Yo, tambien

On je Daniel, 34godišnjak i prvi Evropljanin koji je diplomirao na sveučilištu, a da pati od Downovog sindroma. Daniel dobija posao u socijalnoj službi u Sevilli.

Ona je Laura, jedna izuzetno sjebana žena. Radi u istoj ustanovi, stol do stola sa Danielom. U njenom pogledu od samog početka ima nešto bolno i tupo u isto vrijeme. Nešto gotovo samoubilački, a opet plaho. A opet ima ljudski osmjeh. Na žalost, taj pogled sam vidio već prije. I nije bilo na filmu.

I tako počinje priča.

Ona je žena koja je samo izvana cijela. On je muškarac koji samo izvana nije cijeli. Ona će njega  naučiti da je normalan, a on nju da unutra ima nešto što nije mislila da postoji. Ma kud ih to odvelo.

Kako film odmiče, polako dolazimo do dileme: da li bismo radije bili kao Daniel ili kao Laura? Da li bismo živjeli sami i prezreni od društva, a opet cijeli iznutra i možda do kraja života tražili nešto što ćemo jako teško naći ili bismo bili dio društva i izvana privlačni i zanimljivi drugima, a iznutra potpuno potrgani i izokrenuti?

Što je bitnije? Tijelo ili um? Da moramo birati, što bismo izabrali? Da možemo birati, što bi to bilo?

Da možemo voljeti, da li bismo voljeli samo izvana ili bismo tražili ono unutra? Što je bitnije, koji su omjeri, gdje su granice, što je nužno, što dovoljno? Tijelo ili um? Meso ili dodir? Susret dva nabildana isklesana tijela ili susret dvije duše?

Ovo je film koji govori o ljubavi u svojoj srži. Potrazi, smislu, upornosti i odustajanju. Autodestrukciji s jedne strane i gotovo utopijskoj upornosti s druge. Ovo je film o putovanju, potrazi...

Buddha je davno davno rekao: "Važnije je dobro putovati nego stići". Pogledajte "Yo, tambien", polako, u miru i bez očekivanja. Onda ugasite ekrane, telefone i neonska svjetla. Izađite načas iz svakodnevnice u gluhu noć i upitajte se: "Kako ja putujem?"