Zimski uspon na Snežnik

Za nedjelju je bio najavljen zimski pohod na Snežnik. PD Matica je planirala za ovaj vikend dvodnevni izlet gdje bi se u subotu išlo na Krim a u nedjelju na Snežnik. Moram odmah naglasiti da je stvar vrlo loše koncipirana. Umjesto 'tour de Slovenija' busom mogli smo se iskipati na jedno mjesto i hodati kao ljudi dva dana.

Krim (1107 mnv), Planinska jama

Umjesto toga, u subotu smo se odvezli podno Krima i popeli se na oružnu planinu visoku 1107 mnv. Uspon je bio bez veze. Snijeg je bio mokar, vrijeme tmurno, a na vrhu su na sve strane bile počičkane antene. Krim je do 1991. godine bio vojna baza i na njega se nije niti moglo penjati. Po mom mišljenju, nikakva šteta i da je ostalo tako.

U domu na vrhu sjedamo, pijemo čaj, razgledamo ono malo krajolika što se kroz antene i tmurno vrijeme može vidjeti... Pa onda natrag...

Usput (e sad koliko je to usput, dalo bi se diskutirati), smo posjetili Planinsku jamu, najveću vodenu jamu u tom dijelu Slovenije. E to je bilo lijepo za vidjeti. Čak smo i čovječije ribice vidjeli unutra. :)

Onda se busom sat i kusur vremena drndamo do nekog doma gdje smo imali organizirano spavanje. Taj dom je bio udaljen 49 km zračne linije od Snežnika. Totalno brain-damaged koncept izleta!

Ajde bar je u domu bilo veselo, nije bilo tamnog laškog, ali je zlatorog bio čisto ok. Večera je bila dobra, smještaj vrlo OK i za malo para...

Neki službeni podaci sa ture:

Dužina: 14 km

Vrijeme hoda: 4:30 h

Ukupno uspona: 1060 mnv

Najniža točka: 291 mnv

Najviša točka 1107 mnv

Fotografije možete vidjeti ovdje, a GPS tracklog je ovdje.

Snežnik (1796 mnv)

Tokom noći je cmoljilo nešto između kišice i snijega. Jutro je osvanulo tmurno, nimalo obećavajuće. Trpamo se u bus i opet se drndamo 2 sata do doma na Sviščakima (1251 mnv) odakle je uspon počinjao.

Kako je ovo 30. tradicionalni uspon, na Sviščakima je bila gomila ljudi. Slovenci to stvarno znaju odlično organizirati. Trebalo je platiti 500 tolara u što je uračunat čaj i osiguranje. GSSovci su na dva punkta uz put kuhali čaj sa snijegom. Čaj je bio zakon! Osjetiš u ustima okus dima, osjetiš dim u nosnicama kad izdahneš na nos... Poseban osjećaj! :)

Snijeg je fin, utaban i prhak, nema bljuzge, a i po drveću se uhvatio lagani snježić. Sunce je izašlo i obasjava nas kroz snijegom posute grane… Nismo mogli poželjeti bolji dan. :)

Iza jednog prijevoja ispadamo na čistinu i ispred sebe u daljini po prvi put vidimo stijene Malog Snežnika pod debelim snijegom i okupanog suncem. Nakon pola sata hoda izbijamo na putić gdje ga s lijeve strane vidimo vrlo jasno, a onda iza jednog zavoja… Ispred nas Veliki Snežnik, mrcina pod debelim debelim snijegom… Na vrhu se vidi pl. dom koji je sav zasut snijegom. I sve to izgleda kao da ga mogu dotaknuti, kao da ću biti gore za 15 minuta, ali me kolone ljudi koje idu gore a koje ne izgledaju ništa veće od mrava podsjećaju da mi imamo još dosta za hodati. Od vidika zastaje dah, sunce sija, vjetra nema… Svaki korak je bio posebno zadovoljstvo. Na uspon se uputio velik broj planinara iz Slovenije i inozemstva, ali niti u jednom trenutku ja nisam osjetio nikakvu gužvu. Snežnik je mrcina od planine na kojem smo se utopili kao mravi na livadi.

Zadnji komad uspona je malo strmiji, meni se ne vade štapovi jer želim imati foto aparat u svakom trenutku u ruci. Dolazimo gore, pored pl. doma idemo na vrh, a gore…. Vidik puca u daljinu, more u daljini s jedne strane, Alpe s druge, Risnjak, Snježnik, Bjelolasica… Sve se vidi, sve je jasno, gledam ne trepćem, upijam sve, kao da je vrijeme stalo…. Vraćamo se u pl. dom gdje uzimamo žigove, pa onda opet na vrh… Prvi put nije bilo dosta. :)

I onda pada odluka, Alfredo, ja i još jedan momak se odlučujemo ići na Mali Snežnik pa tek onda dole. Kad smo se dovoljno spustili, skrećemo po hrbtu prema Malom Snežniku. Ispod nas je preko metar debel snijeg, uglavnom dovoljno sleđen da se po njemu može hodati. Ali nitko tu još nije prošao i napredujemo polako, pazimo gdje stajemo. Ako uletimo u zatrpane boriće, propadamo do kukova, pa se onda izvlačimo… Oko nas nikog živog, samo planina i mi. Apsolutno zadovoljstvo! :) Sami hodamo, štapovima ispipavamo teren gdje smijemo stati, sunce nam grije leđa a pogled po hrbu puca sve do naglih strmina blizu kojih nismo ni pomišljali da idemo. Trebalo nam je dobrih 40 minuta da dođemo do Malog Snežnika (1694 mnv), iako se činio puno bliži kad smo krenuli. U svakom trenutku smo uživali, vrijeme kao da je stalo, kao da smo sami na svijetu, samo planina i mi…  Jedan od osjećaja koje ću pamtiti cijeli život… Apsolutni mir, apsolutni spokoj, kao da više ništa ne postoji, samo planina po kojoj hodamo i mi.

Kad smo se prenuli iz transa nakon osvajanja Malog Snežnika, zaključili smo da je vrijeme da idemo natrag da nas naši ne čekaju. Ovaj put smo poslušali neke ljude (krivo!) i nismo se vratili istim putem dole nego ‘prečicom’. ‘Prečica’ je vodila preko šumarka borića. E tu smo se dobro izmučili dok se nismo spustili jer je bilo vrlo teško, praktično nemoguće naći put bez da smo svako malo upadali u borove po čijim smo vrhovima gazili. A kad se upadne, upadne se do kukova. Ali sve smo to podnijeli bez grča na licu. Nakon onog gore, mogla je biti oluja, mogle su padati sjekire… Smješak sam nije silazio s lica.

U povratku stajemo kod GSSovaca, pijemo oproštajni čaj i žurimo dole. Uspon fantastičan, neopisiv, mističan… Još nikad nisam doživio duševni mir kao na onom hrbtu prema Malom Snežniku. Apsolutni spokoj, apsolutno zadovoljstvo… Zen.

Neki službeni podaci sa ture:

Dužina: 12 km

Vrijeme hoda: 5:30 h

Ukupno uspona: 1100 mnv

Najniža točka: 1251 mnv

Najviša točka 1796 mnv

Fotografije možete vidjeti ovdje, a GPS tracklog je ovdje.