Zimski uspon na Bjelolasicu

Za subotu, 19.2. je planiran zimski uspon na Bjelolasicu. Organizator je bio PD Matica. Sandra i ja smo trebali ići, ali je Sandri nešto naknadno iskrsnulo pa je morala odustati. Njeno mjesto je spremno zauzeo Goran Šantolić. I tako su jake snage HRB-a spremno prihvatile izazov. :)

Iz Zagreba smo krenuli u 7 sati, do 9:10 smo bili u Tuku Mrkopaljskom. Tu gubimo skoro sat vremena u pripremama. Neki ljudi su jednostavno preležerni kad vide birtiju. :)

U 10 napokon krećemo. Do Matić poljane je snijeg bio očišćen, ali od tog mjesta gazimo dublji snijeg koji onemogućava brzo napredovanje. Često upadamo u snijeg do koljena. Sunce sija, dan je predivan. Jedino što malo kvari atmosferu je GSS koji se vozika po poljani na sanjkama za snijeg. Te sanjke ne prave toliko buke koliko su smrada u stanju proizvesti. Na ovako čistom zraku taj smrad doslovno bode u nosnicama i smeta više nego što se to može zamisliti.

Nakon livade ulazimo u šumu i penjemo se do jednog pl. doma čijeg se imena ne mogu sjetiti u ovom trenutku. Tu smo se zadržali desetak-petnaest minuta dok se svi nismo prikupili. Ovo je ujedno bilo mjesto na kojem se mogao dobiti čaj, koji meni nije trebao jer sam ujutro mudro napravio 2 ipol litre čaja i ponio sa sobom. :)

Dalje krećemo lagano nizbrdo. Ispred nas u daljini vidimo vrhove Bjelolasice potpuno u snijegu. Predivan prizor! :) Usput nas prelazi par ljudi na skijama koji su u prednosti jer klize po snijegu i ne upadaju do koljena unutra. M idemo u koloni jedan iza drugoga spuštenih glava prateći stope onog ispred sebe. Tako se u ovakvoj situaciji najbrže napreduje. Nakon pola sata takvog režima počinješ se osjećati kao kažnjenik koji ide na streljanje. :)

U jednom trenutku skrećemo na strmi uspon koji vodi do samog grebena. Uspon je gadan, vrlo strm, prekriven dubokim snijegom a ispod je led. Bez dereza i štapova se sporo napreduje. Foto aparat sam spremio u ruksak jer sam ga već dva puta zaronio u snijeg. Do grebena se napreduje rukama i nogama. Polako, polako, ali se ipak napreduje. Skijaši su ostali iza nas, skijama se ne može uz ovakvu strminu. Tu njihova prednost postaje hendikep.

Kad smo ispali na greben, prizor je veličanstven! Snijeg svud oko nas, u daljini Klek pokriven snijegom, u dolinama borova šuma se zeleni posuta snijegom. Hodamo po grebenu do vrha. Ispod nas skoreni snijeg kojeg je vjetar otpuhao a ono što nije, dobro je smrzlo.

Na vrh smo stigli u 14 sati. Tu pada slikanje i divljenje krajoliku, a nakon toga idemo u planinarsku kuću na lagani odmor. Pojeli, popili, pozdravili ponovo pljosku koja nam je cijelim putem pravila ugodno društvo. :)

Dole krećemo drugim putem od onog kojim smo došli. Snijega je toliko da se pri spustu doslovno kližemo po njemu. Svakim korakom upadamo skoro do kukova, često se moramo rukama dočekivati jer nas zanosi... Vrlo zabavno. Osjećao sam se ko dubler Elvisa Preslya. Rad koljena i kukova je bio vrlo dobar. :)

Naposlijetku smo se uključili na put kojim smo došli gore. Vraćamo se preko onog planinarskog doma gdje smo ujutro pili čaj i Matić poljane do Tuka Mrkopaljskog gdje nas čeka bus.

Odličan zimski uspon na Bjelolasicu. Sunce nas je nagradilo, nije bilo prehladno, snijeg je bio suh, nismo se smočili... Gledajući Klek u daljini pomislio sam da bi bilo super da odemo i gore dok ima ovako puno snijega. Ako bude prilike, i hoćemo. :)

Neki službeni podaci:

Ukupno hoda: 20 km

Vrijeme hoda: 8:18 sati

Ukupno uspona 1400 mnv

Najviša točka: 1534 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.