Ovaj report nastaje u tužnim danima kad je Peru pogodio strašan zemljotres od 8 stupnjeva po Richteru. Zemljotres je pogodio Peru u srijedu, 15.8.2007 godine u večernjim satima. Prije nego bilo što drugo napišem, htio  bih izraziti naše suosjećanje sa žrtvama zemljotresa i cijelog peruanskog naroda. Boraveći tamo, zavoljeli smo tu zemlju i te ljude na jedan poseban način i užasno nam je krivo što se ovo desilo.

 

1. Umjesto uvoda

"Zašto baš Peru?" To je bilo često pitanje koje su mi postavljali. "Zašto da ne?", odgovarao sam obično jer odgovor na to pitanje zahtijeva malo više od par rečenica objašnjenja. Mi smo se ove godine našli u Peru-u u prvom redu zbog jednog članka u National Geographicu o civilizaciji Inka koji smo pročitali prije nekoliko godina. Od tada je Peru uvijek bio na listi, ali trebalo je vremena da ostvarimo to o čemu smo maštali.

Prošle jeseni smo ideju ispričali Waldu i Darku i polako su se i oni naložili na Peru. I priča je krenula... 2007, ljeto. Peru.

Kad smo izdefinirali okvirno period u kojem bismo išli (i provjerili u firmama gdje radimo možemo li u to vrijeme na godišnji na dulje vrijeme), trebalo je kupiti avionske karte. Iz Evrope se za Južnu Ameriku leti iz Madrida, Amsterdama i Frankfurta. Na prvi pogled se činilo da ima dosta vremena, da ima i dosta letova, ali smo vrlo brzo shvatili još u drugom mjesecu da cijene karata rastu iz dana u dan i da je opcija sve manje. Trebalo je kupiti karte što prije. Imali smo i dodatni problem: Darko i Waldo su karte mogli kupiti jedino na rate. I nakon vijećanja i proučavanja, rezerviranja i otkazivanja, odlučili smo se na varijantu preko Lufthanse. 1300 eura po osobi za povratnu kartu Zagreb-Lima uz dva presjedanja: u Frankfurtu i u Caracasu. Platili smo preko Sandrine Diners kartice gdje smo mogli dobiti 12 rata bez kamata. Fiksirali smo datum polaska 4.7.2007, uz povratak u Zagreb 28.7.2007. godine. Činilo se dugo, ali nismo mogli puno birati. Alternativa je bila samo dva tjedna u Peru-u što je definitivno bilo prekratko. Karte smo kupili već 1.3. 2007. godine.

Nakon što smo fiksirali datum putovanja, mogli smo rezervirati neke bitne stvari kao što su Inka Trail, penjanje na El Misti vulkan i hostele u kojima ćemo spavati.

Odmah trebam napomenuti da su se oko organizacije samog putovanja najviše potrudili Sandra i Waldo. Ja sam uglavnom samo odrješivao kesu gdje je trebalo i malo sam razmišljao o samoj logistici. Mogu reći da sam na putovanje krenuo kao kofer, ali više o tome kasnije. :)

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)

2. Putovanje (prvi dio)

Prije svega moram naglasiti da trebate redovito na webu provjeravati svoj Itinerary jer se određene promjene dešavaju. Nama su se pomjerila neka vremena letova u Južnoj Americi. Također je bitno u startu ne složiti si prekratak razmak između letova. To je zgodno jer ne čekate dugo na aerodromima, ali je potencijalno vrlo opasno zbog naknadnih promjena u redu letenja ili zbog kašnjenja aviona što i nije rijetkost (nama su se desila oba slučaja). Rezervirajte pametno i provjeravajte stanje redova letenja redovito!

Važna napomena u vezi cijepljenja: za Peru se morate cijepiti protiv žute groznice! Realno, opasnost od žute groznice vam prijeti jedino u Amazoni, ali se može desiti da vas ne puste iz Peru-a na let za Venezuelu ukoliko nemate potvrdu da ste cijepljeni, a to može biti vrlo stresno! Cijepiti se možete u Hrvatskom Zavodu za javno zdravstvo. Nakon cijepljenja dobijete žutu knjižicu sa žigom da ste cijepljeni i to nosite sa sobom. Pokušat će vam uvaliti i tablete protiv malarije. Ukoliko ne idete u Amazonu, možete ignorirati njihov savjet i uštedjeti si oko 300 kn. Ukoliko idete u Amazonu, ovo je obavezna oprema!

Prije odlaska u Peru, zgodno je uzeti si i neko putno osiguranje. Za dvjestotinjak kuna ćete biti pokriveni za troškove liječenja od 11k kn ili tako nešto. Ukoliko ovo nemate i polomite nogu tamo, ovo putovanje bi vas moglo koštati puno više nego ste planirali.

Da se vratimo samom putovanju. Naš prvi let je bio 4.7.2007 godine u 9:05h. Croatia Airlines, klasika, ništa uzbudljivo i vrijedno spomena. Ujutro prva kafica na aerodromu i pakiranje planinarskih ruksaka u transportne torbe, check-in i put pod noge. Let do Frankfurta traje sat i pol. Kako je let za Caracas bio preblizu, u startu smo rezervirali let za dan poslije i odlučili smo provesti jedan dan u Frankfurtu.

 

2.1. Frankfurt

Hostel nam je bio u Keiserstrasse, ulici poznatoj po prostitutkama, ali po danu se i nema što za vidjeti, a noćnu smjenu nismo dočekali budni. :) Malo smo prošetali po gradu (tipičan dosadni njemački velegrad) i nešto pojeli. Ja sam se onda našao sa sestričnom koja živi kod Frankfurta a nismo se vidjeli par godina, a Sandra, Waldo i Darko su nastavili lunjati okolo. Navečer smo legli sa kokošima jer nas je sutra čekao duuugi dan po aerodromima.

 

3. Putovanje (drugi dio)

Slijedeći dan oko 10 sati nam je bio let za Caracas. Ovaj put smo na check-in-u zatražili da nam prtljaga ide direktno do Lime (da je ne preuzimamo sami u Caracasu). Em što je nismo morali tegliti po aerodromu u Caracasu, em što se oni brinu da je dostave u Limu u slučaju gubitka. Darku su u Zagrebu greškom poništili rezervaciju (nabijem ih smotane!), ali je čovjek na Lufthansinom šalteru pokazao dobru volju i uspio mu vratiti njegovo mjesto da sjedimo svi zajedno. Hvale vrijedna gesta od Lufthanse!

Do Caracasa smo letjeli Sa Airbusom A340-300, novim velikim avionom u kojem se bio gušt voziti. Svatko je dobio svoju dekicu i jastuk i svoje slušalice da lakše podnese 9 i pol sati leta. Moram priznati da sam očekivao neudoban i stisnut let, a dobili smo normalan razmak između redova sjedala, udoban let, filmove na TV-u, dvadesetak radijskih programa i odličnu hranu! Hranili su nas ko prasce! Dobili smo dva puna obroka, donosili su nam svako malo grickalice i pića, stvarno sam bio ugodno iznenađen. Kruže priče da je Lufthansa škrta na hrani. Ovo je istina na kratkim letovima, ali na prekooceanskim putovanjima su stvarno odlični! Vrijeme je prolazilo brže nego što sam očekivao, čak sam spavao nekoliko sati, puno udobnije nego što sam očekivao. Oko 14:30 slijećemo u Caracas. Venezuela, zemlja Huga Chaveza. Let za Limu je tek u 22:15, vremena imamo za bacanje. Čim smo sletjeli, potražili smo šalter Aeropostala koji nas vozi u Limu. Aeropostal je dosta loša aviokompanija, barem sudeći po usluzi i samom avionu koji je nas vozio. Osobno bih preporučio Lan Peru ispred Aeropostala, uz jednu ogradu, ali o tome kad dođe na red povratak iz Cusca u Limu. Uglavnom, šalter Aeropostala: engleski se baš i ne priča, boarding pass-ovi se printaju na pretpotopni način, stvaraju se nepotrebni redovi, idealno za ubijanje vremena. Na svu sreću, sa letom i našim kartama je ovaj put sve u redu, pa odlazimo ležati okolo po stolicama i čekati boarding u 21h.

Problem aerodroma u Caracasu je, osim što je urnebesno dosadan, klimatizacija koju su nafrljili na polarnu temperaturu. Smrzli smo se ko govna dok smo dočekali boarding! Vrijeme je užasno sporo prolazilo, nekakve prašnjave spužvaste komunističke stolice su bile sve, samo ne udobne.

Još jedna zanimljivost  tog aerodroma je – nigdje nema sata! Jedva sam našao sat na cijelom aerodromu koji je pokazivao točno vrijeme da se mogu orijentirati u kojoj sam vremenskoj zoni. Venezuela je 6 sati ispred Hrvatske, a Peru 7 sati ispred. I čini mi se da oni ne rade korekciju zimskog i ljetnog računanja vremena, što me je dodatno zbunilo jer mi se činilo da mi je netko ukrao jedan sat života. :)

Nakon beskonačnog mučenja i pokušaja spavanja na onim tzv. stolicama na frižiderskoj temperaturi, mrak je pao i došlo je vrijeme za boarding. I tu ga razvlače, nikako da krenu, a ja samo gledam kad ću ući u avion da zaspim malo. Krvavih očiju gledam kako svi bleje u TV i gledaju nekakav nogomet. Valjda su navikli da sve kasni i gledanjem TV-a krate vrijeme i čuvaju živce... Kad, odjednom, neki lik ispade ispred gomile i poče nešto objašnjavati – samo na španjolskom, naravno. I red se podijeli u dva dijela. Mi smo nasumično odabrali jedan ne znajući što se dešava. Sandra, Darko i ja smo prošli. Ali Walda poslaše u drugi red. Onako ludi od umora, mozgali smo ko tu koga prca i jedino nam je na pamet palo da su redovi podijeljeni po abecedi. Kako god, potpuno bespotrebno kompliciranje, al daj ti to objasni venezuelanskom činovniku koji živi da radi te redove na jeziku kojeg ne znaš. :)

Let od Caracasa do Lime je bio jedan od najlošijih na kojima sam bio. Em što je avion užasno propadao pa nas je stalno drmao, em što Aeropostal nema ograničenje na jedan komad ručne prtljage, pa smo se našli zatrpani kutijama, ko da se vozimo u nekom lokalnom busu na tjedni sajam stočne hrane.

Kad smo napokon došli u Limu, oko pola jedan po noći, jedva smo čekali da se strpamo u krevet, ali još nije sve bilo gotovo. Čekao nas je put od aerodroma do hostela. Lima je poznata kao opasan grad. Na aerodromu ne smijete ni slučajno tek tako prihvatiti taksi da vas vozi jer se po aerodromu motaju lopovi prerušeni u taksiste koji će vas odvesti u neku zabačenu ulicu i orobiti (ili još nešto gore).

Stoga smo mi dogovorili da po nas dođe taksi iz hostela da nas sigurno doveze sa aerodroma. U tu svrhu smo dobili lozinku koju potencijalni taksista mora znati, kao i naša puna imena i naziv hostela. Tek kad se uvjerimo da je to sigurno naš šofer, smijemo s njim sjesti u auto. Nakon detaljnog opisa „prepoznavanja“ pravog šofera u e-mail-u, dodali su još jednom:

„VERY IMPORTANT: when you arrive at the airport don’t give any information about the password or “Kusillus” to anybody. Please just wait for our cab driver and ask for the password and the identification. THIS IS FOR YOUR OWN SAFETY AND SECURITY. “

Da se slučajno ne bi zaigrali. :)

Stižemo na aerodrom, popunjavamo nekakav papir sa osobnim podacima koji nam služi kao viza i koji moramo nositi u pasošu cijelo vrijeme dok smo u Peru-u. Nakon toga dolazimo do carine. Tu svatko mora pritisnuti jednu tipku. Pali se zeleno ili crveno svjetlo (slučajni uzorak). Ukoliko se upali zeleno svjetlo, prolazite bez pregledavanja, ali ukoliko se upali crveno svjetlo, pregledavaju vas. Prema njihovom stavu, čini mi se da pregledavaju detaljno.  Mi smo svi dobili zeleno svjetlo pa nismo imali čast da nas pretresu ko švercere duhana. :)

Izlazimo iz carinske zone i gledamo čopor ljudi  kako stoji uz ogradu. Neki viču „taksi!“, neki drže natpise sa imenima, a mi tražimo našeg šofera. I našli smo ga. Držao je natpis sa mojim imenom krivo napisanim. Pisalo je PRAHJIC. Prilazim mu, on nas pita jesmo li mi ti koje čeka, ja ga pitam za lozinku... Lozinku je znao. Ali dogovor je bio da će na natpisu biti ime hostela,a ne moje prezime. I dok ja mozgam gdje bi potencijalni lopov mogao uhvatiti moje ime, a da istovremeno zna za lozinku, dolazimo do auta. Neki razvaljeni auto, jedva u boljem stanju od vremešnog stojadina nije mi ulijevao baš povjerenje. Škicnuo sam tablicu otraga i imao ju je... Lagano sam škicnuo i naprijed. I naprijed je imao tablicu... Engleski je znao vrlo vrlo malo, tako da mi je bio još više sumnjiv zbog svega toga. Ali razum je bio jači od paranoje i mi smo sjeli s njim u auto. Sjedio sam naprijed i škicao okolo tražeći sumnjive detalje. Aha! Pokazivač goriva mu ne radi ili je na rezervi. Ako odglumi nestanak benzina i stane negdje u nedođiji, ima da ga tučem prvo a pitam poslije dok mi ne propjeva na 7 svjetskih jezika! Pogledao sam vani. Strašni prizori! Predgrađe Lime izgleda kao da je nedavno opustošeno atomskom bombom. Kuće nisu imale krovove, ulice us jedva imale asfalt, ulična rasvjeta je bila oskudna.... Razmišljao sam što ako nas tu negdje usred ničega iskipa. Njega mogu pridaviti ko pile, ali ništa mi to neće pomoći usred ničega. Jer to je toliko ogromno i toliko razvaljeno da sam gubio svaku nadu da ću se izvući od tamo i pri samoj pomisli da tu krepa auto. Pokušavali smo slijediti putokaze, tražiti gdje piše Miraflores, odrediti da li nas uopće vozi u dobrom smjeru. Vozio nas je pustim bulevarima koji su zjapili prazni i bizarno široki. Vrijeme je prolazilo. Petnaest minuta, dvadeset minuta... Skoro pola sata vožnje nam je trebalo da uhvatimo urban i normalan kvart. Miraflores. K'usillu's Hostel. Ipak je to bio naš vozač. Laknulo nam je! :)

 U hostelu su nas smjestili u sobu vrlo brzo i efikasno. Na brzinu smo oprali prašinu i znoj sa lica i zaspali kao zaklani. Sutra je novi dan, a za nama je bilo dugačko putovanje. Valjalo se dobro odmoriti.

 

4. Lima

Lima je glavni i najveći grad Perua sa skoro 8 milijuna stanovnika. Po vodičima se naglašava da je opasan grad. Postoje turistički kvartovi u kojima se smije kretati, ali nikako se ne bi smjelo zalaziti u sumnjive kvartove. Također, nakon mraka nije pametno muvati se po neosvijetljenim ulicama i nikako nije pametno ići sam. Mi smo još bili pod jakim dojmom one noćne vožnje i slumova u predgrađu. Ujutro smo ustali, pojeli nešto i spremali se za razgledavanje grada. Hostel je imao mali dragulj – skrivenu terasu na katu sa stolom za stolni tenis, plinskim roštiljem i foteljama za izležavanje. Gore je svirao nekakav reagge. Idealno za napušiti se ko đubre. :) Waldo me je učio kako se igra ping-pong. Prvi put pa u Južnoj Americi. :) Odozgo smo gledali ulicu ispod, vrevu ljudi, prljave zgrade oko nas... Lijepo je bilo, ali valjalo je izaći na ulicu.

Moram priznati da se nismo osjećali nesigurno (kad smo se privikli na prvi šok). Po ulicama kruže jeftini taksiji, vrlo brzo smo uočili koji su službeni taksiji. Po gradu kruži Collectivo – kombiji koji služe kao javni prijevoz. Na vratima je uvijek „kondukter“ čija uloga je i da visi u vožnji napola van i viče na sav glas kuda se ide te pogledom traži po pločniku potencijalne mušterije. Ako vam uhvati pogled, odmah će pitati idete li s njima. Naravno, sve se ovo odvija na španjolskom jeziku koji ja gotovo uopće ne razumijem, tako da je zabava zagarantirana. Inače, Collectivo je jako jeftin način prijevoza, ali je i frustrirajući jer su kombiji prenatrpani i teško je saznati kojom rutom kombi ide (pogotovo ako ste turist u nepoznatom gradu). Među njima vlada konkurencija, tako da vozači žure da stignu mušterije prije drugih, što zna dovesti do prometnih nesreća i prevrtanja kombija.

Mi smo krenuli prema obali mora. Htio sam osjetiti pod prstima Pacifik, slušati ga kako šumi. Srećom, Miraflores je uz more pa nismo morali jahati preko cijelog grada. Bez problema smo došli do plaže, ali jedno  50-80 metara iznad razine mora. OK, lijep pogled, ali kako do mora?! Fino smo se nahodali dok smo našli način da siđemo na plažu. Vrijeme je ugodno, tek nešto ispod 20 stupnjeva. Sunca nije bilo. Navodno je u ovom dijelu godine sunce rijetko, a ta depresivna izmaglica je nad gradom manje-više cijelo vrijeme. Ali izležavanje na obali Pacifika je bio odmor za dušu! Gledati valove 10000 km od kuće, gledati ocean o kojem sam samo slušao u školi...

Popodne smo otišli pogledati Huacu Pucllanu, arheološke ostatke civilizacije iz petog stoljeća. Huaca Pucllana je građevina religijskog karaktera sa dodatnom funkcijom – omogućavala je kontrolu resursa oko rijeke Rimac. U svoje doba je bila važna ceremonijalna i crkvena građevina.

Do glavnog gradskog trga smo otišli taksijem. Ohrabrili smo se. A unutra.... Taksist u kavezu! :) Potpuno novi doživljaj! Vozio nas je u nekom razvaljenom autu po širokim bulevarima koji su, ovaj put, bili krcati autima i uličnim prodavačima grickalica, češljeva, sokova i ostalih điđa. Glavni trg praktično zatvoren, samo turiste puštaju. Oklopnjaci i šarci na njima. Ko u partizanskim filmovima. :) tad mi nije bilo jasno što se dešava, ali u narednim danima koji su dolazili smo toga postali itekako svjesni!

A dok smo se vraćali prema hostelu u potrazi za taksijem, prošli smo jednu usku ulicu sa gomilom ljudi po pločnicima i gomilom starih razvaljenih kamiona koji su maltene špricali dizel na sve strane. Majke mi, mislio sam da ću se udaviti! Jedva sam čekao da uhvatim taksi da me vozi u hostel.

Osoblje hostela su činila dva tipa i onaj vozač koji nas je dovezao sa aerodroma. Svi su bili jako ljubazni, vrlo jednostavni i rado su pomogli sa onim malo što su imali. Zanimljivo je da je hostel imao besplatan pristup na internet (to su imali i svi ostali hosteli u kojima smo bili u Peru-u), a radilo se o vrlo jeftinom smještaju. Sandra je iz Zagreba ponijela šaku licitarskih srca da ih dijeli simpatičnim domorocima. Jedan dečko iz tog hostela je dobio prvo. I bio je jako zadovoljan. :)

Dogovorili su nam prijevoz za drugi dan do autobusnog kolodvora odakle smo trebali ići za Pisco. Taksi je stigao na vrijeme, dovoljno velik da stanu naše stvari, dovoljno razvaljen da ne pokvari peruansku atmosferu i dovoljno jeftin da ne košta više od paketa žvakaćih guma u Zagrebu. Možda je to za peruanske pojmove skuplje, ali za nas, koji znamo za postojanje, demona koji se zovu zagrebački taksisti, sve je to jeftino do bola. :)

 

5. Pisco

Vožnja busem je trajala dugo, ali nam je vrijeme prošlo relativno brzo. Prvih sat vremena izvlačenja iz Lime kroz one slumove, svako malo u bus ulaze prodavačice grickalica i sokića. Peruanci stalno nešto žvaču, ne samo u busu, nego i po ulici. Na sve strane ima za kupiti nekakvih njihovih grickalica. Neke od njih smo probali, neke se nismo usudili. :)

Putujući na jug po Pan-American Highway-u gledamo siromašne predjele, kuće koje i nisu kuće, prije nekakve ruševine, ljude koji žive siromašno, ali opet nekako skladno, sivo-žuti pijesak oko nas… Tek kad smo došli do gradića Chincha, vidjeli smo sunce kako probija, vidjeli smo i boje vani.

Kad smo napokon stigli u Pisco, autobus nas je istovario par kilometara od samog grada uz cestu. Pitali smo se kako ćemo do Pisca i našeg hostela, ali ne zadugo. Čim smo kročili nogom iz busa, spopali su nas ljudi nudeći hranu, vodu, taksi… Taksi?! Pa to se traži! Waldo je dobio ulogu službenog pregovarača sa taksistima, pa je on rukama i nogama objasnio liku gdje trebamo ići. Važno je da mu se dobro objasni gdje želite ići jer bi vas u suprotnom mogao odvesti u neki hotelčić s kojim ima dogovor i od kojeg dobije proviziju za svakog dovedenog gosta. A to vam nije cilj, ako ste rezervirali smještaj, jel da?

Vozeći nas prema Piscu i kroz sam gradić, samo smo blejali van. Cesta je nekad davno davno bila asfaltirana. Ono po čemu se danas vozi je pijesak sa ostacima asfaltne baze. Šahtovi vire vani i treba ih izbjegavati. U cijelom Peruu se vozi po osjećaju. Prometna pravila postoje samo okvirno. Semafori tu i tamo postoje (u Limi ih je bilo dosta , ali to je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo), ali ih se nitko ne pridržava. Kako to u praksi izgleda? Svi trubakaju lagano tu i tamo da se zna gdje su. U raskršće se svi zapiknu i gledaju lijevo i desno prolaze polako ali bez zastoja. Nema bahatosti, ali ima guranja. Po cesti se često vozi  i po lijevoj strani, ovisno s koje strane je očuvaniji asfalt. A pretjecanje mi je najbolji dio! Pretječe se lagano, kao da se razgledava okolina. I to pretjecanje traje. To vjerojatno ima veze i sa činjenicom da su svi auti u poluraspadnutom stanju , kao i cesta. Desilo nam se da je naš vozač pretjecao jedan auto, a nas je opet pretjecao treći. Istovremeno. I zabavno je bilo vidjeti 3 auta kako se voze paralelno po dvosmjernoj cesti sa dvije trake, a iz suprotnog smjera lagano dolazi cisterna. I nema trubljenja, svi se uredno poslažu na vrijeme i stvar jako dobro funkcionira. Tako se bar meni činilo, iako nam se jedan od vozača žalio da upravo zbog takvog načina divljeg pretjecanja Peru ima veliki broj prometnih nesreća.

Ali da se vratimo u Pisco. Nepostojanje ceste nije bilo jedino što nam je oteglo gubicu do poda. Kuće nisu imale krovove. I ne samo to, izgledale su kao da su preživjele tornado prije pedeset godina i sad gledamo ono što je ostalo. Bome smo se pitali da li će naš hostel imati zidove i vrata. Pogledom sam iz auta tražio trgovine sa hranom, ali oči su mi bile zabljesnute ruševnim kućama i cestom koje u biti i nema, pa nisam ništa uspio vidjeti. Po ulici su se vukli psi lutalice. Mislio sam da se neću usuditi izaći van iz hostela kad jednom u njega stignem.

Hostel je i izvana izgledao pristojnije od ulice u kojoj se nalazio. Unutra nas je dočekao šutljivi tip koji nije bio loš, ali je bio usporen do bola! Kad smo napokon dobili sobe i preko njega rezervirali sutrašnje posjete otočju Balestas i NP Paracas, skužili smo da hostel ima bazen u sredini. Taj bazen je u ovom gradu stršao ko govno u punču! :) Usred pustinje, gdje kiša ne pada nikada, gdje kuće nemaju krovove a ulice asfalt… U jednom dosta jeftinom hostelu se kočoperi bazen kristalno čist, kao nov, netaknut… Ali ni to nije bilo sve! Na drugom katu smo otkrili bilijarski stol! Pa uz par peruanskih piva pada glupiranje uz bilijar. I tu je nastala izreka „Nije loš ovaj Peru!“, koja nam je bila tako česta u danima koji su slijedili. :)

Tek kad je želudac počeo pjevati od gladi, shvatili smo da možda i nije toliko loša ideja izaći iz ograde hostela i potražiti nekakav restoran. Recepcionar nam je preporučio nekakav As de Oro's. Hodajući po Piscu pitali smo se kako će restoran u ovom gradu izgledati. Ja sam bio vrlo sumnjičav da ćemo pojesti bilo što od čega se nećemo otrovati. :) Kad smo locirali ulicu i broj, naivno smo skrenuli očekujući neku rupetinu a'la dizenteriko'.  A tamo… Paaa, za početak, na ulazu je bio naoružani čuvar. I to ne tamo nekakvim pištoljčićem, čovjek je imao automatsku pušku! I redenike! :) Ulazeći u restoran ušli smo u sasvim drugi svijet. Čisti stolnjaci, čist pod, meniji puni svega i svačega… Jedino je bodljikava žica pod naponom okolo govorila da je vani malo drugačija klima. :) Cijene su bile jeftinije nego u Hrvatskoj, ali nije bilo baš džabe. S obzirom da smo sjeli u najbolji restoran usred peruanske pustinje, mislim da je hrana bila ultra-jeftina! Ovo je bio najskuplji obrok koji smo pojeli, a dali smo si oduška: pili smo neko buteljirano čileansko vino, jeli sladoled od lucume, probali smo i Pisco Sour (koktel sa bjelanjcima od Pisco rakije)…

Poslije smo otišli na obalu mora gledati kako sunce tone u Tihi ocean. Sad kad razmišljam o svemu tome, shvatim da smo gledali direktno u epicentar zemljotresa od 8 stupnjeva po Richteru koji je pogodio Peru 15.8. ove godine. Stajali smo od epicentra samo 50 km zračne linije. Tada sam, naravno, bio potpuno nesvjestan budućih događanja na tom mjestu, uživao gledajući veliko narandžasto sunce kako tone u plavo more.

Jedna mala napomena vezana uz plaćanje gotovinom: službeni novac u Peruu su 'novi soli', ali dolare primaju na većini mjesta (s tim da očekujte da vas maaalkice orobe na tečaju). Dolare u Sole možete promijeniti u mjenjačnicama ili bankama u većim mjestima. Pisco nije jedno od takvih mjesta. Waldo je bio pametan i u Limi zamijenio šaku dolara za 3 šake sola. Ja se nisam usudio mijenjati kod službenih uličnih mjenjača novca, nekako mi je to bilo previše u tom trenutku.

Međutim, kad sam vidio u hostelu tipa kako mjera dolare i vraća nam novčanice samo zato što su malo pohabane, poželio sam da imam te vražje sole! Kod sola je opet bitno da nisu nigdje poderani a pogotovo ne lijepljeni selotejpom. Takve novčanice vam neće htjeti primiti i moći ćete ih zamijeniti jedino u banci. Pripazite na to, da vam se ne bi desilo da imate novac a ustvari ga nemate!

 

5.1. Balestas

Balestas je otočje nedaleko od Pisca bogato životinjskim svijetom, naročito velikim brojem raznih ptica. Izlet na Balestas se sastoji od vožnje u brodiću i razgledavanju otočja. U praksi to izgleda ovako: dolaze po vas kombijem (vrlo sličnim Collectivu) ispred hostela i voze vas do Paracasa gdje se redate u brodić. Zatim gospođa koja je bila vodič urla na mikrofon ko navijena 40 minuta i svaka druga riječ joj je 'kormorano'. Pa vas voze brzinom od preko 50 km/h do otočja gdje vam pokazuju ptice, morske lavove i ostale životinje… Pa vas metnu iza istog takvog brodića i baba urla 'kormorano' 15 minuta u mikrofon ko Tereza Kesovija na tripu a smrad dizela (Darko bi me sad ispravio rekavši: mješavine!) vas guši… Ovdje sam mislio da se živ neću vratiti na obalu. Stvarno mi je bilo loše od tog smrada! Sama ptičja govna (te stijene su onako svojski posrane jer tu živi gomila ptica) su opako smrdjela, ali ispušni plinovi su me dokrajčili. Kad su nas napokon vratili na obalu, rekao sam da nema šanse da sjednem više u brod i ako se NP Paracas ide razgledavati brodom, ostajem u prvoj birtiji.

U birtiji smo završili u svakom slučaju. Čaj od koke je sjeo ko šaka na oko! :) Koka je biljka tradicionalno vezana uz Peruansku kulturu i konzumira se u čaju, u hrani (trgovine su pune koka bombona, koka karamela i sl), žvakanjem lišća… Iako to neki poistovjećuju, koka nije kokain, ali je jak stimulans. Mi smo je na ovom putovanju konzumirali u svim mogućim oblicima. Ja osobno nisam primijetio nikakve efekte od nje. Navodno pomaže u otklanjanju simptoma visinske bolesti, ali mi smo se posvjedočili da ne čini čuda, iako osobno vjerujem da pomaže. Više o samoj koki u nastavku ovog reporta.

 

5.2. NP Paracas

Nacionalni park Paracas. Pustinja. Vozaju vas u kombiju po dinama, pokazuju vam prirodne ljepote. Meni je u početku bilo užasno hladno jer me je napuhalo na onom vražjem brodiću kod Balestasa. Sunce prži usred pustinje a ja obučen u dvije jakne i još mi je hladno. Trebalo mi je sat vremena da se zagrijem.

Vodila nas je ista 'kormorano' baba, ali ovaj put nije toliko arlaukala ili je ja možda nisam više doživljavao. U kombiju je bila neka čudna ekipa. Bila su neka dva smotana dečka koji su mi išli na živce. Nisu oni bili loši, ali su radili sranje jer su jednostavno bili premutavi. Premutavi da vide da drkanjem po pomoćnom sjedalu u kombiju uskraćuju drugima prostor. Imao sam nesreću da sjedim iza njih i samo sam ih gledao kako su budalasti. Dečkići su sjedili ko gluha krmad u kombiju sa slušalicama na ušima i samo klimali glavama. Prozvali smo ih 'muzičari'. Osim njih, tu su bila još dva tipa koje smo prozvali uzurpatorima. E ti su bili jednostavno bezobrazni! Nije da to negdje piše, ali kad uđeš u neko vozilo i sjedneš na mjesto, onda je logično da se  na njega i vratiš nakon kraćih izlazaka. E ovima to nikako nije bilo jasno i sjedali su ljudima na mjesta samo zato što imaju bolji pogled kroz prozor. Pa su uzurpatori muzičarima ukrali mjesta, pasu muzičari radili sranje sa pomoćnim sjedalom i živcirali ljude oko sebe, naročito mene. Pa su u jednom trenutku ukrali i Darku sjedalo što im Darko nije zaboravio i vratio im je na kraju istom mjerom – ušao je trenutak prije uzurpatora u kombi i zauzeo svoje sjedalo sa kezom zeca koji je upravo poševio lisicu zaglavljenu u ogradu. :) Mi smo izvana gledali uzurpatora kako ulazi poražen i umirali od smijeha. Osveta je slatka!

Na stranu sad to što se dešavalo u kombiju. Paracas je poluotok, ujedno i nacionalni park u Peruu. Zlobnici bi se pitali zašto je šaka pustinje uz more nacionalni park, ali kad odete tamo i pogledate reljefe, stijene uz obalu, doživite ga uz Pacifik koji ga dodiruje, shvatite da ima nešto u njemu. Ima nešto u tome da legnete na pustinjski pijesak i gledate morske valove kako se lome o stijene. Bila je jedna super plaža, osamljena i divlja… I ogromni valovi koji su dopirali do obale…

U svakom slučaju, ako morate birati između Balestasa i Paracasa, radije odite pogledati Paracas.

 

6. Nasca

Iz Pisca smo se zaputili u Nascu busem. Putovanje je trajalo oko 6 sati. Bus ko bus, rekli bi. Ali ovo nije bio običan bus. Ovako nešto nisam nigdje vidio u Evropi. Dok smo kupovali karte, učinilo nam se da su nešto skuplje nego karte iz Lime do Pisca. Vidjeli smo mi da na tabli sa rukom napisanim redom vožnje piše 'Ormeno Royal Class', ali nismo na to obraćali pažnju. A onda je došao bus. Izvana običan bus na kat, malo veći, ali unutra…. Zamislite najveću fotelju koju ste ikad vidjeli. E to je vaše sjedalo. Mjesta za noge imate tako da skoro možete leći ispruženih nogu kad spustite sjedalo. Pokušao sam, ali na fotografijama nisam uspio dočarati komociju koju taj bus nudi. 6 sati je prošlo kao sat vremena! A najbolje mi je bilo što bus ima svoju „stjuardesu“ koja nam je donijela nekakve sendviče! U takvom busu bih se mogao voziti do Venezuele i ne bi mi ništa falilo! Interesantno je sjediti u takvoj raskoši unutra i gledati vani kroz prozor siromašne ulice, stare razvaljene aute, kuće bez krovova… U Peruu ponekad možete naići na ogromne kontraste! Tek iz busa na kat smo mogli vidjeti preko nekih od onih zidova koji izgledaju kao da je iza najobičnija šupa. A iza nekih od tih zidova smo vidjeli sportske terene, luksuzne vile, travu i zelenilo…

U Nascu stižemo sa prvim mrakom, taksi nas vozi u hostel. U hostelu smo dobili sobe sa rešetkama. Ja sam u šali taj hostel prozvao ćuza. Nisu samo rešetke bile u pitanju, pod je bio betonski, kreveti premekani, a tuš je bio opasan za rukovanje. Radilo se o nekom plastičnom uređaju na tušu direktno povezanim na električnu mrežu. Ideja je bila pustiti vodu, zatim pored na zidu okrenuti sklopku koja je izgledala kao sklopka za ubijanje ljudi na električnoj stolici. I tek tada je voda bila topla. Trebalo nam je neko vrijeme da se ohrabrimo oprati u takvom tušu. :) Ja sam zatražio da nam daju druge sobe sa malo tvrđim krevetima. Dobili smo nešto bolje, ali ne previše. Svejedno, spavali smo ko zaklani. :)

Sama Nasca je gradić koji je u nešto boljem stanju od Pisca, ne previše, ali dovoljno da se osjećamo kao već prekaljeni putnici po Peruu. Dovoljno prekaljeni da kupujemo voće po ulici. To se nismo dosad usudili, ne da nas netko ne orobi, nego da ne zaradimo crijevne probleme. :) Darko je kupio neke male banane. Bile su veličine mobitela, jako ukusne i još više zasitne. Peruanci ih zovu 'nane'. Kad smo ih pojeli, imali smo problem kud sa korama. Nigdje nismo vidjeli kantu za smeće, a nekako nam nije bilo normalno baciti ih na ulicu, mada smo komotno i to mogli. Na kraju smo našli jednu kantu za smeće, ali je ta bila puna kamenja. :)

Vrijedi napomenuti da je Nasca, kao i Pisco, grad u pustinji. U Nasci godišnje padne 20mm kiše po kvadratnom metru. Vodom svi oskudijevaju. Stanovnici Nasce tekuću vodu imaju samo par sati dnevno. Ne znam zašto, ali mi smo je u hostelu imali kad god smo trebali. Možda to ima veze s tim da smo je trebali samo jednu večer. :) Vodovodna voda se ionako ne smije piti u cijelom Peruu i svi kupuju flaširanu vodu za piće. Flaširana voda nije skupa, a zgodna su im pakiranja u plastičnim bocama od 2 i pol litre. Kad kupujete vodu, morate paziti da je čep tvornički zatvoren. Nekad će vam prodati vodu koju su napunili na pipi. Na stranu sad što su vam prodali pipovaču. Veći je problem što od te vode možete zaraditi ozbiljne probavne smetnje. Bilo kako bilo, mi smo uspjeli u gradu u pustinji gdje kiša pada praktično nikad, vidjeti tu kišu. Par kapi doduše, ali za stanovnike Nasce je to bio doživljaj kao snijeg u Dalmaciji. :)

U hostelu smo upoznali dvije cure iz UK kojima smo uvalili da okušaju pljosku. I dojmilo ih se. :) Osoblje hostela je bilo vrlo ljubazno i susretljivo. Preko njih smo rezervirali razgledavanje Nasca lines-a i Chauchilla groblja. Dolare su uredno primali, samo su gledali da nisu pohabani. Nakon toga smo definitivno odlučili da ćemo kad dođemo u Arequipu u prvoj banci zamijeniti sve te „sumnjive“ dolare u još sumnjivije sole (po vodičima se često naglašava da ima puno krivotvorenih sola u Peruu, da se krivotvorene novčanice mogu naći i po bankomatima). Njih očigledno više vole. :)

Sama Nasca nije baš gradić u kojem imate nešto puno za vidjeti. Ono zbog čega ljudi dolaze u Nascu su likovi po brdima nastali između 200 godina BC i 700 godina AC. Zbog toga smo i mi svratili tamo.

 

6.1. Nasca lines

Razgledavanje figura u Nasca pustinji se radi iz malih poljoprivrednih aviona. Kao i dosad, pokupili su nas autom ispred hostela i prebacili do malog aerodroma. Kako je vani bilo tmurno, čekali smo sat vremena da se oblaci raziđu jer nema baš puno smisla kružiti gore u oblacima. Čekajući smo uočili ona dva tipa iz Paracasa – muzičari nas prate! I ko za vraga jednog smo dobili sa nama u avion. Pilot je bio neki zabavan tip koji je znao engleski i komentirao sve kao da komentira finale nogometnog prvenstva. :) Naprijed je uz njega bio Waldo, Darko i ja smo bili iza, a iza nas u trećem redu je sjedila Sandra i jedan od muzičara. I krenuli smo… Uzletio je vrlo mirno, prvih par minuta mi se stvarno činilo da će sve dobro proći. Objasnio nam je da gledamo 13 likova i da ćemo se kod svakog nagnuti prvo lijevo a onda desno da svi dobro vidimo… Ok, ali.. Nagnuti?! Nakon trećeg lika mi je već bilo podne. Samo naginjanje nije problem. Jedino onda avion propada… I to nije problem... Ali onda kad ga ispravi, krene stiskati prema gore. E to je problem! Iako sam jeo malo, gotovo ništa, uzeo sam kesu za povraćanje i…. Jednostavno nisam mogao stati! Napunio sam mu 2 kese u 40 minuta. Nisam imao što povraćati, ali tekućine u želucu uvijek ima. Zadnjih deset minuta nisam ni pratio što se dešava, samo sam čekao da me spusti dole i da izađem iz te proklete leteće kokoši! Bilo mi je žao što kvarim drugima zabavu, ali izdržali su junački i nitko nije odlučio da bljujemo horski… A dok sam ja punio kesu, pilot je šamarao avion i vikao: „And now! On your left side…! THE MONKEYYYY! Now on the right side! All riiight!!!!“ Mora da je to bila urnebesna scena: on arlauče i pokazuje, ja rigam ko mutav. :)

Tek kad smo se spustili i izašli iz aviona bilo mi je malo bolje. Bilo mi je krivo što sam drugima pokvario zabavu, a njima je bilo žao mene što mi je bilo zlo, ali sve u svemu nije ispalo tkao loše. Nekima je bilo više zabavno, nekima manje, ali nitko nije bio nezadovoljan, pa ni ja koji sam želudac ostavio u kesi iza Waldovog sica. :) Na zemlji smo skužili da je uglavnom u svakom avionu netko bljuvao, neki su poslije ležali na zemlji i držali se za glavu, a bili su tu i ljudi u bijelim kutama koji su davali prvu pomoć i masažu ako je nekome trebala. Sve u svemu, mogao sam proći i puno gore.

 

6.2. Chauchilla cemetery

Peruanci su me iznenadili kako se lako s njima nekad dogovoriti. Nakon leta aviončićem, htjeli smo posjetiti Chauchillu, ali smo prije morali kupiti autobusne karte za Arequipu jer smo tu noć putovali. Vozač koji nas je vozio nas je bez problema odvezao na autobusni kolodvor da kupimo karte i posjeo u drugi auto koji nas je vozio za Chauchillu. Kad se samo sjetim velikih upozorenja u vodičima za Peru: ako vas negdje voze ni u kom slučaju ne mijenjajte vozila! Ne dozvolite da vozač priča s nekim na telefon dok vas vozi jer možda dogovara nekakvu sačekušu. A mi smo presjedali iz auta u auto bez pitanja, vozač nam je izgledao sumnjivo, ali nije nas bilo briga što priča na telefon i vozi nas sa ceste u totalnu pustinju. Da nas tu samo ostavi, imali bismo velikih problema, a da ne pričam što bi se desilo da nas doveze do naoružanih drugara. Ili su nas paranoje pustile, ili smo jednostavno imali više sreće nego pameti. Bilo kako bilo, uskoro smo došli na odredište, a jedini naoružani ljudi su bili čuvari.

Civilizacija koja je gradila likove u Nasca pustinji je za sobom ostavila zanimljivo groblje (u pustinji, a gdje drugdje?). Pokojne su pokapali mumuficirane u fetalnom položaju, a uz njih stavljali predmete iz svakodnevnog života da im se nađu u zagrobnom životu. Zahvaljujući suhom zraku i pustinji, kosturi su izuzetno dobro očuvani. I ne samo to, na mnogima se još dan danas vidi koža, kosa, nokti… Interesantno je da su djecu pokapali bez glava. Glave su im rezali i koristili za razne rituale. Posebno zanimljive su bile mumije šamana. Oni su imali duge kose i njihove lubanje su posebno zanimljivo izgledale u pijesku sa kosom od preko jednog metra koja se vukla za njima.

Ispostavilo se da je lik koji nas je vozio na groblje vičan engleskom jeziku i vrlo elokventan. Ispričao nam je gomilu zanimljivih detalja o civilizaciji koja je tu živjela, o načinima ukopavanja, mumificiranjima, šamanima… Tako smo saznali zašto su neke lubanje bile izdužene. Naime, djeca predodređena da postanu šamani su imala nesreću da im glavu stišću godinama kako bi postala izdužena jer je to bio statusni simbol. Zbog toga su šamani imali vrlo kratak životni vijek jer im mozak nije mogao normalno rasti unutar lubanje.  Još jedna zanimljiva stvar je da su šamani radili otvorene operacije na ljudskoj glavi. Vidjeli smo tamo lubanje koje su imale rupe načinjene ljudskom rukom. Istraživanja su pokazala da su neki pacijenti uspijevali preživjeti takve kirurške zahvate.

Chauchillu su godinama obilazili pljačkaši grobova i odnijeli su sve vrijedne predmete i puno vrijedne tkanine. Kosture su za sobom ostavljali razbacane po pustinji. Na svu sreću, danas je situacija puno bolja. Peruanska vlada je zaštitila takva mjesta, a pokušaj iznošenja predmeta tog tipa iz Perua se smatra ozbiljnim kaznenim djelom.

 

7. Arequipa

Sa Nascom završava naš posjet peruanskoj obali. Peru se sastoji od 3 velike cjeline:
1. Obala (pustinja)
2. Ande (civilizacija Inka)
3. Amazona (džungla)

Iz Nasce smo se zaputili busem u Arequipu. Odlučili smo (pogotovo kad smo vidjeli ćuza-hostel u Nasci) jednu noć provesti spavajući u autobusu. Zato smo potražili najbolje karte za najbolji bus koji je bio na raspolaganju. Ovaj put nas nije vozio Ormeno, nego Cruz del Sur koji je slovio kao najbolji peruanski autobusni prijevoznik. Bus je trebao krenuti nešto iza 23 sata. Na autobusnu stanicu nas je dovezao taksi u vidu malog Daewoo Tica gdje smo nas četvoro stali, a naše torbe je vozač vezao špagom na krovu. Autobus je, naravno kasnio. Mi smo sjedili na klupi mrtvi umorni. Trebao nam je san, a bus nikako da dođe. Veselili smo se foteljama u Royal Class  busu kao mala djeca. Međutim, došao je Royal Class bus, a mi nismo bili u njemu! Imali smo nekakve druge karte: imperial ili tako nešto. E pa imperial, ili ne, došao nam je bus koji je bio vrlo običan i jednako tako neudoban. Najgori je bio trenutak spoznaje da ćemo se skoro 8 sati morati voziti u položaju mumija na Chauchilla groblju. Ali bili smo preumorni da bismo cijelu noć živčanili oko toga. Nekako smo zaspali. Bus je krivudao serpentinama. Arequipa je, naime,  grad na 2380 mnv. Meni je vrhunsko iskustvo bio odlazak na WC u tom busu u potpunom mraku dok je isti zavijao po serpentinama. A tek pogađanje wc školjke u polumraku držeći se grčevito jednom rukom za neku šipku u WC-u… Ipak, bio sam dovoljno precizan da ne zapišam sve okolo. :)

Arequipa, grad veličine Zagreba na visini planinarskog doma pod Triglavom! Kad je svanulo bili smo nadomak cilja. Oko 8 sati ujutro smo došli na autobusni kolodvor u Arequipi. Tu smo se prvo morali dobro istegnuti jer smo se fino ukočili u busu. Bili smo i dalje umorni, ali ipak smo makar malo odspavali. Poučeni iskustvom, prvo smo otišli na šalter Ormeno-a i kupili karte iz Arequipe za Puno za 6 dana unaprijed. Royal Class, prvi red na katu. Osjećali smo se kao da smo kupili karte za najbolja mjesta u kazalištu. :) Bio je samo jedan maaaali maaaali problem: rekli su nam da sutra počinju demonstracije i da će putevi koji vode iz Arequipe biti blokirani.  Točan termin je bio štrajk, ne demonstracije, ali uskoro ćemo svi saznati što je to i kako točno izgleda. U tom trenutku smo razmišljali ovako: štrajk ne bi trebao potrajati 6 dana, bar ne u tom obliku da busevi ne voze. I kupili smo karte da se vozimo kao kraljevi u finim foteljama i dremuckamo, a ne da se gužvamo kao tamo neki kmetovi. :)

Slijedeća stvar za Darka i mene je bila pronaći wc. Autobusni kolodvor mora imati wc! I imao ga je. Mogu reći da je to najveća kenjara od wc-a u cijelom Peruu za koju smo platili. „Ulaznica“ je bila pola sola, a na ulazu u buksi sjedi teta koja uzima novac i daje svakom po par listova wc papira koje pred nama namata na ruku sa role. A unutra…. Prljaviji i razvaljeniji wc nisam u životu vidio. Vrata od kabine se ne mogu zatvoriti nego zjape onako i samo što ne otpadnu sa štoka, wc kotlić sam stisnuo nogom jer mi se činilo da će mi se ruka ošugati u roku odmah ako to dirnem. Naravno da je kotlić bio napuknut i da je voda curila dole po nečemu što su valjda nekad bile pločice. Pišao sam u svakakvim kenjarama, na otvorenom i zatvorenom, ali ovo je definitivno najgora. Mislim da od ovog gore može biti jedino stajanje do koljena bos u septičkoj jami.

Kad smo izašli iz kolodvorske zgrade, uzeli smo taksi koji nas za već tradicionalnih par sola vozi u hostel. Ovaj hostel je definitivno najbolji u kojem smo bili! Naša soba je bila otraga u dvorištu u manjoj zgradici. Velika čista soba sa odličnim krevetima i wc-om kao iz bajke. Jedina mana je što nema četke za wc. U cijelom Peruu smo je vidjeli na samo jednom  mjestu u Cuscu. Waldo se posebno ljuti na nepostojanje četke, ali nema tu pomoći. Htjeli smo je čak kupiti u trgovini, ali nema je ni za kupiti. Međutim, sve je to manje bitno, prvo uskačemo u velike udobne krevete. Nije bilo vremena za spavanje, ali da se na tren ispružimo. Nakon kraće šetnje po gradu ja sam zaključio da ipak idem odspavati malo, a Sandra, Waldo i Darko su nastavili tumaranje po Arequipi.

Arequipa je grad nastao na 2380 mnv i danas ima milijun stanovnika, od toga 800000 na užem svom području. Nalazi se u podnožju El Misti vulkana. Većina građevina je sagrađena od vulkanskog kamena koji je svijetle boje kad se obradi i Arequipa je grad koji odiše svjetlom, a zrak na toj nadmorskoj visini je svjež, okrepljujući, jednostavno vraća volju za životom. Sunce je na toj visini bilo jako, bez sunčanih naočala i kape nije bilo pametno hodati okolo, a svjež zrak je skrivao koliko to sunce ustvari prži. Glavni trg se zove (kao i u većini drugih peruanskih gradova) Plaza de Armas. Nakon pustinje i siromašnih predjela koje smo dosad vidjeli, ovo nam se činilo još privlačnije nego inače. Sve naše paranoje i ograde što se tiče hrane su pale i bez straha smo jeli i pili stvari koje nam do prije par dana ne bi pale na pamet. Tu smo prvi put pojeli sladoled u Peruu. Waldo i Darko su probali ceviche: peruanski specijalitet od sirove ribe marinirane u limunovom soku sa puno začina, luka i slatkog krumpira. Meni se nije činila privlačnim ideja da jedem sirovu ribu, ali se njima dvojici toliko svidjelo da su jedan dan išli po još. :)

Na gradskom trgu je gomila restorančića i ispred njih gomila žena sa menijima koje će vas naganjati okolo sa ponudom dotičnog restorana i probat će vas nafukati da odete baš kod njih. Nama su išle na živce pa smo ih uredno odbijali. Možete ih ignorirati, možete se ljutiti, ali ne možete napraviti ništa da vas ne pokušaju vrbovati. Mislim da bi skakali oko vas čak da se namažete kravljim govnima od glave do pete. :)

Naš hostel je bio na 5 minuta hoda od Plaze de Armas, tako da nam je taksi trebao samo kad smo išli gledati neke udaljenije dijelove grada ili za putovanje do autobusnog kolodvora. Većinu gradskog prometa čine taksiji, i to 90% deawoo tico. Taksiji koji su razdrndani od vožnje, na nekima brzinometar stoji stalno na nuli, na nekima na 120 km/h, nekima pokazivač goriva ne radi… Taksimetar se nigdje u Peruu ne koristi, cijena se dogovara prije nego uđete u taksi. Cjenkanje je moguće, mada su taksiji toliko jeftini da vas voze preko cijelog grada za nekoliko sola (jedan sol je oko 1,7 kn).

Dok smo hodali po gradu jedan dan i glasno razgovarali, naletjeli smo na čovjeka iz Hrvatske. Rodom is Splita, oženio se i ostao u Arequipi i otvorio dvije birtije tamo: Split1 i Split2. A baš smo pričali da je mala vjerojatnost da tu sretnemo nekog iz Hrvatske.

Hodajući po gradu uočili smo ljude koji sjede na trgu na klupi sa pisaćom mašinom (e to nisam vidio godinama) i uvučenim papirom. Ako nekome zatreba nekakva molba, oni su tu da je napišu za male pare. Vrlo domišljato nema što.

Tržnica je bila doživljaj za sebe. Prljava, siva, smrdljiva tamo gdje je visjelo meso i posude bile pune krvi, odbojna tamo gdje su iz kutija virile kokošje noge i svinjske glave, ali i vrlo zanimljiva tamo gdje se prodavalo voće i povrće. Krumpir i kukuruz me se najviše dojmio. Toliko vrsta krumpira nisam u životu vidio. Danas u Peruu postoji preko 70 vrsta krumpira, a Inke su ih poznavale i više. Peruanci tvrde  da najbolji krumpir uspijeva na preko 4000 mnv.

 

8. Hrana u Peruu

Kad smo kretali na ovaj put, bio sam dosta zabrinut da li ćemo tamo naći neku normalnu hranu. Bio sam svjestan da idemo u južnu Ameriku, u tamo nekakav Peru. Tko zna što oni jedu. Mislio sam da ćemo jesti suhu hranu iz trgovine, da ćemo morati jesti u sterilnim rukavicama i da ćemo barem zaraditi trakavicu, ako ne nešto gore.

Ono što se desilo nas je zapanjilo. Kad smo prevazišli prvi strah od trovanja hranom, shvatili smo da Peruanci imaju fantastičnu, ukusnu, kvalitetnu i jako jeftinu hranu! Dobro, ako se vaša prehrana sastoji od ćevapa, pizze i zagrebačkog odreska, mogli biste imati stanovitih problema, ali ako želite jesti ukusno i dobro, Peru je zemlja za vas. Naravno, ovdje treba imaju u vidu nekoliko sitnica.

Kako odabrati restoran u kojem ćete jesti? Restorana ima kao kod nas birtija, na svakom ćošku nekoliko komada. Na turističkim mjestima kao to su glavni trgovi u Arequipi i Cuscu ispred restorana kruže njihovi „agenti“ koji nose menije i pokušavaju vas vrbovati da uđete baš kod njih. Mi smo ih uspješno izbjegavali, osi zadnji dan u Cuscu kad smo trebali nešto pojesti prije leta za Limu, a većina restorana još nije bila otvorila vrata za ručak. I to je ujedno bio i najlošiji obrok koji smo pojeli. Ja sam našao crviće u juhi i nisam nimalo bio sretan zbog toga. Iako nemamo preveliko iskustvo, ja bih rekao da restorane gdje vas ti agenti pokušavaju vrbovati treba izbjegavati. Možda griješim, ali mi smo našli puno bolji način za odabir restorana – gledajte gdje jedu domaći! Iako siromašni, Peruanci jako vole jesti u restoranima. Nisu to nikakva pomodna mjesta, ali imaju konobara, imaju menije, imaju stolove i imaju pristojnu hranu. Cijena menija u jednom restoranu gdje jedu domaći je oko 5 sola, dok najobičnija pizza u nekom pomodnom turističkom zdanju u Nasci može koštati preko 20 sola! Takvom jeftinom meniju ne fali baš ništa. Na prvi pogled nije obilan, ali mi nikad nismo izašli gladni iz restorana, ali ni prežderani. Bilo je taman. Hrana je bila raznovrsna i ukusna. Meni su se posebno svidjele juhe (osim one sa crvićima zadnji dan): ukusne, raznovrsne, živih boja, mirisa i okusa… Zašto u Hrvatskoj nema kuhara koji rade tako dobre i jeftine juhe, a ovdje ih ima u svakoj prčvari?! Nadalje, sva hrana odreda je bila jako ukusna. Kad kažem ukusna, ne mislim ljuta. Peruanci su vrlo kulturni. Hranu naprave da bude ukusna i dobra, a sa strane znaju staviti ljute začine u malim posudicama (što manja posudica, to je začin opakiji), pa si možete zapapriti život ako baš želite, ali nitko nije pokušao loše napravljenu hranu prikriti opakim ljutim umakom ili začinom.

Sokovi su posebna priča. Mi smo uglavnom pili sok od papaje, ali koji god sok da uzmete, naprave vam ga u tom trenutku od svježeg voća. Čisto voće u vašoj čaši. Sok od papaje je recimo bio tako gust da slamka nije htjela potonuti u čašu bez da ste je vi ugurali. Takav jedan sok ne možete dobiti iz tetrapaka!

Na nekim mjestima, kao npr na turi u Colca kanjonu smo imali nešto što sam ja zvao peruanski stol. Sličan je švedskom stolu, ali je pun ukusne peruanske hrane, finih juha, umaka, pohanih banana i raznih začina. To su mi bili omiljeni obroci. Jesti možete koliko god želite, nitko vam ne broji koliko puta ste si stavljali hranu, ako želite možete pojesti i 5 deserta. Idealno za žderonje. :) Mene su se najviše dojmile pohane banane. Nisam ih mogao prestati jesti. :)

Kad smo kod hrane, vrijedi spomenuti jedno mjesto u Cuscu koje je itekako vrijedno da se o njemu nešto napiše - Granja Heidi Restaurant. Specijalitet – doručak. Nije jeftin za peruanske prilike, ali je svejedno bagatela za naše pojmove. Mi smo probali Granja Heidi doručak – ritual hranjenja koji je išao otprilike ovako:
Nakon što odlučite kakva pića želite piti i želite li med ili pekmez, te kakve palačinke želite, konobarica vam prvo donese prvo piće - u mom slučaju čašu hladnog mlijeka, a ostalima kavu. Ne pamtim kad sam pio tako ukusno i svježe mlijeko. Uz to vam donesu svježe pečene kroasane da kratite vrijeme dok čekate slijedeću epizodu. Druga runda se sastoji od svježeg integralnog kruha i peciva i maslaca i meda, odnosno pekmeza, ovisno što ste odabrali. Uz to vam donesu drugo piće, u našem slučaju sok od papaje (podsjećam da voćne sokove poslužuju od upravo iscijeđenog voća). Kad se prebijete s tim i čini vam se da ste pojeli taman da kažete dosta, slijedi treća runda – palačinke. Na izboru imate desetak vrsta palačinki. Nama su se najviše svidjele palačinke sa bananama i čokoladom. Tako su dobre i zasitne da ste u ovoj točki siti čak i ako ste najveći žderonja u kvartu. Ali to nikako nije sve. Slijedi točka na i, šlag na tortu, šaka na oko – musle! I to ne bilo kakve musle, nego zdjela odličnih muslija sa svježe narezanim komadima voća a sve preliveno svježim jogurtom. Svi mliječni proizvodi koje smo probali tamo su bili nevjerojatno svježi i ukusni, od prvog trenutka se vidjelo da nisu zagađeni konzervansima, emulgatorima i ostalim sranjima. Nikad nisam jeo tako ukusnu hranu i bio sam osupnut, oduševljen, šokiran do te mjere da sam morao doći još jednom, samo da se obžderem ko đubre tamo, jer sam znao da ću Granja Heidi (ja sam je zvao Ganja Heidi) sanjati kad u Zagrebu budem za iste novce jeo šaku riže u restoranu. Ako ikada budete u Cuscu, Granja Heidi je destinacija koju morate posjetiti, ne zato što ima ikakve veze sa Peruom (vlasnica je navodno gospođa iz Austrije koja tu živi) nego zbog same činjenice da takvo nešto postoji na ovom svijetu! :)

Jedna bizarna crtica. Peruanci uzgajaju jednu vrstu zamorca kojeg zovu guiny pig (vjerojatno zbog činjenice da se glasa kao malo svinjče. Uživo smo ih vidjeli u Limi. Zanimljivo je da ih Peruanci jedu i poslužuju cijele na tanjuru. Kako se Darko izlanuo da bi to htio probati, nafukavali smo ga da to naruči sve dok jednom u Arequipi nije pokleknuo. Dobio je jadnog zamorca na tanjuru, a zamorac je izgledao kao da ga je pregazio parni valjak. :) Bilo ga je zabavno gledati dok ga komada, a malom noge razbacane na sve strane a u gubici još ima zubiće. Napravili smo lijepi photo session te akcije i prijetili mu da ćemo te fotografije poslati prijateljima životinja. :)

Kad pričamo o hrani, moram ovdje spomenuti i tržnicu u Cuscu. Na toj tržnici ne samo da možete kupiti hranu kojoj ne možete ni naslutiti ime, nego možete probati na licu mjesta tek kuhane juhe, cijela glavna jela, kolače, voćne i sladoledne kupove i sokove. Sokovi su nas oduševili. Dolazite kod reda štandova, a za štandovima sjede gospođe sa gomilom raznog voća i kad vas vide mašu vam novinama i zovu da sjednete baš kod njih. Kad odaberete jednu od prodavačica, onda joj kažete kakav sok da vam spremi: papaja, banana, ananas, narandža, mrkva, limun, aloa, jabuka, kruška… Možete si složiti bilo kakvu kombinaciju, možete se odlučiti za combinado koji je mješavina svega i svačega. Onda vam gospođa to sve izmiksa u blenderu i za 1 i pol sol je cijeli blender vaš! Dobijete staklenu čašu i slamku i uživate. Kad popijete, gospođa vam naspe još. :) Ovo naravno vrijedi kad nadvladate strah da ćete dobiti dizenteriju, trakavicu ili nešto treće. Naime, na tim štandovima nema tekuće vode. Blendere i čaše peru u kantama sa vodom. Nije baš neka higijena, ali skužili smo da tamo pije i jede lokalno stanovništvo, a naša iskustva su pokazala da je takva hrana sigurna i dobra, mada nekad tako ne izgleda.

Sve u svemu, jeli smo fantastično! Ukusna, raznovrsna i dobra hrana i vrlo jeftina! Nikad dosad ni na jednom putovanju (a bome ni kod kuće) tako dobro jeo!

 

8.1. Koka

Koka nije kokain! To je jedna od prvih stvari koje će vam Peruanci reći o koki. Koka se stoljećima koristi kao stimulans u južnoameričkim zemljama. Za Inke je koka bila sveta biljka i bila je vrlo cijenjena. Danas je koka legalna u Peruu, ali se ne smije iznositi iz zemlje u bilo kom obliku. A oblika ima više: lišće, čaj u filter vrećicama, koka keksi, koka karamele, koka bomboni, koka u prahu…

Lišće koke sadrži puno alkaloida, a jedan od njih je kokain i tu u koncentraciji od 0.2%. Konzumiranje lišća koke u bilo kom obliku vas neće napraviti ovisnikom, ali koka je jak stimulans, bar se tako priča. Priča se i da pomaže u smanjenju simptoma visinske bolesti.

Naš prvi dodir sa kokom je bio još u Limi – odmah smo na polici u trgovini uočili čaj od koke. Naravno da smo ga odmah kupili i isprobali. Okus koka čaja je malo opor, nije gorak, ali nije ni ukusan (bar meni nije bio). Ali se brzo naviknete i taj čaj osvježava. Osobno radije biram zeleni čaj, ali ni ovaj koka čaj nije uopće bio loš.

Zatim smo uočili razne bombončiće od koke pa smo i to isprobavali. Ma što se nekima činilo, nema ništa u tome što će vas omamiti, učiniti ovisnikom ili povećati vaše šanse da postanete narkoman. Lišće koke je potpuno bezopasno. Naravno, ako netko uveze vagon lišća koke, ili ima plantažu iste, lako je pretpostaviti da vjerojatno ima negdje tvornicu kokaina u blizini, ali ne dozvoliti cijelom svijetu da uživa u koka čaju je totalna budalaština! Ali što je, tu je.

Nama je posebno iskustvo bilo žvakanje lišća koke. Kako se koka žvače? Paaa, potrebno je neko lišće, najbolje od koke. :) Ali to nije sve! Potrebno vam je još nešto – pepeo (ash) koji se dobije u grudici. Komadić tog pepela se otkine i stavi u sredinu 5-6 listova koke koja odaberete. Zatim se to sve zamota i stavi između desni i obraza. I drži se tako… Uloga pepela je da otklanja toksine koje lišće koke sadrži. Nakon 15-tak minuta se sokovi počnu otpuštati. Može vam se dogoditi da vam malo utrne desna li nepce, to je potpuno normalno. Žvakanje lišća koke djeluje antidepresivno i blago euforično. Jednostavno imate želju nešto raditi, bilo što, ali ne sjediti mirno. Vrlo zanimljivo iskustvo, s tim da je utrnuće desni osjetio jedini Darko.

Vrećica lišća koke se može kupiti na mnogim mjestima u Peruu i košta samo jedan sol. U pravilu vam uz to neće dati grudicu pepela jer većina turista kupuje to lišće da si napravi čaj ili da hrani ljame i alpake. Oni koji znaju kako se žvače koka i znaju što im treba, pepeo (zovu ga i: jukta) moraju posebno zatražiti.

 

8.2. Psi u Peruu

Peruanski psi su posebna kategorija. U svakom gradu, počevši od gradića u pustinji, pa do najviših naseljenih mjesta u Andama, u svakom od njih ima gomila pasa. Čiji su – ničiji i svačiji. Ali za razliku od evropskih pasa lutalica koji se muče iz dana u dan i jedva preživljavaju što od nestašice hrane, što od pohoda šintera, ovi žive spokojan život. Izležavaju se po ulicama, nitko ih ne dira, a nisam primijetio ni da gladuju. Što jedu, ne znam, nisam to naš nigdje vidio. Ali nigdje nema ni psećih govana. To je zanimljivo. Pun grad pasa lutalica a nigdje psećih govana. Nijedan pas nije na nas zalajao, a kamoli nas pokušao ugristi. Ti psi su u svom svijetu i žive puno bolje nego većina evropskih pasa koji imaju gazde koje ih hrane i daju im krov nad glavom.

 

8.3. VW buba

U Evropi je danas rijetkost vidjeti VW bubu na cesti. Kad kažem buba, mislim na onu staru bubu. Ova nova je totalno bez veze i to ne računam, mada je i takvih jako malo. U Peruu ih ima stvarno dosta. Zadnja buba je proizvedena u Južnoj Americi (u Meksiku ili u Brazilu, ne znam više točno), par godina nakon što su se prestale proizvoditi u Evropi. Kako se radi o vrlo čvrstom i zahvalnom autu, održale su se i do današnjeg dana. Ja sam odrastao uz taj auto i meni je jako drag. Uživao sam ih gledati da voze i dan danas.

 

8.4. Demonstracije u Arequipi

Da se vratimo na priču o Arequipi. Mi smo trebalo tamo ostati 6 dana, od čega smo dva dana trebali ići u Colca kanjon, a dva dana na El Misti vulkan. Nakon toga smo trebali busom ići za Puno, pogledati jezero Titikaka, a onda vlakom za Cusco. To je bio plan. I čim smo stigli u Arequipu, kupili smo karte za Ormeno Royal Class za Puno, 6 dana unaprijed.

Dan nakon što smo stigli u Arequipu počeo je generalni štrajk profesora koji su negodovali zbog poskupljenja galona benzina sa 10 na 12 sola i zbog odluke Predsjednika koji je ozakonio da bilo tko može podučavati djecu, bez da ima završen fakultet za to. Štrajk profesora zvuči bezazleno, zar ne? Pa možda u Evropi. Ovdje se blokiraju ceste ogromnim kamenjem, zapali se koja guma na cesti tek toliko da bude zabavno i to tako traje danima…

Policija ne miče te barikade uopće, bar mi nismo primijetili da su ih micali. Ali niti ljudi iz auta ih se ne usude maknuti. Koliko sam shvatio, moglo bi se desiti da ih demonstranti iza ugla dođu kamenovati. Zbog tog se baš ne usude u toku dana ni pokušati mimoići te barikade. Nas su vozili iz Arequipe u planine u 3 ujutro kad se barikade mogu proći bez opasnosti da vam netko zašilji ciglu u šajbu. Prelazak barikada se svodi na mimoilaženje kamenja autom ili po cesti ili pored nje. Ako je baš nužno onda se makne jedan kamen da se prođe, ali na barikadama se ne zadržava predugo. Ne moram posebno naglašavati da su ovako mogli proći samo mali auti, dok je cijeli autobusni i teretni promet bio paraliziran. Nisu ni ti peruanski profesori mačji kašalj! :)

Slično je i kad demonstranti marširaju po ulicama. Svi ispred njih zatvaraju trgovine i restorane i otvaraju ih čim ovi zamaknu iza ugla. Da li je to iz solidarnosti ili iz straha da im netko ne polupa izlog, nije mi bilo jasno. Vjerojatno i jedno i drugo.

Što se samih demonstranata tiče, oni se bude ujutro, ne prerano, oko 10 ujutro počinju marširati gradskim ulicama noseći parole, zastave, transparente i velike batine (preko jednog metra duge) i nisu izgledali nimalo za zbijanje šala. U početku sam mislio da te batine nose jer planiraju nekoga natamburati, ali poslije smo skužili da se na taj način brane od potencijalnih napada policije. Policija je, s druge strane, bila obučena u SMB odijela, imali su štitove, puške za suzavce i automatsko oružje. Oni pogotovo nisu izgledali kao netko s kim se isplati zezati. Nisam ih htio ni slikati dame ne skuže i to ne protumače kao neprijateljsku gestu.

Jedno popodne smo imali čast sjediti na Plazi de Armas i gledati pun trg ljutitih demonstranata. Bilo je raznih frakcija, a razlikovali su se po bojama zastava. Meni je najbolja bila socijalistička mladež koja je nosila crne i crvene zastave sa likom Che Guevare na dugačkim štapovima. Vikali su parole, a meni je najbolja bila: „El pueblo unido, jamás será vencido!“. Dugačke batine i još duže zastave, bili su impozantna skupina. Prava revolucionarna ljevica. :)

Mi smo sjedili tamo s njima na trgu i slušali parole, govorancije sa bine na katu, urlanje gomile, mahanje zastavama… A trg je, osim demonstranata, bio pun prodavača grickalica, sokova,sladoleda. I s jedne strane su tu bili ljutiti demonstranti koji su vikali parole za kraj svijeta i mlatili batinama, a s druge strane su prodavači vikali: „Helado! Helado! Helado! …“ I prodaja je odlično išla! Demonstranti su očigledno smatrali da bi mogli pojesti i sladoled dok se ruše predsjednik i vlada. Kad smo malo bolje pogledali, vidjeli smo sa strane policiju u punoj ratnoj spremi. Izgledali su kao da će svaki čas krenuti šamarati demonstrante i da će biti krvi do koljena, ali to ih nije smetalo da i oni promatraju sa strane jedući sladoled! Demonstranti su urlali i jeli sladolede, policija je promatrala i jela sladolede. Zatim su demonstranti zapalili lutku predsjednika. Policajci su i dalje umjesto pendreka u rukama držali sladolede. Na kraju su se svi mirno razišli i otišli odmarati za sutrašnje vikanje parola na trgu. Nitko nije nikoga prebio, nije bilo nikakvih nereda, grupe demonstranata su marširale svaka u svom smjeru, a mi smo ih u čudu gledali.

Za to vrijeme je cijeli jug Perua bio prometno izoliran, autobusi nisu vozili, privreda je patila jer nije bilo transporta robe, a nešto malo transporta i manjih autobusa su se iz Arequipe izvlačili starom offroad cestom za El Misti vulkan. E to je bila cesta! Sljemenski makadamski putevi su autoput prema ovome! Da nisam vidio svojim očima, ne bih vjerovao! Ovaj put meni izgleda za jedan dobar terenac i iskusnog vozača koji zna što radi. A kad sam vidio teretne kamione i autobuse na toj cesti… zastao mi je dah! Cesta se krivudavo diže iz Arequipe na 4000 mnv. Iako je dvosmjerna, na dijelovima je uska da jedva prođe jedan auto. Na dijelovima je traktorski izbrazdana. Nisam mogao vjerovati da tu može proći autobus. Ali može. Izgleda stravično i činilo mi se da će svaki čas sletjeti u provaliju, ali nijedan nije sletio pred mojim očima. Da provezeš autobus po tom putu moraš biti vozač čeličnih muda!

Ali bilo kako bilo, zbog demonstracija je cijeli grad bio u blokadi, a cesta za Puno nije imala alternativu. Dan prije nego što smo trebali sjesti u naš Royal Class bus za Puno smo Waldo i ja otišli na autobusni kolodvor provjeriti kakvo je stanje. Nije bilo dobro. Blokada je i dalje trajala i autobus sigurno neće voziti. Waldo je vodio razgovor. Govorne sposobnosti gospođe na šalteru bih opisao kao „engleski u tragovima“

- Waldo: bus for Puno tommorow?
- Poliglota: No.
- Waldo: Money back?
- Poliglota: No.
- Waldo: NO?!
- Poliglota: Nooo, revolucion!

Na to se Waldo lijepo naljutio, ali ništa nije pomagalo. Mogli smo se uhvatiti za uši i skakati, ali ni busa ni povrata nova nismo vidjeli. Ovakve štrajkove u Peruu svrstavaju u višu silu, a u tim slučajevima ne refundiraju novac, bez obzira što su to bile najskuplje karte i kupljene 6 dana unaprijed. Žena nas je vozala još neko vrijeme, dolazili smo još jednom tamo, ali ništa nismo bili ni pametniji, ni bogatiji. Naših 140 sola je otišlo u vjetar. Autobusi nisu vozili i nije bilo šanse da stignemo u Puno i vidimo Titikaku. Jedina opcija je bila avion, ali aerodrom u Punu je također blokiran i avioni nisu letjeli za Puno. Nije bilo druge nego preskočiti Puno u cijelosti, a samim tim i Titikaka jezero, te letjeti direktno za Cusco. Bilo nam je žao zbog toga, ali u Cusco smo morali stići jer nas je čekao Inka Trail, najvažniji događaj ovog putovanja i bilo bi strano šteta da to propustimo. Tako smo i napravili – kupili smo avionske karte za Cusco preko LAN Peru aviokompanije i produžili naš boravak u Arequipi još dva dana.

Izgubili smo priliku da vidimo Titikaka jezero, ali smo imali čast osjetiti demonstracije i štrajk u Peruu, a nije ni to za odbaciti. Osim toga, Titikaka se može vidjeti i iz Bolivije, a ovakve demonstracije možda više nikad ne vidimo.

 

8.5. Arequipa - Monasterio D Santa Catalina

Nekad davno je tu živjelo cijelo čudo redovnica. Jednom kad uđu unutar zidina tog samostana, nikad više nisu izlazile van niti su imale kontakta sa vanjskim svijetom. Mogle su vidjeti samo vrh Misti vulkana i čuti život s vanjske strane samostana.

Danas je taj samostan pretvoren u muzej, a redovnica je vrlo malo i one živ u svom odvojenom dijelu gdje nitko drugi nema pristupa.

 

9. Colca canyon

Posjet Colca kanjonu smo organizirali preko Carlos Zarate agencije, preko koje smo rezervirali i penjanje na El Misti. Zarate je imao ured 5 u Arequipi na 5 minuta od našeg hostela. Kad smo stigli u Arequipu, odmah smo otišli tamo da potvrdimo oba događaja, a morali smo i platiti. Plaćanje smo uspjeli napraviti Visom, ali smo morali doći još jednom jer je prvi put tamo sjedila žena koja je znala nula engleskog i nije imala ovlasti da provuče Visa karticu. Usput smo saznali da će po nas doći u 3 ujutro, umjesto u 7 zbog demonstracija.

U navedeno vrijeme su došli po nas, Feliks i Rose. Feliks je stariji gospon vrlo smiren i ugodan za društvo usprkos komunikacijskom problemu – Feliks ne zna engleski, a mi ne znamo španjolski. Rose je naš vodič, žena tame puti čije godine nikako nisam uspijevao procijeniti. Mogla je imati 25 a mogla je imati i 40 godina. Imali smo sreću s njom jer nam je ustvari pokazivala zemlju u kojoj je odrasla i živjela njena baka. Pokazala nam je na jedan prirodan način kako ljudi tamo žive, odgovarala na naša pitanja, uživala što želimo što više hodati a što manje se voziti okolo… U biti nije nam tamo bila kao vodič, nego više kao prijateljica. Rose nas je naučila da žvačemo koku, da zaželimo želju pomoću listova koke kao što su to nekad davno radile Inke i puno drugih stvari.

Cocla kanjon je jedan od najdubljih kanjona na svijetu. Njegova najveća dubina iznosi 3501 m. Put kroz kanjon je uglavnom makadamski, ali nije strm niti previše zavojit. U Colci dan danas ljudi žive vrlo slično kao što se nekada živjelo. Bave se poljoprivredom, uzgajaju ljame i alpake, prodaju poljoprivredne proizvode, meso i vunu. Turizam je prisutan, ali još uvijek nije došao do kritične točke kad se način života ljudi mijenja zbog toga.

Ljudi su ugodni, ali žive svoj život tradicionalno i ne vole previše da im se turisti motaju oko glave. Ne vole fotografiranje recimo. Ja sam sa nekih desetak metara fotografirao jednu gospođu koja je vodila magarce, pa mi je došla i zatražila novce. Par novčića, nitko ne traži puno, ali treba poštivati njihovu želju da ih se ne slika previše.

Na puti iz Arequipe prema Colci smo morali proći starom cestom za El Misti o kojoj je već bilo riječi. Feliks nas je tu provezao vrlo elegantno. Nakon što smo ispali na asfalt na oko 4000 mnv i vozili se po visoravni na skoro 4500 mnv, došli smo na najvišu točku – prijevoj na 4910 mnv. Dok smo se uspinjali, Rose nam je dala lišće koke i naučila nas kako se žvače. „Koka je dobra protiv visinske bolesti“, tvrdila je. Na prijevoju smo izašli da malo osjetimo kako je to biti na toj visini. Waldo se umalo nije porigao, Sandra je potrčala pa je ostala bez daha, a ja sam hodao vrlo polako i disao još lakše. Iako mi nije bilo loše, osjetio sam da je to samo privid i da bi se to moglo promijeniti svaki čas ako se počnem glupirati i trčkarati okolo. Nismo bili aklimatizirani na te visine, ovo nam je bio prvi dodir sa visinom (Arequipa je na 2380 mnv, ali to nije visina na kojoj se pojavljuje visinska bolest niti se na nju treba aklimatizirati. Sad sam stajao na visini višoj od Mon Blanca i gledao svijet oko sebe. U daljini sam vidio El Misti vulkan, naš slijedeći cilj, ali nisam htio o tome u tom trenutku razmišljati.

Kad smo za dva dana došli na taj isti prijevoj, mogao sam napraviti 5 sklekova da me ne stišće u glavi. Naučio sam već do tad malo o visinama i aklimatizaciji.

 

9.1. Colca canyon – Chivay

Chivay je gradić u Colca kanjonu i nalazi se na 3600 mnv. Tu smo spavali jednu noć, a ta noć nam je bila zanimljiva. Nismo bili navikli na te visine i svaki put kad bih zaspao i počeo dublje disati, prenuo bih se iz sna jer tijelo nema dovoljno kisika i treba kraće udahe. Ne znam ni sam kako sam na kraju uspio zaspati, ali nisam se baš naspavao.

U Chivay nas je Rose vodila za ručak Tu smo imali onaj peruanski stol koji o kojem sam već govorio. Prebili smo se u hrani, iako smo pazili jer nije dobro previše jesti na visinama dok se tijelo ne aklimatizira. Ali pohane banane su bile predobre da bi se tek tako pustile. :)

Rose nas je odvela do starog napuštenog gradića koji se zvao Uyo Uyo. Par napuštenih kuća i odličan pogled na Chivay i Colca dolinu. Tu nas je Rose odvela u jednu napuštenu štalu i pokazala nam kako su Inke raditi žrtvu bogovima. Ne, nismo žrtvovali ljame, ni ljude. :) Žrtvovali smo lišće koke. Taj mali ritual me se dojmio, napravili smo ga kako treba, ne samo da se pokaže kako se to radilo. Stvarno smo ga napravili. Na tom mjestu, dok je svaki od nas tri puta puhnuo u 3 lista koke i zamišljao svaki svoju želju, na tren se osjetio duh starih Inka, koji su to radili na ovom mjestu gledajući ove iste planine stotinama godina prije nas.

 

9.2. Colca canyon – Cruz del Condor

 

Na 3800 mnv u Colca kanjonu je vidikovac gdje se jako dobro vide andski kondori koji tu kruže čim izađe sunce. Legenda kaže da kondor ne može poletjeti ako nema sunca. Mi smo malo mozgali o tome i gledali te velike ptice kako lete i zaključili da kondori koriste uzlazne vjetrove iz kanjona koji su prisutni kad ga sunce obasja. I imali smo dojam da ti kondori lagano kruže gore blizu naših glava kao pravi bahati hvalisavci i kao da žele reći: „Pogledajte me kako sam lijep i mogu dugo kružiti.“ :)

Nakon uživanja u kondorovom letu, Rose nas je odvela u šetnju i pokazivala nam biljke, pričala o planinskim vrhovima koji nas okružuju… Za Inke su planine bile bogovi i nije se smio bilo tko i bilo kad penjati na njih. Na tim vrhovima su žrtvovali hranu, lišće, koke, crne ljame, pa i ljude za vrijeme velikih zemljotresa, nevremena i suša.

 

9.3. Colca canyon – Aquas Calientes

Nakon što smo prespavali u Chivay-u, Rose nas je povela do termalnih izvora Aquas Calientes. Prošetali smo se dvadesetak minuta do tamo. Same toplice su bez veze, nešto slično našim toplicama, samo manje i siromašnije. I užasno smrdi po sumporu! Mogli smo se tu ostati okupati sat vremena ili ići šetati okolo. Mi smo rado odabrali šetnju uz Colca rijeku. Rose nas je povela uz kanal za navodnjavanje kojeg su sagradile Inke, a održavan je i dan danas se koristi na navodnjavanje terasastih obradivih površina. Kako se radi o brdovitom terenu, terasa ima puno i na svakoj se sije drugačija kultura. Na ovom području se neke kulture žanju i do 3 puta u toku jedne godine zahvaljujući upravo tim terasama i činjenici da nije ista temperatura zemlje na svim razinama terasa. Terase su ograđene kamenjem. Te ograde imaju ulogu termoregulacije: po danu se kamenje grije a istodobno drži temperaturu zemlje na određenoj razini da ne bude previsoka. Po noći, kad je hladno, kamenje isijava toplinu i grije zemlju te tako sprečava da hladnoća uništi poljoprivredne kulture. Krumpir, kukuruz i kinua su samo neke od kultura koje ovdje uspijevaju. Kinua je žitarica sitnog zrna koja sadrži dosta proteina, a od nje se radi odlična juha. U Colci smo stvarno probali peruansku kuhinju, hranu koju i danas pripremaju kako se oduvijek tamo pripremala.

Colca nije toliko siromašna kao obala Perua. Ljudi nisu bogati, nemaju puno, ali imaju dovoljno da žive i nisam primijetio da su nesretni zbog svega toga. U toplice idu lokalni stanovnici, ali i ljudi iz Lime i drugih dijelova Perua. Nama je Rose ponudila da se okupamo, ali nitko nije izrazio želju, pa smo se dogovorili za sat-dva hodanja uz Colca rijeku. Rose je bila odličan vodič.

Prešli smo most i krenuli hodati s druge strane rijeke uz kanal za navodnjavanje kojeg su originalno napravile Inke. Trebalo je paziti da se ne upadne u kanal i da se ne nabodemo na kaktuse koji su stvarno bili nezgodni, ali je pogled dole na Colca nizinu bio predivan! Dok smo mi hodali, Feliks je ostao u čekati u toplicama. Nakon sat vremena hoda počeli smo razmišljati o povratku. Planirali smo preći rijeku pa se vratiti s druge strane. Hodali smo i pogledom tražili zgodno mjesto da pregazimo rijeku, ali nikako…  Skakutali smo po kamenju, probavali ovdje ili ondje, ali gdje god bi krenuli, trebali bismo plivati. :) Colca je bila tako lijepa da nam to nije teško palo. Skakutali smo po rijeci na 3600 mnv, osjetili smo tu visinu u disanju, ali danas već manje nego prije dva dana. I gledali smo svu tu ljepotu oko nas! Colcu treba doživjeti na pravi način, bez auta, bez gomile ljudi, samo vas nekoliko i priroda oko vas…

Napokon smo našli dio gdje bi se moglo preći. Darko i Rose su prešli, Waldo i ja nekako, a Sandri se s pravom učinilo da je maaaalo prevelik razmak između kamena na kojem je stajala i onog na koji je trebala skočiti. Pa joj je trebalo vremena da se ohrabri da poleti. :) Rose ju je htjela praktično prenijeti preko, ali nije bilo potrebe, može Sandra da leti kad je potrebno. :) Samo je doskok malo muči pa je bilo mokrih nogu poslije. Ja sam stajao s druge strane da je pridržim ako klizne, al smo na kraju oboje umočili po jednu nogu u Colcu. Voda je bila hladna, ali ništa nas to nije smetalo.  Taman smo se razbudili. :) Sam povratak prema toplicama je prošao u dobrom raspoloženju i posljednjim pogledima prema Colci. Bilo bi lijepo tu ostati još koji dan pa napraviti nekoliko dužih hodanja, ali mi smo morali dalje.

Feliksu baš i nije bilo drago što kasnimo jer su demonstracije bile u jeku i trebali što prije krenuti. Rose nas je odvela da nešto pojedemo, a Feliks je auto parkirao van Chivay-a, da ne bismo ostali zarobljeni tamo. Mi smo pješice lako mogli izaći iz gradića, ali sa autom bi to možda bio problem.

Rose nam je pokazala Colcu na jedna poseban način, dala nam je da je doživimo kako je ona vidi, kako je vide ljudi koji tamo žive. Toliko nas se sve to dojmilo, da su i Rose i Feliks dobili licitarska srca u znak zahvalnosti. Rose je bila puno više od vodiča, ona nam je bila prijatelj u stranom svijetu.

 

10. El Misti vulkan (5865 mnv)

Dok meni to nije bilo ni u petama, Darko je našao da se Arequipa nalazi uz El Misti vulkan i da je super ideja popeti se na njega. Kako smo pri planiranju shvatili da imamo dovoljno vremena za sve to, El Misti je prihvaćen jednoglasno.

Nekad se na El Misti kretalo iz same Arequipe. Bilo je potrebno hodati jedan dan da se dođe do podnožja, i onda još dva dana da se popne i vrati. Međutim, to se danas više ne radi, ne zbog duljine puta, nego zbog činjenice da postoji velika vjerojatnost da vas opljačkaju na putu prema Mistiju. Zbog čestih pljački više nitko ne ide tim putem.

Ako danas želite ići na El Misti, najbolje je platiti nekoj agenciji da vas odvede. Ovo nikako ne znači da će vas ići čopor, nikako ne znači da ćete imati komfor. Ovo samo znači da ćete imati vodiča i moći iznajmiti šator koji sami nosite. Vodič je tu da ne zalutate i da vam organizira prijevoz iz Arequipe do podnožja Misti vulkana.

Agencija ima puno, ali nisu sve jednako dobre niti su cijene svugdje iste. Općenito treba gledati ne najjeftinije agencije, već one koje imaju dobru reputaciju. Dvadeset dolara niža cijena vam ne znači puno ako vas čovjek iz takve agencije ostavi bez prijevoza za nazad ili nešto slično. Darko je našao Carlosa Zarate na internetu i s njim dogovorio sve detalje. Radi se o agenciji sa dugogodišnjom tradicijom koja slovi kao jedna od boljih za takve vrste hodanja.

Kad je došao taj dan, po nas su došli u hostel u 3 ujutro. Inače bi se kretalo nešto kasnije, ali vani su bile demonstracije i trebalo je izaći iz grada prije nego se demonstranti probude i ne dozvole prijelaz preko kamenja na cesti. Odmah smo znali da će ovo biti drugačija dva dana nego sa Rose. Po nas je došao opaki Toyota terenac, a ne pitomi Huyndai auto. Naše torbe su stavili na krov. Pitao sam čovjeka da to neće spasti sa krova jer sam se sjetio da mi je pasoš ostao gore. „No problem, no worry“, kaže on, a ja sumnjičavo gledam kako drugi lik veže špagom naše torbe i prisjećam se po kakvom terenu moramo voziti da dođemo do podnožja Misti vulkana. Ali dobro, valjda neće otpasti, kažem sam sebi i krećemo. Vozač je bio sitan momak nešto mlađi od nas, veseo i jednostavan. Pored njega je sjedio neki krupniji čova naših godina. Nijedan nije baš znao engleski, pa su oni trtljali svoje, a mi svoje. Po putu smo si zamotali koku i žvakali. Visinske pripreme u Peruu. :) Vozili smo se nekoliko sati . Kako je svanjivalo, gledali smo kroz prozor tu mrcinu od vulkana i pitali se ko će se tu popeti. Već je bilo dobrano svanulo kad smo zastali pored neke brane. Tu je bila rampa i tražio se čovjek tamo da nam je otključa i pusti nas. Usput je vozač mijenjao kotač jer je po putu pokupio oveći čavao u prednjoj lijevoj gumi. Ja sam se pitao što ako mu pukne još jedna, a onda sam skužio da ima dvije rezervne gume – jednu otraga na autu, a jednu s donje strane između zadnjeg para kotača. Momci su opremljeni, nema što. Trebalo mu je deset minuta da to zamijeni i mogli smo krenuti. Od tog mjesta nas je vozio još nekih dvadesetak minuta, uglavnom mimo puteva. Tu i tamo je morao paliti 4x4 jer je inače nemoguće proći kroz pijesak. Zanimljivo je kad osjetiš da ta mrcina od terenca sa nama svima i sa našim stvarima pleše po pijesku. Kad smo napokon došli na mjesto iskrcaja, bilo je 8 sati ujutro, a Polar je pokazivao 4049 mnv. Danas smo se trebali popeti do „base campa“ na skoro 4800 mnv. Tu spavamo, a drugi dan ustajemo rano i već oko 3 ujutro krećemo na vrh. Dobili smo šatore i karimate da ih nosimo, kao i zdjelicu i pribor za jelo. Upakirali smo to u ionako nabrekle ruksake i krenuli. Kako na Mistiju nema ničega osim pijeska, morali smo se pripremiti i ponijeti dovoljno vode i hrane. Sama hrana  nije bila teška, ali 5 kila vode se itekako osjeti na leđima.

Vozač nije išao s nama, on se isti dan vraćao natrag u Arequipu. Sa nama je išao samo krupni čova za kojeg smo tek kasnije shvatili da je Carlos najmlađi (agenciju je osnovao Carlos djed, Carlos otac i sin su nastavili djedov posao). Krenuli smo polako. Carlos i Sandra su bili naprijed, mi smo lagano puzili iza. Svi smo hodali jako polako. Na preko 4000 mnv se tijelo počne čudno ponašati – zrak je tako rijedak da jednostavno nema dovoljno kisika. Aklimatizacija je nužna, a mi smo je napravili kako smo znali i umjeli s obzirom na vrijeme koje smo imali, ali nismo to napravili kako bi trebalo. To smo znali. Ali smo svejedno krenuli nadajući se najboljem i vrlo oprezno. Bez naglih pokreta, brzina nam je bila maaalo brža od poljskog puža u podne kad je najveće sunce.

Vrijeme je bilo sunčano, pržilo je, ali više zbog visine na kojoj smo se nalazili nego zbog same temperature. Jer, ugodno nam je bilo u dugim rukavima, svaki dašak vjetra koji bi se pojavio je govorio na kojoj se visini nalazimo. Nakon dva sata hodanja, sjeli smo pod neki kamen. Carlos je imao slušalice u ušima i manire robocapa. Točno se vidjelo da mu je ovo užasno dosadno i da odrađuje. Engleski jezik nije znao, pa je ionako šutljivi Carlos, postao nijem ko kamen. Ja sam gledao vreću sa šatorom koju mi je dao da nosim i primijetio sam da šator koji mi je dao nema konstrukciju unutra. To mi je bilo jako čudno, ali sam mislio da možda tako mora biti… Ipak, nije mi vrag dao mira, pa sam priupitao:  „Sooo, Carlos, this tent supposed to be like that or something is missiing?“

Carlos je počeo pipkati po vreći sa šatorom i samo je rekao značajno „Hm…“ Odmah sam znao koliko je sati. :) Dali su nam faličan šator. I dok sam se ja pitao možemo li se svi strpati nekako u jedan šator, Carlos je rekao da će požuriti gore do druge grupe da nam ostave jedan šator prije nego se spuste, a mi smo lagano krenuli njegovim tragovima. Što smo se penjali više, bilo je sve teže. Nema zraka, džaba smo disali. Hodali smo sporo kao po mjesecu, sunce je pržilo, a pogled je bio beznadežan – ogromno brdo pijeska kojemu se nije vidio kraj. I bez obzira što hodate satima, i dalje sve izgleda isto i čini se kao da se niste nimalo pomjerili s mjesta.

Ali nekako smo se vukli uz taj vulkan i 3ipol sata od kad smo krenuli od auta, stigli smo u „base camp“ „Mon Blanc“ (vjerojatno jer se nalazi na visini najvišeg vrha Evrope). Kamp se sastojao od dva zaklona načinjena od okolnog kamenja da nas vjetar ne otpuše kad stavimo šatore. Ni traga od bilo kakvog drugog traga civilizacije. Jedna šator nam je ostavila prošla grupa, ostale su sklopili i otišli. Mi smo sjedili gore i gledali ih kako se spuštaju sa Mistija razmišljajući da nas to čeka sutra. Ono krme od ruksaka mi je nažuljalo ramena, svi smo bili umorni a napravili smo bijednih 600 mnv uspona. Darkov GPS je pokazivao da smo na 4780 mnv (Polar je malo fulao visinu, ali to je bio najmanji problem). Kad smo krenuli slagati drugi šator i shvatili da je svaki kamen koji dižemo težak pola tone, da dišemo ko tuberani u terminalnoj fazi i da nas u glavi stišće kad se naglo dignemo, postalo nam je potpuno jasno kakav će dan sutra biti – agonija. Na kraju smo nekako posložili i učvrstili šatore. Ja sam se osjećao čudno – bio sam siguran da sam dobio temperaturu, smo mi nije bilo jasno da li je to zbog jakog sunca ili sam se stvarno prehladio. U svakom slučaju nije mi bilo dobro. Legao sam u vreću u šatoru i čas se tresao, čas mi je bilo vruće. Na svu sreću sam ponio lijekove, pa sam si makar malo mogao pomoći. Waldo, Darko i Sandra su bili vani, ćaskali, Carlos je radio nekakvu juhu (trebao je i više od toga, ali je vodič koji je vodio dole prošlu grupu, zabunom uzeo njegovu vrećicu sa hranom), a ja sam ležao. Pojeo sam dva tanjura juhe. Obična Knorr splačina, ali sjela mi je ko šaka na oko! :) Nakon toga još i koka čaj sa puuuuno lišća koke. Malo mi je bilo bolje, ali sam ostao ležati. Oko 6 sati su svi polijegali. U jednom šatoru su bili Waldo i Darko, u drugom Sandra i ja. Sa svakom minutom koja je protjecala nakon zalaska sunca postajalo je sve hladnije… Noć je bila duga, ali uz ustajanje u pola 3 ujutro, to i nije previše dugo. U toku noći je temperatura u šatoru pala ispod nule.

Kad nas smo se probudili oko pola 3, vidjeli smo da je cijeli šator iznutra sleđen. Nikad dosad nisam imao taj osjećaj, kao da izlazim iz zamrzivača. Na svu sreću pa smo imali dobre vreće za spavanje, inače bi  sad tražili rezervne bubrege (i ko zna što još). Carlos nam je napravio čaj (od koke sa puno lišća, naravno), pojeli smo nešto na brzinu i spremili se. Grlo me je boljelo, ali bilo je podnošljivo. Kad sam izašao iz šatora, s nogu su me oborile dvije stvari: opaka hladnoća oko mene i nebo osuto zvijezdama iznad mene. Nikad u životu nisam vidio toliko zvijezda na nebu i da mi nije bilo tako prokleto hladno, sjeo bih vani i malo gledao to nebo, samo ga malo gledao…

Darko nije išao s nama. Sinoć mu je bilo loše (vjerojatno od visine) i povraćao je po noći. Nas troje odlučujemo da idemo. Palimo lampe i krećemo. Polako, jako polako… A mislio sam da smo dan prije hodali lagano… Za prste na rukama mi je toliko hladno da ih moram rukavice napola skinuti da grijem prste. Zavidim drugima jer mi se čini da svi imaju toplije rukavice od mene. kasnije sam čuo da je svima odreda bilo užasno hladno za prste i da nijedne rukavice nisu mogle zadržati tu hladnoću.

Oko pola sata nakon što smo krenuli Sandra kaže da joj nije dobro. Uhvatila ju je mučnina. I pita ona Carlosa što da radi, da li da ide dalje ili da se vrati. Carlos je gleda zamišljeno i veli: „Sometimes is possible better up, sometimes is possible better down“. Od tog trena je dobio nadimak Carlos „is possible“ Zarate. :) Sandra se odlučuje vratiti. Mrkli je mrak i put po onom pijesku gdje sve izgleda jednako nije najbolje vidljiv. Još uvijek se može sama vratiti do kampa. A Carlos, Waldo i ja nastavljamo dalje… Hladno mi je a ne smijem (bolje je reći da ne mogu) hodati brže da krv procirkulira da se ugrijem. Trpimo hladnoću… Tu, na vulkanu, usred ničega sam shvatio što znači čekati nešto „kao ozebao sunce“. :)

I došlo je sunce… Zvijezde su se polako gasile, na istoku se nebo svijetlilo…  Nemoguće je riječima dočarati onaj trenutak kad prve zrake sunčeve svjetlosti probiju na horizontu. Kad smo napokon vidjeli po čemu hodamo, kud idemo, što je oko nas… Waldu se, naravno, voda u boci za pojasom skroz zaledila. Pili smo ono što smo imali u ruksaku i čekali da sunce napokon malo ugrije ovaj prokleti vulkan. I puzili smo dalje gore, puzili… I čekali da nas ugrije… Puzili… I čekali… Sat i pol smo tako čekali dok nismo osjetili toplinu na koži. Međutim, sad smo bili već dosta iznad 5000 mnv i vjetar je puhao da je sve odzvanjalo u glavi. Nije bio jak da nas je nosio, ali je bio i više nego dovoljno jak da mi ne bude dobro u glavi od njega… Ili sam ja bar tako mislio…

Par puta smo stali da popijemo vode. Carlos „is possible“ Zarate je, naravno stajao pored nas ko kip sa kamenim izrazom lica. Nije nas požurivao, ali se jasno vidjelo da mu je dosadno. Mi smo puzali dalje, a ja sam skužio da me sve češće stišće u glavi. Da se razumijemo, mene nikad, nikad, pa čak ni tad ne boli glava! Ovo mi se nimalo nije sviđalo… Ali išli smo… 5300 mnv, 5350 mnv , 5400 mnv, 5450 mnv… Stiskalo me je sve jače i jače… Na 5500 mnv sam stao i shvatio da me glava ne boli bez veze. Visinska bolest uzima danak… Mogao sam birati: ovim sporim tempom još dva sata do vrha ili pozdraviti El Misti i krenuti dole. Riskirati edem mozga i trajne ozljede samo da mogu reći: bio sam na vrhu? Privlačila me je ideja da vidim taj krater, zamišljao sam pogled odozgo, sa te meni nestvarne visine… Ovdje je pogled bio fantastičan, a kako je tek gore… Iza nas je pet sati i dvadeset minuta čiste agonije. Tijelo nema zraka, smrzli smo se, bilo nam je vruće, vjetar nas je razvalio, uspon po vulkanu psihički ubio… Pet sati i dvadeset minuta gledamo u mrak ili u pijesak… Pogled gore je uvijek isti, ma koliko mi hodali…. Kao da stojimo u mjestu i gledamo beskrajan stožac… Ne vidimo mu kraja…

A samo 300 mnv nas dijeli od vrha… Od šlaga na vulkanskoj torti… A opet… Isplati li se ostati biljka zbog tog šlaga? Da li je toga vrijedno?

Nije vrijedno. Kažem Waldu i Carlosu da imam glavobolju i da to ne sluti na dobro. Sjeo sam gore 5 minuta, ali ne samo da nije prestajala, čak sam imao osjećaj da se povećava.  Odlučujem se vratiti. Waldo odlučuje za mnom. Njega još ništa nije boljelo, ali je bio užasno umoran. Obojica smo bili. Stvarno smo se vukli tako sporo da je to bilo psihički neizdrživo. Odlučili smo se vratiti. 5500 mnv, to je bio naš limit tog dana. Carlos nas vodi natrag.

Pitao sam se koliko će nam trebati do kampa, s obzirom da nam je 5 sati i dvadeset minuta trebalo do gore. Spustili smo se za 34 minute! 34! To govori o terenu, o visini, o agoniji… Uspon na El Misti je čista agonija. Meni je ostao u lijepom sjećanju, samo ta riječ ga može opisati – agonija.

U kampu nas čekaju Sandra i Darko i bilo im je žao kad su čuli da nismo došli do vrha, ali svi smo probali nešto novo, osjetili smo visine kakvih se ne može naći u Evropi. Spavali smo na El Mistiju, probali smo koliko smo mogli.

Pakiramo šatore, i krećemo prema mjestu gdje nas treba čekati auto. Spuštamo se brzo, pijesak ispod nas pršti, ulazi nam u gojze, u nos, u ruksake… Kad smo stigli do mjesta okupljanja, Carlos je stajao već dole. Od auta ni A. Pitam ga da li tu treba biti auto i klimne mi potvrdno… Sjeo sam u pijesak. Stiže i Sandra, a malo kasnije i Waldo i Darko. Al Carlos nam se negdje izgubio. Ostavio je svoje stvari i izgubio se. U početku se nismo brinuli, ja sam iskreno mislio da je otišao potražiti WC u pijesku. :) Ali kad se nije pojavio ni nakon pola sata, pomalo nam je već bilo dosta. Ležali smo umorni ko psi na preko 4000 mnv u pijesku i sunce nas je pržilo, a ne samo da nema auta, nego nema ni vodiča. Usred smo ničega i ako se ne pojavi, lagano smo u problemima.

Waldo šeta okolo sa dalekozorom i pokušava ga locirati, svi smo već malo nervozni, padaju prijedlozi da krenemo sami pješice prema onoj brani, ali čekamo još malo… U mislima redamo psovke za Carlosa i čekamo… Nakon sat vremena na horizontu smo ugledali malu točkicu prašine. Išao je neki auto. Išao je u našem smjeru. Ili je Carlos, ili su neki razbojnici kojima nas je prodao. :) Bio je Carlos!

Došao je sa nekim drugim terencem i drugim vozačem. Strgani smo se poredali unutra i krenuli smo. Tip je užasno vozio! Užasno! Divljao je po onom putu, Waldo i Sandra su otraga skakali i udarali glavom u strop, Carlos je naprijed skakao i udarao glavom u strop, ali njemu nije smetalo, a brkati vozač je našiljio neku ultraseljačku muziku (nešto pandanu našeg narodnog radija) i đipao je s nama po planinskom putu. Zbog demonstracija je sad na tom putu bilo dosta teretnih kamiona, čak i autobusa. On im je trubio, divljao, na silu ih pretjecao na žilet, a dole je bila provalija… Rekao sam svima: ako sletimo dole, bolje je za njega da poginem. Jer ako ostanem živ, ima d aga nađem i da ga siječem da rezance! Polako!

Satima smo putovali do Arequipe, a činilo nam se da to traje danima. Kad smo napokon stigli, svi smo bili toliko ljuti da smo se jedva pozdravili sa Carlosom. Ova vožnja nazad nas je sve razbjesnila. Uz ostale minuse organizacije: šator bez konstrukcije, gubitak hrane, nenošenje boce s kisikom koju je Carlos trebao nositi, čekanje auta usred ničega sat vremena, Carlos je bio sretan da mi nismo rekli koju „umilnu“ riječ. Umjesto toga, samo smo se pokupili u hostel. Poslije smo sat-dva prali i brisali ruksake, odjeću i sve što smo gore nosili. Zaprašili smo se od glave do pete.

I bilo nam je malo krivo što nismo došli na sam krater… Ali s druge strane, El Misti je na nas ostavio dubok dojam. Popeli smo se na visine o kojima nismo ni sanjali, osjetili nedostatak zraka o kojem smo samo čitali, spavali na vulkanu gdje je i u šatoru bilo ispod nule… Bilo je teško, bilo je užasno teško… Ali je vrijedilo!

 

11. Cusco

Ostao nam je još jedan grad na našem putovanju. Cusco, glavni grad Inka, na oko 3500 mnv. Cusco ima 300000 stanovnika, a u posljednjih dvadeset godina mu  se broj stanovnika utrostručio. Inke su ga zvali pupak svijeta, bio je to grad sunca. Zanimljivo je da je 2006 godine Cusco bio grad sa najvišom razinom ultraljubičastog zračenja.

Mi smo iz Arequipe trebali prvo u Puno busem, pogledati Titikaka jezero, a onda u Cusco vlakom. Međutim, zbog demonstracija Puno smo preskočili, u Arequipi ostali dva dana dulje, a u Cusco smo došli avionom. Kako smo već bili na visinama, nije nas brinulo što slijećemo na 3500 mnv, ali oni koji stignu u Cusco iz Lime imaju čast osjetiti visinsku bolest u punoj snazi jer sa 0 mnv trenutno dođu na 3500 mnv i nemaju kud pobjeći. :)

Let je prošao ugodno. Lan Peru ima nove avione i nije drndalica kao venezuelanski Aeropostal. Na aerodromu nas je dočekao čovjek iz hostela i odvezao u hostel. Tu smo ostavili stvari i odmah krenuli hodati po gradu.

Cusco je bio pravo osvježenje. Sve kuće su imale krovove za početak. S obzirom da ovdje stvarno i pada kiša, nikakvo čudo. I bilo je puno turista, više nego bilo gdje dosad u Peruu. Prvo što smo napravili je da smo zasjeli na katu na balkončiću na glavnom gradskom trgu, naručili doručak, kavu, čaj i gledali svijet oko sebe. Koji odmor za dušu… Preko sat vremena smo samo sjedili tamo, pričali i uživali u pogledu, suncu, čistom zraku i miru i tišini…

Taman smo se bili zasitili Arequipe. Bili smo tamo osam dana, a činilo mi se da smo bili barem dva tjedna. Cusco je bio pravo osvježenje. Ugodan grad, možda malo previše turista, ali nekako je bio miran. Spokojan. Ne dosadan, ne pretrpan. Baš nam je tako nešto trebalo.

U gradu i okolici se nalazi puno ostataka civilizacije Inka. Neke od građevina koje su sagradile Inke se i dan danas koriste u svakodnevnom životu stanovnika Cusca. Za Cusco trebate kupiti „Boleto turistico“ – turističku ulaznicu u sve znamenitosti koja nije baš jeftina, ali s tim možete otići pogledati puno toga u Cuscu i okolici. Boleto ne vrijedi za crkvene građevine, što je veliki minus s jedne strane, ali s druge strane… Ako ste u Cusco došli gledati crkve, „fulali ste ceo fudbal“! Štoviše, mi smo u Cuscu razvili određenu odbojnost prema crkvenim građevinama iz jednostavnog razloga – one su sagrađene na srušenim Inka hramovima i/ili od materijala sa srušenih Inka građevina u okolici. Španjolci su uništili mnoge veličanstvene tekovine Inka civilizacije! Cijelo vrijeme sam ih u Peruu gledao kroz prizmu bezdušnih okupatora što su i bili.

U većini muzeja je fotografiranje bilo zabranjeno i na to su jako pazili. S druge strane, to nas i nije previše smetalo. Ono najljepše je ionako bilo vani između visokih vrhova Anda. A onu atmosferu iz zemlje Inka je ionako nemoguće dočarati riječima ili sa par fotografija. Tamo morate otići da to osjetite!

 

11.1. Cusco – okolica

U okolici Cusca je više poprilično očuvanih ostataka Inka građevina. Uzeli smo si jedan cijeli dan da to obiđemo u miru. Nudili su nam taksi, nudili su nam da jašemo na konjima, ali mi smo odlučili hodati, iskoristiti taj dan za čisto hodanje po ruševinama Inka. I vidjeli smo puno toga, uživali na livadama gdje su stajale stare Inke i gledali grad ispod sebe i planine oko nas, baš kao i oni.

 

11.2. Urubamba Valley (Sveta dolina Inka)

Predivna dolina, ali smo mi odabrali krivi način da je posjetimo. Naručili smo obilazak u hostelu i došli su po nas u lijepom novom minibusu sa udobnim sjedalima i sterilnim vodičem. I vozali su nas okolo ko male majmune, vodili nas na tržnicu više nego na Inka ruševine, doveli nas u restoran za debele Amerikance sa živom (jako lošom) muzikom, ne pretjerano dobrim švedskim stolom i vizualno skroz zapadnjački zagađenim restoranom. Imali smo priliku posjetiti samo Ollantaytambo kako je red i on je opravdao cijeli izlet, ali ovo definitivno nije način kako smo mi htjeli razgledati Peru. Onda smo još više cijenili našu vlastitu organizaciju putovanja, Rose iz Colce, pa čak i Carlosa 'is possible' Zaratea. Strani svijet treba (do)živjeti kako ga žive lokalni stanovnici, a ne gledati ga iza stakla nekog minibusa. Ako ćete ići tako, bolje je ostati kod kuće i gledati to na televiziji.

 

12. Inka Trail

„Main event“ našeg putovanja. Ono zbog čega smo u prvom redu odlučili posjetiti Peru. Sam Inka Trail smo rezervirali još u četvrtom mjesecu ove godine. Na Inka Trail vas neće pustiti same, pa je jedini način da se prijavite preko neke od agencija. Broj ljudi na Inka Trailu je ograničen na 500 (uključujući vodiče i nosače), tako da ga treba rezervirati i do pola godine unaprijed.

Agencija ima dosta, neke su bolje, neke lošije, neke skuplje, a neke osjetno jeftinije. Ono na što treba paziti je da idete preko provjerene agencije za koju se zna da ne izrabljuje nosače. Mi smo na webu pronašli da je „Andean Life“ jedna od boljih i odlučili smo se za njih.

Dan prije početka trekinga smo imali dogovor u njihovom uredu u 18h. Tu su se okupili svi iz naše grupe, kao i vodiči. Bilo nas je sve skupa 11: nas četvoro iz Hrvatske (koji smo ujedno bili i najgrlatiji), dvoje Amerikanaca, jedna Kanađanka, jedna Kineskinja i jedna cura iz Singapura, te dvoje Francuza. Sa nama će ići dvoje vodiča: Manuel i Julieta. Manuel nam je opisao detaljno kako će naše putovanje izgledati, gdje ćemo jesti, gdje ćemo spavati, koliko se trebamo penjati… Engleski je znao vrlo dobro i odavao je dojam smirenog čovjeka koji zna što radi. Dobili smo karte sa terenom koji ćemo preći i upute kad će nas pokupiti ispred hostela. Sutra nas je čekalo rano ustajanje, pa smo požurili u hostel da se spremimo.

Iako su nam rekli da ćemo imati određene obroke po putu, mi smo si spremili nešto hrane za svaki slučaj. Poučeni iskustvom Carlosa koji je izgubio i ono malo hrane koju je nosio, htjeli smo biti sigurni.

Uz nas 11 je na put krenulo 11 nosača i dvoje vodiča. Prevelika horda ljudi koja prati 11 planinara. Meni je bilo neugodna pomisao da mi bilo tko nosi šator u kojem ću spavati. Svoje stvari smo nosili sami, ali šatore su nosili nosači. Neki iz grupe su iznajmili privatne nosače da im nose stvari. Dobro je za nosače koji dobiju više novca, ali ja moram priznati da ne razumijem kako normalan zdrav čovjek koji može hodati odluči da mu netko drugi nosi stvari po brdima. Meni je to nekako jadno, ne znam što bih uopće rekao…

 

12.1. Inka Trail – dan prvi

Počelo je tako što su nas u cik zore pokupili ispred hostela. Vozili su nas do tzv. 82. kilometra. Zadnjih desetak kilometara smo se vozili improviziranom offroad cestom uz prugu i Urubamba rijeku. Početna točka je sveta dolina Inka. Kad su nas istovarili, imali smo pola sata da odemo na WC, pojedemo neki doručak i spremimo se. Dali su nam karimate (možete iznajmiti i karimate i vreće za spavanje ako nemate svoje) i nekakvu malu vrećicu sa bananom i par bombona. To je bio „snack“. Nisam to očekivao, pa sam to samo spremio u ruksak i nastavio sa spremanjem.

Kad smo bili spremni, nosači su krenuli prvi, a mi polako za njima. Nosači idu brže i dođu na cilj ranije, tako da vas oni u biti uvijek dočekaju. Manuel je bio na čelu grupe, a Julieta na kraju. Odmah na početku prva službena kontrola, prelazimo mostić i – počinjemo. Prvi dan je hodanje bilo izuzetno lagano. Uglavnom smo se upoznavali sa ljudima u grupi, slušali Manuela koji je pričao o svemu i svačemu i vjerojatno pokušavao upoznati grupu i gledali te divne planine oko nas. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću hodati po Andama, rekao bih mu da je lud! O Andama sam slušao na geografiji u osnovnoj školi. Nisam ni sanjao da ću se ikad naći tamo.

Puno smo stajali! Previše! Ja sam počeo udarati lap-ove u Polaru da poslije imam kao dokaz koliko se puta stajalo. Svako malo – odmor. U redu, dvije cure iz Kine i Singapura su bile sporije, ali taman se zagrijem i počnem uživati, kad ono – pauza!

U rano popodne smo došli do mjesta gdje smo trebali imati ručak. Očekivao sam neku suhu hranu u spartanskom izdanju, ali dočekalo nas je nešto potpuno drugačije. Kad smo krenuli nisam pažljivo ni gledao što ti nosači nose. Bilo je sve skupa deset nosača i jedan posebni – kuhar! A nosači su, između ostalog, nosili na leđima i plinsku bocu, prave tanjure i pribor, šatore, hranu i – plastične stolice! Prave male plastične stolice koje su nam postavili da možemo sjesti. I složili su jedan veliki šator i improvizirani stol unutra da možemo jesti za stolom zaštićeni od sunca. Bio sam toliko u šoku da mi je bilo neugodno sjesti na to. Waldo je legao od smijeha, svi smo se čudili, a Manuela je zabavljala naša reakcija. :) I još kad smo vidjeli posudice sa čistom vodom i sapune da si možemo prati ruke…

A hrana…  Vidal (tako se zvao kuhar) je radio ne samo ukusnu hranu, on je radio čuda! Čuda! Mi smo rekli da smo dvoje mesojeda i dvoje vegetarijanaca kad smo dogovarali Inka Trail, ali nismo očekivali  puno od svega toga. A dobili smo odličnu juhu, ukusno kuhano povrće, ribani sir, tjesteninu…  I čiču, naravno. :) Čiča je peruansko alkoholno piće od kukuruza koje su radili i Inke. Alkohola je u njemu 2.5% i mogu je piti i djeca, a jako je ukusna.

Kad smo pojeli i kad smo preživjeli šok od tako dobre hrane i perverzno dobrih uvjeta u kojima smo jeli, krenuli smo dalje. Nosači su raspremili šator, spremili stvari i dali petama vjetra.

Po putu smo naišli na još jednu službenu kontrolu Inka Traila. Na ovoj je stajala i vaga. Vaga je služila da se kontrolira koliko tereta nose nosači. Jedan nosač ne smije nositi preko 18 kg na leđima i agencije koje nosače pretrpavaju se oštro kažnjavaju ako ih se uhvati. Po meni je i 18 kg previše za one nadmorske visine, ali dobro.

Prvi dan smo spavali u kampu Yuncachimpa (3300 mnv). Kad smo tamo stigli, šatori su već bili postavljeni. Ti nosači stvarno rade previše za nas. Naše je bilo samo da si odaberemo šator u kojem ćemo spavati. Nisam se osjećao dobro zbog toga, da mi netko nosi šator, da mi ga složi navečer i pospremi ujutro, da mi netko tako dobro kuha, a ja da ne moram ni suđe oprati. Iako smo mi to platili i nismo mogli ići na Inka Trail na bilo koji drugi način, svejedno nisam bio zadovoljan s tom idejom.

Iz mojih razmišljanja me prenuo Manuel sa pozivom na čaj i večeru. Sjeli smo i pijuckali čaj od koke, a kad tamo… Čuli smo dobro poznat zvuk… I nismo mogli vjerovati da ga čujemo u Andama… Kuhar je radio kokice!!! Čaj, keksi i kokice prije večere… Nevjerojatno! A večera ukusna kao i ručak. Stvarno nas previše maze!

Šatori su bili prozračni, bilo je ugodno spavati u njima. Neki bi rekli da su noći bile hladnjikave, ali za nas, koji smo spavali na El Mistiju na ispod nule u šatoru, ovo je bio piknik. :)

 

12.2. Inka Trail – dan drugi

Ujedno i najteži dan. Ustajanje prije svitanja, doručak, spremanje i oko 7 sati pokret. Valjalo je preći dva visoka prijevoja, jedan na 4200 mnv (tzv Dead Women's Pass), a drugi na 3950 mnv. Uspon na taj prvi prijevoj je bio najzabavniji. Nakon 4000 mnv se tijelo počne čudno ponašati – jednostavno ne ide više uz brdo. Mislim ide, ali u ritmu pogrebnog marša. Gore smo čekali ostatak grupe i uživali u pogledu. Nosači su ležali sa strane i odmarali. Neki su se skinuli do pojasa i nije ih smetao hladan vjetar koji je nas natjerao da obučemo jakne i rukavice. Ja sam sjedio i gledao ljude koji su gore dolazili. Bilo je normalnih ljudi, ali bio je i nemali broj tzv McDonald's ekipe koja je, vidno odebljana,  umirala jedva vukući sebe uzbrdo, a sve stvari su dali nosačima da im nose. A ja sam samo razmišljao kako će se poslije hvaliti kod kuće da su preživjeli Dead Women's Pass. Neš ti preživljavanja! :)

Na nekoj ljestvici težine od 1 do 5, ocijenio bih Inka Trail sa 3, i to samo zbog visine. U suprotnom bih mu dao 1 do 2. Put stvarno nije prestrm, nije tehnički uopće zahtjevan i nema nikakvih eksponiranih dijelova. Ne prijeti vam nikakva opasnost osim visinske bolesti koja je u biti dosta rijetka,ali se ipak dešava. Iz naše grupe se ono dvoje Francuza vratilo natrag sa Julietom. Dečko je navečer zaradio opaku mučninu i cijelu noć je povraćao u šatoru. Sumnjalo se na visinsku bolest, ali bilo kako bilo, nije mogao dalje. Pa su se odlučili vratiti i zadnji dan doći vlakom u Machu Picchu.

Nakon prvog prijevoja slijedio je spust do Paqaymayu-a gdje smo jeli pa onda na drugi prijevoj na 3950 mnv. Iznad nas su prolazili oblaci… Vrijeme je bilo mistično... Gledali smo u daljini vrhove iza kojih počinje amazonska džungla.

Pred kraj dana smo pogledali ruševine Sayaqmarke okupane suncem u zalasku. Pa kroz tzv „high-cloud forest“ do Chaquiqoche na 3680 mnv gdje nas je čekao već postavljen kamp. Večera, druženje i spavanje. Usred večere je u šator upao Vidal sa pomoćnicima i poslužio upravo flambirane banane. Ostali smo bez riječi! :) Manuel je najavio da ćemo se sutra svi skupa upoznati – nosači i mi. Ja sam bio toliko oduševljen kuharom i rekao sam da se obavezno želim rukovati sa kuharom. :)

Nosači su uglavnom pričali isključivo kečunanski i španjolski kad bi morali. Mi smo govorili hrvatski i engleski. Bili su super, ali nije bilo načina da se sporazumijemo. Navirivali bi dok bi Darko i ja slikali noćno nebo, sve ih je to užasno zanimalo. Voljeli bi zaviriti u LCD od foto aparata, a meni je bilo krivo što je između nas ta jezična barijera i nismo nikako mogli razmijeniti ni dvije suvisle. Osim toga, užasno ih je zanimalo zašto Darko, Waldo i ja imamo iste HRB dresove i što je to. Riječ „bicikleta“ i gestikulacija rukama je pomogla i onda su se još više zainteresirali. :) Ali, na žalost, nismo imali zajednički jezik da možemo ćaskati. Stvarno šteta…

 

12.3. Inka Trail – dan treći

Treći dan je bio najljepši od svih. Ustali smo oko 7, krenuli oko 9 i vidjeli jedne od najljepših puteva Inka. Ali prije pokreta smo se upoznali sa nosačima, a ja sam se rukovao sa Vidalom. :) Stvarno nevjerojatni ljudi, u mojim očima divovi! U duši veseli i jednostavni kao mala djeca, jaki, brzi i strpljivi… Ti ljudi su definitivno zaslužili moju vječnu zahvalnost i divljenje! Poželio sam da znam kečuanski da mogu s njima popričati. Manuela sam pitao koja im je alternativa ako ne rade kao nosači. Rekao je da oni dolaze sa sela gdje se ljudi bave poljoprivredom i da bi mogli biti zemljoradnici, ali ovako mogu više zaraditi jer je hrana u Peruu jako jeftina.

Što se našeg putovanja taj dan tiče, odustao sam od opisivanja tih predivnih predjela. Fotografije mogu pokušati dočarati tu ljepotu, ali da biste je doživjeli morat ćete otići i proći tim stazama Inka.

Kako se taj dan nije previše hodalo, ručak i spavanje smo imali na istom mjestu – Winaywayna (2650 mnv). Nakon ručka smo prošetali do Winaywayna ruševina. Meni je to najljepša Inka ruševina, puno ljepša od razvikanog Machu Picchu. Kad smo stigli tamo počela je kapati kišica – prva spomena vrijedna kiša za cijelog našeg putovanja u Peruu. Dok je kiša kapala, ja sam lunjao po prostorijama, slikao i uživao u potpunoj samoći. Ostali su ostali gore gdje im je Manuel pričao o nastanku ovog mjesta. Winaywayna u prijevodu znači „zauvijek mlad“ i mjesto je gdje se često javljaju duge. Nismo morali dugo čekati i pred nama se ukazala jedna, preko cijelog neba… U samoći Winaywayne i ispod dugom prošaranog neba… Poseban doživljaj!

Nakon večere je Manuel rekao da je sad red da se skupe napojnice za nosače. Mi smo skupili nešto novaca za njih i za samog Manuela, a onda us došli i nosači na čelu sa Vidalom. Manuel je ispričao standardnu priču: ovi dobri ljudi su skupili toliko i toliko novaca za vaš trud i u znak zahvalnosti… Oni su stajali u šatori kao neki osuđenici koji čekaju da ih se pomiluje. Bilo mi je užasno neugodno zbog svega toga i bilo mi ih je užasno žao. Znao sam da je ovo bolji život od onog koji bi imali da su ostali obrađivati zemlju, ali ne volim kad se netko osjeća inferiorno u odnosu na mene, a ti ljudi nisu imali nikakvog razloga da se osjećaju inferiorno; baš suprotno! U mojim očima su to bili pravi divovi, a njihova prirodna skromnost ih je činila još većima.

Što se neke satnice hodanja tiče, prvi dan smo efektivno hodali 3:40 sati (865 mnv uspona), drugi dan 4:27 sati (1235 mnv uspona), treći dan 2:24 sata (165 mnv uspona), a zadnji dan je bilo samo 1:25 sati i tek neto više od 100 mnv uspona.

 

12.4. Inka Trail – dan četvrti (Machu Picchu)

Zadnji dan. Ustajemo u 4 sata. Manuel se tradicionalno šeta od šatora do šatora sa pozivom na koka čaj: „Gooood morning my friends! Coca tee?“ Danas nema sledovanja prokuhane vode. Inače smo svako jutro dobili prokuhanu vodu koju smo mogli piti, tako da se oko toga nismo morali sami brinuti, niti trpati tablete za pročišćavanje u vodu. Nosači se danas direktno vraćaju dole u Aquas Calientes (mjesto nastalo podno Machu Picchu) gdje se vlakom vraćaju kućama, a mi se spremamo i po mraku krećemo prema Machu Picchu kako bismo bili tamo da vidimo izlazak sunca.

Već desetak minuta nakon što smo krenuli, zapeli smo u gužvi. Zastoj. Kontrolna točka. Vrata se otvaraju u 5:30. Kad smo napokon krenuli, hodanje je bilo sve samo ne ugodno. Gomila ljudi, nema nosača koji su tako prirodno izgledali u tim planinama. Ovdje smo ostali samo mi – nezgrapni bijelci koji žurimo da vidimo Machu Picchu. Jedno vrijeme sam hodao i razmišljao kako je ovo bio sveti put Inka do Machu Picchu i da se njime išlo hodočasnički. I zamišljao sam noge Inka kako tabanaju po tom putu…

Ali u jednom trenutku smo trebali proći neku skupinu koja je kočila sviju iza sebe. I bio je tamo neki francuski čiča kojemu se nikako nije svidjela ideja da njega netko prelazi jer, zamisli, tko se usuđuje njega preći. E pa ovaj bradonja se usudio. I zaustavio cijelu kolonu. I svašta mu rekao na jeziku kojeg najviše mrzi – engleskom. :) Naravno da smo prošli. Potpuno nepotrebna svađa, ali nisam htio dozvoliti da tamo neki francuski prdonja radi sranje koloni ljudi iza sebe.

Na Intipunku (2720 mnv) smo stigli prije izlaska sunca. Prvi pogled na Machu Picchu… Ok, lijepo je ali… Stajao sam tamo razočaran… Mislim, lijepo je sve to bilo, ali… Uz toliko gomilu ljudi jednostavno nije bilo te atmosfere, nije se to moglo doživjeti kao ostatak Inka Traila, kao protekla tri dana. Postali smo bolno svjesni da nam se putovanje bliži kraju i da nas čeka bolni susret sa civilizacijom. Od Intipunku smo se spustili do samog Machu Picchu gdje smo napravili zajedničku fotografiju, malo slikavali okolo, a onda nas je Manuel odveo u sam Machu Picchu. Velike ruksake smo morali ostaviti na garderobi i onda smo morali dalje. Manuel nam je pričao o svakom od dijelova grada. Nekoliko nas je htjelo popeti se na stijenu iznad Machu Picchu koja se zvala Huayna Picchu (mladi vrh), ali nismo stigli – dnevno puštaju samo 400 ljudi gore, a mi smo se prekasno sjetili da bi se penjali. S druge strane, imali smo priliku slušati Manuelovo predavanje do kraja, a onda smo se imali priliku sat vremena izležavati na travi gledati suncem okupan Machu Picchu. Moram priznati da je stvarno lijep kad ga sunce obasja. Međutim, iza 9 sat, kad nagrnu turisti pristigli autobusima i kad se na to mjesto sjati 3000 ljudi, to jednostavno više nije to. Nikome nikad ne bih preporučio da posjeti Machu Picchu mimo Inka Traila. Ako iz nekog razloga ne može na Inka Trail, bolje je da i ne ide u Machu Picchu. To jednostavno nije isti grad, ne može se doživjeti na pravi način.

Ovim je završio naš Inka Trail. Manuel nam je osigurao čak i raniji vlak za Cusco. Autobusom su nas odvezli dole do Aquas Calientes gdje smo se okupili u nekom odvratnom restoranu sa previsokim cijenama i lošom hranom – tipično za ovakvo masovno turističko mjesto. Cijelo mjesto je odbojno, čisti masovni turizam bez imalo duha. Jedva smo čekali da se utrpamo u vlak. Vlak je uskotračni i spor je dozlaboga! Puno je zabavnije gledati ga u daljini kako prolazi nego voziti se u njemu. Dok sam se skoro četiri sata drndao u njemu razmišljao sam kako mi i nije žao što se nisam iz Puna vozio za Cusco 12 sati. :) Vozili smo se do Ollantaytamba gdje smo presjeli u kombi koji nas je dovezao u Cusco. Manuel i Julieta su zaslužili licitarsko srce, a kako nam je ostalo u hostelu, našli smo se s njim dan kasnije gdje smo mu uručili jedno za njega i jedno za nju. Kao zahvalu i uspomenu iz Hrvatske.

GPS tracklog sa InkaTrail-a možete skinuti ovdje .

 

13. Putovanje natrag

Nakon Inka Traila smo imali još jedan dan u Cuscu za kupovanje raznih suvenira i posljednji pozdrav glavnom gradu Inka. Nakon što smo kupili što smo mislili i spakirali se, bilo je vrijeme za povratak u Evropu. U hostelu smo ostavili zadnje licitarsko srce koje nam je ostalo. Obišli smo zadnji put i Granja Heidi. :)

A kad je došao 26.7, bilo je vrijeme da se suočimo sa dva dana aviona i čekanja po aerodromima. Prvo nas je čekao let iz Cusca za Limu. Večer prije smo imali okapanja sa Lan Peru jer nismo mogli napraviti on-line check-in, pa smo morali u njihov ured. Nakon preko pola sata čekanja, službenica je „provjerila“ stanje i rekla da je sad popravljeno i da se možemo checkirati on-line. Požurili smo u Internet caffe, kad ono – opet ne radi check-in i na webu nas opet šalju na šalter Lan Perua. Poslali smo ih kvragu i otišli spavati. Ionako ćemo morati na njihov šalter na aerodromu.

Kad smo došli na aerodrom i pokazali službenici na šalteru našu elektroničku kartu, onda je, nakon konzultacija na kompjuterom, rekla da su naše karte suspendirane i da ih moramo ponovo platiti ukoliko želimo letjeti. Uzalud se Waldo ljutio, uzalud je Darko objašnjavao da su nam naplatili već te karte i pokazivao papir sa potvrdom da je transakcija uspješno napravljena. Čekali smo sat vremena dok su oni „rješavali“ ovaj problem, zvali središnji ured u Čileu i pokušavali ući u trag toj transakciji. Na kraju smo morali kupiti nove karte ukoliko smo željeli letjeti. Dobro da smo imali kartice jer bi se inače loše proveli. Bili smo vrlo ljuti zbog svega ovoga, a Darko je rekao da ovo neće proći tek tako. I nije prošlo. :) Nakon nekoliko tjedana zavlačenja i neodgovaranja na mailove, prije par dana je stigao službeni odgovor:

 

Dear Mr. Surjan,
Please accept our sincere apologies for the invonveniences you experienced last July 26, at the Cuzco airport.
We have carried out an investigation and were informed that the authorization to credit the amount of US$495.04 (four hundred and ninety five dollars and four cents) has already been given and that you should check with your bank.
Unfortunately, it may take a while to appear on your Credit Card Statement.
Once again we apologise and hope your future contacts with LAN Airlines will be of the highest quality.
Thanks you for giving us the opportunity to clear this matter.

 

U Lan-u su izgleda riješili stvar, ali sa zakašnjenjem od mjesec dana. :) Ali bolje ikad nego nikad. Ipak, budite spremni na ovakve i slične probleme u Južnoj Americi. Kad smo se ukrcali, let je prošao u najboljem redu. Lan Peru ima nove, čiste i udobne avione.

U Limi smo čekali do kasno navečer za let za Caracas. Čekao nas je Aeropostal koji nam se nikako nije sviđao. Malo smo zujali po aerodromu, a onda smo zasjeli u jedan ćošak za stol i uzeli karte za belu. Cijelo putovanje smo se žestili da ćemo igrati belu dok budemo čekali, ali tek sad smo prvi put uzeli te karte u ruke. Kupili smo pive, kave i grickalice i počeli… Očigledno smo bili zabavni jer su se ljudi počeli zagledati u nas koji smo se glupirali, što od umora, što od očaja što ćemo tu sjediti još 5 sati. Kad smo ogladnjeli, od dva zla smo izabrali manje i kupili nekakvu kuhanu hranu. Nije bila ništa posebno, ali je bila ukusna i nije bila mast-food. Darko je zadnji put probao chicu. (nije se našao nijedan guiny pig uz nju, ali preživio je to nekako :)) Vrijeme je prolazilo užasno sporo! Mislio sam da ćemo u caracasu najviše patiti čekajući na aerodromu, ali patili smo puno više u Limi. Zašto? Ne znam, Lima ima bolji aerodrom, ima nešto i hrane, nije vražje hladno kao pod Chavezovom klimom u Caracasu, ali opet smo ovo čekanje najteže podnijeli.

Kad je napokon došlo vrijeme, napravili smo check-in i izrazili želju da iskoristimo connecting-flight mogućnost da nam prtljaga ide direktno u Zagreb bez da je preuzimamo dalje po aerodromima. U 3 sata ujutro je bio let za Caracas.

Aeropostalov let je bio standardan – neudoban, pretrpan stvarima i u nekom starom avionu kome se sa krila gulila boja. Aerodrom u Caracasu je bio udoban kao i Aeropostalov let. Jedva smo dočekali Lufthansu i let za Evropu. 27.7, 16:25h. Vrijeme koje smo čekali kao ozebli sunce (a bome smo ozebli i promrzli na aerodromu u Caracasu!). Kad smo napokon sjeli u veliki Airbus A340-300 znali smo da ćemo sad doći kući (osim ako ne padnemo u Pacifik, ali to ne onda viša sila). Let je prošao u spavanju, hrani, gledanju filmova na televizoru i slušanja jedno od dvadesetak radio stanica koje smo imali na raspolaganju. Dok smo se udobno gnijezdili u sjedalima teško je bilo pojmiti da je vani -56 stupnjeva, da letimo preko 1000 km/h na preko 11500 mnv.

Kad smo sletjeli natrag u Frankfurt, laknulo nam je s jedne strane, a opet… Spoznali smo koliko je Evropa dosadna. Nitko ne nosa mobitele na uzici i ne nudi razgovore uz uzvike: „Lamadas, lamadas, lamadas!“. Nitko mi ne pokušava očistiti patike uvjeravajući me da su prljave, ne zove me nitko u restorane, ne trube mi taksisti nudeći jeftin prijevoz, Internet nije 1 sol po satu već 11 eura za pola sata… Sve je sterilno, predvidivo i po planu… Čista dosada!

Do Zagreba nas je vozio Croatia Airlines. Imali smo osjećaj kao da smo se već vratili kući. Nekako nam je bilo krivo što je gotovo, taman sam se zagrijao i sad bi taman bila jedna tura po Boliviji.

U Zagrebu smo pokleknuli i, na Darkov nagovor,  uzeli taksi. Waldo je otišao busem, a nas je vozio do Remetinca da ostavi Darka, i onda još do Jaruna. I uzeo nam je 250 kn! 250! To što je na početku rekao da neće biti više od 200 i „još malo za prtljagu“ nije igralo ulogu jer je upalio taksimetar. Ovo je moj prvi i zadnji put da sam sjeo u zagrebački taksi. To su legalizirani bahati lopovi, ništa više! Iako sam u tom trenu svašta mislio u sebi i puno ružnih riječi rekao na njihov račun, ovdje ne želim trošiti riječi na takve. Mogu im samo poželjeti da ih pomete jeftina konkurencija jednog dana.

Darko je ponovo bio pehist. Svima nam je stigla prtljaga, osim njegove. 4 iste plave torbe smo dali u Limi. Dobro, službenik tamo nije imalo kompjuter i sve je pisao na ruku. Zamislite da jedan čovjek piše boarding  pass i etikete za prtljagu za cijeli let! Dobro da je bilo kakva prtljaga stigla! Na kraju se ispostavilo da je dio prtljage ostao u Frankfurtu. Darko ju je dobio drugi dan na kućnu adresu. Od cijele Južne Amerike, gdje se prtljaga gubi svakodnevno, dio naše izgube pedantni Nijemci.

Odvukli smo se kućama, slijegali su se dojmovi. Bili smo ludi od dva dana putovanja i čekanja po aerodromima. Trebalo se prvo naspavati pa onda početi razmišljati kroz što smo sve prošli. A prošli smo kroz jednu predivnu zemlju, sa jednostavnim ljudima. Od nule do 5500 mnv, od pustinje do visokih Anda. Od spavanja na vulkanu do uživanja na Inka Trailu. Preko čaja od koke do žvakanja koke na prijevojima na 4900 mnv. Peru je, ne samo opravdao naša očekivanja, nego ih je u puno stvari debelo premašio!

I dok vi uživate u ovom reportu, ja za kraj mogu još samo reći: Viva el Peru! :)