Anthrax i Slayer u Zagrebu (1.6.2016)

Kako je dobro nekad prisjetiti se bendova koje ste slušali u šestom razredu osnovne škole. Kako vrijeme promiče, na neke stvari, neke mirise, neke osjećaje potpuno zaboravite. Potisnete ih u vremenu i kao da se nikad nisu dogodile... Dok vas ne pogode pravo u nos. :)

Thrash Metal scena sa kraja osamdesetih. Prvo puštanje kose, MTV i Headbangers Ball... Anthrax i Slayer, kraljevi žanra svog vremena.

I tako prođe tamo neki rat, prođe nekoliko života i dogodi se u jednom potpuno drugom gradu susret kojeg nisam posebno planirao.

Zvuk u dvorani na Velesajmu je bio manjkav, ali je i dalje bio bolji od trinaeste snimke sa starih TDK kaseta moje mladosti koje i danas čuvam u kutiji na ormaru.

 Budimo realni, rekao bi Kizo sad. Nemam ja više uho za Trash Metal. Pantera mi je i danas draga, ali ovoo stalo ja jednostavno više ne "čujem".

A opet... Ima nekih rifova koji dižu i mrtve, vraćaju sjećanja jasnije od madeleine kolačića Marcela Prousta. Škola, pa pivo iza zgrade, da odrasli ne vide. Premetanje cigareta po rukama iz puke znatiželje, pa odbacivanje istih. Prve muke po frizeru kod puštanja duge kose, grafiti po zidovima, markerima po školskim klupama...

Sa osmjehom na licu sam odslušao koncert iz jednog od prošlih života.

I momci su to vrlo dobro odsvirali. Akustički gledano, prostor je bio zakurac, ali to ovdje nije bilo toliko bitno.

Slayer sam htio čuti uživo već dugi niz godina i uvijek bi mi nekako promakli (koncerte na otvorenom ne računam). Ili bih ja sjedio na ušima pa fulao datum, ili sam se motao po bijelom svijetu, ili sam bio u nekim više ili manje objektivnim peripetijama.

Ovaj put, ove godine, na ovom mjestu, našli smo se. I puno više od toga.

Bila mi je čast čuti te ljude uživo, pa makar sa 25 godina zakašnjenja. :)