Prvomajski bugfest

Nedjelja, prvi maj. Budimo se ujutro, mozgamo bi li, ne bi li... Ma bi! :) Oblačimo se i krećemo prema Medvednici. Za ovaj put se odlučujemo na uspon iz Vidovca na Lipu.

Kako smo kasno ustali, a i ZET nije nešto bajno brz, počinjemo se penjati tek poko pola 11. S obzirom da sam jučer odvozio skoro 150 km cestovno-brdske vožnje, očekivao sam da će me mišići više zatezati. Začudo, nisu. :)

Ali trekking cipele jesu. :( Kupili smo ih prošli tjedan u Iglusportu i ovo je prvo tabananje brda u njima. Uspon do Lipe je prošao u redu i miru. Ne previše strmo, ali dovoljno da bude uživancija. :)

Dođemo na Lipu a tamo... Gomila dječurlije. Pustili neke srednjoškolce na izlet u brdo. A ovi postavili neke šatore iz doba JNA, zapaili vatre, pustili narodnjake... Ma kad se nisam izrigao. Dodatno su dojam pokvarili motoristi koji su smrdili oko Lipe. Valjda su ti impotentni krelci nanjušili mlade čuče, pa su došli pokazati yaya koja nemaju... Ih! :(

Na Lipi nismo dugo ostali. Nisu imali bog zna što za jesti, a mi i nismo još bili gladni. Bilo je tek prošlo podne. Ostali smo tamo nekih 15-tak minuta da popijemo tamno velebitsko, pa smo krenuli dalje. I uopće ne znam zašto ljudi toliko hvale to velebitsko pivo. Meni nije ništa posebno. Mislim, pitko je, ali stvarno ništa posebno...

Dalje krećemo prema Hunjki. Usput se zadržavamo na jednom slučajno otkivenom vidikovcu s kojeg puca pogled na brežuljke Medvednice. Jako lijepo. :) Dan je predivan, sunce sija, a nije prevruće. Sve je puno kukaca. Mališani su se probudili nakon duge zime i sad jašu po cvjetovima, zuje, vrzmaju se... Ma pravi bugfest! U barama punoglavci mrdaju, drveće se probudilo, lišće je jarko zeleno od sokova... Predivan dan za šetnju...

Na Hunjku stižemo iza 15 sati. Sjedamo u malu Hunjku i tu jedva nalazimo nešto za pojesti. Prvi maj je danas, na Sljemenu gomila ljudi, auta ko u priči, sve neke izjelice, pojeli su sve što su mogli naći. Ma čudim se kako nisu i kuharice pojeli. Ko žuti mravi!

Nakon kraćeg odmora za ručak idemo prema Sljemenu, ali pred vrhom skrećemo na skijalište u potrazi za franckuskim rudnicima. Hodajući po skijalištu gazimo preko gomile smeća. Pravo sranje su tu napravili. :( Odsad to skijalište zovem Bandićeva kenjara. I to sam još velikodušan sa etiketiranjem tako nečeg odvratnog. Uništili su cijeli komad Medvednice, posjekli brdo šume, nanijeli gomilu smeća koje nikad neće očistiti.. A zašto? Da netko digne lovu sebi u džep i da pokaže kako ima velika yaya da može organizirati tamo neki skijaški kup na ispod 1000 mnv. :(

Na donjoj stanici žičare se vrzmamo pokušavajući naći ono što su nekad bile markacije a što su Bandićevi 'majstori' uredno posjekli. Jedva nalazimo neki strmi putić dole i, nakon kraćeg spusta, napokon – tabla 'Francuski rudnici'. :) Od te točke pratimo plave markacije. Nailazimo na jedan koji je zatrpan, a markacije vode dalje, pa se spuštamo još dolje... I onda kod potočića markacije prestaju. Nigdje ih više nema. Zovem prijatelja koji je tu bio pred koji mjesec. Po njemu smo na pravom mjestu, ali se moglo ući u jedan od rudnika. Slijedeći njegov opis penjemo se opet gore, ali onaj zatrpani rudnik je sve što smo našli. Na kraju smo zaključili da je lako moguće da je to taj ali da se urušio ili su ga zatrpali. Koje sranje su napravili mehanizacijom 50 mnv više, ne bih se ni čudio.

E sad se trebalo popeti natrag gore. Žuljevi na petama me opako stišću kad se penjem po velikom nagibu ali stišćem zube i krećemo natrag. Pa gore tražimo put preko nabacanih nanosa zemlje uz rub tzv. skijaške staze. Napokon ga nalazimo i krećemo. Markirana staza 41. Hodanje po toj stazi je bilo prelijepo. Sunce je bilo u zalasku ali još dovoljno visoko da obasja lišće žarko zelene boje i stvori pogled za pamćenje. :)

Na kraju te staze ispadamo tik uz Grafičar. Zavirujemo unutra, ali nema više ništa za jesti. Nikakvo čudo jer je već 20 sati. Pa okrećemo omladinskom stazom dole. Kad smo stigli kod Kraljičinog zdenca, već se bilo fino smrklo. Tu stajemo, palim lampu i krećemo dalje poučnom stazom prema Šestinama. Ta počuna staza je poprilično nezgodna po mraku. Em što smo mi imali samo jednu čeonu lampu, em što je u usjeku pa je totalni mrak, em što su na puno mjesta ispod blage provalije preko kojih idu mostići. Kao rezultat toga, mračno je kao u rogu i mala lampa je jedino što nam osvjetljava put.

Ali tabanamo neumorno i napokon izbijamo na cestu u Šestine oko 21:30. Slijedi duže čekanje busa pa povratak kući.

Bila je ovo jedna jako dobra junačka šetnjica od skoro 10 sati hoda i popriličnom kilometražom. Neki službeni podaci:

Ukupna duljina: 28.5 km

Vrijeme hoda: 9:50 sati

Ukupno uspona: 1630 mnv

Namjanja točka: 140 mnv

Najviša točka: 986 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.