Zvizdan: suton ljudskosti

Ima tema o kojima ne volim razgovarati. Ima slika kojih se ne volim prisjećati. I lomova koji su me determinirali kao petnaestogodišnjaka za cijeli život.

Neke fillmove izbjegavam gledati, od drugih strepim. Zvizdan spada u one koje moram vidjeti, a najradije ne bih. Jedan od onih gdje u kinu sjedim znojnih dlanova i čekam da počne.

Zvizdan je dijelom i priča moje mladosti. Tema koja je obilježila jednog srednjoškolca, potrgala u njemu sve nježno, sve ljudsko. Suton ljudskosti usred bijela dana, a nitko da ugasi to sunce da nam sakrije krvava lica.

Prolazeći kroz tri priče, onu najcrnju iz 1991, onu punu ožiljaka iz 2001 i katarzu iz 2011, te tri odvojene, a isprepletene priče nas vode kroz nevinost, raj, pakao i čistilište. I pokazuju sav besmisao jednog vremena, jedne ideje, jednog ljudskog pokreta koji se svako malo dogodi negdje na ovom planetu. Vrijeme je to gdje nitko ne dobija. Svi samo gube. Živote, generacije, svjetove.

Zvizdan je, bez pogovora, fantastičan film, nabijen emocijama od prvog do zadnjeg trenutka. Ipak, samo onaj koji je volio, a brojali su mu krvna zrnca, onaj koji je vidio obje strane i ne može se odlučiti koja je gadljivija, samo taj može dubinski osjetiti snagu Zvizdana.

Na žalost, previše nas je u tom filmu. Živih i mrtvih. I sjećanja na te dane ne blijede, ma koliko eona prošlo. Zvizdan ih nije probudio, niti pojačao. Zvizdan im je samo dao ljudsko lice.

Vi koji nikad niste bili dio ove priče - otiđite i pogledajte odumiranje ljudskosti i ponovno rađanje. Zapamtite što ste vidjeli da vam nitko nikad ne bi prodao priču i da abakusom mjerite ljudske duše.

Za sve nas, čiji su životi, obilježeni ovom pričom - ne ponovilo se!

"Cruelty has a human heart,
And Jealousy a human face;
Terror the human form divine,
And Secrecy the human dress."
-- Willaim Blake