Marathon Man: crtica iz Indije

Stavimo na papir opremu za trčanje koju koristimo, dodatke prehrani, pulsmetre, analize, planove, tapperinge pred utrke, filozofiranja oko očiglednog...

Pogledajmo onda jedan nevjerojatan dokumentarac, o malom indijskom dječaku koji je sa tri godine života iza sebe imao već 6 polumaratona (21,1 km), a sa četiri godine istrčao nevjerojantih 68 km u nevjerojatnim uvjetima.

U staroj odjeći i sa obućom u kojoj prosječan zapadnjak ne bi išao ni do wc-a, mali Budhia Singh trči po indijskoj žegi na 34 stupnja po sparini kakvu prosječni zapadnjak ne bi podnio ni da sjedi pred televizorom.

"Marathon Man" je firški dokumentarac o jednom nevjerojatnom dječaku, o Indiji, o slumovima, o životu kojeg Zapad s prezirom gleda kroz prizmu svojih vrijednosti potpuno nesvjestan da on nije mainstream, da njegov način života nije nikakav etalon, da njegove moralne i etičke vrijednosti u većini kutaka ovog napaćenog planeta ne vrijede apsolutno ništa.

Zapadni čovjek pije svoju hladnu Colu zavaljen u udobni naslonjač vrteći u džepu ključeve svog novog automobila i ismijava svijet koji ne poznaje, osuđuje postupke ljudi koje ne može razumjeti jer nije u stanju sagledati svakodnevnicu života u Indiji. Za njega su to tamo neki prljavi divljaci koji kenjaju po ulicama i žive kao psi.

Realnost je, međutim, potpuno drugačija. Zemlja koja ima milijardu i 125 milijuna stanovnika i u kojoj se svi oni iz dana u dan bore da prežive sa žarom i optimizmom koji je potpuno stran današnjem zapadnom čovjeku, ta zemlja je u stanju asimilirati modernu dekadentnu Evropu da ne ostane ni kamen na kamenu. Ta zemlja će to i napraviti, samo Evropa toga još nije ni svjesna.

U ljudima koje zapadni čovjek tako lako proziva divljacima i barbarima ima više ljudskog nego u bilo kom dijelu današnje moderne Evrope.

U tako velikoj zemlji za jednu Hrvatsku nitko nije ni čuo (premda Tita svi znaju, on je legenda koju zna cijeli svijet) i na spomen da tamo neka Hrvatska ima 4 ipol milijuna stanovnika, oni ravnodušno pitaju: "A imate li vi svoj jezik ili pričate engleski?". Jedan od manjih indijskih gradova ima barem 3 milijuna stanovnika. Indijske željeznice svakodnevno prevezu putnika koliko je 3 puta stanovnika u Hrvatskoj. U tako jednoj velikoj zemlji vrijede neka potpuno druga pravila. Oni su mainstream, oni su većina, ma kako se mi bojali te spoznaje i grčevito se držali svoje mekane fotelje. I većina ljudi na ovom planetu nema dovoljno hrane svaki dan, nema čistu vodu i nema pošten krov nad glavom. Oni su većina, oni su mainstream, ne mi.

Svima koji pogledaju ovaj dokumentarac i osjete potrebu da osuđuju bilo koga iz te dirljive priče, preporučujem da odu jednom u Indiju, ali bez turističke agencije koja će ih obraniti od mogućnosti da stvarno osjete Indiju. Preporučujem da odu u Old Delhi, prošvrljaju drevnim tržnicama, provezu se legendarnim indijskim vlakovima... Da vide i čuju, omirišu i okuse jedan svijet koji je toliko nevjerojatan da je prva pomisao uštinuti se da se probudite, a već slijedeća da pobjegnete glavom bez obzira.

Možda kad vidite gladnu djecu, gladne životinje, prosjake, bogataše, kad osjetite kastinski sustav u praksi, možda onda izgubite potrebu da stalno nešto osuđujete. Kad se susretnete sa gladnima kojima ne možete pomoći, kad možete samo gledati, kad vas slomi vlastiti moral kojeg ste mislili da imate, kad vas posrame vlastite misli koje sve oholo držali za visoke i ispravne... Možda ćete onda prestati misliti kao bahati zapadnjak. Možda ćete prestati osuđivati neki drugi svijet iz udobne fotelje.

U puno komentara o filmu "Marathon Man" (kod nas preveden kao "Mali maratonac") sam čitao osude na račun dječakovog trenera, osude ovog ili onog tipa. S tih par komentara koje sam pročitao sam ušao u kino.

Ono što sam vidio, ne samo da nije za osude, ono je za pohvale, za aplauze, za ovacije.  Da ste samo jednom vidjeli djecu iz slumova kako spavaju na krovovima po željezničkim kolodvorima, kako se provlače između kotača vlakova, ne biste tako lako bacali kamenje. Da ste samo jednom stvarno osjetili Indiju i njene ljude, da ste imali onaj kamen na srcu kad skrivate suze, a opet ste ponosni na te ljude i očarani njihovim ludim optimizmom i nadom u sutra... Da ste to samo jednom doživjeli, ne biste tako lako bacili kamen na bilo koga.

U zemlji koja je ovako velika, ne prolaze sitni kriminalci jer takvih ima na milijune. Ne prolazi taktika "ne mogu oni mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi" jer za vaše radno mjesto čekaju hiljade drugih. Samo nečim neobičnim se možete izdići iz te gomile i možda (samo možda) osigurati si malo bolji i drugačiji život od onog kojeg vam je sudbina namijenila. Čak i fizički nedostatak kao što je amputirana ruka je u Indiji prednost koju morate prigrliti i iskoristiti za svoje dobro. U ovoj zemlji nema mjesta za sram jer od srama se nećete najesti niti će vam sram dati krov nad glavom.

U velikoj Indiji dječak od četiri godine trči 68 kilometara i reda maratonske duljine bez suze u oku jer, čak mali kakav je, on zna da je to njegova karta za izlazak iz sluma. Da će se možda tako izdići iznad milijuna drugih u slumu u kojem je rođen i možda jednom živjeti drugačiji život. Nema tu romantike i visokih ciljeva, samo jedan dječački san u bolje sutra. Mali Budhia voli i može trčati više od svojih vršnjaka. To je prednost koju ima i koju pokušava iskoristiti.

Njegov trener i usvojitelj, iako u nekim trenucima stigmatiziran kao ludi tiranin, je njegov najbolji prijatelj u surovom svijetu u kojem odrasta. Manite se moraliziranja, licemjernih teza o brizi za djecu. Ovo je Indija, tu te priče ne prolaze. Trčanje je jedina karta koju Budhia ima u svojim malim rukama i, uzmete li mu je, uzeli ste mu sve.

Ma kako se surov njegov život činio dok u nemogućim uvjetima prevaljuje udaljenosti koju većina ljudi neće nikad u svom životu otrčati, to je raj nebeski prema onome što ga čeka ako se vrati u slum iz kojeg se uspio izvući.

Ako vam i dalje ti Indijci nisu jasni, nema vam druge nego ruksak na leđa i kupiti kartu za New Delhi (Turkish Airlines vozi direktno iz Zagreba). Ko zna, možda vam jednosmjerna karta bude sasvim dovoljna i možda upoznate dimenzije ljudskosti kakve nikad niste pa se i ne poželite vratiti u tu modernu Evropu.

Ipak, prije nego se otisnete u nepoznato, možda je dobro da pročitate vhunski tekst mađarskog pisca Janosa Hay-a o Indiji.

Da biste razumjeli ovaj film, trebate razumjeti Indiju, a to prosječnom zapadnom umu nije nimalo lako. Da biste mogli neosuđivati, morate slomiti u sebi iluziju da ste vi mainstream, moralna vertikala i životni standard. Na ovom planetu, vi ste samo jedna manjina, mala točka u beskraju i vaše mišljenje nije nimalo vrednije od mišljenja najvećeg prosjaka na ulicama Old Delhija. Što prije to shvatite, život će vam biti puniji. Što prije shvatite koliko puno ustvari imate, živjet ćete sretnije.

A u međuvremenu, probajte pogledati ovaj nevjerojatan dokumentarac bez zauzimanja stavova i izricanja osuda. AKo to uspijete, napravili ste jedan veliki korak u životu.

(Film igra na Zagrebdoxu)