Awakenings

"Buđenja" su stari film. Jedan od malobrojnih koje živo pamtim iz srednjoškolskih dana i koje sam uvijek ponovo htio pogledati ali dosad se nije ukazala prilika.

Prvi put sam ga gledao negdje u trećem razredu srednje škole na satu psihologije. Ujedno je to (čini mi se) jedini normalan film kojeg su nam pustili u srednjoj školi i to zahvaljujući profesorici psihologije koja je bila jedna super žena i koja je meni na neki način pomogla bez da me je direktno vukla iz stanja u kojem sam u to vrijeme bio.

"Buđenja"su film o skupini otpisanih mentalnih bolesnika u mentalnoj instituciji učmaloj od svakodnevne rutine gdje nikoga ustvari nije briga za te ljude. Oni su samo inventarni brojevi, kao namještaj. "Digestivni tubusi" koje se samo kljuka tabletama, hrani ih se i drži čistima. I to je sve.

Oni su žrtave epidemije encefalitisa (laički rečeno: upala mozga) od prije puno godina i potpuno su katatonični. Za njih više nitko i ne vjeruje da uopće posjeduju svijest. Vozaju ih u kolicima kao kofere na aerodromu. Jednako toliko pažnje se na njih obraća. Pazi se uglavnom samo da su tu, na svom mjestu.

Sve dok jednog dana u bolnicu ne dođe dr Malcolm Sayer, pomalo introvertirani i smiješni čovo koji ima nešto što većina njegovih kolega nema ni u tragovima - stvarnu empatiju i želju da pomogne.

On jedini vidi u tim ljudima ono što oni jesu - ljudska bića. I on jedini vjeruje da ih se može vratiti. U sklopu svojih proučavanja, jednom od pacijenata daje eksperimentalnu količinu lijeka za parkinsonovu bolest, nakon čega se počinju dešavati dotad nezamislive stvari.

Ovo je film o borbi pojedinca protiv sustava, ega i autoriteta. Govori o tankoj niti koja znači razliku između života i mentalne smrti, postavlja pitanja gdje su granice uma, gdje počinje tijelo, a završava um i koliko malo je potrebno da tijelo postane kavez a ne objekt kroz koji se ispoljavamo prema svijetu. Postavlja i moralno pitanje ima li netko pravo nekome dati sve i onda mu to ponovo uzeti i nije li onda bolje da nije ni dao? Odgovara i na prastaro pitanje: "Čemu živjeti ako ćemo jednog dana umrijeti, na ovaj ili onaj način?"

Kad su svi drugi odustali, jedan jedini čovjek je odlučio nastaviti i napravio čudo za skupinu otpisanih ljudi. Kroz film prolazimo vrhunce i padove dr Sayera i njegovih pacijenata i ne možemo se na kraju ne zapitati: da li bi ti i mnogi drugi imali priliku normalno živjeti svoje živote da naša civilizacija nije vođena egom i učmalošću eminentne manjine? Da se sve ne vrti oko novca, oko isplativosti, oko profita. Da li mi sami živimo ili su nas odgojili da, na neki način, i sami postanemo "digestivni tubusi"?

Kad sam ga prvi put gledao, davnih devedesetih godina kroz glavu mi je prolazilo puno toga. U jednom trenutku sam shvatio koliko me života vani čeka, koliko je prilika, koliko sunce jako sja i da nijedno stanje nije trajno i nijedna nesreća konačna. Ovaj film mi je pomogao da se počnem mijenjati i da polako počnem sa sredine svog oceana veslati prema obali.

Gledajući ga ponovo nakon puno godina, kroz glavu su mi prolazile neke druge stvari, ali jednako dobre i pozitivne. Prošle su neke godine, vidio sam mnoge dobre i loše stvari i danas ovaj film mogu promatrati kroz prizmu onog što sam i sam prošao, doživio i vidio.

Pomalo tužan, pomalo smiješan, ali prije svega ljudski film koji naglašava samilost i dobrotu kao temelje na kojima se sve drugo gradi. Bilo koga od nas može jednog dana napasti bakterija ili virus i možemo ostati gljive. Možemo se ozlijediti i ostati potpuno nepokretni. Nesposobni, ne samo da kažemo što nam treba, već i da pokažemo da smo uopće tu. A slično se može desiti ljudima oko nas. Onima do kojih nam je najviše stalo. Što onda?

Većina ljudi oko nas nije sposobna osjetiti drugo ljudsko biće ni da im život o tome ovisi. Ovakvi filmovi su potrebni da bi se iz gomile uspio izvući poneki pojedinac koji će jednog dana moći sam sebi reći: "Da, ja vidim."

"Buđenja" nećete više pronaći na kino repertoarima. Sumnjam da ćete ga naći i na televizijskom programu. Možete se pouzdati u Internet ili u prijatelje ako ga netko slučajno ima. Ako si uspijete odvojiti dva sata života za jednu neobičnu i nesvakidašnju priču, danas vam preporučujem ovu. Možda se i sami ujutro probudite malo drugačiji nego prije.