Dom za vješanje - smijeh i suze u kinu Europa

"When God came down to earth he could not deal with the gypsies . . .
and he took the next flight back".

Ovaj tjedan je u kinu Europa tjedan bosanskohercegovačkog filma u sklopu se prikazuju neki novi, neki stari, a i neki legendarni filmovi.

Sinoć je bila projekcija legendarnog "Doma za vješanje". Ja sam ga prvi i jedini put prije ovoga gledao kad sam bio četvrti razred osnovne škole i pamtim ga kao mutno i šokantno iskustvo. U sjećanju mi je ostao kao mračan film i pamtio sam najviše dvije scene: scenu mlade trudne žene koja lebdi u zraku previjajući se od bolova dok u pozadini tutnji vlak, te detalja kad Perhan pošalje vilicu za jelo u vrat starom ciganu. Kad si tako mali, ne možeš baš shvatiti film kao što je Dom za vješanje.

Sinoć je bila prilika da se taj film ponovo pogleda. I, stvarno, Dom za vješanje je fantastično ispričana priča o ljubavi i životu u jednoj drugačijoj sredini od one u kojoj smo sami odrasli, a opet, sredini koja je egzistirala (možda još uvijek egistira), tek iza ograda naših lijepo ofarbanih života.

Mislio sam da će, nakon toliko godina, film izgubiti svoju dozu ozbiljnosti i realnosti, ali bio sam u krivu. Davno ispričana priča jednako je živa kao prvog dana. Na skali od 1 do 10, ja bih mu dao 11 zbog svoje izuzetne ljudske note.

Kroz krv i blato, iz kadra u kadar... Dom za vješanje je film koji na vrlo plastičan i direktan način pokazuje da novac, čista odjeća i ušminkan dom ne garantiraju ni sreću ni zadovljstvo i da postoje ljudi koji žive u blatu a u sebi nose više ljudskosti nego vagoni uredno počešljanih ljudskih klonova.

U svoj svojoj sirovosti, ovo je film koji govori ponešto o svakom od nas i šalje vrlo osobnu poruku svakom od nas.