Garavi sokak

Sjećate li se prvih knjiga koje ste u životu čitali, gledali slike, derali iza fotelje? Moj ćale je svoj radni vijek proveo radeći u biblioteci i bio je dovoljno pametan da mi svako malo donosi neke knjige. On bi ih donosio i ostavljao na stolu, a ja bih bio dovojno radoznao da ih idem listati.

Isto tako se iz djetinjstva sjećam da nam je kuća uvijek bila puna knjiga (tatina struja), ljekova (mamina doktorska struja) i rakije (po prirodi stvari :)). Rakiju i ljekove nisam dirao, ali sam knjige pretumbavao još puno prije nego sam znao čitati. Kroz moje prste je prošlo cijelo čudo knjiga dok sam još bio mali, a neke od njih su ostavile trajan trag u mom razvoju. Na dobro ili na loše, to je na nekom drugom da procijeni. ;)

Jedna od knjiga koje su na neki način obilježile moje prvo probijanje kroz svijet slika i riječi je "Garavi sokak" od Miroslava Antića. Tu zbirku pjesama sam čitao, odbacivao, ponovo joj se vraćao... Bilo je nešto beznadežno tužno unutra, a opet nešto privlačno i ja sam se s tom knjigom družio više nego sam i sam bio svjestan.

Na nju sam skroz zaboravio i neki dan mi je pod prste došla jedna njegova pjesma koja je imala tu istu tužnu, a opet prelijepu nit. Slučajnost ili nešto više? U prvi mah nisam ni skužio da se radi o istom pjesniku. Trebalo mi je neko vrijeme. Onda sam kod svojih prekopao police pretrpane knjigama koje su uspjele preživjeti rat, egzodus i nekoliko seljenja i uspio pronaći tu sivu zbirku pjesama. Koji povratak u djetinstvo!

Pjesme naizgled dječje i nevine, a u svojoj srži kriju duboke životne istine. Pjesme za odrasti uz njih.

Svatko ima neku svoju knjigu iz djetinstva, nešto što ga je obilježilo. Kroz moje djetinstvo je prošla gomila knjiga, rijetke i danas živo pamtim, a samo poneka je ostavila ovakav trag.

Za sve koje zanima, o ovom neobičnom pjesniku možete pogledati ovdje.

VOJISLAV

Ne pitaj me što ne sviram
u tu žutu tamburu.
U tabmuri stanuje mi tata
što me mnogo tuče.

Ne pitaj me što ne sviram
u tu braon violinu.
Iz nje viri moj kum Miloš kapelnik
što me mnogo tuče.

Ne pitaj me što ne sviram
u tu crnu harmoniku.
Iz te crne harmonike virim ja.
Očiju mi.

Kad god čuješ harmoniku,
ima da znaš, brate,
- to ja iz nje kukam.
Očiju mi.

Kupi meni jedan pištolj
da ja sviram u taj pištolj
- očiju mi.

MOLITVA

Poslušaj me, bože, veliki gospodine,
ako me još nekad ponovo budeš pravio,
molim ti se, udesi mi da ne budem
ni milicajac,
ni  car,
ni Rom.

Pretvori me u jedno veliko drvo.
Sto godina tako da rastem
i da me onda poseku.

Naćve od mene da naprave.

Sto godina u meni testo da mese.
Od hleba sav da se raspadnem.

ČITANJE IZ KARATA

Kad Sunce sija
mi plačemo ko ludi,
jer će uvek posle jednog Sunca
biti nama jedna strašna kiša.

Kad kiša pada
mi pevamo ko ludi,
jer će uvek posle jedne kiše
biti nama jedno lepo Sunce.

Posle dobrog mora doći loše,
jer nikad nam ništa bolje
nije bilo iza najboljeg.

Posle lošeg mora doći dobro,
jer nikad nam ništa gore
nije bilo iza najgoreg.