Šetnjica po Medvednici: od zore do sumraka

U subotu smo se Sandra i ja odlučili za jednu šetnjicu po Medvednici. Krenuli smo bikčevićevom stazom. Pred tunelom smo vidjeli gomilu studenata koji su se spremali na Sljeme u sklopu tjesesnog na faksu. Imali smo tu nesreću da se ta ogromna masa pokrenula baš kad smo pored nje prolazili, pa smo požurili da dođemo na čelo kolone da makar malo imamo mira od vreve ljudi. Do odvojka za Strmopeć smo ih nekako podnosili, a onda smo se odvojili sami po putiću gore. Usput smo obišli i geocache na Strmopeći. Nitko ga nije posjetio otkako smo zadnji put (u studenom prošle godine) bili gore. Strmopeć mi je jako drag i rado idemo tamo kad imam priliku.

 

Kad smo se pred Njivicama spojili ponovo na bikševićevu stazu, gužva se smanjila. Na Njivicama smo primijetili da je cijeli onaj čopor odozdo išao samo do Njivica. :) Tako da smo imali mir ostatak puta. Pred Puntijarkom smo se odvojili za Runolist. Tu je već bilo snijega. Bilo je ugodno hodati po laganom snijegu dok sunce sija i bljeska se o bijelu podlogu. Jest da sam tu i tamo proklinjao što nisam ponio sunčane naočale, ali uživao sam u svakom trenutku. :)

 

Dolazimo u Runolist, sjedamo ispred doma na klupicu. Zima je ali sunce sija i grije leđa. Pogled na Zagreb u smogu i nije neki. Plan je bio obići lugarnicu Oštricu i francuske rudnike, a onda u luku prema Hunjki. Ali prije svega krećemo prema samom vrhu. Kod TV tornja je bilo milijun ljudi, a kasnije smo saznali i zašto. Taj dan je bilo besplatno skijanje na Sljemenu. Žičare pretrpane, staze pune skijaša ili onih koji to žele biti, na razglas dere muzika... Ma koma! Trebalo nam je sat vremena dok se iskobeljamo iz gužve u kojoj smo se našli.

 

Nakon ovog skijaškog kupa na Sljemenu je ostala gomila smeća, posječena stabla i razrovani putevi od mehanizacije.... Šatore, naravno nisu razmontirali i odnijeli nego zjape prazni, a svud okolo papirići (smeće) od sponzora (T-mobile dominira). Ma žalosno je to sve. :(

 

A po tako razrovanim strmim putevima su posuli piljevinu da se, kao, ne kliže. Po meni je to puno gore, jer se led ne vidi i daje ti lažnu sigurnost. Tako sam se ja prosuo ko vreća krumpira niz jednu ledinu jer ispod piljevine nisam vidio veliki komad debelog glatkog leda.

 

Bome nam je laknulo kad smo se odmakli od tih prometnih i uništenih dijelova i zašli u šumu gdje nije bilo tragova devastacije i ljudi. Cijeli makadam iz Gornje Bistre je asfaltiran što mi se baš i ne sviđa, ali barem nisu dirali okolnu šumu. Na Oštrici stajemo i promišljamo kako ćemo dalje. Ako budemo išli za francuske rudnike, moraćemo se opet vraćati na Oštricu a trebaće nam preko sat vremena za to. Na kraju odustajemo od francuskih rudnika jer nam nisu usput i morali bismo se puno vraćati. U tom slučaju ne bismo stigli ni blizu Hunjke do mraka.

 

Okrećemo na stazu koja vodi preko Markovog travnika. E ta staza nam se jako svidjela. Posebno se ističe jedan dio staze gdje markacije vode do smrznutog potočića i tamo nestaju. :) Bome smo se izvrtili u krug dok smo pronašli kud dalje (waypoint 150 u GPS podacima) – preko potoka naravno. :) Niža ali vrlo gusta borovina, strmi šiljci, zarasla staza... Bojim se i pomisliti kakva je džungla tamo po ljeti kad se kupine rašire. Po zimi se još i može proći, samo da je stvar malo bolje markirana.

 

U jednom trenutku ispadamo na nekakav makadam po kojem idemo neko vrijeme i koji je užasno dosadan. Jedva smo čekali da siđemo s njega i krenemo finom strmom stazicom prema podnožju Horvatovih stuba. 500 stuba u kamenu, pravi gušt za penjanje. :) Na njima srećemo jedan par koji se raspituje kako do Sljemena u luku odozdo. Upozoravamo ih da se pripreme na hodanje po mraku i predviđamo im 3 sata hoda.

 

Mi nastavljamo dalje prema Hunjki gdje stižemo oko 17 sati. Mrak je taman počeo padati. Sjedamo na grah koji brzo jedemo i bježimo van jer su isključili grijanje. Selimo se u malu Hunjku gdje je fino toplo, pijemo čaj i uživamo. Oko 18 sati krećemo dalje. Palim lampu i idemo prema Činovničkoj livadi. Lampa mi i nije bila potrebna jer je put predivno osvjetljavao skoro puni mjesec. Od jaslica idemo Leustekom dole na Gračane. Leda je bilo, trebalo se malo paziti, ali ništa strašno. Ugodan mirni zimski noćni spust.

 

Kad smo stigli dole, u tramvaju srećemo onaj par sa Horvatovih stuba koji nam se zahvaljuje na uputama. Sudeći prema osmjehu na njihovim licima bilo im je dobro kao i nama. :)

 

Sve u svemu, prehodali smo 24 km u 10 sati hoda i napravili 1600 m uspona. Dan je još prekratak za neke jače ture, pa čekamo negdje četvrti mjesec kad će se moći puno više prehodati u jednom danu.

 

Fotografije možete vidjeti ovdje, a GPS tracklog ovdje.