Torinski konj

Zamislite svijet u kojem su boje nestale, cvijeće uvenulo, zemlja ne rađa ništa osim prašine, zrak ne nosi ništa osim bijesnog vjetra, ljudi ne žive nego odbrojavaju udahe.

Sat ne kuca jer vrijeme stoji, a opet... Tik-tak... Tik-tak...

Nema nade, nema svjetla na kraju tunela, nema ni tunela da se sakriju od oluje.. Od oluje, koju su, da se naslutiti, sami izazvali...

Jedan konj, jedan čovjek i jedna žena. Otac i kćer. Konj koji odbija jesti u prokletom svijetu koji je oko njega. Sekunde teške kao crna zemlja.... Hrana koja ne hrani, voda koja ne  donosi život, oko koje bez sjaja gleda u crni dan...

Film crn kao crni vrag, težak kao jalova zemlja, gudalo koje stišće u plućima... Beznađe... Kraj krajeva... Prokleto tlo, prokleti ljudi, prokleti zrak i prokleta voda...

Tvrdi kuhani krumpir. Težak kao kamen. Jučer, danas, sutra... Koji je smisao jesti i produžavati agoniju. Jer nema nade, nema svjetla, nema smisla... Smrt se čini kao oslobođenje, kao iskupljenje, kao miran san u usporedbi sa olujnim suhim prokletim danima...

Prokletstvo cigana koje samo ubrzava neminovno... Patnja, surovi otkucaji starog srca, prazni pogled. Nema bijega, nema predaha, nema izlaza, nema nade...

Crni dani, još crnje noći... Svijet iz kojeg su plemeniti nestali, a prokleti se namnožili.

Prokleti dani postaju prokletiji.. I prokletiji... Sve dok ni svjetlo ne želi gorjeti u prokletoj pustopoljini...

Gotovo je...

. . .

Torinski konj, crno-bijeli film bez klasične radnje, u trajanju od 143 minute, snimljen u 30 kadrova. Torinski konj nije najava apokalipse. Torinski konj je apokalipsa. Urušavanje svijeta u šest dana iz perspektive dvoje ljudi u trošnoj kućici usred mađarske pustopoljine.

Teško je reći što više urezuje u dušu gledatelja, usporeni kadrovi, naturalistički prikazana patnja kraja života, vrištanje vjetra ili muzika koja usporava otkucaje srca...  I beznađe, prokleto, mirno, neumoljivo beznađe...

Redatelj je tako dobro prenio atmosferu sa platna u kino dvoranu da se tišina mogla rezati nožem kad je film završio i slova u tišini krenula po crnom platnu. Gledao sam lica ono malo ljudi koji su bili u dvorani i vidio sam na nekima ono isto beznađe sa početka filma. Dok sam izlazio iz crne dvorane u šareni svijet, kao da sam upravo izlazio iz vlastitog groba.

Ne sjećam se da sam ikad vidio film koji tako snažno upotrebljava kameru. Trideset kadrova je upravo dovoljno za ovo remek-djelo. Nikad nisam osjetio toliko crnilo, beznađe koje se slijeva s platna. Nikad platno nije bilo tanje i svjetovi s jedne i druge strane bliži nego u ovom filmu.

Nikad nisam imao toliko vremena u tako statičnim kadrovima pronalaziti toliko detalja, u običnoj drvenoj zdjeli vidjeti toliko slika.

Ono što je bilo, ono što jest, ono što neće biti...

To je Torinski konj.