Azijska razglednica

"Dragi moji... pišem vam iz Indije...
iz Delhija...
riječima i slikom...
Svaki novi dolazak budi u meni uspomene na prošli boravak i mnoge stvari koje sam propustio vidjeti ili doživjeti...
neka Vas ove razglednice opuste i zabave..."

Ovako je svoje dokumentarne radove počeo Radovan Sredić, autor tri dokumentarca o Indiji koji su sinioć pretpremijerno prikazani u zagrebačkom KIC-u. Po prvi puta su prikazana tri filma:

• Pozdrav iz Delhija
• U gradu Tadž Mahala
• Uzduž Rajastana

Kad su se svjetla ugasila i pred malobrojnom publikom počele se nizati slike... Teško je bilo reći da li sam imao šire otvorene oči ili usta. To je bilo to! Kaotični promet u Delhiju, milijun ljudi po kvadratnom kilometru, sva ta lica, te oči, znatiželja ili ravnodušnost lokalnih stanovnika dok u jednoj od najvećih ljudskih košnica mirno rade svoje male svakodnevne stvari. Njihovo postojanje je toliko beznačajno da bilo ko od njih ovaj tren nestane, nitko ne bi ni primijetio, ništa ne bi ni na tren zazitralo, a kamoli stalo. U indijskoj košnici svi smo mi Delhi i Delhi je dio sviju nas.

Smeće i krave po ulicama Agre, sirotinja i bogataši koji dišu isti otrovni zrak. A niti su bogataši nužno sretni, niti je sirotinja nesretna. Upravo je nevjerojatno koliko su siromašni Indijci sretni u svojoj neimaštini. Sretni jer žive danas, jer danas imaju za jesti. Sutra će možda biti drugačije, ali život je prekratak da bi se danas brinuli što će biti sutra. Život je predragocjen da bi se izvjesno danas trošilo na to upitno sutra.

I sav taj ludi optimizam, svi ti pogledi u kojima je toliko ljudskog, toliko dječijeg, toliko neiskvarenog. Samo ako ih uhvatite okom.

Svaki film je trajao oko pola sata, a u zadnjem je autor prošvrljao Jaipurom, Jodhpurom, Pushkarom i Jaislamerom uz izlete u Fatepuh Sikri i pustinju Tar. Na većini od tih mjesta sam bio 2009 godine i, gledajući te mutne snimke, kao da sam ponovo bio tamo. Jedino što kamera ne može zabilježiti su mirisi: otrovni zrak New Delhija, smradovi sa rubova ceste, oštri mirisi jakih indijskih začina, šuškanje svile na tržnicama sa tkaninom i njen miris kad vam se zaplete u lice dok se provlačite kroz gomilu...

Kad jednom kročite u Indiju, isto tako Indija kroči u vas. I to nešto ostaje s vama gdje god da odete. Gledajući ove filmove, kao da sam na tren ponovo bio tamo, na starom Chandi Chowku, u hramu Sikha, na vrhu Mehrangarh Forta gledajući plavi grad Jodhpur ispod sebe dok mi suhi vrući zrak češlja bradu, a do ušiju mi dolazi vreva iz grada koji živi tamo dole...

Ljudi koji su posjetili Indiju dijele se na dvije skupine: one kojima se zgadila i ne bi se tamo vratili ni mrtvi i one koje je začarala i koji se tamo vraćaju puno puta. Ja sam imao sreću da sam u ovoj drugoj skupini i nije upitno da li ću se vratiti nego samo koji njen dio ću slijedeći posjetiti.

Za sve koje na ovaj ili onaj način zanima Indija, nek prate program HTV-a. Navodno će ovi filmovi kroz nekih mjesec dana biti na televiziji. Za one koji su bili tamo, bit će to jedan poseban doživljaj i povratak u taj neobični svijet.

Hvala Radovanu na odličnim filmovima. Možda se jednom i sretnemo negdje u bespućima velike Indije.