Hotel Zagorje

 

Svatko ima svoju proču. Neki imaju i više od jedne. Neki jedva i tu jednu. Neke su dosadno jednostavne, neke prekomplicirane. Neke vesele, neke tužne, ali najčešće su i jedno i drugo.

U ruke mi je došla knjiga od cure koja je kao prognanik iz Vukovara jedno vrijeme provela u partijskom domu Kumrovec. Ja sam spletom okolnosti svoju srednju školu započeo u ratnoj Banjaluci, a nastavio i završio upravo u Zagorju sa izbjegličkim kartonom, ogromnom stigmom građanina drugog reda koju su udarili moji "prijatelji" iz Banjaluke, a drugovi iz Zagorja je samo produbili.

Moja priča nije nikad zapisana, dijelovi su preneseni usmeno, mnogi crni dani nikad nikome otrkiveni. Ne iz tog razdoblja. Ono što je završilo na papiru je priča 15godišnjeg dječaka u Banjaluci. I ne, to nije bilo najgore, ni zadnje loše što mu se desilo. Zato priča iz Zagorja nakon toga nikad nije napisana. Ako nekog baš zanima, priča se zvala "Mirna je noć" i možete je pročitati.

I davno je sve to bilo, jedan od prošlih života. Nemam nekih emocija kad danas gledam na sve to. I  bez obzira na sve, nije mi žao. Niti za jednu suzu, nijednu mračnu noć, stiskanje šaka, svu tu silnu samoću, kronične depresije... Nije mi žao jer sam u konačnici zbog toga postao bolji čovjek. Sve dobro šro je u meni se iskristaliziralo u mračnim danima, ne u danima blagostanja i veselja. Zato mi ni za što od toga nije žao. Sve bih to ponovo prošao, sve bih dao da ponovo na kraju svi budemo na okupu.

Jer, to je na kraju krajeva, najvažnije. Kuće, stanovi, rodna gruda... Sve je to beskorisno ako ostanemo bez onih najbližih. Ja sam imao sreću da od mojih nitko nije poginuo. I na tome zahvaljujem Onom Gore svaki dan koji dišem i hodam. Svega drugog se na kraju nađe, samo ljudi nema.

Ivana nije bila te sreće. Njenu životnu priču sam pročitao u dahu, u jedno veče. Možda sam trebao čitati polaganije, više razmišljati o napisanom, ali za toliko puno stvari tamo napisanih nisam ni trebao. Točno znam kako se osjećala kao mlada cura u tom okruženju. I pogrdne riječi, i mrke poglede i tu totalnu samoću u moru nekih čudnih ljudi.

S druge strane, Ivana je na neki način imala sreće. Imala je pored sebe barem nekog sa istim problemima, jednako etiketiranog (prljave izbjeglice, prokleti prognanici, sve nam pojedoše, sve su dobili...) Sve njene priče ja znam, doživio sam ja to na vlastitoj koži, kako od nepoznatih ljudi, tako i od bliskih rođaka s ove strane granice.

Kad sam išao u srednju školu, u drugi razred je išla jedna cura iz Vukovara koja je u to vrijeme živjela u toj partijskoj školi u Kumrovcu. O svemu tome smo popričali samo u jednoj prilici. Ja sam bio u svojim problemima, jednom nogom  na ulici zajedno sa roditeljima i u poprilično nezgodnoj situaciji. I nije mi se o tome pričalo, nekako me bilo sram. Nisam mogao preko jezika prevaliti da eto tu neki tzv rođaci žele da me bace na ulicu i sve to.

Nakon svega onog u Banjaluci, bilo mi je to malo previše. I tako mi nikad nismo popričali i razmijenili dobro i loše što nam se dešavalo. Ivanina knjiga mi je u punoj snazi dočarala što se dešavalo u Kumrovcu i uz smijeh kroz suze sam vrlo rado pročitao svaki odlomak. Za ovo štivo mi ne treba lagano čitkaranje i razmišljanje o pročitanom. Znam ja taj svijet jako dobro. Dok sam čitao o njenom životu, kroz glavu su mi paralelno prolazile vlastite slike.

I sjećam se kad sam sa ćaletom slagao knjige u toj partijskoj školi. I ustajalog zraka, mračnih hodnika, kilavih prozora... I onog platoa ispred, brežuljaka i livada okolo. Nekome tko traži čovjeka u toj pustari, sve to izgleda kao mjesečeva površina. Mjesto gdje vrijeme stoji. I gdje nema pomaka.

Divim se Ivani na hrabrosti da sve to stavi na papir. Ja svoju priču iz tog razdoblja nisam nikad napisao. Vjerojatno nikad i neću. To je jedan davno svršeni život. I previše je crn da bi se pisao. I gorak da bi se čitao. I nije ni bitno više.

Poseban osjećaj je bio pročitati ovu knjigu i nakon toliko godina shvatiti da nisi jedini bio "obilježen". Jedino mi je žao što smo bili razbacani po tim brdašcima bez prebijene pare i mogućnosti da se pronađemo, čak i da smo htjeli. Jer i karta za bus košta, a kad nemate ni za kruh, bus izgleda dalek kao prekoocenaski brod. A ja bih u to vrijeme sve dao za malo ljudskosti i srodnu dušu.

Bila mi je čast pročitati Ivaninu knjigu, ponovo se vratiti u 1993 godinu, barem na par sati se sa sjetom sjetiti svega.

Svatko ima svoju priču. Neki i više njih. Neke od tih priča su blijede, površne, dosadne. Neke su tragične i tamne. Druge vesele i inspirativne. Bez obzira na sve, ono najbitnije je kakvi smo ljudi postali na kraju te priče.

Ovo je knjiga za sve one koji su na vlastitoj koži osjetili oštricu rata, stigmu izbjeglištva i podsmjeh okoline.

Ovo je knjiga za sve one koji bi se jednom mogli susresti sa izbjeglicama. I prije nego bace kamen, nek se sjete onog što je Ivana pisala. Možda uspiju shvatiti da se ljudskost ne dokazuje šetanjem po korzu sa moralnim ocima nego pružanjem ruke ljudima kojima su se sva svjetla ugasila.

Svatko od nas se može u nekom tenutku naći sa ove ili one strane izbjegličkog kartona. Pitanje je što ćemo napraviti kad se to desi i kakvi smo ljudi.

Možda jednog dana Ivana i ja sjednemo na kafu i zajedno se nasmijemo na te dane, a do tada... Jedna pjesma koja na sve ono o čemu se ne govori na glas i direktno, progovara na svoj poseban način.