Motorhead, Ljubljana, 2012

Motorhead: moj broj jedan bend još od šestog razreda osnovne škole.  Jedna od prvih gramofonskih ploča koju sam dobio bila je upravo od Motorheada. I danas je na polici, ponekad je okrenem i uživam u zvuku iz djetinjstva.

Bend kojeg je osnovao Ian Fraiser Kilmister, planetarno poznat kao Lemmy davne 1975 godine. Iako su ih htjeli trpati u raznorazne metal žanrove, Lemmy je uvijek bio kategoričan: "mi sviramo rock n roll". Trideset sedam godina i dvadeset studijskih albuma kasnije, Lemmy, koji danas ima 66 godina, i dalje stoji na bini i radi ono što je radio gotovo cijeli svoj život - svira rock n roll. I jebeno dobro mu ide, unatoč zubu vremena.

Motorhead je zadnji put svirao u Ljubljani prije više od 23 godine, također u hali Tivoli. Ovo je ujedno i jedini njihov koncert na ovim prostorima na turneji i privukao je veliki broj ljudi iz Slovenije i svih okolnih zemalja.

Motorhead, Ljubljana, 27.4.1989

Motorhead, Ljubljana 10.12.2012

Motorhead je bend koji je po svemu unikat. Konstanta, muzička rock n roll vertikala. Kao crni monolit u muzičkom svijetu, tu je toliko dugo da se više nitko i ne sjeća vremena bez Motorheada. Stoji gordo i prkosi zubu vremena. Postoje bendovi i bendovi, muzički pravci i kretanja, a s druge strane postoji Motorhead. Jedan, jedini, nezamjenjiv, nesalomljiv i beskompromisan.

Lemmy svoj stil svirke s vremenom nije mijenjao. Rock n roll. Bez pederisanja. Ne znam da li bi ikom drugom to moglo poći za rukom, tolike godine ostati isti, a opet jebeno dobar. I nikad postati dosadan. Motorhead ne može prijeći u dosadu. Možete ostati bez sluha i gluvi kao top tumarati kroz život ali svejedno ćete moći osjetiti ritam u prsima dok oni sviraju. I neće vam biti dosadno.

Države su nestajale i nastajale, ratovi počinjali i završavali. Motorhead je i dalje tu, jednako dobar i jebeno glasan.

Što se same hale Tivoli i organizacije tiče, organizator se nije baš iskazao. Službeni parking im je bio pun u vrijeme kad smo stigli, upute za ljude koji nisu iz Ljubljane su bile - nikakve. Valjalo se za parking snaći po starom dobrom balkanjero običaju (ućeraj kola komšiji pod šljivu).

Nadalje, Tivoli je stvarno zastarjela dvorana i nije sposobna da kvalitetno primi ovoliki broj ljudi (u vrijeme koncerta su parter i loudest ring bili rasprodani i ostalo je još samo nešto mjesta na tribinama). Klonja dole kod partera je bila žešći stampedo. Teško je riječima opisati gužvetinu koja je vladala u hodniku do pisoara i na njima samima. Otvorite konzervu sardina danas za doručak pa ćete dobiti slikovit prikaz.

Taman smo stigli isprazniti mjehure i izaći u rulju kad je Lemmy počeo svoju prvu stvar. Prema onoj gužvi u klonji je naguravanje ovdje bilo pičkin dim. :) Valjalo je ponovo pripaziti na zaigrane drugare da vas ne obore na pod uslijed nabacivanja, ali sve je to išlo u rok službe.

Pive su letjele zrakom, Motorhead je udarao, naguravanje u parteru je na trenutke bilo na granici sveopće tarapane, ali ništa u biti nije bilo van kontrole. Rekli su mi da za koncert obavezno nabavim čepiće za uši (njihove poznate svirke na 110 dB i padanje žbuke sa zgrada su bile realan opasnost). Čepiće smo kupili prije polaska i, naravno, zaboravili ih u autu. :)

Kako je bilo? Paaaa.. Rekao bih da i nije bilo toliko glasno, ali mi je desno uho još uvijek "puno pijeska". Da, bilo je glasno, ali nije bilo nepodnošljivo. Nikome nije krenula krv na uši što je dobar znak. ;)

I tako... nakon toliko godina... Nekoliko života kasnije.. Motorhead i ja se srećemo po prvi put. I mogu samo reći: jeboteled! To je bilo to, trojka koja je redefinirala pojam rock n roll i pomaknula pragove tolerancije na buku je stajala tu i.... To je bilo to! 

Motorhead je bend koji u koreografiji nema LCD projektore, Apple laptope i pomične bine. Samo reflektori, gitare bubnjevi i redovi Marshall pojačala. "Murder one". ;) 

Lemmy, godište mog ćaleta je stajao na bini i prašio kao da ima dvadeset a ne umalo sedamdeset godina. Motorhead, jedan jedini. Bend koji ne treba copyright jer ne postoji nitko tko bi ih plagirao i zamijenio. Zamišljam sad svog ćaleta koji se prije spavanja odmara uz teve ili novine i gledam Lemmya ovdje kako šamara onu gitaru. Bezvremenska scena.

Bila je ovo simfonija za onog mladog osnovnoškolca u meni koji je davnodavno vrtio "Rock n Roll" ploču po deset puta zaredom prije nego bi odlazio u školu. Velika čast mi je bila vidjeti Motorhead uživo, nakon toliko godina. Na samu svirku bih na skali od 1 do 10 mirne duše dao ocjenu: 12.

Što se dužine koncerta tiče, na moju žalost, koncert je trajao jedva sat i deset minuta. Bend koji iza sebe ima toliko hitova da bi mogao svirati pet sati bez da se ponove ili da postanu dosadni, u gradu koji je prije 23 godine bio dio neke druge države... Falilo je barem još pola sata svirke da uši stvarno budu zadovoljne. A opet, sama činjenica da čovjek od 66 godina može izdržati prije svega onu buku, a kamoli je uspješno proizvesti, odsvirati i otpjevati, za svaku je pohvalu.

I, premda bih radio da su odsvirali još barem 5-6 svojih vrhunskih hitova, morao sam se zadovoljiti sa Overkillom za kraj koji je bio fantastično pogođen. Motorhead u svom punom sjaju. A bubnjar im je nevjerojatno dobar, uživao sam ga gledati, a bome nisam ga mogao i ne čuti (još mi lagano tutnji tu u glavi, iza desnog uha).

I da, slijedeći put se vidimo u loudest ringu. ;)

"We are the Motorhead. And we play rock n roll."
Slušati najglasnije i na što većem ekranu
(ili još bolje: otići na koncert)