Dead Can Dance, London, 5.5.2019

Dead Can Dance, neobični bend koji ne postoji već godinama a i dalje ima cijelu hordu poklonika koji ga u stopu prate. Nakon puno godina, 2012 su imali turneju i imali smo priliku otići na čak dva koncerta, u Berlinu i Milanu. I bili su odlični, pogotovo onaj u Tempodromu u Berlinu.

Prošle jeseni DCD ponovo objavljuju turneju i mi se, nakon malo mozganja, odlučujemo za London. Nisam dugo bio u Londonu. Predugo, rekao bih. Kad su DCD objavili turneju, nas plan za godinu je bio vec poprilično popunjen pa je, eto, London ispao najbolja opcija, iako nas je Berlin ponovo mamio.

Bilo kako bilo, London calling.. :)

...

Sama turneja ima naziv "A celebration - life and works 1980 - 2019" i setlista je bila sastavljena od starih stvari, iako su nazivno izdali Dionysus album.

Koncert je bio u Hammersmith Apollo dvorani i stvarno je šteta da je bio tamo jer, iako je zvuk bio skroz pristojan, vidljivost je bila zakurac. Naime, ne pamtim kad sam vidio tako loš raspored sjedenja u dvorani. Em je nagib bio premali u odnosu na binu, em su redovi bili tako složeni da su stolice bile direktno jedna ispod druge, bez pomaka . Tako smo gledali jedni drugima u potiljak umjesto da je pogled pucao između ljudi u redu ispred.
Hammersmith Apollo - nikako ne preporučujem ako se radi o sjedećem koncertu.

Predgrupa je, kao i 2012 godine, bio neki tip koji svira na nečemu što me podsjeća na ogromne metalne školjke. Ili lonce. Ili jedno i drugo. Lijepo je on to natuckao, al, budimo realni, nemam ja uho za to. Kasnije sam ga vidio kao dio DCD pratećeg benda.

Sam DCD i koncert... Vrlo lijepo odsvirano. Iako se vidi na njima da ih je nagrizao zub vremena, i dalje imaju glasove kao i prije, i dalje su odlični kao i prije i stvarno vrijedi poslušati ih. Ako ste fan (kao Sandra), onda tu uopće nema dileme. Ako niste, a sviđa vam se njihov opus - da, vrijedi ih vidjeti uživo.

Publika je bila priča za sebe. Stvarno su bili oduševljeni. Sve reakcije, svi aplauzi i ovacije su bili za red veličine jači nego inače.
A kako je vidljivost bila upitna, imali smo (i ne samo mi) priliku šacovati ljude oko sebe. Tako smo uočili jednu gospođu koja se davila u suzama a u predasima davljenje nastavljala pivom. Njen odabranik (oboje malo korpulentniji) je okretao očima s vremena na vrijeme pa iznenađenje pomiješano sa neugodom ispirao također pivom. Pa su imali red plakanja, red pive, red odlazaka na wc i po novu rundu piva... I tako.... Ne mogu reći da su bili iritantni, više smiješni.

Bilo je tu šarolike ekipe, uglavnom starije, što je ruku pod ruku išlo sa činjenicom da DCD već dugi niz godina realno ne postoji i da je ovo bijeg u nego prošlo vrijeme za većinu ovdje.

Osim toga, DCD je karijeru gradio u Londonu nakon što su se u isti otisnuli iz daleke Australije 1982 godine. Vjerojatno je to razlog vrlo interesantne i glasne publike.

Ako nikad niste čuli za nih i mislite da se radi o punk ili HC bendu sudeći po naslovu (kao što sam ja davno mislio :)), bacite uho. Možda vas ponese.

Moja apsolutno omiljena stvar je Indus. I jedan sa odličnim videom u pozadini iz Samsare.

Što se snimki sa samog koncerta tiče - ne vrijedi. Ne može se to prenijeti na youtube preko tamo nekog telefona da to na nešto liči. Treba otići na koncert, po mogućnosti što bliže bini i doživjeti ih licem u lice. Sve drugo je loša kopija.

Kako sad stvari stoje, ne mislim da će slijedeća turneja tako skoro, ali ako se ipak jednom desi, uskočite u taj vlak. Mogla bi to biti zaimljiva vožnja.