Medvednica: u potrazi za snježnim čovjekom

U subotu smo se Sandra i ja ujutro spremili i krenuli put Medvednice. Premišljali smo se kud ćemo krenuti. Jedna od ideja je bio uspon iz Gornje Bistre, ali smo od njega odustali jer na Medvednici ima oko 50 cm snijega i sve neprometne staze su zatrpane.

 

Zato se odlučujemo za uspon kao i prošle subote: bikčevićeva, Strmopeć, Puntijarka.  Cijelu proteklu noć je sipao snijeg pa se Zagreb probudio bijel i neočišćen kako treba. Odmah na početku bikčevićeve uviđamo koliko puno snijega ima svud oko nas. Policija aute ne pušta sljemenskom cestom bez montiranih lanaca na kotačima, autobusi stoje dole i svi su neki nervozni i ljuti. Sandra i ja grabimo bikčevićevom po finom snijegu uživajući u prirodi i velikim nanosima snijega. Oko nas nema nikoga. Staza je dovoljno utabana da se može hodati bez problema. Temperatura je 12 stupnjeva ispod nule i snijeg je toliko prhak da se ništa ne hvata za odjeću i ne kvasi. Ipak, gamaše imamo, samo bi lud čovjek bez njih išao u planinu po ovakvom snijegu.

 

Na Strmopeći je put zasut friškim snijegom. Vide se neki tragovi, ali su stari dan-dva. Već tu dolazimo do dijelova gdje je snijeg dublji od 50 cm. Vjetar je napravio fine nanose. :) Vrijeme je djelomično oblačno. Tu i tamo sunce izviri i napravi fantastičan ugođaj.

 

Od Njivica do Puntijarke je staza opet pristojno utabana tako da penjanje nije problem. Cijelim putem smo sreli nekoliko planinara, ni traga od studenata koji odrađuju Sljeme za tjelesni. E to mi se posebno svidjelo. :) Na Puntijarki stajemo samo da napunimo vode i odmah krećemo dalje. Krećemo prema vrhu, a se kod činovničke livade se odvajamo na put za Oštricu.

 

E tu počinje veselje. Prvo, skijaša ima dosta i mnogi od njih ne prezaju ni od spuštanja okolnim stazicama. Ova po kojoj smo se mi zaputili je bila jedna od njih. Putevi već od tog mjesta nisu bili očišćeni pa smo upadali u snijeg do iznad koljena. Uz to smo morali imati oči i na leđima da izbjegnemo ponekog ludog skijaša koji se, eto, odlučio igrati avanturiste. Presijecanje skijaške staze isto tako zanimljiva disciplina koja zahtijeva određenu koordinaciju i mogućnost predviđanja budućih događaja. :)

 

Dolazimo na široki šumski put koji vodi prema Oštrici, a onda okrećemo kroz pola metra snijega za markacijama. Ubrzo stižemo na raskršće planinarskih puteva gdje se desno ide za Kraljev Vrh, a lijevo za Gornju Bistru. Oštrica leži na putu za Gornju Bistru. Samo,  tu gubimo markacije. Zujimo malo okolo, a kako ih nismo našli, krećemo po sjećanju i prateći direktno koordinate u GPS-u. I tu se ubrzo stanje pogoršava. Gazimo po šumi mimo svih puteva, nanosi snijega mi dosežu skoro do kukova, probijamo se pomalo, pratimo GPS, a stanje postaje sve teže. Ostaje nam još tristotinjak metara zračne linije do Oštrice. Gledam koordinate, gledam visinu i imam šta vidjeti – nalazimo se 50 metara nadmorske visine više od našeg cilja. Gledamo dole teren i stanje je jako loše. Silazak postaje dosta strm, a snijeg sve dublji. Sandra na jednom mjestu upada do preko kukova. Pomažem joj da se izvuče, slijede kratke konzultacije i dolazimo do nedoumice: kakav je teren nakon Oštrice? Od Oštrice bismo trebali otići do francuskih rudnika a onda do Grafičara. Što ako je teren jednako loš a izgubimo tragove markacija? Noć brzo pada, a temperatura je debelo ispod nule. Nezadovoljni stanjem, odlučujemo se vratiti natrag do Erberovog puta pa okrenuti za Grafičar. Penjemo se po vlastitim tragovima natrag. Hladnoća nas pomalo hvata. Gacanje kroz duboki snijeg čini svoje. Još da nismo imali gamaše, smrzli bismo se živi.

 

Kad smo napokon došli do Erberovog puta, suočavamo se sa nezgodnom činjenicom – po putu je nanos snijega koji doseže i do 80 cm, a nitko tim putem već danima nije prošao. Već je 3 sata, noć će pasti za dva sata, a mi moramo pregaziti dobar komad puta do Grafičara. GPS pokazuje 2.3 km zračne linije do Grafičara a napredujemo sa bijednih 1,7 km/h. Ja idem prvi i radim put, Sandra ide za mnom po tragovima koje sam napravio. I tako, metar po metar. Sunce se sakrilo iza oblaka, vjetar nije jak, ali je snijeg ponovo počeo padati. Svako malo stajemo na trenutak da uhvatimo daha i da možemo nastaviti dalje. Osjećam umor u mišićima natkoljenice, ali mora se dalje. Nakon svakog zavoja nadamo se da će se razina snijega smanjiti, ali šipak! Ništa se ne mijenja osim što smo mi umorniji, a dan sve više odmiče. A GPS pokazuje vrlo male pomake. I tako koraci odmiču jedan po jedan.

 

Kad smo napokon ugledali kraj Erberovog puta i kad smo se dočepali omladinske staze, kao da nam je sunce zasjalo! :) Omladinska staza  nije ni približno dobro utabana kao bikčevićeva, ali nakon prolaska kroz one nanose, ovo se činilo kao lagana šetnjica. :)

U Grafičar stižemo oko 16:30. Unutra nalazimo samo par lokalnih "baba" i "đedova". Jedemo nekakav mlak grah, pijemo čaj... Oni nas poprijeko gledaju ko da smo uljezi. E neću nikad više ući u taj usrani dom ako baš ne budem morao! Toliku neljubaznost i toliku zatucanost nigdje nisam vidio. To je jedini dom u kojem se ne smije jesti vlastita hrana, jedini dom koji to ima izjvešeno na zidu na svaka dva metra, jedini dom u kojem ostaviš 50 kn i gledaju te ko uljeza, jedini dom u kojem se osjećaš ko uljez, jedini dom u kojem se osoblje (namjerno) naguzi pored peći da se umorni i promrzli planinari ne mogu ugrijati... Ma strašno nešto!

 

Oko 17:30 krećemo prema Šestinama, mrak pada, lampa se pali, ali snijega je puno pa je vidljivost dobra. Od Kraljičinog zdenca cestom do Šestina pa na bus. Kad smo stigli u stan, cijelu večer se nismo mogli ugrijati. :) Hladnoća se uvukla u kosti.

 

Šetnja je bila prava snježna, naporna i hladna, ali je vrijedila truda. Dojam je malo pokvarila neljubaznost domorodačkog plemena u Grafičaru, ali kad sve sve zbroji i oduzme, nije vrijedno spomena.

 

Neki službeni podaci:

- ukupna duljina: 17 km

- trajanje: 8 sati

- ukupno uspona 1250 m

- pregaženo snijega: nemjerljivo. :)

 

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.