Push-up 1-3

Kažu da kapitalizam jede vlastitu djecu. U našoj zemlji to više nije izreka, to je realnost. To smo preuzeli sa modernog zapada, tome smo težili, za to smo glasali, za to smo se borili...

Biće da smo predugo jeli isti crni kruh, a maštali o bijelom, vozili isti stojadin, a maštali mercedes, radili za dinare, a maštali njemačke marke.

Ono što nismo mogli ni sanjati su naličja šarenih neonskih reklama. Kao i naše duše, nasmijanih lica sprijeda, a hrđavih šupljih utroba straga, i mi smo postali dio tog modernog sustava.

Kapitalizam u svoj svojoj ljepoti i svireposti. Žrtvovanje za firmu, polaganje života, polagano umiranje - za firmu. Nekad smo se snebivali samurajima koji su radili harakiri i svoju utrobu prosipali pod noge svojim gospodarima.

Ono što mi danas radimo, puno je gore od toga, jer, ne samo da prosipamo vlastitu utrobu, već meljemo i plodove te iste utrobe - vlastitu djecu.

Kako se onda možemo ljutiti na sustav koji jede vlastitu djecu (nas), kad smo i mi ti koji jedemo svoju djecu? Mi smo njegovi vjerni učenici.

. . .

Push-up 1-3 je predstava u kojoj osam glumaca uz jednu od najboljih scenografija koju sam ikad vidio, u manje od dva sata dočara njezino visočanstvo - kapitalizam, njezinu preuzvišenost - firmu, te njegovo  vojvodstvo - direktora firme. I poslušne šarafe koji cvile od prejakog zavrtanja u tijelo te rugobe nadajući se da će jednog dana upravo oni biti ti koji su na vrhu, oni koji stežu druge poslušne šarafe sve dok u njima ima i trunke života...

Šarafi u tjelesini bez srca, duše, i očiju. Šarafi bez vlastitih života, nesposobni i da ih žive, nesposobni da se i usude voljeti, preslabi da se trgnu od vlastitih slabosti, uvijek spremni da šutiraju onog tko je na podu, uvijek spremni da budu šutirani od onih iznad sebe...

Koliko skupe odjeće, koliko šminke na licu, koliko nacrtanih osmjeha je potrebno da izvana sakrije prazninu iznutra? Koliko samozavaravanja je potrebno da ne dignu ruku sami na sebe u vlastitoj nemoći da promijene sami sebe i osjete okuse života? Da li su ih ikad i osjećali?

U tom paklu u kojem žive, jednog dana se iskristalizira otvaranje ureda u Indiji i mogućnost za nekog od njih da promijeni jedan pakao sa nadom da je onaj drugi manje bolan, da su jutra slađa, a noći manje mračne...

Tko će otići u Indiju? Na što su sve spremni da dođu do tog cilja? Što im se dešava u glavama dok isčekuju odluku Direktora Firme o mogućoj prekomandi?

Indija... Zemlja barbara, a opet, obećana zemlja. Mogućnost da stvari budu drugačije... Zemlja slobode...

Međutim, ono što nikome nije palo na pamet je da prazninu, pakao i pohlepu nose u sebi. O slobodi maštaju, a sami su sebe stavili u kaveze. Možda ih je sistem naučio da takvi budu, ali ono što nosimo u sebi nijedna Indija ne može promijeniti. Tko nosi crnilo ovdje, nosit će ga bilo gdje na svijetu.

Jer problem nije u sustavu, problem je u svakom od nas. Mi smo ga stvorili, jedino ga mi možemo i rastvoriti. Svatko svoj mali dio...

A ljudskost se ionako na kraju pronađe na najmanje očekivanim mjestima. Samo treba otvoriti oči i pogledati.

. . .

Push-up 1-3 je jedna od najboljih predstava koju sam imao priliku pogledati, sa scenom toliko čistom, jednostavnom i efektnom da je teško bilo odvojiti oči s nje, od prvog trenutka do zadnjeg. Osam glumaca je u manje od dva sata nevjerojatno dobro dočaralo život korporacije i zombije koji tumaraju po njenoj utrobi.

Sa zaključkom kojeg neki mogu, a neki i ne mogu prihvatiti, jedna je to od predstava koje vam se poigravaju sa glavom danima poslije.

Ona kuca o vaša prsa ne bi li se vidjelo ima li koga unutra ili je samo - praznina. Dopustite li joj da zakuca, u Gavelli ćete je naći.