Trekking po sjevernom Velebitu

Za vikend odlučismo protegnuti malo noge i odmoriti dušu na Velebitu. Plan je bio da u petak kasno popodne krenemo iz Krasnog do Zavižana, prespavamo u domu, pa onda drugi dan prema Alanu i na kraju treći dan natrag prema Krasnom.

E, al ne lezi vraže, zovem ja u četvrtak dom na Zavižanu da pitam mogu li primiti tri planinara sa petka na subotu i odgovor je bio da ne mogu i da su puni cijeli vikend. Ode pritisak! Uz ionako lošu logistiku po Velebitu, dom na Zavižanu je postao lokalna kafana gdje protagoniste vozaju gore autobusom da popiju koju pivu.. I da ne mogu stisnuti negdje troje planinara, to mi nije jasno.

I onda smo mozgali šta ćemo i kako ćemo.. Domare na Alanu smo dobili bez problema i dogovorili se za spavanje. Pa smo pustili to da malo odstoji malo.. Nekoliko sati i par piva kasnije smo zaključili da ćemo napraviti svoju turu kako smo zamislili, ali ćemo, umjesto u petak popodne, iz Zagreba krenuti u subotu u zoru i krenuti hodati od samog Zavižana. Time preskačemo 3h uspona iz Krasnog do Zavižana i idemo nekako protiv sebe vozeći se autom skroz do Zavižana, ali vrlo smo ograničeni vremenom, a nemamo baš opremu za spavanje u šatoru na Zavižanu na 'ugodnih' nula stupnjeva po noći. Pa smo tako i napravili... Na makadamu iznad Krasnog srećemo dvije ekipe šumara koji su rušili stabla uz cestu pa smo tu malo pregovarali kako ćemo se mimoići, ali s njima nije bilo problema. A i prvi put smo vidjeli u akciji onu ogromnu mrcinu koja navlači trupce iz šume. Šta ta mašina može napraviti, to je strašno! :) A najbolje mi je kad ga tip zabije na uzbrdicu uz put i onda gore zaustavi i čeka da mi prođemo. A on od X tona gore sa kotačima veličine odraslog čovjeka i brutalnim lancima... I gleda me odozgo pod kutem od brat bratu 30+ stupnjeva. Respect! :)

Prvi dan

Na Zavižan stižemo oko 9 sati. Ostavljamo auto dole na parkingu, spremamo se i krećemo. Vrijeme je promjenjivo, ali tu i tamo se ukaže sunce. I usput razmišljamo kako je idiotski doći autom na planinu. Nikakvog gušta, nikakvog osjećaja da si nešto napravio... Samo tupilo od nekuženja. :) Nadam se da više nikad nećemo morati tako...

Idemo preko brežuljaka i gledamo more i otoke ispod nas. Prvi vrh koji smo obišli bio je Balinovac (1601 mnv). Simpatičan uspon sa jednim komadom stijene na koju se treba uzverati baš pred samim vrhom. Pogled je lijep, iako nije miran sunčan dan.. Sa Balinovca se spuštamo na put pa na Premužićevu stazu. Prolazimo grupu Čeha i, kasnije grupu Talijana. Premužićeva staza je stvarno lijepa. Divim se ljudima koji su je isklesali u kamenu i ovako lijepu nama ostavili. Na par mjesta viđamo markacije koje su prešarane sivom bojom. Čuli smo da neki biseri iz NP Sjeverni Velebit uništavaju markacije po Premužićevoj, a evo, sad to i vidimo. Pišem im u glavi još jedan minus i nastavljam dalje... Sa Premužićeve silazimo da bismo se popeli na Gromovaču (1675 mnv). Po putu neki pametni ostavljaju ruksak i štapove, a neki malo manje pametni, samo štapove pa se veremo gore više ili manje olakšani. Na vrhu se otvara pljoska, i oko uživa u svim tim silnim vrhovima oko nas. Velebit je stvarno divna planina!

Vraćamo se na Premužićevu i put nas dalje vodi do Rossijevog skloništa. Tu smo stali da nešto prigrizemo nabrzinu, a onda put pod noge... Nedugo nakon skloništa je vrh Crikvena (1641 mnv ) na koji se veremo bez ruksaka i štapova (kako se brzo čovjek uči mudrosti nekad :)) Odozgo puca predivan pogled, a iznad nas oblaci prolaze... Gledamo ih i nadamo se svi potiho da nas neće oprati neka kišurina ako baš ne mora. Pri spustu sa Crikvene Sandra ide prva i ne prati dobro markacije pa završavamo na zanimljivom komadu stijene s koje smo se morali skinuti držeći se zubima za zrak. :) Ali ne smeta! :)

Put nas dalje vodi kroz dva komada šume i nekoliko čistina. U šumi nas čeka snijeg i dosadno tabananje po istom, ali su zato čistine prekrasne. Livadice, vrtače i planinski vrhovi se oko nas izmjenjuju, a oblaci se utrkuju iznad naših glava. Tu i tamo nas zarosi malo, ali ništa posebno. Interesantno je da je uvijek počelo kapati kad smo mi odlučili izvaliti se negdje u travi. :)

Oko 17h stižemo u dom na Alanu. Tamo je nekoliko minibuseva koji čekaju one grupe Čeha i Talijana da ih razvezu. A mi sjedamo i već se brusimo na potoke pive kad ono... Nema... Ništa... Neki lokalni kabadahija iz Senja prijeti jadnim domarima tužbama ako bilo što posluže i prodaju jer nisu registrirani kao ugostiteljski objekt... Pa gdje mi to živimo?! Nakon početnog šoka, malo dolazimo sebi uz rakiju i sušeno voće...

Domari su nam ponudili vruću vodu i čaj, pa smo pojeli neke portabl juhe i raspoloženje se malo popravilo. Četrdesetak minuta nakon što smo mi došli počinje žestok pljusak a kad je stao vani je poprilično zahladilo i počelo je puhati... Za nama je došla jedna grupa od četvoro planinara naših godina mokrih do gole kože. Mi smo imali ludu sreću što nas nije opralo po putu.

Zavlačimo se u vreće već oko 21h i malo ćaskamo, pokušavajući ubiti vrijeme, ali ne ide to baš tako.. Fali piva! Na kraju smo zaspali dok su vani još ptičice cvrkutale.

Neki službeni podaci od prvog dana:
dužina: 16 km
6:47h hoda
820 mnv uspona
najniža točka: 1340 mnv
najviša točka: 1675 mnv

Fotografije od prvog dana možete pogledati ovdje.

Drugi dan

Zbog svga toga nam nije nikakav problem bio ustati u 6h i dole naložiti vatru. Direktor je po noći hrkao pravo direktorski i grupa planinara koja je s nama spavala se bome nije nauživala. Ali je hrkao pravo, onako junački! :) Doručkovali smo, spremili se i sačekali da se domari probude. Pitali smo za cijenu spavanja, pa je žena rekla da je spavanje nekad koštalo 35 kn ali da sad ne smiju ništa naplaćivati (kabadahija iz Senja), pa je tu kutija za dobrovolje priloge. Ostavljamo dosta više love unutra nego što je koštalo spavanje. Ljudi su dobri, a meni se čini da se netko nameračio na taj dom da od njega napravi birtiju i samo se nadam da se dom Alan neće kao takav jednog dana skroz ugasiti.

Oko 8h krećemo dalje. Danas je vrijeme bilo lošije nego jučer. Počela je puhati bura, gledali smo dole otoke koji se kupaju u suncu, ali nad planinom je čučao oblak i nije se micao. Zahladilo je pa nam ništa nije bilo vruće u jaknama. Do Lubenovca gazimo dosta dosadnog makadama i gledamo u nebo iznad nas pitajući se hoće li i kad početi pljuštati. Na Lubenovcu odajemo počast izgorjeloj planinarskoj kući, čiju obnovu koči NP Sjeverni Velebit (još jedan minus im pišem u glavi) Od Lubenovca do Lubenovačkih vrata idemo dijelom preko predivnih livada. Nismo još ušli u oblak ali je on tako nisko iznad nas da izgleda kao da ga možemo dohvatiti ako malo poskočimo. Danas smo razmišljali da odemo na Mali Rajinac ako nas vrijeme posluži. Snijega ima osjetno više nego na jučerašnjem putu. Teren je dijelom makadam a dijelom šumski putić. Kišica nas rosi cijelo vrijeme, a u jednom trenutku pojačava, ali, na svu sreću, na kratko. Cijeli dan nismo vidjeli žive duše.

Kad smo skrenuli sa makadama na strmi šumski putić prema Malom Rajincu u snijegu nailazimo tragove medvjeda. I tu nastavljamo oprezno, tu i tamo radeći koliku-toliku buku da baš ne nagazimo na medu dok se izležava na nekom kamenu. A šuma je gusta u kamenom usjeku. I baš nam je izgledalo vrlo vjerojatno da bi tu pokoji medo mogao i biti. Na sreću, bez mede ovaj put. :)

Kad izbijamo na čistinu dolazimo do točke na kojoj trebamo odlučiti kud ćemo: na Mali Rajinac ili direktno prema Zavižanu. A na čistini bura udara, oblaci šibaju, vidljivost nije veća od 5 metara... Tu odlučujemo da danas ipak nećemo ići na Rajinac. Gore je vidljivost nikakva, kamen je mokar, a bura puše prejako da bi se isplatilo puziti do gore za nikakav pogled.

Okrećemo se, stoga, putu prema Zavižanu gdje se u šumi igramo skrivača sa markacijama: one su se skrile, a mi ih tražimo razrogačenih očiju. Već smo neko vrijeme u oblaku i šuma izgleda mistično u svoj svojoj veličini.

Oko 14h dolazimo na Zavižan. Dom se ne vidi od oblaka, nego samo tu i tamo iz njega izroni kako oblaci lete okolo. Bura puše žestoko. Na brzinu smo se presvukli, pa se zavukli u auto. Termometar pokazuje 2.5 stupnja. Na svu sreću je gore bio jedan manji autobus koji nam je poslužio kao zaklon od vjetra dok smo gologuzi poskakivali pokušavajući presvući hlače. :) Kako mi jučer nije bilo nimalo drago što smo autom išli do Zavižana, sad mi je bilo drago da se ne moram taljigati nizbrdo do Krasnog. Sve u svemu, jedan fini trekking, danas više mističan nego jučer. Po putu smo samo dodavali u TODO listu šta ćemo i kako ćemo ići idući put.

Neki službeni podaci od drugog dana:
dužina: 16 km
6h hoda
800 mnv uspona
najniža točka: 1340 mnv
najviša točka: 1600 mnv

Fotografije od drugog dana možete pogledati ovdje, a GPS tracklog od cijele ture je ovdje.