtak ujutro a za zadnjih 100 karata se stajalo u dugačkom redu.

Brucošijada FER-a je nešto što bi svaki brucoš trebao doživjeti. Definitivno brucošijada broj jedan u organizaciji najboljeg studentskog kluba na ovim prostorima. Povratak na svijetlu stranu, pilula koja vraća volju za onim što je bitno, daleko od kandži korporativnih nemani.