Štrumpfovi - 25 godina kasnije

Moja generacija je djetinstvo provela uz Duška Dugouška, Miki Mausa, Sport Bilija i naravno - Štrumpfove. Prve crtane sam gledao kad sam bio skoro pa zreo za školu. Sjećam se kako smo svi u 7 i 15 napuštali sve naše igre vani i, još prašnjavi od skakanja za loptom, sjedali  uz televizor koji se, naravno, nije palio na daljinski, imao je tabletić gore koji je smetao da se vidi šta to ima na vrhu slike i ako niste bili te sreće, mogli ste se roditi uz crno-bijeli primjerak.

Bilo kako bilo, nedjeljom u 7:15 je počinjao praznik za dječije oči i uši. Bez daha smo sjedili i upijali tih dvadesetak minuta crtanog raja. Da je u tom trenutku bio zemljotres i da se krov počeo rušiti, jedva bismo primijetili. Mala plava stvorenja i šarene boje su bile sve što smo vidjeli. Sve drugo, ne da je bilo nebitno, nego nije ni postojalo.

Kad bi magija završila, budili smo se, kao iz nekog sna u surovu realnost, dizali se sa svojih sivih kauča, vraćali se jeftinoj plastičnoj lopti i sivoj travi. Ali iznutra smo bili puni te dječije sreće, prepričavali događaje dok smo nabijali loptu pomalo rastreseno i oštrili se kako ćemo gledati još te divote za sedam dana.

U prvom razredu osnovne škole sam dobio prvi album sa samoljepljivim sličicama Štrumpfovi. Te priče i slike sam toliko sati gledao da i danas kad vidim jednu od njih, znam što slijedi na narednih 20 sličica. Posebno mi je drago što je taj album jedna od rijetkih stvari iz tako ranog djetinstva koje su preživjele sve te godine, ratove, seljenja, pakiranja i preslagivanja. I danas stoji u jednom ormaru i samo čeka da ga dijete u meni ponovo otvori.

Godine su prošle, odrasli smo (ili nismo?), puno toga se promijelilo, puno briga prešlo preko naših lica... I neko veče me Mara pozove na Štrumpfove u kinu. I to u 3D tehnici.

Danas, kad nam je sve tako lako dostupno i na dohvat ruke, kad se sa torrenata lako skinu nečija kompletna životna djela i kad sve dobijemo odmah i na pladnju, nema više onog sedmodnevnog isčekivanja za dvadeset minuta blagostanja. I crtani filmovi su izgubili dio svog duha. A opet, zanimalo me kakvi su ti novi Štrumpfovi, da li im glasove daju isti ljudi na isti način, da li ću se vratiti u djetinstvo, barem na tren.

A usput sam prvi put ušao u Arena centar i vidio to IMAX kino o kojem svi pričaju. Ako sam ikad imao primjedbe na kapitalističko iživljavanje nad filmovima u multiplex kinima gdje ima više kokica i kokakole u jednom danu nego dobrih filmova u pet godina, ovo kino je bilo jedno 10 puta gore po tom pitanju. Blagajne za karte koje ujedno prodaju kokice, tortilje, kolu i ostalo smeće. Karte za kino, kao da se prodaju usput.

Posebna VIP blagjna za pacijente koji će za isti, jednako loš film, platiti nekoliko puta više da dupe uvale u fotelju na rasklapanje... To ne bih  dalje ni komentirao. Nije red da se psuje, možda u blizini ima male djece.

Dali su nam neke naočale u kojima smo svi ličili na Perhana iz Doma za vješanje i najprije udavili sa dvadeset minuta komercijalnih kreštavih reklama prije nego su krenuli foršpani. Dok se to smeće vrtilo na platnu veličine nogometnog igrališta, škicao sam oko sebe. Očekivao sam samo roditelje s djecom, ali nije bilo baš tako. Našlo se i dosta mladih. Pitao sam se da li se ispod tih previše našminkanih i napudranih lica kriju mala musava djeca koja su kao i mi trčala toga dana u 7:15 da vide male plave čarapandže i šarene slike njihovog sela. Ako jesu i ako ovako izgledaju odrasli, drago mi je što nisam odrastao. Drago mi je što sam musav dan danas.

Pored mene je sjedilo dvoje djece sa mamom. Kad je film napokon počeo i svi stavili svoje ala Perhan naočale, mali umalo nije dobio slom živaca u prvoj minuti. Tehnologija je jako napredovala u ovih 25 godina... Uz ove 3D naočale i projekciju likovi su trčali u prostoru, nabijali vam loptu u lice, špricali vodu na sve strane i to ostavi dojam i na odrasle, a kamoli na djecu. U biti, čini mi se da su djeca malo preintenzivno napadnuta tim efektima od samog početka. Mami je trebalo desetak minuta da smiri dijete da se prestane tresti u stolici i vriskati svako malo. Sjetio sam se električne stolice... :)

Što se samog filma tiče... Vrlo brzo sam postao svjestan da ovo i nije crtani film. 3D modeliranih likova ima u izobilju, ali ovo je u biti igrani film. Štrumpfovi jesu "nacrtani", ali je Gargamel čovjek od krvi i mesa. Digitalno dotjeran, ali i dalje obični glumac. Ovo je bila samo malo bolja produkcija Gremlina.

Još su djeci uvalili da gledaju mladi bračni par gdje je otac rob u marketinškoj agenciji kozmetičke industrije, a majka je sve samo ne majka kakvu smo mi znali kad smo bili mali. Sve se tu promijenilo. Majku pamtim kao autoritet, kao nesalomljivu, onu koja je uvijek znala što i kako, nije se kreveljila i "živila svoj život". Ćale nije trčao za parama i radio posao od kuće do kasno u noć već je u 3:15 sjedio za stolom i svi smo jeli zajedno. I radnju iz čarobnog dječijeg svijeta ispucaju na ulice velikog kapitalističkog grada. Kao da djeci i u mašti treba smeće iz svijeta odraslih.

Ako je već svijet toliko otišao kvragu, zar se djeci mora uskratiti pravo da barem mogu sanjati? Uz sve ovo bombardiranje blještavim efektima od kojeg djeca dobijaju tikove, još ih se od malih nogu uči da je ovaj kapitalizam i sve što sa sobom nosi normalna stvar. I san i java, jedino moguće i da nema izlaza.

Zašto djecu ne puste da budu djeca i ne daju im sanjati bolji svijet? Čarobni svijet? Kako su nama dali... Kad ti daju jednu bananu u dva tjedna i čašu kokakole u mjesec dana a ti pola svog djetinstva sanjaš da imaš jednu punu sobu banana, a drugu kokakole. Kad većinu budnog vremena provedeš sa drugom djecom i nabijate jeftinu jugoplastika loptu po prašini, a maštate da šutate kožnu loptu na zelenoj travi velikog stadiona dok vam sve curice iz drugog B skandiraju ime.

Zašto više djecu ne puštamo da sanjaju? Zašto ih bombardiramo gotovim lažljivim slikama nakon kojih im se njihovi vlastiti snovi čine blijedi i bezvrijedni?

Nekako mi se čini da im previše uzimamo tim što im radimo. Bojim se da će izrasti u sterilne likove kakve su gledali dok su bili mali na svojim 3D ekranima. Da će postati asoocijalni ovisnici o internetu i društvenim mrežama, a u životu se nikad stvarno nisu družili sa svojim vršnjacima.

Da im nekako uzimamo ono što nikome nitko ne smije uzeti - mogućnost da sanja. Da raste, da mašta. Umjesto toga, mi sanjamo za njih, maštu im ubijamo pričama o kapitalizmu i neminovnosti istog, a rastu samo po inerciji, ne iz želje da rastu.

Svaka čast IMAX tehnologiji, svaka čast nekim novim "crtačima", ali kao netko tko je vidio oba svijeta, mogu reći: hvala Bogu što sam rastao u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, igrao se sa stvarnom djecom, smijao se i plakao s njima, grlio se i tukao s njima, imao plastičnu felšavu loptu čiji šugavi miris i danas pamtim. I što sam sanjao. Sanjao što ću kad odrastem, što ću sutra, sanjao onu malu iz drugog B, prošetao joj papirić u drhtavu ruku, a ne tamo neki SMS.

Pitam se koliko će se ova generacija od tih malih stvari koje život znače sjećati kad godine prođu. Ili će im u sjećanju ostati samo šarene hipnotizirajuće slike i ništa ispod.

Štrumpfovi će uvijek biti Štrumpfovi, samo je pitanje kako ćemo ih prikazati svojoj djeci. I što će u njihovim glavama ostati od svega toga.

Da li ćemo im dozvoliti da sanjaju vlastiti bolji svijet ili ih zabetonirati u našu vlastitu učmalu realnost.

Ako su ovo Štrumpfovi, ja sam Miki Maus. I šta ovaj mutavi radi u kadru?