Sokoli na Durmitoru

Ideja o Durmitoru se rodila jesenas kad smo Direktor, Sandra, Đurđica i ja skakutali u oblaku na Triglavu kod Aljaževog stupa i pjevali 'Od Vardara pa do Triglava'. Da budem precizan, počelo je čim smo krenuli od triglavskih jezera prema Triglavu, a gore je kulminiralo.

I od tada je načelni plan postojao, ali kad i kako, to još nismo bili odlučili. Đurđica je u međuvremenu otišla na jednu akademsku godinu u Švedsku na sjever gdje je oko nje na horizontu sve ravno ko tepsija a na proljeće taman toliko zatopli da snijeg može ponovo početi padati.

Nakon nešto promišljanja, za Durmitor smo fiksirali termin 22.6 kao početni datum kad krećemo iz Zagreba. Originalna postava je bila tu, ali bez Đurđice. U zadnji čas sam se pridružila i Mirta, tako da nas je četvoro odlučilo vidjeti šta to ima na planinama u Crnoj Gori.

Igrom slučaja se desilo da Bero i Goran završe u Crnoj Gori u vrijeme kad i mi dolazimo. Darko je trebao ići s njima, ali zbog sitnih ali bitnih zdravstvenih problema, nije mogao. Ova dvojica drugara su doteglila bicikle dole pa su imali lijepu kuru međusobnog nafukavanja dok se boje nisu rastopile. :) Njihov report možete pogledati ovdje.

Dobra stvar je bila što su njih dvojica stigli u Žabljak nekoliko dana prije nas, tako da smo zajedno rezervirali smještaj, a imali smo i vodiče za pvu ruku. :)

Putovanje

Mi smo dogovorili pokret u četvrtak u 4 sata ujutro. Čekalo nas je duuugo putovanje pa smo htjeli stići u Žabljak u neko normalno vrijeme. Dodatni motiv je bila činjenica da je taj dan u Hrvatskoj počinjao produženi vikend pa smo htjeli izbjeći gužve na autocesti prema Splitu.

U 4 sata stiže Waldo, točan ko smrt. Mirtu je već bio pokupio. Mi smo večer prije legli ko kokoši pa nam ustajanje u 3:30 nije teško palo. Trpamo stvari u auto: ruksaci, hrana, vreće za spavanje, šator (za svaki slučaj)...

Naš plan je bio da odemo u planinu i dvije noći spavamo u domu na Škrčkom jezeru, a kako su informacije o tom domu bile šture, ponijeli smo i više opreme nego što će nam u normalnim uvjetima trebati, a detaljnije informacije ćemo pokušati saznati u samom Žabljaku kad stignemo.

Put do Splita prolazi u jednom dahu sa jednom manjom pauzom za jutarnju kafu. Od Splita do Dubrovnika idemo nekom lokalnom cestom preko Vrgorca. Nismo htjeli forsirati jadransku magistralu, jer je vec bilo dosta auta na njoj. Osim toga, ova lokalna cestica je super jer se fino vide Mosor, Biokovo i ostale planine po putu. Usput smo umalo uletjeli u akumulacijsko jezero gledajući kakva je ono fina brana. A kad tamo – međutim. Kaj ceste i brana. Samo neki lokalni džukac i portir koji se čudom čude koji su ovo. :)

Iznad Dubrovnika smo stali protegnuti noge i baciti oko na panoramu grada. Tu mi je uletio neki domorodac koji je nekako umislio da sam neki Englez i onda mi je na lošem engleskom pokušavao uvaliti apartman u Dubrovniku. :) E svašta!

Od Dubrovnika vozimo pema crnoj rupi – morali smo preći dio Hercegovine koji dole drže Srbi i nije nam nimalo bilo drago što tamo moramo proći. Prije smo se raspitali o stanju dole i rekli su nam da se može normalno proći, samo da vozimo po propisima. Ali svejedno... Ja sam iz te tvorevine izašao 1993 godine na jedan vrlo mučan način i nimalo mi nije bilo svejedno što tamo prolazimo... Ali što se mora, nije teško... Prelazimo preko graničnog prijelaza Brgat u crnu rupu i vozimo preko Trebinja. Sve po propisima, nema divljanja, nema stajanja..Netom prije Trebinja dva momčića od svojih desetak godina se voze na nekom razvaljenom poniju i dižu 3 prsta kao pozdrav hrvatskim tablicama. Neke stvari se nikad ne mijenjaju. U Trebinju srednja žalost, kao da je vrijeme stalo. Poslije opet dosadna cestica koja vodi prema granici sa Crnom Gorom.

I vozimo se mi tako, kad odjednom, iza jednog zavoja – caina: kontejner pored ceste, 3 stolice u hladu, 2 carinika BiH. Kontrola pasoša, pa nastavak puta. Ali, nigdje nema crnogorske carine. Već smo to smetnuli s uma i nakon petnaestak minuta vožnje uzbrdo stajemo za piš pauzu misleći da smo već u Crnoj Gori. Međutim, 3 zavoja dalje, evo ga opet carina: BiH, pa crnogorska. Crnogorska carina je prava karikatura. Stajemo tamo, nigdje nikog, i nakon 3-4 minute evo ga izlazi carinik i uzima nam pasoše, pa se gega natrag u kućicu. Da je sporije išao, stajao bi. Mi gledamo natpis 'Molimo ugasite motor'. Smiješno nam je to, ali kako ovaj nije izlazio 5 minuta iz kućice, gasimo mi motor da ne radi bez veze. I bome je njima trebalo umalo deset minuta da nam ispečate pasoše i vrate ih. A mi tefterimo prvi dokaz o ljenosti Crnogoraca. :)

Put nas vodi do Nikšića koji je u oronulom stanju, bar onaj dio koji smo vidjeli. Na jednom raskršću otvoreni šahtovi, dušu dali da u njih netko uleti, na semaforu doživjesmo da đetić proveze auto preko livade da izbjegne čekanje na semaforu... I ništa ga nije smetalo što sam ja zinuo ko peš gledajući ga šta radi. Ne daju se smesti ti đetići, što jest, jest.

Od Nikšića do Žabljaka je cesta pravi rock 'n roll: usponi i padovi, putokazi su nepoznate životinje, cesta je djelomično singletrack... Na mahove dolaze domoroci, neki su čuli za kulturno mimoilaženje, dok drugi misle da je osnovna ideja kod mimoilaženja što jače po gasu tako da se auto iz suprotnog smjera prođe u djeliću sekunde uz realnu mogućnost pogađanja tuđeg retrovizora. Po stijenama se diče dva grafita: 'DA' i 'NE' na oba pisma (za neupućene: latinici i ćirilici) i u svim duginim bojama. Nagađamo da se radi o pisanim tragovima nedavnog referenduma na kojem je Crna Gora postala samostalna država. Tome u prilog ide i veći broj auta koji voze bez tablica. Dosadilo đetićima da imaju registracije stare države pa oni fino skinuli i voze bez njih.

Putovanje do Žabljaka napreduje ko putovanje u središte zemlje. Žestoki uspon, pa žestoki spust, seprntine i loša cesta... Nikad kraja... I tako to ide svojim tokom, kad odjednom...

Dolazimo na plato a oko nas predivne livade, u daljini se naziru obronci Durmitora. Pasemo oči, izlazimo iz auta da prošetamo po livadi i protegnemo noge. Na putu smo skoro 12h i svega nam  je već dosta, a tabla na kojoj piše 'NP Durmitor 8 km' nam ulijeva povjerenje da se naše putovanje bliži kraju. Naravno, nakon desetak minuta vožnje dolazimo do identične table koja kaže 'NP Durmitor 8 km', a mi se pitamo ko je ovdje lud. Na svu sreću se uskoro, iza jednog lijevog zavoja, pred nama ukazuje Žabljak.

Fotografije sa putovanja možete pogledati ovdje.

Žabljak

Malo crnogorsko mjesto na 1450 mnv. Ima jednu glavnu ulicu koja je pravi bulevar. Nakon gotovo singletrack ceste koja vodi do Žabljaka i prepuna je rupa, taj bulevar se čini još širi. Izgleda kao da će svaki čas tu prošetati Tito u svojoj poznatoj pozi sa rukama na leđima. :)

U Žabljaku postoji mali dragulj a zove se restoran Javor. Mali i neugledan, ali sa odličnom hranom i simpatičnom konobaricom koja nas je posluživala svaki dan. Pasulj prebranac, omleti, pečurke, vješalice, kajmak, kiselo mlijeko, ćevapi... I fine pogače. A sve to zaliveno sa litrama i litrama nikšićkog piva. Svaki dan nakon hodanja smo odlazili tamo i za male pare jeli ko grofovi. :) Definitivno naša preporuka!
Odlično je bilo kad smo jednu večer došli na večeru i taman kad smo dobili pive, nestane struje. Odmah konobarica donosi svijeće, na naše strepnje da ćemo ostati bez hrane, odgovara da nema problema. Hrana stiže po rasporedu jednako dobra i ukusna. Svaka čast! Čak nam je bilo žao kad je struja došla.

Odsjeli smo u privatnom smještaju kod gospođe Milene u dvokrevetnim sobama koje nisu bile ništa posebno ali su bile vrlo ok i imale su tuš. Za 7 eura po glavi za noć, to je bilo super. Gospođa nas je stalno zvala na kafu i rakiju. Ja kafu ne pijem, ali rakiju nisam odbijao. I popismo tako mi njoj litru rakije u 6 dana, a sve, kao pomalo. Nije loša ta crnogorska loza. :)

Od bizarnih stvari doživjeli smo tzv. pizzeriju gdje smo poljubili zatvorena vrata a lokalna komšinica nas je pokušala uputiti na susjednu kuću uz riječi: "Evo, samo vi idite tamo, otvoriće oni..." Bizarni natpisi "Svež burek" i "Slastičarna" na staroj garaži, pa "D.o.o Mirjana komerc" na nekoj straćari samo su neki od bisera na koje smo naišli. Na bulevaru lokalni policajci koji se prešetavaju paradnim korakom ježa na umoru daju poseban štih cijeloj atmosferi.

Još smo prva dva dana imali Gorana i Beru na raspolaganju koji su upravo dovršavali svoje vožnjice oko Durmitora. Tako su nam otkrili da je najjeftinije točeno nikšićko pivo 1 euro u restoranu na jezeru. Nisu nam rekli da je restoran inače kenjara sa neuljudnim konobarima gdje nedostaje pola hrane koja je navedena na menijima. U to smo se morali samo uvjeriti.

Žabljak ima i robnu kuću. Službena valuta je euro što je nama, s jedne strane lakše. S druge strane, od nižih razreda osnovne škole nisam doživio da mi teta na blagajni nema za vratiti sitniš nego mi da neki slatkiš umjesto toga. U Žabljaku, kao da je vrijeme stalo.

Posjetili smo i lokalno groblje. Još jedan stereotip se pokazao istinit: Crnogorci stvarno vole sliku svoju. Na većini nadgrobih spomenika su slike pokojnika, mnoge od njih u zavidnoj veličini. :) Ali je groble zapušteno i zaraslo u travu. Generalno nigdje nitko ne kosi travu. Već smo razvili teoriju da u Žabljak još nije stigao revolucionarni izum koji se zove kosa, a o motornoj kosilici da i ne govorimo. Teoriju je nagrizla činjenica da postoji nekoliko desetaka kvadrata pokošene livade na mjestu kampa kod Crnog jezera. Aneks na teoriju je bio da su to pokosili turisti, a da se domoroci i dan danas čude tom daru s neba. :)

Fotografije iz Žabljaka možete pogledati ovdje.

Crno jezero

Crno jezero spada u NP Durmitor. Cijena ulaznice je 1 euro. Ulaznicu naplaćuju čuvari u maskirnim uniformama koje previše podsjećaju na vojne i baš im ne stoje, ali što je tu je. Kupljena ulaznica vrijedi više dana, tako da je kupite jednom, a poslije samo pokazujete. Čuvari inače imaju naviku da vam usred parka priđu i pitaju: "Imaaate li tiket?" (Naglasak je na dugom A) Na to vi samo odgovorite: "Imaaaamo" i tu priča završava. :)

Crno jezero je prelijepo. Iznad njega se koči jedan od vrhova Durmitora po imenu Međed i ogledava se u njegovoj površini. Postoji kružna staza oko jezera. Postoji i slap koji šiba preko te staze na jednom mjestu pa se treba pokvasiti ako se želi dalje. Treba zapamtiti da je voda jako ledena. Postoji i udubina pod stijenom gdje je Tito sa vrhovnim štabom mozgao danima i tu donio odluku o proboju preko Sutjeske.

Fotografije Crnog jezera možete pogledati ovdje.

Prvi uspon prema Bobotovom kuku

Naš orignalni plan je bio da napravimo trodnevno hodanje po Durmitoru uz dva noćenja u planinarskom domu na Škrčkom jezeru. Međutim, kad smo rutinski išli provjeriti kakvo je stanje sa domom u lokalnoj turističkoj agenciji saznali smo da dom nije otvoren do 1.7! Hladan tuš! Originalni plan pada u vodu i mi se povlačimo na vijećanje. Nije nam preostalo ništa drugo nego da radimo kružne ture i da se svaki dan vraćamo u Žabljak. Za prvi dan smo odlučili da ćemo po planu krenuti prema Bobotovom kuku s vraćanjem u Žabljak (originalni plan je bio da se produži do planinarskog doma koji bi nam bio baza 3 dana).

Kako se radilo o turi od 10-12 sati, trebalo je rano krenuti. Pa smo dogovorili buđenje u 4 ujutro. U 4 ustajemo, gledamo nebo – nije dobro. Oblaci se navukli, izgleda čudno... Odlazimo na dremku još sat-dva pa ćemo onda gledati. U 6 gledamo – vani kiša. Nezadovoljni, odlazimo spavati... Budimo se oko 7:30 – kiša je stala, sunce naviruje, ali nije do kraja vedro. Goran i Bero po svaku cijenu žele probati Bobotov kuk jer im je ovo zadnji dan u Žabljaku. Mi vijećamo pa se svi skupa odlučujemo da pokušamo krenuti gore iako smo svjesni da prekasno krećemo i da vrijeme nije idealno. Ali nadamo se najboljem.

Vrijeme je nekako teško, klima mi je čudna. Nije kao u Alpama da je na toj visini već fino svježe. Ovdje je zrak nekako teži, a puno vode se traži što me iznenađuje, ali šta je, tu je. Od živine gore nema ničega, ali muha ima cijela divizija! Nikad nisam naišao na toliko muha koje su nas toliko uporno pratile. Čovjek bi pomislio da će oladiti nakon nekog vremena, ali nisu se dale. Ni nakon 2000 mnv se nisu dale – i dalje su išle za nama. Ukupno sam pojeo 2 primjerka jer mali vragovi ulijeću u usta samo ako im se nađu na putu. I ne daju se otjerati. Džaba smo mahali rukama, mazali se onim smradovima protiv kukaca... Ništa nije pomoglo. Zujanje muha nas je pratilo u stopu.

A put nas je vodio kroz šumu pa gore na čistine. A gore... Predivni vrhovi djelimice ukrašeni snijegom. Ličili su na neke trome krave, onako prošarani. Ja sam samo gledao kako nam zalihe vode odlaze. Do Ledene pećine smo već bili kratki s vodom. Podcijenio sam potrebe, čini se. Ledena pećina je bila još poluzatrpana snijegom. Tamo su skakutali neki češki turisti, a mi smo sjeli malo da predahnemo. Muhe su zujale i dalje oko naših glava.

Put nas je dalje vodio 100 mnv dole pa 100 mnv gore, a onda dolazimo na plato pokriven snijegom koji je postepeno prelazio u uspon. Bero i Goran su otišli gore prvi, mi smo išli iza i pokušavali naći izvor vode koji je bio na karti i čiju kotu smo imali u GPS-u. Nula bodova. Izvor je bio negdje pod snijegom. Punimo boce snijegom i polako idemo prema prijevoju pod Bobotovim kukom, prateći Goranov i Berin trag. Kad smo došli tamo, svi skupa smo shvatili da smo s markacije skrenuli previše lijevo. Da bi se sad napiknuli na markaciju, morali bismo presjeći preko strme sniježne padine. Goran i Bero su probali. Bez dereza nije lako niti pametno to pokušavati. Nas četvoro odlčujemo da nećemo ni probati. Vrijeme iznad nas se mijenja. Sunce se sve više skriva pred oblacima a mi smo na oko 2300 mnv. Šaljem SMS Beri i krećemo natrag. Putem srećemo i njih dvojicu. Probali su, nije išlo. Svi skupa tražimo put za Katune da napravimo kružni povratak u Žabljak. Tu se gubimo u slobodnom penjanju po stijenama po principu 'sad kako ko hoće'. Jedva smo se malo skupili dole na putiću. Goran i Bero su otišli nešto prije nas, a mi se držimo skupa. Mi i muhe. Do Katuna dolazimo bez zanimljivosti, ali s predivnim pogledima. Na Katunima nalazimo vodu! Napokon! Sjedamo, punimo boce, pijemo ko deve... Cijeli dan nismo ništa stigli pojesti. Sendiči nas mame, ali nema se vremena – iza nas nevrijeme dolazi... Potmula grmljavina se već čuje. Na Katunima je šačica šatora – jedna ekipa se utaborila i čeka počinak. Mi krećemo prema Žabljaku nadajući se najboljem... Kiša počinje ni 500 m od Katuna, ali nastavljamo. A onda počinje... Pravi prolom oblaka uz junačku grmljavinu. Nebo se paralo, brda su se tresla, stijene su stenjale od udara gromova. Nebo se smrklo, vidljivost se smanjila...Bilo smo mokri do gole gože u par minuta. Pa još i led... Na svu sreću nije bio velik i nije dugo padao... Gore-tex jakna je držala, ali hlače su bile mokre, u gojze je odozgo ušla voda, sve se cijedilo... Grabili smo dole da se što manje zadržavamo na bilo kakvim čistinama i dijelovima gdje riskiramo udar groma. Na jednom komadu snijega gubimo markacije. Uboli smo jedan krivi put pa smo se vratili i na snijegu ipak našli pravu stazu. Pa krenuli dalje... Tih zadnjih 5 km zračne linije mi se činilo kao cijela vječnost. Kad smo ušli dole u šumu, vjerojatnost da fulamo udar groma se bitno povećala. Potpuno mokri stižemo dole gdje u jednoj kućici pronalazimo Gorana koji se sakrio od kiše, mada je i on loše prošao. Bero je zdimio dole sam, a Goran je bauljao bez karte i GPS-a jer se nije mogao odlučiti da li bi trčao s Berom, ili čekao nas.

Ali sve je dobro što se dobro svrši. Drugi put pamet u glavu i ne kretati po rizičnom vremenu i na naznaku nevremena potražiti sklnište a ne glumiti Ramba po Durmitoru. :)

Neki službeni podaci sa ture:
Dužina: 21 km
Vrijeme hoda: 10 h
Ukupno uspona: 1130 mnv
Najviša točka: 2300 mnv
Najniža točka: 1450 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje (track_1).

Kanjon rijeke Tare

Dan poslije vrijeme je još bilo klimavo, a naše gojze još mokre. Stoga smo odlučili dan iskoristiti da razgledamo kanjon Tare. Prvo smo se odvezli do točke odakle se može popeti na vidikovac Ćurovac. Odozgo puca predivan pogled na ovaj fantastični kanjon koji je dubok 1000 m, a mjestimično mu dubina doseže i 1300 m. Tara je duga 150 km i najduža je crnogorska rijeka. Predivna, čista i živahna, zeleno-plave boje, oduševila nas je u svakom pogledu. Posjetili smo i veliki most preko Tare koji je građen od 1938 do 1940 godine. Most je dug 154 m, a na najvišem luku doseže visinu od 135 m od obala Tare. Kod mosta je birtija gdje smo prvo popili pivu, a neki i kafu, a onda smo se spustili dole do same rijeke. Spust je zanimljiv jer nije baš uređena staza do same rijeke tako da treba malo kemijati. Ali je poseban gušt umiti se tom čistom vodom.

Fotografije možete pogledati ovdje.

Jablan jezero i livade oko Žabljaka

Niti slijedeći dan vrijeme nije bilo kako treba.Oblaci su se gore mrdali, prognozeri su najavili neke pljuskove popodne, a naše gojze su još bile vlažne. Ali obuli smo ih i krenuli na jednu šetnjicu do Jablan jezera.

I ispade to jedno fino livadarenje. Lijepo i ugodno... A u pozadini vrhovi Durmitora nam migaju i zovu nas. Prava opuštajuća šetnjica, uz nadu da će vrijeme dan poslije biti dovoljno dobro da se ode na Bobotov kuk.

Neki službeni podaci:
Dužina: 13 km
Vrijeme hoda: 4:20 h
Ukupno uspona: 440 mnv
Najviša točka: 1860 mn
Najniža točka: 1450 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje (track_2).

Bobotov kuk (2523 mnv)

Napokon je osvanulo vedro jutro. Ustali smo u cik zore i osluhnuli nebo. Bilo je bez ijednog oblačka. Došao je i taj dan! Danas smo odlučili napasti Bobotov kuk s juga. Utrpavamo se u auto i dolazimo do Sedla (1907 mnv) gdje nam je početna točka. Stavljamo ruksake na leđa, slažemo štapove i krećemo. Odmah u startu nailazimo na strmi uspon i snijeg na strmini koji smo uspjeli mimoići. Baš nam se ne riskira klizanje u podnožje ako nije neophodno. :)

Gore na čistini stajemo na par minuta da oslušnemo kako se sunce penje. Na špicu iznad nas odjednom izviri neka glava. Sa 2  roga. Gledam ja da mi nije neki rođak. A ni! A ne znam koji je vrag, liči na neku divokozu. Kasnije mu se pridružio još jedan svat pa su nas malo škicali odozgo. Naše mamljenje kruhom i sirom nije urodilo plodom – ostali su gore. Pa smo se i mi pokupili i krenuli dalje.

Stižemo u Valoviti do. Snijega ima ko kenje, ali nije opasan. Teren je ravan, ne upada se, ali ipak gledamo da nema neka pukotina uz stijenu jer ga mjestimično ima preko metra. Tu gubimo markacije pa smo se malo vrzmali dok smo ih našli. Tu je i izvor koji je taman izvirio iz snijega pa je voda na ugodnih par stupnjeva iznad nule. :)

Hodajući dalje vidimo ispred sebe Šarene pasove, jedno od dragulja tektonskih pokreta u davnoj prošlosti. Skrećući udesno gledamo kud će nas put odvesti. A ispred nas planinčina na kojoj se izmjenjuju sipar, snijeg i stijene. Okomica je strašna. Dereze i cepin nismo ponijeli. Stajali smo na snijegu kod Zelenog vira i gledali prema gore grdosiju na koju se moramo popeti. I iskreno sam pomislio da to nećemo moći ispenjati sa opremom koju (ni)smo ponijeli. Ali krenuli smo polako pa da vidimo... A dok smo kretali gore, meni je zazvonio telefon. Dobro poznata melodija iz Pink Pantera nas je ispratila na stijenu u trenutku dok smo mislili da je bizarno očekivati da se gore popnemo. Kasnije sam vidio da je zvao Marko Ožbolt. E pa Marko, nisi ni bio svjestan da si nam tom svirkom dao ono zrno dobre volje koje je prevagnulo da sa manje brige krenemo gore.  :) A išlo je. Polako, ali sigurno.. Najgori su bili dijelovi pokriveni snijegom. Skliznuti po tom snijegu znači put bez kraja. Pa smo išli jako polako jer dereze nismo imali.

Na tom usponu smo sreli dvojicu iz Novog Sada. Jedan stariji gospon Petar i jedan naših godina Tomo. Petar je teglio cepin, a Tomo štapove i fotić. I sjekli su oni tako okomice ko ništa, ludi su ko šlape. :) Sreli smo ih dva dana kasnije u Žabljaku i rekli su da su znali hodati i 24h u komadu. Momci su žestoki, ali vrlo normalni i ugodni za razgvor, bez trunke oholosti.

Dolazimo do prijevoja blizu kojeg smo stigli prvi dan kad smo se vratili zbog vremena. Sam uspon na Bobotov kuk se u opisima navodi kao eksponiran. To se svodi na pentranje po stijenama gdje je s jedne strane čisti crnogorski zrak. :) Nije problematično, a pogled je prekrasan! Odozgo smo vidjeli Škrčko jezero i planinarski dom, naše nesuđeno konačište. Kad smo ispentrali zadnje stijene, dolazimo do toliko željenog vrha. A veselja... A pogleda... A što se odmah otvorila pljoska! :) Vrh nije previše prostran, ali nas to nije spriječilo da poskakujemo gore od sreće.

Nakon što smo se izguštali, teška srca se spremamo na silazak. Čeka nas dug put do dole i valja krenuti. Do Zelenog vira se spuštamo po istom putu po kojem smo se popeli. Spust protječe bez iznenađenja, osim jednog. Htjeli smo zasjeći novi, kraći smjer po onom snijegu. E onda sam ja pokazao kako ne treba to početi sjeći i umalo nisam završio na vječnim lovištima. Bile su to dvije duge sekunde straha za njih troje, a dvije sekunde klizanja i ubadanja u stijene uz rub da se zaustavim za mene. Ali sve je dobro što se dobro svrši. Samo, po meni, ovaj komad snijega treba prijeći sa derezama. Rizik je prevelik.

Na Zelenom viru srećemo nekog izgubljenog Rusa kojemu smo pokušali pomoći, ali nismo mu pokazali konkretni put. Markacija nije bilo, pa se uputio po smjeru i nadajmo se da ih je našao.
A mi smo zalegli kod Zelenog vira, pili hladnu vodu i guštali na stijeni gledjaući snijeg oko nas. Definitivno meni najdraži izvor koji sam ikad vidio! :)

Spust smo nastavili po livadama uz Šarene pasove i preko Urednog doa smo izbili na makadam po kojem je trebalo preći još 3 km do auta. Waldo i Mirta su požurili, a Sandra i ja smo razgledavali okolne livade i škicali na pastire i njihove ovce. I razmišljali kako smo super dan imali i kako je lijepo gore na vrhu. Planine prošarane snijegom daju jedan poseban gušt i s te strane mi je drago što smo došli dok ga ima.

Neki službeni podaci:
Dužina: 13 km
Vrijeme hoda: 8:20 h
Ukupno uspona: 900 mnv
Najviša točka: 2523 mn
Najniža točka: 1722 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje (track_3).

Međed (2170 mnv)

Za zadnji dan smo odlučili da probamo otići na Međed. Međutim, kad smo se probudili u 4:30, Sandra je ustanovila bolove u koljenima, a svi mi lagane reš pečene dijelove tijela od sunca. Sandra i ja smo odlučili ne forsirati, a Waldo i Mirta su rekli da će ipak ići. Pa su krenuli oko 6, a nas dvoje smo dremnuli još malo i krenuli smo za njima oko 7:30. Naš plan je bio otići do Struga (1910 mnv) ispod Međeda i tamo uživati u pogledu.

A nakon 4 dana, baš mi se gadilo imati ruksak na leđima. Ali uprtili smo stvari i krenuli. Kod Crnog jezera nam prilazi neki lokalni šumar i počinje propitivati gdje idemo i kad se vraćamo na što se meni odmah pali alarmna lampica u glavi. Ne volim takva pitanja od tipova koji u mojim očima izgledaju sumnjivo. Pa mu dajem neodređen odgovor u smjeru Savinog kuka. Pa nek me traži ako baš hoće. :)

Uspon kroz šumu prema Strugama je bio dosadan do bola. Muhe su poslovično bile tu, a bome i komarci veličine omanjeg aviona. Ipak, dovlačimo se gore, sjedamo na stijenu i uživamo u pogledu. Tu nam dolazi jedan žuti leptirić kojemu smo bili toliko zanimljivi da se nije dao od nas. Gdje god smo ga stavili on je uživao: na ruku, nogu, glavu... I uživao je u poziranju. Ma pravi maneken! :)

Taman kad smo odlučili da ćemo krenuti natrag, vidjeli smo na Međedu jednu crnu i jednu bijelu točkicu. Ovce nisu, krave nisu.. Ma to su ovi naši! :) Sjedili smo pola sata i gledali ih kako se polako spuštaju. Pokušao sam doviknuti do njih, ali i kad su me čuli, nisu me mogli locirati. Pa smo ih dočekali u klancu, i onda zajedno nastavili put dole. Na Malom međedu im je bilo ok, samo vele da je onaj hrbat gore eksponiran sa obje strane a sajle niotkuda.

U povratku smo sjeli na nikšićko u restoranu na jezeru. I nikšićko je sjelo ko šaka na oko nakon onih vrućih stijena gore!

Neki službeni podaci (bez uspona na sam Mali međed):
Dužina: 21 km
Vrijeme hoda: 6 h
Ukupno uspona: 650 mnv
Najviša točka: 1950 mn
Najniža točka: 1450 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje (track_4).

Putovanje natrag

I tako, dan za danom, došlo je vrijeme za povratak. S jedne strane nam je bilo žao, a s druge već nam je bila puna kapa ruksaka na leđima dan za danom. Ali Durmitor je predivna planina! Sa svojih pedesetak vrhova, nepresušan je izvor za sve zaljubljenike u planinarenje. Jedina mana je logistika koja je gore štura. Da je to Slovenija, bilo bi i domova i pive na preko 2000 mnv. Ali i ovako, Durmitor ima jednu posebnu draž, ima ono nešto što nas mami da mu se opet jednom vratimo. Bez obzira na preko 800 km puta u jednom smjeru, bez obzira na prolazak kroz istočnu Hercegovinu, opet nas mami. I siguran sam da ćemo mu se opet jednog dana vratiti u posjetu.

Na dan povratka smo ustali u 4:30, potrpali stvari i krenuli put Zagreba istim putem. Dan je bio vruć. Kod Knina smo izmjerili 39 stupnjeva. Da auto nema klimu, bome bismo krepali. Ali u srcima nosimo nešto lijepo, nešto novo. A u glavama je ostao onaj mali crv koji ruje sa idejom da dođemo ponovo, posjetimo neke druge vrhove, prođemo kroz doline kojima još nismo kročili po ovoj velikoj planini. I hoćemo, ako bude sreće.

Sokoli će se opet vratiti gore! :)