Kroćenje Paklenice

Okupilo se probrano društvo od 8 veselih i voljnih i odlučilo iskoristiti produženi vikend za pentranje na Paklenicu i najviši vrh Velebita. Turu smo originalno osmislili kao četverodnevnu ali smo je stisnuli u 3 dana po zadnjem planu jer neki nisu imali slobodnu nedjelju. (Kako smo je na kraju stisnuli u 2 junačka dana pogledajte niže).

Pokret je planiran za srijedu navečer. Išli smo sa 2 auta. U jednom su bili Marko, Kristina, Petra i Goran, a u drugom Bero, Darko, Sandra i ja.

Iz Zagreba krećemo oko 22 sata. Marko javlja da skuplja Kristinu po Zagrebu ni sam ne zna gdje, tako da krećemo bez njih prema Starigradu Paklenici. Po putu nas prati predivan puni mjesec. Došlo mi da zavijam. :)

Oko 1 sat stižemo u Starigrad i zauzimamo busiju u kampu Anića Kuk. Vani je lijepo i suho, ne treba nam šator, pa spavamo u vrećama pod otvorenim nebom. Jedino što je malo puhalo, ali s druge strane, vjetar je otjerao komarce. :)

Pola sata nakon što zalegosmo stiže ekipa u drugom autu. Prvo izlazi Goran držeći ogromnu bocu q-pack piva i zvjerajući oko sebe. Odmah sam znao koliko je sati. Došli, zvjerali okolo, sjeli u auto i otišli a da nas nisu ni skužili. :) Džaba se mi kreveljili iz vreća bandi pijanoj. :)

Prvi dan: kanjon Male Paklenice, Ivine Vodice, Vlaški Grad

Ujutro ustajemo rano, pa na kaficu i doručak. Nalazimo se sa ostatkom ekipe koja se napokon valjda otrijeznila i pripremamo se za hodanje. Aute ostavljamo kod ulaza u Veliku Paklenicu. Iako ne idemo na službeni ulaz, za nama trči neki krelac da moramo platit karte. Pa ajde, 20 kn uz planinarsku iskaznicu smo preživjeli.

Do kanjona Male Paklenice prolazimo kroz par sela. Krenuli smo oko 8:40 ali sunce već jako prži. Sunčane naočale i kapa su obavezna oprema. Uspus susrećemo neke oveće neotrovne zmije koje su se opasno prepale kad smo ih probali slikati izbliza.

I onda, napokon.. dolazimo u kanjon Male Paklenice. Onako veličanstven u svoj svojoj divljini sa stijenama i kamenjem kroz koje se treba probijati...  Malu Paklenicu se ne može opisati, nju se mora doživjeti. Iako sunce nemilosrdno prži, uživamo u njoj i svakom njenom kamenu...

Kroz kanjon inače teče voda, ali je sad on bio potpuno suh što je olakšalo uspon, ali je vrućina zato bila opaka. Na nekim mjestima sam mislio da ću proključati. A vodu nismo smjeli piti koliko smo htjeli već je valjalo štedjeti. Usput nailazimo na špilju kapljarku gdje smo uspjeli nekako uspjeli dopuniti zalihe vode i malo predahnuti u hladu.

Izlazeći iz kanjona vidjeli smo samo jednu malu baricu. To je sve što je od vode bilo. Dobro, da je bilo puno vode, probijanje kroz kanjon bi bilo puno teže, tako da mi nije zbog tog bilo ni previše žao.

Slijedi dizanje iz kanjona. Pa kraći odmor na raskršću puteva. Mi okrećemo za Ivine Vodice. I tu su nas zeznuli sa daljinarom. Pisalo je sat ipol do Ivinih Vodica, a mi smo se prebili da bismo tamo stigli jedva za dva sata... I bome smo se još imali šta za popeti.

Kad smo napokon stigli, provjerili smo planinarsko sklonište (popularno zvano 'kenjara'). Dobro smo čuli – u lošem je stanju. Ali ispred je stol, pa tu sjedamo na pauzu za ručak, odmaramo i uživamo u suncu koje nam grije leđa. Kasno je popodne pa toliko ne prži.

Sa strane gledamo bunar, žeđ nas mori. Goran tvrdi da je u blizini nekakav izvor. Kao ići ćemo ga naći poslije ručka. Moš mislit! Natankali se vode iz bunara ko deve. :) A voda fina, hladna, ukusna...

Odlučujemo da nećemo ostati u kenjari na Ivinim Vodicama nego nastavljamo za Vlaški Grad. Spuštamo se 200 mnv i isto toliko penjemo. Već smo poprilično umorni i baš bi nam godilo da se ispružimo negdje. Ali, kad stigosmo tamo – šipak. Kenjara popunjena...

Ipak, imamo 4 šatora za dvoje a nas je 8, pa ćemo se nekako snaći. Goran velikodušno prepušta Sandri i meni cijeli svoj šator što je lavovska gesta. Neće biti zaboravljeno. :)

Još prije spavanja odlazimo na sam vrh Vlaškog Grada. Počeo je puhati neki opaki vjetar i na vrhu se nismo dugo zadržali. Osim toga, lagano postaje hladnjikavo i idem dole u vreću da se ugrijem...

Noć pada, ćaska se uz smiraj dana, vjetar pojačava, oblaci se brzo navlače.. A mi držimo fige da ne okrene na neko nevrijeme i da nam vjetar šatore ne odnese. Mudro smo ih postavili uz boriće da nas makar malo zaštite od vjetra.

Neki službeni podaci:

Ukupno hoda: 18,5 km

Vrijeme hoda: 8:30 sati

Ukupno uspona: 2200 mnv

Minimalna visina: 20mnv

Maksimalna visina: 1375 mnv

Fotografije od prvog dana možete pogledati ovdje.

Drugi dan: Sveto Brdo, Vaganski vrh, pl.dom Paklenica, kanjon Velike Paklenice

Spavanje je bilo ugodno, ni prevruće ni prehladno... Ujutro se budim prvi, pa još malo izležavam u vreći... I kad sam ustao, opet sam ustao prvi. :) Pa polako budim ostale, spremamo šatore, doručkujemo, zezamo Darka koji je hrkao kao medo... :)

Onda još punimo vodu koja po crepovima kod tzv. izvora curi po niti. Već je bilo prošlo 9 sati kad smo krenuli. Prvi cilj je bilo Sveto Brdo. Uspon odmah počinje žestoko, sunce prži nemilosrdno, ruksaci nam se čine još teži nego jučer... Ali je pogled na more i kanjon Paklenice prekrasan, pa nam nije žao. Usput smo našli i malu škrapu punu snijega, pa je uslijedilo nikad veselije grudanje. Svi osim Marka, jer se on požurio gore ko da ga netko tjera. Kad smo stigli na Sveto Brdo, on je već ležao gore i uredno valjao po karimatu. Na Svetom Brdu smo uživali u pogledu i vjetriću koji je pirio. Pogled odozgo je prekrasan...

Nakon što smo se sat vremena valjali gore, spuštamo se do odvojka za Vaganski vrh. Put od Svetog Brda do Vaganskog vrha je ravnjikav i dosta zanimljiv. Ima tu hodanja kroz boriće, travnatim livadama, ali i po uskom putiću po kosoj stijeni...

Na jednom mjestu ponovo nailazimo na šrkapicu punu snijega. Tu stajemo na pauzi za ručak a prazne boce punimo snijegom jer ne znamo gdje ćemo poslije naći vodu. Ovo se kasnije pokazalo kao vrlo mudra odluka, iako smo svi u sebi mislili kako taj snijeg nećemo morati piti.

Do Vaganskog vrha se ima šta hodati. Od Svetog Brda do njega ima oko 6 km zračne linije, a kako put nije baš pravocrtan... Nakupi se toga...

Nekako se Marko, Kristina i ja izdvajamo iz grupe, Bero nas prati.. i prvi stižemo na Vaganski vrh. Vaganski vrh nema oblik klasičnog vrha. Više liči na visoravan a tabla označava gdje je točno vrh. :) Sjedamo gore, uskoro nam stiže i Sandra. Tu mozgamo da li da krenemo na Struge ili u dom na pivu. Šaljem odozgo gomilu sms poruka kad već imam priliku... Nedugo zatim zove Goran da Darka boli kuk i da ne može više uzbrdo. Došli su do raskršća podno vrha i dalje ne ide.

Spuštamo se do njih i mozgamo kud dalje. Nastavak na Struge ne dolazi u obzir sad kad Darko ima problema sa penjanjem. Odlučujemo se spustiti dole u pl. dom. Samo je mana što je Vaganski vrh na preko 1700 mnv a dom na oko 500 mnv. A zračne linije ni 2 km. To ne može biti ništa drugo nego gadan strm spust.

S obzirom da nemamo izbora, krećemo dole. U početku je spust bio na nekim dijelovima i uspon a onda počinje vrlo strmo spuštanje po siparu i kamenjaru... Pred kraj kamenjar zamjenjuje šumica. Marko, kristina i Bero šibaju dole prvi, a mi ostali lagano kaskamo. Bez štapova i sa 15 kg teškim ruksakom na leđima je teško brzo napredovati, a nemoguće je ne preopteretiti koljena...

Trebalo nam je dosta vremena dok smo dodle došli. Nisam gledao na sat, ali neka 2 sata sigurno. Usput se pio i onaj snijeg koji se u međuvremenu rastopio u bocama. Dehidracija je učinila svoje. Darka poprilično boli kuk i čekamo se svako malo. Na kraju stižemo do doma umorni ko životinje i odmah uzimamo gomilu piva... Samo, žalosno je što usred Velebita imaju samo osječko pivo. To mi nikako nije jasno.

A i dom je sav nekako antipatičan... Još kad je čiča rekao da će nam naplatiti 45 kn za spavanje... Goran je prvi poskočio. :) I kud ćemo, šta ćemo... Nekim čudom je odluka pala da se ide dole u kamp. Pa smo se vukli kanjonom Velike Paklenice ko mrcine po mraku... Krenuli smo oko 21:15 a do auta smo stigli oko 23:45.Usput smo sreli Brozovića koji je djevojku vodio u dom. Negdje usput Bero puca i želi zaleći na prvu livadu. Nekako ga uspijevamo nagovoriti da to i nije baš najbolja ideja i ipak se spuštamo dole, umorni, strgani...

Jedino mi je žao što kroz kanjon Velike Paklenice nismo prošli po danu jer je sigurno lijep krajolik.

Mogu samo reći da smo u subotu ujutro hodali ko da nas je medvjed naguzio. :) Sve boli, žuljeva ko u priči... Nakon doručka i izležavanja na plaži Bero, Darko, Sandra i ja idemo za Zagreb, a ostatak ekipe ostaje namjeravajući još u nedjelju penjati neke smjerove po Paklenici.

Neki službeni podaci:

Ukupno hoda: 24 km

Vrijeme hoda: 11 sati

Ukupno uspona: 1160 mnv

Minimalna visina: 20mnv

Maksimalna visina: 1757 mnv

U nedjelju stiže sms od Gorana slijedećeg sadržaja: "Kampiramo uz autoput i čekamo da nam dovezu gorivo :)". Vidim, svidjelo im se valjati se po zemlji. :)

Kako je bilo? Fantastično! Šta nam je falilo? Pa pljoska nam se ispraznila na pola puta. E nikad više poluprazne pljoske u planinu. To lomi duh! :)

E i treba imati štapove za spust po siparu. Inače trpe koljena. Jako trpe.

Osim toga, bilo je jako jako dobro. Paklenicu se definitivno isplati doći pogledati.

Fotografije od drugog dana možete pogledati ovdje.

GPS tracklog i waypoints cijele ture možete skinuti ovdje.