Oslo, 31. kolovoza

... nekad je težina života jača od života samog...

Anders je 34-godišnjak, liječeni narkoman koji upravo završava svoje liječenje i povratak u društvo. U tom procesu vraća se u Oslo, susreće ljude iz svoje prošlosti, prisjeća se svega i prebire po propuštenim prilikama i vlastitim greškama.

S jedne strane gledamo Andersa kako izgubljeno luta, bez nade, bez volje, bez da vidi smisao u vlastitom postojanju. Promatra ljude oko sebe, na neki način im zavidi na životima koje su izgradili, a s druge strane na svaki mogući način odbija imati bilo kakav smisao vlastitog postojanja i i jednu želju osim one za vlastitim nestankom.

Crni dani, još crnje noći. Pa crni dani...

Srećući ljude uviđa i sam da nitko od njih ustvari nije zadovoljan, da samo glume da su ispunjeni i sretni, a ustvari su samo dobro našminkane maske. Anders više nema ni masku da se pokrije. I kad upozna drugo biće, shvaća da ga nije u stanju ni dodirnuti.

Potpuno gol, onemoćao i slomljen odlazi na put koji si je na neki način zacrtao još u početku.

. . .

Besmisao i golotinja vlastitog bića nije mi strana. Ni Andersov zadnji korak. I neki meni dragi ljudi su tako nestali. Ja sam imao sreću da nisam.

Beskorisnost, gađenje, odbačenost... Nisu mi strani. Ni apsolutna samoća. Crni dani , još crnje noći. I nitko da mu šapnete: "upomoć...".

Gađenje prema samom sebi. Nije mi strano. Ni samoozljeđivanje.

Neki izgube život zbog droge, drugi zbog kocke, treći zbog čiste nepažnje... Nekima ga jednostavno - uzmu, kao jesen što uzima lišće sa stare breze...

Anders je odabrao svoj put. Odabrao je okrenuti se na drugu stranu. Dok sam gledao kako klizi prema svom kraju, kroz glavu su mi prošli ljudi koji više nisu tu, koji su otklizili, za koje sam pisao epitafe... Vojni pištolj, remen, kabel od napajanja, ili jednostavno - hod u prazno...

Svatko od nas bira svoj dan. Nitko ne može sve, ali svatko može nešto. Nikad ne možemo sve, ali uvijek možemo nešto. I nije sramota pasti, sramota je ostati ležati.

Dok gledamo svijet kako mirno teče bez obzira na Andersovu odluku, ne možemo da se ne zapitamo: a šta ako je ovo sad kraj? Game over. I svejedno svijet teče dalje...

Sve je u našim rukama. I nitko nije apsolutno proklet, niti apsolutno osuđen. Nikad nije kasno.

Citiraću jednog starog Trapista o kojem mi je moj ćale pričao i kojemu je pomagao brati jabuke kad je bio mali. Imao je već puno godina i teško je i bolno hodao. Starac bi nekad, kad je nakon kišnog tjedna došao mirni sunčan dan, sa osmjehom na licu,  znao reći: "Da sam jučer umro, danas bi mi bilo žao".

Neka vaš 31. kolovoza, kad god vam on dođe, bude drugačiji od Andersovog. Ma šta vam se tad bude činilo, niste sami, samo to možda u tom trenutku ne vidite. Neka vam bude sretan 1. rujan.