Dječak s biciklom

Koja je razlika između djeteta i odraslog čovjeka? Djeca ne mogu pojmiti, ne mogu prihvatiti nekad vrlo gorku istinu. Odrasli mogu. A što čini odraslog? Da li su to godine života? Brkovi, brada, granica punoljetnosti?

Cyril, dvanaestogodišnji dječak živi u domu i ne prihvaća da ga je otac tamo ostavio i da ga jednostavno - nije briga. I daje sve od sebe da mu se približi. Odbija vjerovati da ga je otac stvarno napustio. Da ga stvarno nije briga.

Jer Cyrtil nema nikoga. Samo dom i odgajatelje. I sliku oca kojeg čeka da se vrati po njega. U svojoj ludoj nadi da pronađe nešto čega nema napravit će sve, povjerovat će u sve, izložiti se svemu... Samo da ponovo dođe do njega. Da osjeti toplinu koju nijedan dom za siročad ne može stvarno pružiti.

U svojim nastojanjima dolazi u ruke udomiteljici koja s dječakom na pragu  puberteta i sa neartikuliranim i iznenadnim izljevima nemoćnog bijesa izlazi na kraj kako najbolje zna i umije i ona je taj stup koji ga drži da ne skrene u vode sitnog kriminala ili nešto puno gore.

U filmu koji na prvi pogled počinje sa plošnim i naizgled nedorečenim likovima, puno toga ostaje na gledatelju da sam promisli. Ideje i tok događaja su naizgled malo istrzani i priča nam nije dana na pladnju da se samo u nju zakopamo. Moramo željeti zagrepsti, kako po radnji filma (pitanje gdje je majka se ni u jednom trenutku ne provlači ni kao usputna misao), tako i po sebi samima.

Što je to roditelj? Što je to oslonac? Što je to ruka u ruci? Držanje, pažnja, ljubav? Izgovori, bijeg? Potraga, želja? Što je to prihvaćanje?

Što od dječaka čini muškarca? Da li je dovoljno biti punoljetan, koristiti britvicu za brijanje i piti alkohol da bismo bili odrasli? Da li smo odrasli ako bježimo, ako smo nesposobni vidjeti drugo biće koje treba našu ljubav i pažnju? Da li smo odrasli bez tog osjećaja za druge?

S jedne strane, otac koji je samo biološki otac. Čovjek koji jednostavno nema u sebi ono što bi trebao imati. I ma koliko se Cyril trudio osloniti na tu klimavu ogradu od krvnog roda, ona bi uvijek pod njim popuštala i padao bi. Bolno.

Bijeg od boli u kriminal, pa shvaćanje pogreške, prekretnice u malom dječijem svijetu koje većina odraslih ne bi ni primijetila dok puno godina ne prođe...

I prekidanje kruga loših događaja, zle krvi i osvete. Dan kada mali Cyril koji je, po svim pravilima društva u kojem živi, i dalje samo mali dječak, postaje čovjek. Postaje odrastao. Velik. Zreo.

Dvanaestogodišnjak koji je više čovjek nego što će njegov biološki otac vjerojatno ikad biti.

Ovo je film koji postavlja pitanje svima nama: jesmo li uplašeni sebični dječaci ili odrasli ljudi? Gledamo li samo sebe ili shvaćamo druga bića oko sebe. Pružamo li ruku onom pored sebe ili očekujemo da to umjesto nas napraviti socijalne službe? Jer, eto, zašto ih plaćamo?

Ovo je film o odgovornosti. Ne o tradiciji, ne o društveno prihvatljivim normama. O odgovornosti i ljubavi prema drugima. I jesmo li mi u stanju uopće voljeti. Pod kojim uvjetima? Postavljamo li uvjete?

Samantha, Cyrilova udomiteljica, koja je u njegov život ušla sasvim slučajno, je žena koja mu u jednom trenutku postaje otac, majka i sve što je ikad trebao. Cyril, koji od problematičnog izgubljenog i od samoće izbezumljenog dječaka postaje netko tko prihvaća stvari kakve jesu, okreće se onom dobrom u životu, prekida krug mržnje i osvete, prekida niz samozavaravanja i postaje u konačnici - čovjek. Naizgled mali, ali iznutra velik. Postaje jak. Shvaća. Vidi.

Dječak s biciklom je film sa puno poruka i film bez ijedne poruke. Sve ovisi tko gleda s druge strane platna, kako gleda na svijet i kakva si pitanja u životu postavlja... Sve ovisi o pogledu.

Ovo je samo moj pogled... Koji je vaš?