The Artist is present: Marina Abramović

Biću iskren: nikad se nisam palio na modernu umjetnost. Nekako se nisam mogao uživiti u platno po kojem je komšija umjetnik nabacao pet-šest kanti boje. Siguran sam da je autor imao nešto za reći, samo ja to nisam čuo ili mi nije bilo zanimljivo. A nekako se nisam mogao saživjeti sa nečim što sam i sam mogao napraviti lijevom rukom.

I tako sam ja te galerije moderne umjetnosti uredno izbjegavao. I nije se tu nešto radikalno promijenilo s vremenom. I dalje je tu za moj ukus previše furke, a premalo kvalitete po mom ukusu.

Kako i svugdje, izuzeci potvrđuju pravilo. Jedan od tih izuzetaka je Marina Abramović.

I film na kojem sam završio sasvim slučajno, jedne kišne večeri usljed gužve u centru, nakon pive u Limbu. :)

. . .

Dokumentarac o njenom životu i opusu dok je postavljala izložbu u MOMAi u New Yorku 2010 godine uhvatio je srž njene životne borbe.

Borbe protiv usamljenosti, beskrajne usamljenosti. Kroz svijet u kojem nitko nikog ne vidi, Marina se probijala na svoj način. Usamljenost i nedostatak ljudskog dodira od malih nogu toliko ju je formirao, da je život posvetila upravo borbi protiv nje. Na svoj način, kako je znala i mogla.

Njeni performansi su imali zadatak da šokiraju, da postave pitanje, da izazovu reakciju... Bolom protiv besvijesti. U svijetu u kojem većina spava.

"Umjetnik je prisutan" - ideja da svoju potragu za ljudskosti nastavi u muzeju kao eksponat: tri mjeseca, dvije stolice. Imate li hrabrosti sjesti nasuprot Marine i pogledati je u oči. Marina je bila tamo, tri mjeseca, 6 dana u tjednu, po cijele dane. Bez prestanka.

"Umjetnik je prisutan" je eksperiment duha. U svijeu u kojem mnogi protrate cjiele živote bez da ijednom stvarno pogledaju drugo ljudsko biće, pogledati nekome stvarno u oči, često predstavlja šok ravan pogledu na električnu stolicu. Sudnji dan u jednom treptaju. Spoj dva bića kroz jedan pogled, kad vrijeme stane, a stolica postane čistilište.

U svojoj životnoj borbi protiv usamljenosti, Marina je u mnogima otrkila crte koje nisu ni znali da imaju - tragove duše. Tragove nježnog, ranjivog, plahog, a istovremeno zastrašujuće vječnog i jakog plamena. Suočavanje sa samim sobom. Potpuno ogoljenje, daleko od barikada suvremenog načina života.

Iskonsko biće. U jednom pogledu.

Izložba koju je pogledalo 750000 ljudi. Ako je samo jedan posto njih osjetio sebe same kroz Marinine oči, ta pristutnost je urodila plodom. Nekada onaj koji traži može pomoći svima osim sebi samome. Ako je Marina prenijela poruku barem nekolicini njih, spasila je cijele svjetove.

Umjetnik je prisutan. Čovjek je prisutan. Plamen ljudskog bića je prisutan. U svima nama je. Vječno pitanje je imamo li snage pokazati se iz svoje ljušture krvi i mesa nekome drugome? Da li smo u stanju vidjeti drugoga?

Mnogi koji su sjeli ispred Marine tih dana su osjetili prisutnost. Svega. Duša je prisutna. I gleda te.