CABAres, CABArei - 6 godina, 10 mjeseci kasnije

Kad bih birao kazališnu (za neuke: pozorišnu :)) predstavu koju bih stavio apsolutno na prvo mjesto bio bi to CABAres, CABArei.
Da biram životnu priču koju bih htio da svi čuju, bio bi to CABAres, CABArei.
Kad bih trebao preporučiti jednu monodramu kao životnu dramu bio bi to CABAres, CABArei.
Jednu komediju kao životnu komediju - CABAres, CABArei.

Da imam samo jedan pokušaj da nekoga izbacim iz učmale rutine u jednoj jedinoj večeri, rekao bih mu: CABAres, CABArei.

CABAres, CABArei sam prvi put gledao početkom davne 2005 godine (kako vrijeme leti kad se zabavljaš :)). Nakon toliko godina, pitao sam se da li ću i dalje biti impresioniran kao prvi puta. Da li će Zijah i dalje imati tu snagu. Kao onda. Nakon godina u kojima su se desile mnoge vjerojatne i nevjerojatne stvari, vesele i tužne, životne priče koje su se završile, životne priče koje su počele, nastanci, nestanci... Nakon skoro 7 godina života koji je bio sve samo ne dosadan, monoton i potrošen uzalud, sjeo sam ponovo u fotelju kazališta Exit.

Da vidim, da osjetim, da istražim da li Zijah i dalje ima snagu da me pomete s nogu u dva ipol sata životnog tornada. Da vidim može li to i dalje, sad, kad imam iza sebe sve ovo proživljeno. Da li može da odvede nju, koja sjedi pored mene u svijet koji sam ja vidio kroz Zijahove riječi. Da li ovaj cabares i dalje ima svoju britku oštricu? Može li još da udari pošten šamar uspavanom i sjebanom homo sapiensu? Da li može, makar na tren, da digne cijeli teatar na noge, na rubove, do samih granica grčetivog držanja za vlastitu rutinu. Ako samo jednog od njih uspije trgnuti, da samo jedan istupi iz začaranog kruga i shvati koliko je bitan, jak i sretan; uspio je prenijeti poruku.

Dva ipol sata je Zijah udarao, cijepao, trgao smijehom i pokojim hladnim tušem realnosti. Dva ipol sata čistog krvavog monologa. Bez predaha, bez vremena da se saberete i vratite u sigurnost, ravnotežu, stacionarno stanje... Dva ipol sata - bez vađenja. ;)

Ponovit ću se: da vam mogu preporučiti kako da potrošite dva ipol sata svog života, odveo bih vas na CABAres, CABArei. Bez očekivanja da vam bude dobro, smiješno, da shvatite ili ne, da se trgnete ili ne...

Ali vjerujem da biste, da ćete, ta dva ipol sata čuvati u kutku svog uma, bili dani koji dolaze sunčani ili kišni, bila čaša polupuna ili poluprazna.

Nitko vam ne može prepričati poruku koju CABAres, CABArei duboko utiskuje u vaš um - to morate doživjeti sami. A užareni žig te poruke ćete dobiti, htjeli vi to ili ne. Na vama je što ćete napraviti s tim što ste dobili.

Jedini korak koji sami morate napraviti je doći u Teatar Exit i sjesti u onu fotelju.