Waste Land

"The best things in life aren't things."
-- Art Buchwald --

Ustao sam ujutro, kao i obično. Obukao se, napravio trening. Kako i obično. Usput izbacio smeće. Kao i obično. Ne razmišljajući o tome ništa duže od trenutka kad sam u paraboli vrećicu zafrljacio u kontejner pazeći samo da neopreznim zamahom ne prospem sve po sebi.

Što se dalje s tim dešava, prestaje biti moj problem. Dođu momci u zelenom, pokupe u kamion i odvezu negdje. Na Jakuševac, navodno. O tome koliko otpada proizvodimo i koliko nepotrebnih stvari kupujemo pa bacamo isto tako ne vodimo brigu. O većini toga ne vodimo brigu.

Da negdje u svijetu postoji cijela zajednica ljudi koji od otpada (ili kako to oni kažu: reciklažnog materijala) žive i prehranjuju sebe i svoje obitelji, teško je zamisliti iz naše udobne fotelje i malog svijeta u kojem smo začahureni.

Pred vama je dokumentarni film koji je sniman gotovo tri godine. Jedan čovjek, Vik Muniz, odlazi u Jardim Gramacho, najveće odlagalište otpada u Brazilu koje se nalazi pored Ria. Grad iznad kojeg bdije velika statua Isusa Krista u svoj svojoj raskoši i siromaštvu, sa toliko lijepih, ali i jako ružnih slika je ujedno i grad koji ima najveće odlagalište otpada u svijetu.

Na tom odlagalištu nema modernih zgrada, otpad ne stiže sortiran po kategorijama, ne postoje "žute vreće" (oni koji su imali priliku dane provoditi u Njemačkoj sjetiće se gotovo fanatičkog imperativa da se sav otpad u Njemačkoj sortirta prije nego se odlaže u za to predviđene spremnike), ne postoje strojevi koji rade prekapanje svih tih tona ljudskog otpada. Postoje ljudi, puno ljudi, stotine njih koji dane, mjesece i godine svog života provode na ovom mjestu i u neljudskim uvjetima prekapaju po otpadu tražeći sirovine koje se mogu reciklirati: papir, plastiku, metal...

Vik Muniz dolazi u Jardim Gramacho s namjerom da napravi novo umjetničko djelo. U tom procesu upoznaje ljude koji tamo žive i rade, njihove sudbine, njihovu svakodnevnicu  zbog koje bi si prosječni građanin Evrope rezao žile u roku odmah. Početni projekt postaje nešto puno više. Ljudskost na koju tamo nailazi iznad je svih njegovih očekivanja i ganut će ga više nego je to htio. Upoznaje njihovu nevjerojatnu volju za životom, za boljim životom. Na dnu dna ljudske civilizacije, tamo gdje završavaju sva materijalna "dobra" koja smo kroz život grabili i olako odbacivali... Na tom mjestu, među smradovima koje kamera ne može prenijeti u naše čiste kino dvorane, tu se upoznajemo sa ljudima prekrivenim od glave do pete organskim i ostalim otpadom. Ljudima koji žive u jedva boljim uvjetima od onih u kojima rade.

I neki od njih pričaju svoju životnu priču. Mnogi od njih su imali sasvim drugačije živote nekad davno. Splet nesretnih okolnosti ih je doveo na ovo mjesto. I nije da nisu imali izbor. Imali su ga. Mogli su krenuti linijom manjeg otpora. Mogli su postati sitni kriminalci, dileri droge ili prostitutke. Ovi ljudi su odabrali teži put i na njega su izuzetno ponosni.

Ovo je film koji govori o pravim vrijednostima u životu. O plodovima rada, poštenog rada. O ljudima koji ponosno žive u svemu što nemaju, prekriveni otpadom rade po cijele dane da zarade dovoljno za život i prehrane sebe i familije koje mnogi od njih imaju. Film je ovo koji govori o neizvjesnosti i nadi, kotaču sudbine, ali i prkosu i sreći koja se nalazi u malim stvarima.

Tako, među ostalim, upoznajemo mladu 18godišnju djevojku koja kod kuće ima majku i dvoje djece. I jednom tjedno ih ode posjetiti, a ostale dane radi i živi u radničkom naselju uz odlagalište otpada.

Upoznajemo i jednu stariju gospođu koja kuha hranu na samom odlagalištu i hrani te neobične radnike. Slušamo njenu priču kako dolazi do hrane, kako sve što skuha dolazi upravo sa otpada. Pa ipak je ponosna i radosna jer ne dozvoljava da itko ostane gladan ijedan jedini dan. Vatru pali čak i kad kiša pada.

Upoznajemo i čovjeka po imenu Tião Santos, koji je osnovao udrugu sakupljača reciklažnog otpada iz Jardim Gramacha. Kroz njegovu priču slušamo o počecima, o tome kako je udruga nastajala, za što se bore i kroz šta sve prolaze.

Waste Land je film koji otvara mnoga pitanja i gotovo narutalističkim prikazom ljudi i uvjeta života na tom mjestu djeluje puno jače od bilo kakve reklamne ili aktivističke kampanje.

Za početak, otvara vječno pitanje što nam je dovoljno, a što nužno u životu. Da li je gomilanje stvari nužno za naš život i da li je dovoljno da bismo bili sretni kao ljudska bića? Da li su materijalna dobra općenito put u ljudsku sreću? Jer ako jesu, onda tu nešto opasno ne štima. Ljudi koje ćete vidjeti ispred sebe, bez igdje ičega, koje život nije mazio i koji nemaju perspektivu da će ikad skočiti na društvenoj ljestvici, zrače nekom unutrašnjom srećom i optimizmom kakav se ne može vidjeti kod njihovih sunarodnjaka po čistim i ušminkanim ulicama punim reklama i modnih marki.

Postavlja retoričko pitanje koliko nam vrijede sva ta materijalna dobra oko kojih cijele svoje živote provodimo da bismo ih se domogli. Kad vidimo sve te materijalne stvari na hrpi shvatimo da je sve to od prvog trenutka bilo ništa drugo nego - otpad. Zar nam život vrijedi tako malo da ga trošimo da bi se domogli - toga tu?!

Zatim, govori o poštenju, ljudskom dostojanstvu i osobnom odabiru. Svi ti ljudi su odabrali zasukati rukave i raditi posao koji se u našem "razvijenom tamagocchi svijetu" smatra gotovo sramotan. Biti tamo neki smetlar. Na dnu ljestvice u društvenom statusu. Ovi ljudi rade posao kakav mi ne možemo ni zamisliti i ponosni su na to. Ponosni su na sebe jer su se izdigli iznad moralne propasti. Odlučili su radije raditi taj nesnosni posao nego prostituirati se po ulicama Ria. Ili dilati drogu. Ili postati svodnici. Ili pljačkati ljude po ulicama, trgovine i benzinske pumpe.

Ovaj film govori o ponosu i poštenju. I nadi. Nadi u bolje sutra. U neko sutra koje nitko od tih ljudi ne vidi ni u daljini. To sutra koje teško mogu i zamisliti i većini ono nikad neće svanuti. A ipak, oni ne odustaju. Do zadnjeg daha.

Gledajući sve te ljude i kako trogodišnji projekt napreduje, upoznajemo aspekte njihovg života za koje nismo mogli ni zamisliti da postoje. Dobivamo odgovore na jedna pitanja, a stotine drugih nam se otvaraju.

Ne sjećam se kad sam gledao film na kojem sam pustio suzu i bio tako sretan i tužan u isto vrijeme. Tako duboko ganut. Kad su se svjetla upalila dugo nitko nije ustao iz svoje stolice. Dok pišem ove redove, u Brazilu je 18h. Odlagalište radi dan i noć. I sakupljači sakupljaju i po danu i po noći.

I pitam se što li sad rade ti ljudi koje sam preko filmskog platna upoznao i na neki način zavolio. Za koje sam navijao da uspiju, da dožive da vide taj bolji život o kojem sanjaju, premda su i sa ovim sretni. Zahvalni na onom što imaju. Da li su živi, da li rade, da li se smiju ili plaču. I kako su nam životi toliko različiti. I kako ono nije bio samo još jedan film koji kad se ugasi, sve staje. Ti ljudi su danas, sad, u ovom trenutku tamo, na odlagalištu. Sa svim što imaju i svim svojim nadama. I nisu klonuli duhom.

Kako bismo se onda mi, u svojim toplim udobnim i čistim domovima, mogli usuditi da klonemo, da odustanemo? Previše imamo u životu da bismo imali pravo na to. Samo to često zaboravljamo. Tu i tamo nam je potreban nekakav reality-check.

Waste Land je jedan od filmova koji vrlo dobro spušta na zemlju zabludjele ovčice modernog bogatog svijeta. Samo je pitanje na koliko dugo?