Zamislite zemlju od 70 milijuna ljudi.  Zemlju u kojoj žive gotovo 100% muslimani, a opet je ekstremno sekularna država. Zemlju s vrlo zanimljivim susjedstvom, između ostalih:  Armenijom, Iranom, Irakom i Sirijom. Zemlju u  kojoj postoji jaka kurdska manjina i područja u kojoj ta manjina čini većinu. I ta se manjina godinama neuspješno bori za neovisnost. Zemlju koja je prepuna biblijskih lokacija, od Noine arke i mjesta rođenja Abrahama, pa do podzemnih nastambi  ranokršćanskih zajednica i mjesta skrivanja Isusove majke Marije. Podzemni gradovi, drevna armenijska prijestolnica, rimske i grčke ruševine, nalazište drevne Troje... Sve su to jedinstvene lokacije koje Tursku čine toliko raznolikom i zanimljivom backpackerima.

Turska, od Istanbula, do Dogubayazita. Od Mramornog mora do kurdskih stepa, od evropskog i otvorenog Istanbula, do zatvorene i konzervativne Urfe. Turska je zemlja velikih razlika, kako socioloških, tako i prirodnih.

Po svim vodičima se Turska vodi kao vrlo sigurna zemlja. Doduše, malo manje  sigurna za žene koje same putuju po istoku, ali ništa što se ne bi moglo proći uz malo razboritosti.

Sve u svemu, nismo očekivali previše problema na putu.

Ipak, nekoliko dana prije nego što smo trebali krenuti put Istanbula, na Araratu se dogodio incident: PKK (Kurdska radnička stranka, ekstremna struja kurdskog pokreta za neovisnost) je otela trojicu njemačkih turista iz base campa na samom Araratu. Mi se ovaj put nismo planirali penjati na Ararat, ali smo planirali ići u Dogubayazit, mjesto vrlo blizu podnožja Ararata i blizu granice sa Iranom. Na trenutak nam nije bilo svejedno kad smo pročitali tu vijest, ali smo zaključili da to nije nešto zbog čega bi vrijedilo otkazati naš posjet krajnjem istoku Turske.

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)

1. Putovanje

 

Iako je Sandra na trenutak spomenula ideju da putujemo vlakom do Istanbula, moj jedini uvjet je bio: avion Zagreb-Istanbul, a dalje mi je svejedno. Nisam htio izgubiti 3 dana u vlaku samo da bih došao na početak našeg putovanja.

Letjeli smo Turkish Airlinesom.  Novi moderni avioni i hrana bez svinjetine. Vrlo bezbolan let koji nas je nakon sat i pol doveo na aerodrom Ataturk u Istanbulu. Ovaj put nismo morali jahati u Graz, čekati satima na aerodromu zbog loših autobusnih veza, niti planirati kako ćemo na kraju putovanja još morati provesti X sati čekajući bus za Zagreb i dodatnih Y sati same vožnje u busu kad nam se već bljuje od putovanja.

1.1. O Turcima

 

Prije nego nastavim, htio bih se malo osvrnuti na Turke kao narod. Moram priznati da sam do ovog putovanja Turke doživljavao uglavnom kao mutne spodobe umotane u razne šarene krpe po odmorištima naših autocesta, ili kao jednako mutne skupine naseljene po Njemačkoj. O njima sam znao vrlo vrlo malo. Na ovom putovanju sam ih imao priliku stvarno dobro upoznati.

Odmah da uklonim svaku trunku sumnje – Turci nisu cigani! Ni po izgledu, ni po ponašanju, a niti po mentalitetu.

Puno puta su me ugodno iznenadili, poneki put i neugodno, ali oni nisu grebatori kakvima ih mi zapadnjaci zamišljamo. Većina nas je Turke vidjela po našim odmorištima uz autoceste i čula o njima ono što Nijemci imaju za reći. A Nijemci ne vole Turke po definiciji. Puno toga u Turskoj nije kako sam ja to zamišljao.

Oni su većinom nesposobni da oforme normalan red za bilo što ili da sjednu na svoje mjesto u autobusu, ali ne rade to iz neke zle namjere nego su jednostavno smotani. Zato su se bez pogovora maknuli svaki put kad bi uzeli nečije mjesto. Nije im namjera zdipiti što više i preko reda, nego su jednostavno prostodušan narod, kao velika djeca.

Priča o Turcima se ne može ispričati u jednom poglavlju, niti u par rečenica. Ovdje ću probati samo načeti teme koje ću bolje razraditi kasnije.

Za početak, ako želite stvarno upoznati Turke, morate se maknuti iz turističkih dijelova zemlje. Ovo u praksi znači da morate otići na istok. U Istanbulu ćete vidjeti samo vrh ledenog brijega, a i on je pokriven naslagama turizma i zapadnjačkih utjecaja. Dakle, Turke upoznajete na istoku, krpice kupujete u Istanbulu. :)

Nadalje, Turska je ogromna zemlja i mentalitet ljudi je osjetno različit, ovisno u koji dio zemlje dođete. Dok u Istanbulu možete naći sve i svašta, možete se ponašati vrlo slobodno (osim što ni u ludilu ne smijete dirnuti u lik i djelo Ataturka, ali o tome više kasnije), na istoku nećete moći naći alkohol u trgovinama, restoranima ni birtijama, u neke lokale žene ne smiju ni prismrditi, u nekim drugima postoje odvojeni prostori za žene i obitelji...

Kako smo išli uz granice zemalja s kojima Turska graniči, tako smo vrlo jasno mogli vidjeti utjecaj tih kultura. Tako smo u Karsu naišli na puno ruskih građevina, dok smo u Urfi, recimo, imali vrlo zanimljiv praktičan prikaz kako to izgleda kad se žena sa zapada usudi izaći na ulicu bez da je pokrivena od glave do pete da joj samo oči vire.

Iako je sve to jedna te ista država, razlike u mentalitetu ljudi su velike i isplati se riskirati malo komocije da se tako nešto doživi.

Tu ogromnu državu kontrolira vojska. Vojska i sudstvo su u Turskoj ekstremno sekularni, praktično ateistični. S obzirom na veličinu države, postotak muslimanskih vjernika, islamske ekstremiste u svijetu, te susjede sa kojima graniči (Armenija, Iran, Irak i Sirija su samo neki od njih), vojna čizma je stvarno jedini način da Turska opstane ovakva kakva je danas. A bez obzira na sve, na stanje ljudskih prava i sloboda, na često zatucani mentalitet, na vojnu kontrolu... Još uvijek je tu puno više dobrog nego lošeg.

Po putu smo upoznali mnoge Turke, a i nešto Kurda koji su nam ispričali svoje priče. Tokom tri tjedna putovanja smo dobili presjek stanja na terenu kakav nismo ni sanjali.

Slično kao što postoji propaganda Zapada o Turcima, tako postoji propaganda Turaka o Kurdima. Na ovom putu me je posebno veselilo upoznati Kurde, čuti malo njihovu priču, vidjeti kako žive... I poslije imati priliku čuti što Turci pričaju, pomalo ih podbosti (ali čisto malo da se ne naljute) i slušati odgovore na sva ona pitanja koja su vas oduvijek kopkala o Turcima i Kurdima, životu, običajima, pogledima na svijet i međusobne razmirice.

Puno zanimljivih detalja, puno sitnica koje život znače smo vidjeli, doživjeli, smijali se njima ili im se čudili. Sigurno ću neke od njih zaboraviti u pisanju ovog reporta. Ali ću ipak probati sjetiti se najbitnijih, nama najzanimljivijih.

Za razliku od Peruanaca, Turci se jako vole slikati. Gotovo uvijek to rade bez da traže novac za poziranje. I stvarno vole sliku svoju (skoro kao Crnogorci, ali na malo drugačiji način :)). Ja nisam iskoristio tu njihovu osobinu koliko bi netko možda htio, ali sam ipak napravio nešto „pozerskih“ fotografija mladih i starih Turaka. U Karsu mi je jedan slastičar čak dao svoju adresu da mu pošaljem sliku. Još nisam, ali na TODO listi je. Doživjeli smo da su nam djevojčice uvaljivale bebu koju čuvaju u ruke da se slikamo s njom. Bez straha i vrlo opušteno. Ma što se nekome može činiti, Turska nije nimalo nesigurna zemlja. Osim prometa, rekao bih da je puno sigurnija od Hrvatske, ali i ovo sa prometom treba uzeti s rezervom. Dok su se naši kod kuće brinuli da li smo živi na istoku Turske, mi smo sa Kurdima mirno pili čaj i na internetu čitali kako dnevno na hrvatskim cestama gine i do desetak ljudi.

 

1.2. Promet u Turskoj

 

 

„In theory, Turks drive on the right and yield to traffic approaching from  the right. In practice, they often drive int he middle and yield to no-one. Be prepared for drivers overtaking on blind curves. If a car approaches from oposite direction, all three drivers slam on the brakes and pray.“ – Turkey, Lonely Planet  Guide

Dakle, promet u Turskoj je živopisan. Vozni park je puno bolji nego u Peruu. Turci vole kićene aute, tako da se i tu svašta vidi (doduše ne kao kod nas u Zagorju :)).

Turistički vodiči ne preporučuju uzimanje rent-a-car-a u Turskoj iz više razloga. Jedan od njih je vrijeme prilagodbe na turski način vožnje. Na turskim cestama stvarno možete očekivati svašta. Automobili stvarno mogu voziti u suprotnom smjeru, vožnja bez svjetala stvarno nije neuobičajena, pretovareni kamioni se vuku ko krepale kornjače, turski način pretjecanja na potpuno nepreglednim mjestima će vam pojesti živce... Drugi razlog je jednako ozbiljan: često ti rent-a-car automobili nisu redovito održavani i dosta se kvare na terenu. A ako vam se auto pokvari negdje u nedođiji, ima da izgubite 5 dana dok se dovučete u civilizaciju. Treći razlog bi mogla biti cijena benzina koji je osjetno skuplji nego kod nas. U Iranu je, npr, benzin skoro pa džabe, ali Turci koji žive uz iransko-tursku granicu ne mogu tek tako prijeći tu istu granicu u natočiti si gorivo tamo (kao što mi možemo npr u Sloveniji). Tehnički mogu, ali će ga platiti po turskim cijenama goriva.

Željeznica je jeftina, spora i dosta loša. Pruge vijugaju kako po ravnom, tako i po brdima. Svojevremeno su Nijemci gradili željeznicu za Turke i bili su plaćeni po kilometru. Danas se Turci sprdaju da su, zbog činjenice da su bili plaćeni po kilometru, napravili jednu od najnelogičnijih željezničkih mreža u svijetu. :)

Autobusi su, s druge strane, novi, čisti i jako dobro povezuju bilo koji dio Turske. Autobusnih kompanija ima mali milijun i najgore što vam se može desiti je da vas na ulazu u predvorje autobusnog kolodvora spopadne pet-šest predstavnika raznih kompanija i odmah s vrata vas pokušaju vrbovati da idete preko njihove autobusne kompanije. Načelno je bolje stati na loptu i prvo proučiti vozne redove prije nego kupite kartu, jer onaj koji vas je prvi uhvatio za rukav nema nužno autobus za vas koji vam vremenski najbolje paše.

U autobusima pored dva vozača postoji i nešto što smo mi zvali stjuardesa, doduše uvijek muškog roda. Njegov zadatak je da se brine da svi sjede na svojim mjestima, da svako malo ide po autobusu i dijeli vodu, sokove, čaj, kavu, a kod nekih prijevoznika i kolačiće. To je sve, naravno, uključeno u cijenu vozne karte i nama je bio pravi šok. Uz to je svako malo nudio svakom putniku kolonjsku vodu da si osvježi ruke. Nosio je bočicu kolonjske vode i, nakon što vam ponudi, vi ispružite ruke i on vam stavi koliko treba. Jedino smo kod Metro prijevoznika vidjeli da dijele mirisne maramice. Nama se fora sa sipanjem kolonjske vode direktno u ruke više dopala.

Ceste su u Turskoj široke i uglavnom bez crta koje odvajaju prometne trake. Jedan prometni smjer je obično odvojen od drugog dosta strmim jarkom koji, naravno, nije posebno obilježen. Po mojoj procjeni, čak niti kamion ne bi mogao preći preko tog jarka bez da malo ne klizi po boku. Turci po svojoj širokoj traci voze u slobodnom stilu. Na istoku je ta traka po sredini u normalnom (čitaj: voznom) stanju, dok je desno i lijevo puna oštrog kamenja koje ima lošu osobinu da voli skočiti i razbiti šajbu. Vozili smo se u jako puno buseva i automobila koji su imali razbijenu šajbu, ali čini se da je tamo to toliko normalna pojava da se oko toga nitko ne uzbuđuje. Kao pokušaj ublažavanja štete, Turci vole obložiti poklopac motora nekom crnom gumom kojoj nismo otkrili točnu namjenu, ali pretpostavljamo da ima nekakve veze sa zaštitom od kamenja, bilo šajbe, bilo samog poklopca motora.

Isto tako Turci jako vole na vozilo staviti natpis „masallah“. I istina je da jako vole mercedese.

Turci danonoćno jezde po svojim cestama koje, naravno, izu uzbrdo i nizbrdo. Ne daj Bože da bi se napravio pokoji tunel. Sve ide gore, pa dole, pa gore, pa dole. Kako je istočni dio Turske jedna velika visoravan posuta brdima, vožnja po Turskoj je naporna, kako za vozača, tako i za vozilo.

Turska urođena nepažnja kod pretjecanja dovela je Tursku na vrlo visoko mjesto po broju prometnih nesreća u svijetu.

Na svom putu smo doživjeli svašta. Gledao sam vozača autobusa kojim smo se vozili kako toči gorivo u autobus pun putnika (da, i mi smo bili u autobusu) dok u jednoj ruci ima zapaljenu cigaretu. Jednom prilikom nas je vozač prevezao preko pruge sa upaljenim zvučnim signalom i spuštenim branicima. Provukao nas je između branika preko razrovanog pružnog prijelaza. Dva puta. To je valjda turski rulet. Ako je jednom, onda je ruski, dva puta je turski. :) U jednom trenutku smo imali kvar na kombiju koji nas je vozio na nekakvu turu. I kombiju punim putnika koji piju turski čaj (svaka čast na gostoprimstvu) mehaničari mijenjaju pakne na kočnicama. A onda u taj isti kombi sjeda mehaničar i proveze putnike okolo da isproba kočnice. Tu sam još uvijek, očigledno ih je dobro složio. :)

 

1.3. Ataturk

 

 

Mustfa Kemal Ataturk (1881 – 1938), otac moderne turske države.  Ukratko, nakon pobjede nad Grcima, 1922. godne svrgava sultana Mehmeda VI. s vlasti  te 22. listopada 1923. godine na zasjedanju Velike narodne skupštine Tursku proglašava republikom, a Mustafa Kemal je proglašen za njenog prvog predsjednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi (Pobjednik). Kasnije, 1934.  godine Velika narodna skupština daje mu naziv Atatürk (Otac Turaka) u znak zahvale za sve ono što je učinio za turski narod. Potom u kolovozu 1923. god. Atatürk osniva Narodnu stranku, čiji je i idejni vođa, (1924. je preimenovana u Republikansku narodnu stranku) i uspostavlja jednostranački režim, koji je (izuzev dva kratka eksperimenta 1924.-1925. i 1930.) trajao do 1945. godine. Predsjednik stranke je ostao do kraja svog života.

Atatürk je utemeljio modernu i građansku tursku državu, koristeći svoj veliki ugled i karizmu kako bi sproveo obiman program reformi. Izvršio je progresivne reforme koje su iz korijena promijenile lik zemlje i pretvorile je u modernu državu. Između ostalog:
- proklamirana je jednakost svih građana
- provedena je agrarna reforma
- ukinut je kalifat (1924.)
- stvoreno je moderno građansko i kazneno zakonodavstvo (1926.)
- izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa - uvedena je latinica umjesto arapskog pisma (1928.)
- odvojena je crkva od države tako što je 1928. uklonio iz ustava dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju
-  zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže
- dana je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934.) i dr.

Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro. Iako je bio autoritativan despot, neumorno je radio za modernizaciju i sekularizaciju države, za dobrobit svog naroda.

Danas je Ataturk apsolutni idol svakog Turčina i, osim što je kazneno djelo, zucnuti bilo što osim hvalospjeva vezanu uz njega, smatra se najvećom uvredom za Turčina. Pazite kakve viceve pričate. ;)

Sve najveće, najveće i najznačajnije u Turskoj dobiva ime po Ataturku: građevine, trgovi, brane za hidrocentrale…

Za nas koji smo živjeli u SFRJ i nagledali se ikonografije onog režima, kult ličnosti koji ima Ataturk u Turskoj neodoljivo podsjeća na kult ličnosti druga Tita. Eto, i verbalni delikt je tu da pojača dojam.

 

1.4. Hrana

 

U jedno rečenici bi opis bio: meso, masno, slatko. To je sve. Istina je i da ima nešto povrća, ali Turci povrće najviše jedu za doručak (u obliku u kojem se može reći da od tog povrća ima neke koristi).

Istina je da Turci sutlijaše, baklave i razne šećerleme rade bravurozno! Ali je i istina da se od toga zaradi velika guzica,a to nije ono po što sam ja došao u Tursku. Probao sam po jednom svaki od tih njihovih čuda, ali ne više od jednom.

Baklave su im slatke da se usereš! Uz njih  obično dođe komad turskog sladoleda (dondurma) i čaša vode da ublaži taj strašni koncentrat šećera koji se u baklavi nalazi. Definitivno vrijedi probati, ali isto tako garantirano bih uz takvu prehranu težio pola tone. :)

Dondurma je turski naziv za sladoled, ali zapadnjaci tako zovu poseban turski sladoled koji je posebno rastezljiv (kao žvaka) i dosta otporan na topljenje. Kako u dijelovima Turske nije neobično da su dnevne temperature debelo preko 40 stupnjeva, ovo je svojstvo koje je itekako dobrodošlo.
Zanimljivo je kad vam donesu komad sladoleda i nož i vilicu da biste ga mogli jesti. Bitan sastojak dondurme je mljeveni korijen orhideje (salep) koji mu daje gustoću i teksturu. Vrijedi ga probati jer je drugačiji od svih drugih sladoleda, a uz baklave sjeda ko šaka na oko. :) Popularnost ovog sastojka u sladoledima gotovo je uzrokovala istrebljenje divljih orhideja. Zato je zabranjeno salep izvoziti iz Turske, pa original možete probati samo u domovini. Najbolja dondurma je u Kahramanmaraşu, pa ako vas put nanese, znate što vam je činiti.

Od ostale hrane, tu je neizostavni kebab kojeg Turci s ponosom vrte i režu dugačkim noževima. Poslužuje se uz razne tzv. priloge koji su tu samo da tanjuru, odnosno kartonu na kojem se kebab poslužuje dodaju još koju boju osim smeđe boje pečenog mesa.

Za nas vegetarijance je izbor bio vrlo štur, a manje-više se svodio na pitu od sira, čoban salatu i ajran. Pita od sira je ono što bi kod nas bila tijesto za pizzu na koju se stavi samo malo sira. Čoban salata je nešto kao miješana salata u kojoj ima paradajza, krastavaca i luka. A kako sam ja čudan vegetarijanac koji krastavce može jesti jedino kisele, sve mi je ovo bilo nekako naopako.

Sandra: Tu bih ja dala osvrt jednog ne tako tvrdoglavog i ne tako izbirljivog vegetarijanca. Super su im meze u malo boljim restoranima – hrpa raznih priloga od rajčice, krastavaca, patidžana, paprike. Al sve je to hladno. Sušeno voće, lješnjaci, bademi, svega toga ima dovoljno,  razočaravajuće malo vrsta sira, isključivo bijeli kruh, ali zato  odličan doručak (hm.. dobro, kako gdje..). Paradajz, krastavci, masline, feta sir, kruh i kava ili čaj. Negdje su porcije bile smiješne, negdje ok. Al ono, uvijek mislim – a šta bi ti za 10 eura za noć ?!?

Ajran... E, to je posebna priča. Naš prvi susret sa ajranom je bio u Istanbulu dok smo zujali oko neke tržnice, pa smo u nekoj prčvarnici od 5 kvadrata kupili jedan manji kruh (turski naziv: ekmek) i 2 ajrana. Pa sam razrogačio oči kad nam je tip fino taj kruhić prepolovio i umotao u (pazi sad!) novinski papir. :)
Ajran je piće koje se radi od jogurta, vode i soli. Puno soli! Nije loše za krajeve gdje se znojenjem gubi puno soli iz organizma, ali je stvarno slan za poluditi! U nedostatku bilo čeg drugog, ajran je imao okus kao piće bogova.

Inače, računao sam na trgovine sa hranom. Nekakva tuna, posni sir i jogurti bi me držali u odličnom fizičkom i mentalnom stanju kroz tri tjedna. Ali, avaj! Nema trgovina. Samo neke prčvare gdje vrlo često ni frižidera nema i ima za kupiti samo vode, jedno 200 vrsta keksa i raznih grickalica i razne vrste gaziranih i negaziranih pića. Voće uglavnom u tragovima. Ovo je generalno stanje. Naravno da smo nailazili na gradove koji su imali za kupiti jako dobrog voća, ali nailazili smo i na takve rupe da je to strašno!

O turskoj kafi i turskom čaju bi se moglo puno reći. Turci puno više piju čaj nego kafu. Dva su razloga tome. Onaj očigledni je cijena – čaj je puno jeftiniji od kafe. Drugi razlog je što Turci uglavnom ne piju alkohol (na istoku alkohola nema nigdje ni za kupiti, ali u Istanbulu se pije svašta), pa dane provode pijući čaj i pušeći. Da popiju toliko kafe koliko piju čaja, mislim da ih 90% ne bi doživjelo tridesetu.

Kafa se radi slično kao u Bosni – turska kafa, nama vrlo poznata. Šećer se stavlja u vodu dok se kafa kuha (za one koji to nisu znali). Zato vas konobar uvijek pita koliko šećera želite. Naravno da vam dodatno stavi koju kockicu šećera na tacnu pa ako volite... Šećer u kocki je nešto sasvim normalno za Tursku i nigdje još nismo došli da su nam donijeli bilo kakav drugi oblik.

Čaj se pije iz malih staklenih čaša koje su posvuda istog oblika, samo im dekoracija može biti drugačija. Pije se u većini slučajeva crni čaj, razblažen. Sam čajnik se sastoji iz dva dijela. U donjem se grije voda, a u gornjem crni čaj. Prvo se u čašicu sipa čaj, a onda ga se razblaži sa vrućom vodom.

U nekim (uglavnom modernijim) dijelovima Turske se mogu naći i razni voćni čajevi u granulama. Okusi su različiti: jabuka, narandža, višnja... Izgledom podsjećaju na otrov za pacove. Okusom nisu loši, ali čaj je ipak čaj, dok su ovo više neke šećerleme.

Alkohola u većem dijelu Turske praktično i nema. Islam zabranjuje konzumaciju alkohola i Turci van velikih zapadnih gradova se toga drže ko pijan plota. Toliko im je to bitno da ne žele ni ući u restoran u kojem se toči alkohol. Stoga na istoku nigdje nema ni pive, a o žestokim pićima da i ne pričamo. U zapadnom dijelu Turske postoji pivo Efes koje je toliko loše, da se nakon njega žuja čini kao vrhunsko belgijsko pivo. Postoji i nekakva turska rakija „Yeni Raki“, ali nema smisla ni probavati rakiju iz države u kojoj vjera zabranjuje konzumaciju alkohola. To ne može valjati nikako! :)

I na kraju – nargila. Tehnički ne spada u hranu, ali je ima na svakom koraku, što se za turske trgovine hranom ne bi moglo reći. Nargila se sastoji od posude s vodom kroz koju dim prolazi prije nego što dođe do vaših pluća, dok se na vrhu nalazi „ložište“: voćni duhan se stavlja unutra, preko toga ide aluminijska folija, a na vrh užareni ugljen. Aluminijska folija je tu da užareni ugljen ne spali sadržaj ispod u prvih par sekundi. Nargila se puši polako. Možete pućkati, ali trebali bi uvlačiti ako ne želite da vam se nargila ne ugasi, jer pućkanjem ne možete napraviti dovoljan protok zraka kroz nargilu bez da vam se zamanta od hiperventilacije. :)  Voćnih duhana ima raznih, a mi smo probali onaj od jabuke. Za razliku od pravog duhana, ovaj možete ispuhivati kroz nos bez da vam se zanebesa. Potpuno bezopasna naprava, ali izgleda moćno. Odmah sam se sjetio filmova o Sherlocku Holmesu i pušenja opijuma. Ali ovo je Turska, ne Engleska u Holmesovo vrijeme. Ovdje se puši rendana kora od jabuke. :)

 

2. Istanbul

 

Naš prvi kontakt s Turskom je aerodrom Ataturk u Istanbulu. (A kako bi se drugačije aerodrom zvao nego po njemu? :)) Prilikom ulaska u Tursku potrebno je platiti vizu na posebnom šalteru, a prije službenog ulaska u zemlju. Na šalteru je bio popis zemalja i cijene za svaku pojedinu zemlju. Našli smo Sloveniju, ali Hrvatsku nismo. Pa smo pitali čovjeka koji je prodavao vizu koliko košta viza za „Hrvatistan“.
A on se samo nasmijao i vratio nam pasoše: „Hrvatistan? For you, it's for free!“

Prava dobrodošlica, nema šta. Zatim smo krenuli prema šalteru nakon kojeg smo službeno ušli u Tursku. I opet veselje – jedan u kabini gleda pasoše, a 5 naguranih u toj istoj kabini gleda kako to ovaj radi. I usput se koškaju ko mala djeca. Biće da su im to novi radnici koje obučavaju. Ali sam se jedva suzdržavao da se ne opalim smijati dok sam ih gledao kako ćire na nas iz kabine.

Sa aerodroma direktno u podzemnu, pa na tramvaj do Sultanahmet-a, dijela grada gdje nam je bio hotel. U tom dijelu grada je i većina stvari koje vrijedi vidjeti u Istanbulu, tako da je lokacija hotela odlično pogođena.

Istanbul, grad na Bosporu, prijestolnica triju velikih carstava - rimskog (330.-395.), bizantinskog (395.-1453.) i otomanskog (1453.-1923.). Nakon osnivanja moderne Republike Turske, Ankara je proglašena njezinim glavnim gradom. Istanbul je sa svojih 11 i pol milijuna stanovnika najveći grad u Turskoj i njeno kulturno i gospodarsko središte.

Nekad zvan Bizantin, kasnije Konstantinopol, te Carigrad, sjecište je istočnih i zapadnih kultura i religija. Mjesto gdje kršćanstvo sreće islam. Nalazi se na Bosporu i jedini je grad koji leži na dva kontinenta: u Evropi i u Aziji. Ne bi bilo pretjerano reći da je zasigurno po znamenitostima i značenju jedan od najvećih gradova svijeta, konstantno naseljen više od 5000 godina.

2000. godine grad je brojao 2691 aktivnu džamiju, 123 aktivne crkve i 26 aktivnih sinagoga, kao i 109 muslimanskih i 57 nemuslimanskih groblja. Sudar Istoka i Zapada, spoj modernog i tradicionalnog, razne kulture i utjecaji vidljivi su na svakom koraku. Sultanahmet, Kapali carsi i hammami mame u svijet mističnog orijenta (doduše, nudeći jeftinu kinesku robu i autobuse turista željnih misterije i pustolovine) a Taxim i Beyoglu nude Starbucks, američke muffine, modne marke i gay klubove. 

S obzirom na svoju veličinu, grad je izuzetno siguran, vjerojatno jedan od najsigurnijih gradova te veličine. Hodajući po njemu po danu i po noći, nismo se niti u jednom trenutku osjetili nesigurnima. Naravno da je u Istanbulu, kao i u svim drugim velikim gradovima potrebno uključiti mozak. Nije uputno da vam novac viri iz džepa dok hodate po bazaru.

Što se mentaliteta tiče, po malo čemu bi se Istanbul razlikovao od bilo kojeg evropskog grada, osim po činjenici da većina stanovništva nisu kršćani nego muslimani i da su na svakom koraku džamije umjesto crkvi. Ako to izuzmemo, sve ostalo je manje-više isto: trgovci prodaju sve i svašta, alkohol se toči bez ustručavanja, možete hodati polugoli po ulici bez da vas kamenuju. U samom Sultanahmetu je gomila turista i svakom tko se boji kontakta sa nepoznatim će tu vrlo brzo pasti gard. Cijela atmosfera je vrlo opuštajuća. Jedina iritantna stvar koja vam se može desiti je da na vas navali jedan od agenata koji uvaljuju hotele za backpackere. Pa kad vas vide sa ogromnim ruksakom na leđima i jednim malo manjim na prsima kako glumite kornjaču, mogli bi vam probati uvaliti hotel. Obično je jedno NE dovoljno ako se dovoljno jasno i odlučno kaže. (ne, ne morate urlati :))

Ako primijetite velik broj turskih zastava kako se vijore na svakom ćošku i pomislite da je neki praznik, varate se. Turci vole vješati svoju zastavu bez obzira da li je praznik ili nije.

Što se vremena tiče, imali smo sunčane dane. Temperature su bile visoke, ali nije bilo vlage i bilo je puno ugodnije nego u Zagrebu pri dosta nižim temperaturama.

 

2.1. Istanbul – Topkapi Sarai

 

Carigradski dvor, na turskom, Topkapı Sarayı, "Dvorac topovskih vrata," nazvan po glavnim vratima na ulazu u kompleks, osmanlijski je carski dvor u Istanbulu. Ovaj dvorac je bio sjedište Osmanlijskog carstva od 1465. do 1853. Dvorac je sagradio sultan Mehmed II, u razgoblju od 1459. do 1465. Ostao je rezidencija sultana sve do 1853., kada je sultan preselio u grandioznu palaču Dolmabache, sagrađenu u stilu europskih vladara, čija je gradnja znatno osiromašila državu i uzrokovala slabljenje carstva, što je na kraju rezultiralo državnim udarom i stvaranjem Republike.

Dvorac je smješten na krajnjem dijelu uzvišenog rta koji pruža pogled na Zlatni rog i Mramorno more, sa pogledom na Bospor. Dvorski kompleks se sastoji od mnogobrojnih manjih zgrada grupiranih u četiri zasebna dvora, koji su odvojeni vratima. Topkapı su glavna vrata na ulazu u kompleks, prema kojima je dvor i dobio ime.

Posjećuje je veliki broj turista, kako sa zapada, tako i sa istoka.  Ukoliko želite imati mira pri razgledavanju i na fotografijama nemati gomilu ljudi, preporučujem vam da dođete 15 minuta prije otvaranja i stanete u red.

Definitivno se isplati vidjeti je s obzirom da je u stvarno dobrom stanju. Meni je harem bio posebno zanimljiv.

Harem Topkapi palače broji oko 300 soba, 9 hamama, 2 džamije, bolnicu, spavaonice i praonicu rublja. Ovdje su živjeli sultanova majka (Valide Sultan) kao najmoćnija osoba dvora, konkubine, zakonite žene sultana, eunusi i sultanova djeca.

Život u Haremu nije bio zatvor za ljepotice, kako su to evropljani voljeli zamišljati. U osmanlijskom društvu, haremski život odražavao je kroz svoja pravila i protokole privatnost obiteljskog života sultana.

Dnevni život u haremu bio je splet dječjeg plača, supruga koje su se borile za naklonost sultana i zlostavljane posluge, ali je djelovao u najboljim vremenima i kao škola za mlade djevojke, od kojih su samo najljepše i najučenije izabrane za sultana. Ostale su mogle nakon nekog vremena i napustiti harem i udati se.

Jedini muškarci koji su imali pristup haremu bili su eunusi, stanoviti bodyguardi.  Pravila, obredi, natjecanje za moć i utjecaj, te stroga hijerarhija bile su glave oznake harema, pogotovo ako se uzme u obzir da Carstvo nije poznavalo pravo prvorođenog sina – svi su sultanovi muški nasljednici mogli nasljediti oca. Neprestane borbe za vlast, mučka ubojstva ( Mehmet III je navodno umorio 19- ero braće kako bi osigurao tron) na kraju je oslabilo vlast i uzrokovalo pad carstva.  Ibrahim Ludi je navodno zbog takve prakse bolovao od paranoje i naredio utapanje 280 konkubina iz Harema jer je načuo nešto o uroti.

Kada bi sultan umro, novi sultan bi „okupio“ novi harem, što bi značilo da je stari raspušten. Neke od žena su poslane u staru palaču, neke su ostajale kao učiteljice, a neke su umirovljene.

U posjetu dvorcu smo po prvi put vidjeli žene u burkama u većem broju. Burka je ona crna odora kojom se žena pokriva od glave do pete, pa joj samo oči vire. S obzirom na temperaturu puno bližu 40 nego 30 stupnjeva, ja sam se čudio kako opstaju pod tim teškim oklopom. Vrlo česta pojava je da se žene tako obučene kreću u grupama, a nerijetko ih predvodi jedan muškarac, onako kao pastir koji vodi kravice. Ipak, mene su više podsjećale na tenkove tako obučene pa smo ih od milja prozvali tenkićima. Većina ih je tu bila u posjeti iz arapskih zemalja, nema baš puno žena u Istanbulu koje bi se tako oblačile.

2.2. Istanbul – Aja Sofija

Remek djelo bizantske arhitekture. U svoje vrijeme je bila najveća crkva u Istočnom Rimskom Carstvu. Smatra se jednim od najvećih graditeljskih dostignuća. Građena je u razdoblju između 532. i 537. godine i posvećena je Kristu kao personifikaciji Svete Mudrosti. Izgrađena je od kamena i opeke, visoka 55 metara s promjerom kupole od 31 metar. Prvu crkvu na tom mjestu koju je započeo car Konstantin, bila je razrušena usred pobune 532. godine, kada je Justinijan zamalo izgubio prijestolje. No on ju je odmah dao ponovno izgraditi. Ponovno je izgrađena za samo pet godina (537.) i odmah je dostigla svjetsku slavu. Gradili su je matematičari Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta. Nakon turske pobjede 1453. crkva je pretvorena u džamiju, a izvana su dodana četiri minareta. Mozaici koji su postojali u crkvi prekriveni su tankim slojem vapna, što ih je sačuvalo od uništenja, a otkriveni su 1935. godine, kada ju je Ataturk pretvorio u muzej.

Aja Sofija je jedno od mjesta o kojima su me učili još u osnovnoj školi. Jedno od onih mjesta za koje mislite da u biti ne postoje u stvarnosti i da ih se može naći samo u udžbenicima.

Pa kad uđete i stanete ispod kupole ovog veličanstvenog objekta i pogledate svu tu povijest koja čuči iza toliko slojeva žbuke i boje, znate da ste na stvarno posebnom mjestu. Freske kršćanskih svetaca koje vire iza osmanlijske kaligrafije, oguljena povijest ovog dijela svijeta, sjećanje na udžbenike o križarskim ratovima, nasilnom pokrštavanju, nasilnom prevođenju na islam... Sve vam to prođe kroz glavu dok stojite unutra. Crkva koja to više nije i džamija koja to više nije. Danas samo spomenik nekim davnim vremenima, a nekad simbol vjerske i državne moći i mjesto sudara Istoka i Zapada.

2.3. Istanbul – Plava džamija

 

Plava džamija najveličanstvenija je džamija u Istanbulu.Sagrađena je u razdoblju od 1609. do 1616. godine. Glavna centralna kupola visoka je 43 metara i ima promjer 33.4 metara i broji 260 prozora. Ime joj je džamija Sultana Ahmeta I (Sultanahmet Camii) a Europljani ju zovu Plava džamija zbog prekrasnih plavih, zelenkastih i bijelih pločica iz Iznika na nižim zidovima džamije i na galeriji. Sagradio ju je arhitekt Mehmet Aga, učenik slavnog Sinana, kako bi dokazao svoju nadmoć nad svojim učiteljem i graditeljima obližnje Aja Sofije. Šest visokih, elegantnih minareta uzrokovalo je probleme sa vjerskim vođama – toliko minareta je, naime, u to vrijeme imala samo Velika džamija u Meki. Da bi se izbjegli problemi, sultan je donirao još jedan minaret džamiji u Meki, kako bi smirio bijes vjerskih vođa.

Izuvanje je prije ulaska u džamiju obavezna radnja. Hagia Sophia nema to pravilo iz jednostavnog razloga što to više nije aktivna džamija.

Iako sam odrastao u Bosni, po prvi put sam ušao u jednu džamiju. Cipele smo stavili u vrećicu i ponijeli sa sobom. Iznenadio sam se kako je mekan tepih o kojem smo hodali. Kao debela, debela mahovina.

Kako islam zabranjuje crtanje likova Muhameda ili životinja, džamija je iznutra oslikana mozaikom šara i oblika i citatima iz Kurana na arapskom pismu. Iako je plava džamija stvarno impozantna i iznutra, načelno su mi sve džamije puno dojmljivije izvana.

U džamiji se nalazi molitvena niša -  mihrab, koja određuje pravac prema kaabi u Meki, najvećem svetištu islama. Sastavni dio džamije su prostorije s tekućom vodom ili bunar za obavljanje ritualnog pranja prije molitve.

Glavna džamija osim toga ima propovjedaonicu (minbar) za propovjed petkom. To je uzdignuta platforma, dikkah, s koje se ponavlja poziv na molitvu neposredno prije njenog početka, a kad se ne odvija ritualna molitva, s nje se recitira kuran. Molitvena niša je mjesto s kojeg imam (voditelj molitve) vodi molitvu, okrenut prema Meki. Muškarci i žene moraju biti odvojeni za vrijeme molitve, makar i običnim štapom. Zbog toga se žene često mole na katu a muškarci u prizemlju.

2.4. Istanbul – Basilica Cistern

 

Evo jednog veselja za turiste. :) Tzv. potopljena palača, restaurirana 1987. godine, nakon što je očišćeno blato i smeće koje se taložilo nekoliko stotina godina. Izgrađena za Konstantina, a proširena za Justinijana, ova cisterna je služila za opskrbu carskog dvora.

Danas je to mjesto koje svojom magijom svjetlosti i sjene, vode i karijatida mami velik broj turista da zavire unutra.

2.5. Istanbul – Grand Bazaar

 

Grand Bazaar ili Kapali Carsi se smatra jednom od najvećih natkrivenih tržnica na svijetu, a proteže se kroz 58 ulica i sadrži oko 6000 trgovina. Dnevno kroz Grand Bazaar prođe između 250000 i 400000 ljudi. Poznat je po trgovinama tepiha, zlatarnicama, začinima i grnčarijama.

Sagrađen je između 1455 i 1461 za vladavine sultana Mehmeda Osvajača. Značajno se povećao površinom za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog. Službeno, prvi veliki nadsvođeni šoping centar na svijetu.

Kad uđete u Grand Bazaar samo je pitanje trenutka kad će vam se početi vrtjeti u glavi. Dočekat će vas nepregledne uličice prepune trgovaca koji će vam probati prodati sve što vam padne na pamet. Da li će vam mozak reći „dosta“ nakon desete ili tridesete uličice nije toliko bitno. Sigurno je da će reći „dosta“. :)

Karakteristika ovoga, kao i većine drugih bazara u Turskoj je da nigdje nema cijena. Pogađate, čeka vas cjenkanje. Cjenkanje nije loše kad znate koliko koja stvar vrijedi, ali nezgodno je kad dođete tamo, salete vas sa svih strana i pokušaju vam prodati sve što vidite, a vi ne znate cijene. Naravno da će vas pokušati oderati, to im je posao. Vaš posao je da ih u tome spriječite. To nije ne znam kako teško, ali vam treba ono što mi nikako nismo imali – višak vremena. Trebate proći po bazaru par puta, pitati za cijene na 100 mjesta, po mogućnosti pronaći slične stvari van bazara gdje često imate i cijene i onda ćete znati za koliko vas je trgovac „oženio“. Pravilo u Turskoj je: ako nema cijena, onda se cjenkate, ali ako su cijene napisane, uglavnom je to ono ispod čega trgovac neće ići.

Ukoliko vas uhvate prodavači tepiha, obrali ste bostan! Pokušat će vas uvjeriti odmah u početku da će vam uzeti samo dvije minute vašeg vremena, evo samo da vam nešto kažu, ali to se u pravilu svodi na najmanje sat vremena monologa u kojem će vas na sve moguće načine pokušati uvjeriti da je kupovina tepiha i to baš kod njega potez vašeg života. Ti tepisi su ručno rađeni i nikako nisu jeftini. Nije neobično da vas jedan tepih izađe 1000 lira (oko 500 eura). Ne prodaju ih puno i zato se grebu za svakog potencijalnog kupca. Služit će vas čajem, potrošit će sate i sate na vas i neće se naljutiti ukoliko ne kupite. Naljutit će se jedino ako se rukujete s njima i pogodite za cijenu a onda odustanete. To se u Turskoj smatra neozbiljno i pokazuje nepoštivanje prema osobi s kojom ste se dogovarali.

Na Grand Bazaaru treba biti jako oprezan ukoliko kupujete bilo što iole vrijedno. Za znalce je Grand Bazzar pravi dragulj i tu se mogu naći vrlo vrijedni predmeti, ali morate točno znati što, kako, zašto i za koliko kupujete.

Mi smo imali vrlo ograničeno vrijeme, pa smo prošli kroz Grand Bazaar na kratko, samo da osjetimo dio te atmosfere. Niti Sandra, niti ja nismo shopingoholičari, pa nas generalno ovakva mjesta ne impresioniraju. I ovdje je bilo tako. OK, velik je, nepregledan, cjenkanje može biti zabavno ako vam se da, ali sve u svemu – ništa posebno. :)

2.6. Istanbul – Kariye Kilisesi (Chora crkva)

 

Krenuli smo i do džamije Sulejmana Veličanstvenog, koja dominira vizurom grada i koju je sagradio sam Sinan. Druga je po veličini u gradu, a smatra se jednom od najljepših džamija na svijetu. Dok smo mi bili tamo, restauratorski radovi su bili u tijeku i mogao se vidjeti samo djelić te ljepote.

Nešto dalje nalazi se Kariye Kilisesi, crkva sagrađena u 11. stoljeću, jedan od najljepših i najočuvanijih primjeraka bizantske umjetnosti u svijetu. U ovoj maloj crkvi nalazi se stotinjak predivno očuvanih mozaika koji datiraju iz ranog 14. stoljeća, a koji na svu sreću nisu uništeni kada je u 16. stoljeću pretvorena u džamiju.

2.7. Istanbul – ceremonija Derviša

 

Sandra: Mevlevi, najpoznatiji red mističnog islama (tzv. sufi), osnovali su u Konyi sljedbenici  Jalal ad –Din Muhammad Balkhi Rumi-ja, perzijskog pjesnika iz 13. stoljeća. Poznati su kao „vrteći derviši“ radi poznatog obreda (Sema) u kojemu se Bog slavi kroz „ples“ i muziku.

Sema predstavlja mistično putovanje čovjekove duhovnosti kroz misao i ljubav do savršenstva. Okrećući se istini, derviš raste kroz ljubav, napušta svoj ego, nalazi istinu i stiže do savršenstva. Nakon toga, vraća se sa svog duhovnog putovanja kao zreo čovjek, kako bi volio i služio svemu što je stvoreno.

Sema se izvodi u točno određenom simboličnom ritualu, s dervišima koji se vrte oko svog učitelja, koji se jedini vrti oko svoje osi. Obučeni su u bijele haljine (koje predstavljaju smrt), široke crne plašteve (koji predstavljaju grob)  i sa visokom smeđom kapom koja predstavlja nadgrobni spomenik.

Danas su vrteći derviši turistička atrakcija, vidite ih na svakom koraku u Istanbulu, na pozornicama restorana kako zabavljaju publiku. Želite li doživjeti autentično iskustvo, trebate posjetiti Mevlevi samostan u Konyi. Kako Konya nije bila predviđena na našem putu, odlučili smo se za nastup derviša iz samostana Mevlevi u Istanbulu, u nekakvoj dvorani na željezničkom kolodvoru koji je poznat kao posljednja stanica Orient Expressa. U lošoj organizaciji, neprikladnom prostoru i ne baš mističnoj atmosferi, doživjeli smo autentičnu ceremoniju, sa svim elementima, i pravim dervišima. Publika ih je slikala kao rijetke životinje, a ja sam se pitala kako čovjek danas može naći put k autentičnosti, kako danas doživjeti nešto dublje i značajnije, kad je sve zakon ponude i potražnje, pa čak i mistični rituali koji predstavljaju put ka Bogu. Je li u tom trenutku netko tamo zaista mislio na Boga?

Odgovor mi je bio Said (znate onog iz OZ-a?) i prijatelji koji su sjedili nedaleko od nas. Pogled mi je bježao prema njima, oni su se ljuljali u vjerskom zanosu i pjevušili stihove iz Ku'rana. I sad si ja mislim: vjera ili religija, fanatizam ili duhovnost? I tako, puna pitanja, sa nekakvih stotinjak kuna manje u džepu odvukla sam se u istanbulsku noć…

2.8. Istanbul – grobljanska arhitektura

 

Moram priznati da me turska groblja nisu naročito impresionirala. Imam dojam da se tamo groblja baš i ne posjećuju. Vjerojatno je dojam krivi, ali eto… Nismo baš ni tragali za njima, pogledali smo neka na koja smo naišli, što turska, što kurdska (kod Dogubayazita).

2.9. Bospor

 

Kako to već obično biva, na dan kad smo odlučili ploviti po Bosporu su došli crni oblaci i istresli gomilu kišurine po nama. Umalo nismo odustali od cijele ideje, ali mamilo me da se vozim po Bosporu i da po prvi put u životu stanem na azijsko tlo. O Bosporu i Dardanelima sam učio u osnovnoj školi, to su neki od zvučnih naziva koja ostanu u sjećanju.

Bosporom se možete provesti normalnim linijama ili onom turističkom. Normalne linije imaju svoje stanice i vozni red. I jeftinije su od one turističke, iako, u ovom slučaju, ne puno. Nužno je presjesti jedno 2-3 puta, što sam se, s obzirom na kišu, baš i nije činilo kao dobra ideja.

Zato smo se odlučili na turističku liniju. Nije bio baš neki dan za slikanje, ali moja želja je bila provesti se po tom vražjem Bosporu i malo kiše me neće zaustaviti. I nije bilo tako strašno. Osim!

U nekom trenutku vas iskipaju na azijskom tlu u nekom selu veselu i ostave vas tamo jedno 2 sata. I sad... Kad izađete i dodirnete Aziju (uz kez od uha do uha), a na vas se spuste jedno 4 kante vode koju neki naivno zovu kišom (ovdje kez trenutno nestaje), shvatite da tu nemate apsolutno ništa za raditi. Mogli biste se popeti na tvrđavu na lokalnom brdašcu, ali nemate previše volje s obzirom na bajne vremenske uvjete. Onda prođete to „mjesto“ uzduž i poprijeko u nekih desetak minuta i prate vas samo lokalni džukci pokisli do gole kože. A lokalni „ugostitelji“ vas dozivaju da dođete baš kod njih da nešto pojedete. Pa odaberete nekog koji vam je najmanje antipatičan i sjednete. Jeli smo neko morsko pašče i čekali da kiša stane. Nije stala. Dok se nismo ukrcali nazad na trajekt.

Nismo išli gore na tvrđavu, ali ne smeta. Bili smo na rubu Crnog mora, gledali smo brodove koji plove, male, velike, cruisere i brodove ratne mornarice. (ruske!)

 

3. Kars

 

Nakon četiri dana u Istanbulu došlo je vrijeme da vidimo napokon taj istok. Imali smo rezerviran let Istanbul-Kars koji je po kilometraži i trajanju ništa kraći od leta Zagreb-Istanbul. Velika je ta Turska!

Što se istoka Turske tiče, imali smo dodatni problem – rezervacije hotela. Naime, preko Interneta nije moguće rezervirati hotele na istoku, a naš pokušaj da to sredimo preko turističkog ureda u Istanbulu je išao otprilike ovako: mi došli, objasnili tipu što nas muči i zamolili ga da nazove par hotela u kojima smo namjeravali odsjesti na istoku i da nam rezervira smještaj jer mi ne znamo turski a jako je upitno da li oni znaju engleski. Ali nam je tip naravno to odbio i počeo filozofirati kako to treba preko agencije ovo-ono... E pa, stari, nismo ti mi turisti, mi smo backpackeri. Od nas se nećeš kruha najesti. :)

Pa smo odlučili ići na neviđeno. U vodičima ionako piše da na istoku smještaja uvijek ima, pa smo se vodili tom informacijom.

Dok smo čekali let za Kars, škicali smo ljude koji lete sa nama. I u nekom trenutku Sandra se okrene i kaže: „pa ovdje nema nijednog turista!“.  I, stvarno – oko nas sve neki tamnoputi tipovi i umotane žene. I taman sam našao neku ženu koja mi je izgledala dovoljno „obično“ da bude turist, kad ono – kifla! I onda Turkinja. Sjetim se onih otetih Nijemaca na Araratu i činjenice da ćemo za par dana i mi biti u podnožju Ararata i mislim... Neće valjda na nas. :)
Ukrcavamo se u avion i polijećemo. Turkish Airlines je vrlo ozbiljna kompanija i nemamo nijednu zamjerku što se njih tiče. Sat ipol kasnije slijećemo u Kars. Putujući Bosporom smo stidljivo dodirnuli azijsko tlo, a sada smo se obreli u Aziji s namjerom da tamo proboravimo dva tjedna. Silazak iz aviona, sumnjičavo gledamo oko sebe – ne bacaju se bombe. Nitko ne puca. Svi su normalni, nitko se ne uzrujava... Slikam aerodromsku zgradu. Lokalna policajka mi maše da to više ne radim. Ajde neka, nije ni prva ni zadnja. Čekamo prtljagu. I dalje nitko ne puca, ne bacaju se bombe... Pogledom prelazim preko okupljenih ljudi tražeći naznake PKK – ništa. Uzimamo prtljagu s trake i izlazimo iz aerodromske zgrade (preciznije bi bilo reći „zgradice“). Napolju neki autobusi ali nijedan ne ide u Kars. Nema ništa za Kars. Za Kars samo taksi.

- Koliko?, pitam taksistu.
Ovaj izvadi iz džepa novčanicu od 20 lira.
A toliko. Ajde, vozi.

Vozio nas je ko da mu se žena porađa u autu. Mislim da nije nigdje spustio ispod 80. Za 5 minuta smo bili u Karsu. Nije on to brzo vozio da mi što prije stignemo, niti da nam pokaže svoje vozačke sposobnosti. Žurio je da stigne nazad napraviti još koju šihtu. Avioni ne slijeću baš svaki sat u Kars, pa mu je ovo najbolja prilika da nešto zaradi.

Orijentiramo se prema karti iz vodiča (Lonely Planet – Turkey: odličan i dosta precizan vodič!) i hotel nalazimo bez problema. Uđemo unutra, dogovorimo se za cijenu spavanja, prije nego što pristanemo tražimo da vidimo sobe i – to je to. Hoteli su gotovo prazni, stvarno smještaj nije problem naći.

I tu onaj prvi kulturološki šok. U Karsu, naime, nema baš turista sa zapada. Tu i tamo se netko pojavi, ali stvarno se mogu nabrojati na prste jedne ruke. I dok smo hodali po ulici salijetali su nas domaća djeca. Ne mogu reći da su bili naporni, niti neugodni. Jednostavno smo im bili zanimljivi, kao cirkus koji dođe u grad. Pitali su se zašto smo uopće tu. Očigledno je da nisu smatrali da je Kars mjesto koje bi bilo dovoljno zanimljivo da ga posjeti par zapadnjaka.

Pa nama je bilo. Kars je jako lijep gradić gdje su se sudarile turska i ruska civilizacija. Tokom svoje povijesti je bio pod Rusima i pod Turcima, a danas se nalazi u Turskoj. Ruski utjecaj se vidi u arhitekturi na pročeljima mnogih zgrada.

Na brdu iznad samog grada je stara tvrđava koja datira iz 13. stoljeća, kada je područje bilo pod armenijskom vladavinom. Tvrđava je obnovljena, barjak se uredno vije, a i Ataturkova slika je tu negdje (naravno). Turski povjesničari trude se dokazati da tvrđava nama veze s Armenijom, i da je sagrađena za vrijeme osmanskog carstva u 16. stoljeću, kada su se vodili ratovi protiv Perzije. Međutim, nađeni natpisi na armenskom su dokazali neispravnost tih hipoteza.

Tu smo upoznali jednog Turčina koje je sav razdragan sa nama pričao na turskom (koji ne znamo) i pokazivao nam slike i video isječke na svom mobitelu iz još istočnijih zemalja gdje je putovao. Neki veseli putnik, nema šta. Bio je gušt laprdati s njim a da se ama baš ništa nismo razumjeli. :)

Inače u Karsu smo po prvi put uočili birtije samo za muške. Izgledale su ko totalne rupe, a unutra sjede sve sami muški, piju čaj i puše ko Turčini. Pristup ženama unutra je strogo zabranjen, pa makar ih za ručicu vodio Imam lično!

U lokalnoj slastičarni smo probali dondurmu, a lokalni barmen je tražio da ga slikamo. Još nam je ostavio adresu da mu pošaljemo sliku. Turci se stvarno vole slikati! Po tom pitanju su sušta suprotnost Peruancima. A tek kad im pokažeš sliku na displayu – ma od sreće i vlastite ljepote ne može ni govoriti. Samo se smije, dječje veselo.

4. Ani

 

Naš primarni cilj dolaska u Kars je bio posjet Aniju. Ani je bio armenijska prijestolnica u razdoblju od 961 do 1045, grad poznat kao grad 1001 crkve. Nekad veličanstveno mjesto, koje se u vrijeme procvata moglo mjeriti s Istanbulom i Kairom, danas je gomila ruševna na gotovo ničijoj zemlji na granici Turske i Armenije, čiji su diplomatski odnosi tako ružičasti da su Armenijci u pomoć pozvali Ruse, a ovi zatvorili sve granice između Turske i Armenije.

Ani je od Karsa udaljen pedesetak kilometara. Javnog prijevoza nema, pa se treba dogovoriti s nekim lokalnim vodičem. Recepcionar u hotelu nam je ponudio prijevoz za Ani, ali mi smo našli u vodiču broj telefona lokalnog vodiča kojeg su preporučili kao dobrog i koji zna engleski. Pa sam upao u lokalnu poštu i nazvao ga. Nakon 3 promjene slušalice s druge strane, napokon sam gospona po imenu Celil Ersoglu i dogovorili smo se za odlazak u Ani slijedeći dan.

Došao je po nas u hotel i u nekom oronulom autu nas se šestoro veselo drmusalo po turskim drumovima.  Naravno da je pretrpao auto. Turci to vole raditi. Putem za Ani smo gledali livade na kojima su seljaci čuvali krave i uzgajali pčele. Iako se nalazi na oko 1900 mnv, taj dio Turske je u biti jedna velika visoravan. Okolnih planina ima, ali vozeći se tamo nikad ne biste rekli da se nalazite tako visoko. Po zimi je drugačije: temperature dvadesetak stupnjeva ispod nule i metri nanosa snijega.

Ani kao takav nas je očarao, ali i pomalo rastužio. Tamo kao da je vrijeme stalo nakon neke velike kataklizme. Gledali smo ruševine crkava obrasle travom usred ničega. Freske, još vidljive po zidovima su jako loše održavane. U pravilu su u jednom od tri stanja: propadaju same od sebe, pune su grafita (mladi Turci se iz nekog razloga vole potpisivati po freskama) ili su ih lokalni arheolozi prefarbali bijelom bojom ispod koje se još uvijek naziru.

Grad je potpuno napušten više od 300 godina, a početkom 19. stoljeća otkrili su ga evropski istraživači i pustolovi, prilikom „otkrivanja“ Azije u potrazi za minulim vremenima i tajanstvenim gradovima. Prve ozbiljne arheološke pothvate proveli su krajem 19. stoljeća Rusi (u vrijeme kada je to područje bilo u sastavu ruskog carstva). Nađeni su objekti i predmeti neprocjenjive arheološke vrijednosti. Kada je područje došlo pod tursku vlast nakon prvog svjetskog rata (i genocida, u kojemu je protjerano i pobijeno više od 1,5 milijuna Armenaca), velik dio blaga je opljačkan i uništen, a zgrade ostavljene da propadaju. Arheolozi su uspjeli spasiti dio fundusa i prenijeti ga u susjednu Armeniju, gdje se i sada nalaze, u muzeju u Erevenu.

Od tog vremena grad je prepušten propadanju:  što vandalizmu, što prirodnim utjecajima, a što nestručnoj „restauraciji“ 70-tih godina dvadesetog stoljeća. Jedan pogled na Ani i jasno je da je generalno ono što Turci zovu „restauracijom“ čisti genocid. Sve se provodi na vrlo nestručan i nekontroliran način, a izvođači su u pravilu građevinski radnici, a ne arheolozi i restauratori po struci i rezultati takvih restauratorskih radova su ravni divljanju nogometnih huligana. Tu je vidljiv jednostran pristup službene Turske povijesti kulturi i arheologiji. Armenija, kao neprijateljska država nastoji se na sve moguće načine izbrisati iz povijesti ovih prostora. Ali takav stav nit je nov, nit je nešto na što nismo navikli, da ne kažem oguglali. :)

Odmah s druge strane rijeke je Armenija. Dodatno uništenje grada uzrokuje i 3 metra visoka čelična žica koja opasuje cijeli grad i armenijski kamenolom koji je i danas aktivan. Bušenje kamena s te strane radi vibracije i još više oštećuje ionako oronule ostatke građevina u Aniju. Kamenolom je otvoren da bi se za proslavu 1700 godina kršćanstva u Armeniji, od kamena iz Anija sagradila vjerna replika katedrale iz Anija u Erevenu, glavnom gradu današnje Armenije

Do Anija se donedavno nije smjelo doći bez posebnog odorenja, a kada je to odobrenje ukinuto, moglo se doći, ali se nije smjelo fotografirati. Danas se možete slobodno šetati, ali samo određenim dijelom grada. Ima dijelova koji nisu sigurni za hodanje jer se tu nalazi crta razgraničenja između Turaka i Rusa u Armeniji. Upozorili su nas do koje točke smijemo ići ako ne želimo da nas spopadnu naoružane spodobe u civilu koje se motaju po okolnim brdašcima.

U Kars nas je ispratio čopor sumanutih divljih ovčara, zbog čega smo pomislili da se ovuda ne bi bilo baš zgodno voziti biciklom bez odgovarajućeg oklopa. Neki ludi Rus, profesor povijesti je stopirao, štedeći pritom stotinjak kuna za vožnju „taksijem“, koji smo mi platili. Cijena je apsurdna s obzirom na opći standard kraja, ali je interes mali, a infrastruktura i konkurencija nikakva. A stopiranje po onim vrletima… Neka, hvala.

5. Dogubayazit

 

Od Karsa do Dogubayazita nas je dijelilo 3 sata vožnje do Igdira i još sat vremena do samog Dogubayazita. U busu smo se vozili sa jednim mladim parom iz Holandije sa kojima smo igrom slučaja išli zajedno i u Ani dan prije. Tu smo upoznali i jednog lokalnog profesora, koji je sa ženom i djecom putovao u Van na vjenčanje svoje sestre. Zanimljivo je kako se Turci danima truckaju po busevima sa čoporom djece i nitko to ne doživljava kao preveliku gnjavažu. Osobno znam ljude kod nas kojima je problem otići u trgovinu sa djetetom ako nemaju auto i crveni tepih pod nogama.

Uglavnom, profesor nam je pričao kako se živi u Turskoj, kolike su plaće prosvjetnih radnika i iz svega toga se jasno da zaključiti da su Turci načelno dosta siromašni. Nije da gladuju, ali definitivno imaju puno manje od nas, a opet su nekako zadovoljniji. Vole i oni imati i sve što rajca prosječnog Hrvata, ali mi se čini da ih puno manje muči kad to nemaju nego što je to kod ljudi na zapadu. Imali smo sreću jer je čovjek stvarno odlično govorio engleski. Još je ovo dvoje Holanđana pozvao na svadbu svoje sestre da vide uživo tradicionalno tursko vjenčanje, s obzirom da su i oni išli u Van. Mi nismo zbog ajmo-vidit-sve-u-tri-tjedna pristupa kojim se i inače služimo na putovanjima. Jer, iako bi se sigurno htjeli vratiti na neka mjesta i istražiti ih dublje i temeljitije, znamo da je svijet velik i da je malo vremena. :)

Pred Dogubayazitom vojna kontrola. Mitraljeska gnijezda na cesti nisu ništa neobično po Turskoj, ali ovdje smo morali stati, uzeli su nam dokumente i sve popisali. Profesor nije bio sretan s tim. Rekao je da samo bespotrebno plaše ljude, i pitao: Imate li vi ovoga kod kuće? Nizozemci su se nasmijali, a mi, nakon malo šutnje izustili: Ne više... Osim te kontrole pred Dogubayazitom, imali smo jednu prije Igdira. Tu nas je turski vojnik odmjerio i pitao jel ima Nijemaca u busu. Prva asocijacija mi je bila: „nije ti ovo 1945“, a onda sam se sjetio da je PKK nedavno otela par Nijemaca na Araratu, pa vjerojatno zbog toga pitaju.

U Dogubayazitu, najistočnijem gradu Turske, inače žive isključivo Kurdi. Kurdistan je nesuđena država, a proteže se uz granice Turske, Irana i Iraka. Već dugi niz godina traje kurdska borba za nezavisnost. Zasad neuspješno. Na zapadu ljudi Kurde doživljavaju kao divlje pleme koje vodi ekstremna PKK (Kurdska radnička partija), odgovorna za niz oružanih napada. Kako jedan tipično kurdski grad stvarno živi unutar Turske? Da biste to saznali morate otići u Dogubayazit, prašnjavi gradić blizu granice sa Iranom, ispod Mount Ararata (na turskom Agri Dagi). Sam Ararat je u vremenu kad smo mi bili tamo bio zatvoren za penjanje zbog već više puta spomenutog incidenta u kojemu je PPK oteo troje njemačkih turista iz base campa. Kad smo se malo skompali sa lokalnim stanovnicima, ispričali su nam da je to ustvari namještaljka. Naime, trenutno se u Njemačkoj sudi nekolicini članova PKK zbog terorističkih aktivnosti. „Oteti“ njemački državljani na Araratu ustvari uopće nisu oteti nego su bili u dosluhu sa PKK i sve je iscenirano kako bi se pokušalo iznuditi oslobođenje zatvorenih članova PKK u Njemačkoj. Neuspješno. Umjesto članova PKK, dotični taoci su pušteni unutar 24h. Interesantno je da se o tom puštanju može naći malo, gotovo ništa u vijestima. Borba Kurda za nezavisnost se vodi na više frontova, pa tako i na frontu kontrole informacija. Propaganda je jaka s obje strane, ali je prema zapadu turska propaganda jača. A na terenu vlada zakon vojne čizme. Što se više putuje prema istoku Turske, sve je više vojske na putevima. Načelno policija kontrolira gradove, a vojska područja van gradova. U slučaju Dogubayazita i ostalih područja gdje Turci nisu većina, vojska kontrolira sve. Lokalni stanovnici se žale da im rade smetnje pri prijemu Kurdistan TV-a svako malo. Ne znam koliko je u tome istine, ali ne bi se ništa čudio. Gradić tako mali sa kasarnom koja je velika trećinu grada... Svašta je moguće.

U stvarnosti Kurdi žive siromašno i nisu nakupina do zuba naoružanih ekstremista kojima pjena ide na usta od bijesa nego sasvim normalni ljudi koji se bore da prežive. Kad smo došli u grad jedan dječak nam je pokazao put do hotela. Kasnije smo preko njega upoznali njegovog rođaka Osmana, jednog od dva prodavača tepiha u Dugubayazitu. Pozvao nas je na čaj u svoju trgovinu, a nekako taj poziv nismo mogli odbiti. Unutra smo upoznali jednog momka naših godina koji je vodič na Mt Ararat, jednog Amerikanca koji inače živi u Italiji, a svake godine par mjeseci provede u Dogubayazitu pomažući prijatelju Osmanu oko prodaje tepiha i još jednog momka koji je bio u prolazu, a upravo se vratio iz posjeta Iranu. Zanimljiva ekipa.

U razgovoru smo stvarno svašta saznali. Ispostavilo se da je onaj vodič vodio Sandu Šarko prošle godine na Ararat. Pokušao je i nas nagovoriti da nas vodi po obroncima Ararata, s obzirom da je planina zatvorena. Isto tako nam je pričao da u biti nije potrebna dozvola za penjanje, da on to može srediti, da ne treba čekati dva tjedna... Službena procedura je da agencija koja vodi turiste na Ararat zatraži od turske vlade dozvolu za njih i to je postupak koji traje par tjedana.

Dečko iz Irana je tvrdio da je Iran 100% siguran i predivna zemlja za posjetiti. U međuvremenu je već x sati sjedio sa Osmanom na podu i proučavao tepihe. Osman mu je po svaku cijenu pokušao prodati tepih, a onaj Amerikanac nam je ispričao puno zanimljivosti o Kurdima. Naravno da su i nama pokušali prodati tepih i naravno da nisu uspjeli. Koji će mi vrag tepih?! :) Cijenim Osmanovu odluku da se iz Istanbula vrati kući prodavati tepihe, ali kome da ih proda? Nitko od lokalnih ih neće kupiti po tim cijenama, a ono malo turista koji dođu i nisu turisti nego backpackeri koji su došli u ovaj divlji dio svijeta maknuti se od vreve civilizacije, otići u planine, ili pješačiti/odvesti na biciklu puste kilometre... Takvi niti imaju love za tepihe, niti im isti trebaju. Osim toga, čak i da imaju par stotina eura koliko košta jedan tepih, radije bi taj novac dali za neki treking po okolnim planinama ili posjet nekom još opskurnijem predjelu. Tako da Osmanov posao nije baš cvjetao. Ipak, u znak dobre volje, kupili smo par sitnica kod njega, ali tepihe nismo. Sa tim stvarno ne znam što bi.

6. Ishak Pasa Sarai

 

Palača koja kao da je iz priča iz hiljadu i jedne noći. Stoji suncem okupana na brdašcu oko 5 km istočno od Dogubayazita. Definitivno nešto što se mora vidjeti! Daleko je, u Kurdistanu je, prolazit ćete vojne kontrole da biste tamo došli, ali vrijedi truda! Sagrađena je u 16. stoljeću i jedinstven je primjerak takve arhitekture u Turskoj. Lokalni moćnik Colak Abdi Pasha sagradio ju je kao administrativno središte Agri provincije na Putu svile, na samoj granici s Iranom.

Uz palaču je omiljeno kurdsko izletište i, dok smo tamo hodali, gledali smo ih kako rade roštilj, vesele se malim stvarima i pozivaju nas da im se pridružimo. I znali smo da je to ozbiljan poziv, da nije čista forma. Ipak, slabo nam nekako ide meso u zadnjih deset godina, pa smo im se samo ljubazno zahvalili. Gdje su sada oni zločesti ekstremisti koji otimaju turiste i prijete uništavanjem svega što nije kurdsko? Propaganda je prema zapadu stvarno jaka i drago mi je da sam imao priliku upoznati Kurde i tokom ovog putovanja naučiti puno o odnosu Kurda i Turaka, te o propagandi s obje strane.

6.1. Ishak Pasa Sarai – groblje

 

Ne bih baš to nazvao grobljem, prije par propalih spomenika iskrivljenih i načetih zubom vremena. Ipak, gledajući te oronule spomenike uz Ishak Pashu, daleko u Kurdistanu blizu granice sa Iranom, kao da je vrijeme stalo.

 

7. Put za Erzurum

 

Onaj Osmanov mali prijatelj nas  je odveo do autobusne stanice i pomogao nam da se sporazumijemo prilikom dogovora gdje i kad putujemo. Autobusna stanica nije autobusna stanica u pravom smislu riječi. Kao i u mnogo malih gradova po Turskoj radi se o ispostavi nekog od prijevoznika sa par stolica u čekaonici i/ili par stolica ispred. Ako ne znate kako takva zdanja izgledaju, jako teško ih je uočiti među ostalim sličnim objektima. Svi vas natežu za rukav, viču, prepiru se ili samo stoje. Minibus, kombi, autobus, nikad ne znate što vas kud vozi.

Čekalo nas je peterosatno putovanje do Erzuruma. Alternativa bi bila ići dalje na jug do predivnog jezera Van. Međutim, nedavni događaji u tom području su za posljedicu imali vrlo napeto stanje južno od Van jezera, a to je bio jedini put na zapad kad bismo jednom dole došli. Zbog toga i nedostatka vremena odlučili smo da ćemo preskočiti Van i ići direktno za Erzurum.

Po putu smo imali prilike vidjeti kurdske nastambe privremenog karaktera ( prijevodu: nomadske logore). Kurdi su potomci nomadskih plemena i navikli su na takav način života. Uglavnom se bave stočarstvom pa lutaju sa svojom stokom po stepama. Šume u tom dijelu Turske uopće nema i morali smo se vratiti daleko na zapad da bismo je ponovo vidjeli. Samo nepregledna polja na toj visoravni.

Pet sati putovanja je prošlo kao sat vremena. Širom otvorenih usta smo gledali svijet oko nas. Onaj tko misli da je vidio Tursku tako što je lunjao po Grand Bazaaru u Istanbulu gadno se zeznuo. Turska je toliko velika i raznolika, a mi smo tek počeli naše putovanje.

8. Erzurum

 

Pred samim Erzurumom smo doživjeli nešto što nam se nikad prije nije desilo. Autobus se zaustavlja, a nas pozivaju vani da uzmemo stvari. Izlazimo na prašnjavu cestu na nekom tzv „odmaralištu“ koje nije ličilo ni na što, vode nas do nekog malog kombija na kojem nije pisalo kud ide, vozač našeg busa se objašnjava sa vozačem kombija, a onda nam na turskom nešto govore i pokazuju na kombi uz ključnu riječ „Erzurum“. I daju nam nešto para. Oni nama, ej! I stojim ja usred ničega u prašini,ne znam gdje sam, u ruci imam kovanica za kupiti sladoled i gledam Sandru, Sandra gleda mene i smijemo se ko budale. :)

Ulazimo u taj kombi, pitajući se gdje ćemo stići. Međutim, kombi nas stvarno vozi u Erzurum, a kondukteru samo dajemo kovanice koje mi je vozač prošlog busa tutnuo u ruku i sve je bilo kako treba. Uredno stižemo gdje smo i naumili, a da ni riječ turskog ne znamo, niti smo morali znati. Čak i da se Erzurum pokaže kao totalna kenjara od grada, vrijedilo je doći, ako ni zbog čeg drugog, a onda zbog ovog „transfera putnika“ na turski način.

U pravilu smo često imali situacije gdje se kondukteri i vozači u autobusima nešto dogovore i naprave neke male izmjene, ali nikad nas nitko nije prevario, niti je to pokušao. I uvijek smo na vrijeme stigli na željeno mjesto.

Dolaskom u Erzurum (na perzijskom doslovni prijevod Zemlja Rimljana) napuštamo domovinu Kurda i opet smo među većinskim turskim stanovništvom.  Žene sve zamotane, naravno. Muški hodaju u grupama i žnjaraju se. Ovo žnjaraju je samo moja interpretacija njihovog ponašanja – vodaju se za ruke, drže se za strukove, a lijepo se obuku, onako ko za u disko, sa gelom u kosi i svilenim košuljicama. A s druge strane gledam žene kako hodaju ko tenkići; umotane od glave do pete, samo im oči vire. Moram priznati da to nije baš neka umirujuća atmosfera. Samo čekaš koji tvoj pokret će se krivo protumačiti kao kršenje osnovnih normi ponašanja. Ovo je posebno bilo zabavno Sandri, ali prava zabava oko ženskih normi ponašanja i kodeksa oblačenja tek slijedi u danima koji dolaze. :)

U samom Erzurumu nema puno spomeničkog nasljeđa za vidjeti.  Nekoliko lijepih džamija i Cifte Minareli ( twin towers:)) Medresa, vjerska škola iz 13. stoljeća, koja se smatra najljepšom građevinom iz razdoblja Seldžuk carstva, s karakterističnim ornamentima. Gradske utvrde svakako vrijedi posjetiti, kao i bizarni Baazar na kojemu se prodaju samo predmeti od crnog poludragog kamenja (oltu tasi). Zvuči zanimljivo i egzotično, al nije nešto posebno. Ali kao što rekoh, nismo mi neki shopingholičari.  Sa kule gradskih zidina pruža se lijep pogled na grad i na obližnju planinu Palandoken, visoku 3 271 m, koja je zimi poznata kao najbolje skijalište u Turskoj. Seldžuci su ovdje ostavili trag, ali i  Armenci, Perzijanci i Rimljani.

U biti nam je Erzurum dobrodošao kako ne bismo putovali direktno u Sivas dvoznamenkast broj sati u komadu.

Dok smo šetali po Erzurumu prišle su nam dvije curice koje su nosile bebača od nekih ni godinu dana. I tražile su da ih slikamo. Onda su bez imalo ustručavanja bebača uvalile Sandri neka se ona sad slika s njim. :) Jako su zabavni ti Turci. A ovakva gesta ima i drugu, puno važniju ulogu – smanjuje se međukulturalna razlika između lokalnih stanovnika i ono par turista koji se tamo zateknu. Lijepo je kad osjetiš u tako jednoj zatvorenoj sredini da te lokalni prihvaćaju na jedan svoj poseban način,pa makar to morao skužiti iz ponašanja lokalne djece.

Zanimljivo je hodati po neturističkim gradovima i upijati svakodnevicu koja je u jednu ruku puno drugačija od vaše, a opet, i nije toliko koliko ste si zamišljali. Religijska obojenost, isključivost i konzervativnost ima samo drugo lice u odnosu na neke hrvatske gradove, i jako su izražene samo na prvi pogled. Prvi krug po gradu malo nelagodan, a kasnije klimanje glavom i smiješak i kao da ste kod kuće.

Tu smo imali super hotel i fenomenalan doručak, valjda prvi put od kad smo u Turskoj. Na zadnjem katu nebodera od hotela, na terasi, švedski stol,  najfinija peciva sa sezamom. Baš to čovjeka nekako razveseli.

9. Sivas

 

Ne toliko udaljen od Erzuruma u smjeru zapada koliko udaljen po mentalitetu ljudi. Kad smo došli tamo, odahnuli smo na neki način. Tu smo po prvi put, otkako smo iz Istanbula otišli na istok, vidjeli žene koje hodaju otkrivenih glava. Naravno da je bilo i ovih umotanih, ali sama činjenica da ima i ovih drugih nam je davala neki dodatni spokoj. Danas kad ovo pišem teško je i meni samom prisjetiti se one zatvorene atmosfere gdje se svi panično umotavaju od glave do pete i gdje muške oči vrebaju sve što nije pokriveno. I gdje su sve žene smrtno ozbiljne. Neka turobna atmosfera getoa koja se brzo zaboravlja čim se od toga maknete. Ipak, sjećam se da nam je u Sivasu malo laknulo upravo zbog toga. Nekako smo se slobodnije kretali gradom i nije mi se činilo da ću izazvati kulturološki incident svojim ponašanjem.

Za liberalniji mentalitet u Sivasu su u dobroj mjeri zaslužni Alevi, skupina liberalnih muslimana čiji osnovi principi uključuju poštovanje i toleranciju prema svim ljudima i etničkim skupinama, te posebno poštovanje prema radnicima. Zbog svoji liberalnih stavova su često meta ekstremnih islamskih skupina. Najveći pokolj Aleva u Sivasu je bio 2.7.1993 godine. Tada je ubijeno 37 Aleva intelektualaca koji su se okupili u sklopu kulturnog festivala u Sivasu. Stradali su tako što je rulja ekstremnih islamista zapalila hotel u kojima su se ti ljudi okupili.

U Sivasu smo našli gomile, gomile voća za kupiti. Danima smo već gladovali za nekim voćem i ovdje smo došli na svoje. Šteta je bilo jedino što smo ovdje ostajali samo dva dana. Najradije bih natovario na leđa par gajbi breskvi pa ih vukao po Turskoj. Načelno je voće u Turskoj bilo fantastično, tamo gdje ga je bilo, naravno. Sivas je očigledno blizu plantaža i piljarnice su bile prepune, pa smo mogli birati što smo htjeli. To je bio drugi razlog naglog podizanja raspoloženja.

I opet smo naišli na Turke koji se vole slikati. Dok smo kupovali breskve u jednoj piljarnici, čovjek koji nam je vagao voće nas je zamolio da slikamo njegovog šefa. Ovaj je jedva dočekao, a nakon slikanja je zamolio da slikamo opet njegovog prijatelja koji je isto tako smatrao da je to odlična ideja. Zabavno je bilo što su ovi ljudi bili međusobno udaljeni jedan od drugog 4-5 metara i upirali su prstima u onoj gužvi koga da slikam.

Sivas nam je dobrodošao kao baza za odmor i odskočna daska za Divrigi. Na trenutak smo se pitali da li da uopće idemo u Divrigi s obzirom da smo ga planirali kao jednodnevni izlet, a putovanje u jednom smjeru na relaciji Sivas-Divrigi je trajalo 3 debela sata. Problem je bio što je putovanje od Erzuruma do Sivasa trajalo 8 i pol sati i jedva smo čekali da izađemo iz vražjeg busa. Na kraju smo ipak odlučili da ćemo otići u taj Divrigi pa kud puklo da puklo. I nije nam bilo žao.

Jedina nevolja je bila pronaći mjesto sa kojeg idu autobusi za Divrigi. Ovako funkcioniraju stvari sa Orogarima u Turskoj (otogar = autobusni kolodvor): sa otogara odlaze veliki busevi, oni koji voze na dugačkim relacijama. Otogar je u većini slučajeva na periferiji grada i od njega do samog centra vozi mali servisni kombi koji dolazi kad dolazi i polazi kad se napuni. Minibusevi i putnički kombiji koji voze na kraćim relacijama su stajali na posebnom kolodvoru koji često ni na koji način nije povezan sa otogarom, niti informacijski, niti lokacijski. U Lonely Planet vodiču su potpuno krivo napisali odakle polaze busevi za Divrigi i mi smo se vrzmali po navedenoj lokaciji i ništa pametno nismo pronašli. Na kraju smo ušli u ured neke putničke agencije i pitali tamo. S obzirom da mi ne znamo ni riječ turskog osim  „hvala“ (a i za to nam je trebalo tjedan dana da naučimo izgovarati), a ljudi na istoku u pravilu ne znaju ni riječ engleskog, „razgovor“ se svodio na puno gestikulacije i poznate riječi kao što su nazivi mjesta i prijevoznih sredstava. Nakon mog upita, tip je odmahnuo glavom i nakon jedno 3 duge rečenice na turskom završio sa „Divrigi yok“ i mahnuo rukom lijevo-desno. Dobro, „divrigi yok“ ovdje, ali odakle nije „yok“? Pa je počela pantomima, ono 3 riječi.. prva riječ... I kad smo mu tutnuli pod nos kartu Sivasa onda nam je pokazao na Otogar. I da minibus ide u 7 sati iz grada prema Otogaru i onda „Otogar – Divrigi“. Zahvalili smo se čovjeku na dobroj volji i nadali se da nam je dobro rekao. :)

10. Divrigi

 

Drugo jutro smo došli oko 7 sati na Otogar da bismo vidjeli da bus za Divrigi kreće u 8. Odmah na vratima Otogara su nas spopala dvojica agenata autobusnih kompanija da nam prodaju karte. Kad smo rekli kuda idemo, uputili su nas nekoj trećoj kompaniji na šalter. Čini se da samo oni voze za Divrigi. I to u kombiju. A u kombiju nas dvoje turista i sve ostalo lokalni stanovnici. Međutom, do sad smo se već navikli da smo jedini turisti u autobusima, tako da nam to nije nimalo smetalo. Čak štoviše, lokalnima smo bili zabavni. Čini mi se da im imponira da turisti dolaze u njihove krajeve.

Naše trosatno putovanje u Divrigi nas vodi preko brda i dolina i jednog prijevoja na 1900 mnv. Vozač tjera taj kombi kao da mu je zadnje u životu i mislim da ni autom ne bismo brže tamo došli. Po putu zastaje u neka sela da pokupi putnike. Zanimljivo je kako su im svi autobusi i kombiji puni a uvijek ima taman mjesta. Sve se nekako sredi da svi sjede, nema nervoze ni prepucavanja oko rasporeda sjedenja, a opet su im svi busevi puni ko šibica.

Na ovom putovanju smo naučili dvije konkretne stvari: kako se zbrinjava PET ambalaža u vožnji i kako se postupa kad se nađemo pred željezničkim prijelazom sa spuštenom rampom i upaljenim signalom za nailazak vlaka. Krenimo redom.

U vožnji po predivnim turskim brdašcima se PET ambalaža zbrinjava tako da se bez kompleksa – rokne kroz otvoren prozor i to na teatralan način da odlazi u širokom luku (petica za umjetnički dojam). Pa kad misliš da nisi dobro vidio, da si to samo sanjao, vozač popije i drugu bocu pa načini isto kao sa prvom. Turci gaje poseban odnos sa prirodom, što se vidi iz priloženog.

Nadalje, kad se sa kombijem punim putnika koji su platili kartu da, po mogućnosti, živi stignu na odredište, naiđe na zatvoren željeznički prijelaz, najpametnije je isti prijelaz prijeći ukoso, istovremeno izbjegavajući rubove rampe sa strane i grote kamenja ispod kombija. Uz to naravno idu neki turski narodnjaci na radiju koji daju ritam prilikom ove operacije. I dok vozač zvjera lijevo-desno pokušavajući izbjeći prepreke i uočiti možebitni dolazak vlaka na vrijeme, meni kroz glavu prolazi misao: ako sad naiđe vlak, moći ćemo mu samo mahati. Nema šanse da ga izbjegnemo jer se preko tog pružnog prijelaza ne može brže nego što sad idemo. I ako se to desi, za vozača je bolje da poginemo odmah jer ako ostanem živ, ima da ga nataknem na čačkalicu!

I dok tako meni misli kroz glavu letaju, skužim da smo prešli prugu, pokupili putnike i sad opet idemo preko te iste pruge. I još uvijek je spuštena brklja, signal upaljen, vlak se čeka. I opet ista procedura, samo u drugom smjeru. Vidim da i u Turskoj vrijedi sta narodna: „Fata je Fata, al dvaput je dvaput.“

Naš prvi pogled na Divrigi je u nama pobudio ozbiljne sumnje. Što ćemo tamo raditi 4 i pol sata? Dok smo se približavali samom mjestu, izgledalo nam je kao mjesto od 3 kuće u prašini među brdima. Jedino što je u vodičima o njemu pisalo je da se tamo nalazi džamija iz 13. stoljeća pod zaštitom UNESCO-a i da je najmanje posjećivana najljepša atrakcija Turske. Ali di su turisti na gubitku, putnik namjernik je na dobitku! Sam prilaz gradu je toliko obeshrabrujući da nam je palo na pamet da pogledamo džamiju u 20 minuta i odemo ranijim kombijem nazad, ali smo zaključili da nema smisla drndati se 6 sati u tom kombiju za pola sata speed-zoo razgledavanja, pa smo odlučili stisnuti zube i nekako prebroditi ta 4 i pol sata.

Oprezno smo izašli iz kombija, razgledali okolne uličice i uputili se prema džamiji na uzvisini. Usput pored nas prolazi jedan čiča i pozdravlja nas, pa pokazuje na sebe i govori kako je on jedan od Aleva. Čini se da su Alevi jako ponosni na svoju pripadnost. Džamija je, na svu sreću, bila otvorena. Navodno (ako je vjerovati onome što piše u vodičima) ako džamija nije otvorena, treba se raspitati u selu i netko će je doći otvoriti. Izvana je ovo najkićenija džamija koju sam ikad vidio. Niti na jednoj drugoj džamiji nisam vidio ovoliko detalja. Iznutra je prostor podijeljen na dva dijela. U jednom dijelu je nekad bila umobolnica. Tu su dovodili umne bolesnike na terapiju sa vodom. Ne radi se o prisilnom kapanju vode na glavu dok ne priznaju da nisu zrno kukuruza, već o maloj fontani posebnog oblika kroz koju je prolazila voda i proizvodila zvukove koji su smirivali bolesnike. Tu je i pozornica za muzičare koji su također, u terapijske svrhe, svirali razne instrumente. Tu smo upoznali domaćina, još jednog Osmana, koji nas je pustio unutra i pokušao s nama razgovarati iako je znao jedno 5 riječi engleskog, a mi dvije-tri riječi turskog. Ali pozvao nas je na čaj i mi smo se čisto pristojno sporazumjeli. Naš englesko-turski frasebook je bio od nekakve pomoći, a što nismo znali izgovoriti, to smo mu pokazali kako se piše pa je komunikacija nekako tekla. Čovjek je bio vrlo ljubazan,  pozvao nas je da taj dan budemo njegovi gosti i da se drugi dan vratimo u Sivas. Na žalost, mi smo dan poslije rano ujutro putovali za Goereme, tako da nismo mogli prihvatiti njegov poziv.

Pored dijela koji je nekad služio kao umobolnica, a danas je samo mjesto koje posjećuju malobrojni turisti i putnici namjernici, tu je bio i odvojen dio koji se i danas aktivno koristi kao džamija. Džamije Aleva se razlikuju od svih drugih po jednom vrlo bitnom detalju: i muškarci i žene se mole zajedno. Inače u džamijama postoji odvojen dio u ćošku gdje se žene mole, odvojen od centralnog dijela džamije. Mene su ti dijelovi neodoljivo podsjećali na tor za ovce. Kod Aleva taj dio ne postoji i svi se mole zajedno.

Nakon posjeta džamiji otišli smo na brdašce iznad Divrigija da uživamo u pogledu. Ovdje su nekad bili rudnici željezne rude, a planine su crvene boje. Prava željezna brda.  Taj Divrigi uopće nije loš kad ga upoznate.

Na kraju nam je vrijeme tamo jako brzo prošlo, a sam Divrigi ostao u sjećanju kao jedan od ljepših detalja na našem putovanju. Nije mi žao 6 sati drndanja u kombiju niti kamikaznog prelaženja pružnih prijelaza da bismo ga vidjeli.

 

11. Kapadokija - Goereme

 

Dolazak u Goereme je bila prekretnica u našem putovanju. To je točka gdje je istok prestao, a zapad počinjao. Čim smo sišli sa autobusa, primijetili smo da smo došli u turističko mjesto. Kapadokiju je zahvatio turizam i svi znaju engleski, nema poznatog „merhaba“ u trgovinama, muškarci pričaju i sa Sandrom, a ne samo sa mnom… Čisti zapad… Čim sam tamo stigao, počeo mi je faliti istok. Tu sam tek spoznao koliko je bitno bilo otići i upoznati taj istok, osjetiti kako ljudi žive i doživjeti jedan drugi pogled na svijet i društvene odnose.

Odmah po silasku iz autobusa u Goermima shvatili smo da je postalo previše lagano. U info uredu nam je tip ljubazno i na engleskom jeziku rado odgovorio na sva naša pitanja, dao nam kartu mjesta i označio na njoj naš hotel. Recepcionar u hotelu je sasvim normalno pričao sa Sandrom (i on je znao engleski). Mario s istoka s tim nije bio zadovoljan: „Kakav je ovo kurvarluk? Kako se samo usuđuje?!“ :) Međutim, povratka nije bilo. Istok je ostao za nama. Došli smo u dio Turske gdje se žene gleda kao svjesna živa bića i gdje postoje lokalni turistički radnici koji znaju neki drugi jezik osim turskog.

Kapadokija je danas samo mali dio helenističkog kraljevstva i rimske provincije koja se tako nazivlala. Ime pokrajine potječe iz perzijskog jezika, i doslovno znači „zemlja divnih konja“, iako je danas poznatija po magarcima kao glavnom prijevoznom sredstvu domaćeg  stanovništva. U 10.- om stoljeću stanovnci Kapadokije bili su znani kao pećinski ljudi (troglodytes) koji su živjeli u rupama i labirintima. Povijest je Kapadokije zanimljiva. Obližnja planina Erciyes Dagi, visoka 3.916 metara , nekad je bio vulkan koji je erupirao pije milijun i kusur godina i istresao ogromne količine lave, tvoreći vjerojatno najveći sloj vulkanskog tla na svijetu. Kasnije su poplave, kiša i vjetar uništile sloj lave, stvarajući duboke udoline i formacije u stijenama, dok su se od preostalih  obronaka oblikovali neobični stupovi i čunjevi, na engleskom poznati kao „fairy chimneys“. Ove formacije nisu neobčne samo zbog svog oblika već i zbog izvanredne mogućnsti oblikovanja. Stijena je meka i lako se obrađuje, a stvrdne se kada dođe u kontakt sa zrakom. Zbog toga su generacije lokalnog stanovništva izdubile bezbrojne kuće i hodnike, a mnogi i danas žive u tim nastambama u stijeni, koje su ugodno hladne ljeti i pružaju dobru toplinsku izolaciju zimi.

U tim strukturama su se sakrivali i rani kršćani kad su bili pred progonstvom. Stoga se u tim šupljinama i dan danas nalaze više ili manje očuvane freske nepoznatih autora koji prikazuju kršćanske motive iz tog vremena. Zanimljivo je vidjeti freske koje nisu radili umjetnici već obični vjernici i koje izgledaju kao da se dijete igralo sa bojama po zidu. Naravno, među njima ima i pravih remek djela, ali prevladavaju ovi drugi.

U to doba se smatralo da u tom području nitko ne živi i stanovnici Kapadokije su mirno živjeli svoj skriveni život.

Najbolje očuvanih bizantiskih crkvica u stijeni je malo izvan Goeremea. Danas je Goereme bitno drugačije mjesto nego prije desetak godina kad turizam u njega još nije bio prodro i kad su tamo dolazili samo avanture željni backpackeri. Prepun je malih hotela, mahom izdubljenih upravo u tim reljefnim strukturama. Mi smo spavali u dvije takve sobe. Odmah kad smo došli dali su nam neku pećinu na raspolaganje. Ogromna sobetina u stijeni (tehnički ispod stijene) sa jednim bračnim krevetom i jednim pomoćnim. Soba neodoljivo podsjeća na radni prostor Kremenka. Iako je bilo zabavno biti u jednom takvom zdanju, moram priznati da nisam unutra dobro spavao. Debeli zidovi i mali prozori su sprečavali da unutra prodre iole značajnija količina svjetla. Ne može se reći da je bilo vlage u sobi, ali cijelu noć sam imao osjećaj kao da spavam sa stijenom navaljenom na prsa.

Srećom, u toj sobi smo spavali samo jednu noć. Već slijedeći dan smo išli na trodnevno putovanje za Nemrut Dagi i Urfu, a kad smo se vratili u isti hotel, dali su nam neku drugu, manju i prozračniju sobu koja nam je puno više odgovarala i u kojoj sam spavao ko čovjek.

11.1. Goereme – Open Air Museum

 

Ovo je u biti ograđeni dio u kojem se nalazi najviše mali crkvica u stijenama od kojih su neke odlično očuvane i restaurirane, a područje je također pod zaštitom UNESCO-a. Ujedno je to i jedini dio gdje se plaća ulaznica. Najimpozantnija je tzv. „tamna crkva“ za koju se dodatno plaća ulaz. Restaurirana i konzervirana, oskudno osvijetljena kako bi se boje što duže očuvale, predstavlja najbolji primjer koliko te stare crkvice u stijenama mogu biti lijepe. Unutrašnjosti ručno udubljene primitivnim alatima, nesimetrične zbog postupka pripreme kamena i freske na zidovima i stropu koje su radili nepoznati vjernici, neumjetnici. Neke od tih zdanja, kao spomenuta tamna crkva, predstavljaju prava remek djela arhitekture i slikarstva svog vremena.

U Open Air Museum se isplati doći radnim danom jer je vikendom pun domaćih turista, a previše ljudi dovodi do gužve kroz koju se teško probijati i umanjuje dojam koji ovaj muzej na otvorenom ostavlja. Da ne govorimo o tome da često jedno osvjetljenje dolazi od vrata, pa ako vam se 20 ljudi nagura na vrata ne vidite apsolutno ništa. Samo stojite u mračnoj pećini.

11.2. Goereme – Swords Valley

 

Nakon posjeta muzeju na otvorenom, imali smo taman toliko vremena prije zalaska sunca da se nakratko prošetamo jednom od dolina. Prva u koju smo upali je bila Swords Valley, pa smo po njoj malo prošvrljali. Nije nam se žurilo jer smo imali još dva cijela dana u Goeremima nakon povratka sa ture na Nemrut Dagi i Urfu, pa smo samo uživali u smiraju dana i predivnom pogledu.

I tu nas je našao jedan Garonja. Garonja je lokalni džukac koji se motao po dolini. Došao nas je pozdraviti, a onda je sa nama šetao bez da ga je itko zvao ili tražio. Pokazao nam je i neke prečice. Vidjelo se da je to njegov teritorij i da je htio da nam ga pokaže. Bio je to jedan veliki i lijep pas, puno ljepši nego što je ispao na onih par slika. Pas lutalica koji to nije. Ne bi se moglo reći ni da je skitnica. Nije bio ničiji, bio je svoj. Nije žicao ništa od nas, niti smo mu imali išta za dati. Htio je samo da se malo druži i točno je znao kad da nas napusti. Jako drag Garonja. Moram reći da ovo nije zadnje što smo vidjeli Garonju u Goermima.

12. Put prema Urfi

12.1. Karavansarai

 

Naš pokušaj da u svom aranžmanu posjetimo Urfu i Nemrut Dagi naišao je na problem sa prijevozom. Em što su te lokacije dosta daleko, em što su prometno dosta loše povezane. Buseva ima svaki dan, ali kad se u obzir uzmu presjedanja i vozni redovi, zaključili smo da će nam za to trebati 5-6 dana koje nemamo. Imali smo najviše 3. I zbog toga smo odlučili uzeti turističku agenciju u Goeremima koja vodi na te ture i otići s njima.

Naša iskustva sa turističkim agencijama su uvijek bila doista loša. Sve je jako razvučeno, malo se vidi, a puno se drnda po autobusima ili se svako malo ide negdje jesti/piti/kupovati budalaštine. U ovom slučaju su nam oni mogli omogućiti da sve to vidimo u 3 dana, pa nam je ta vremenska komponenta jako odgovarala. Ne sumnjam da bismo bolje sve to doživjeli da smo išli u vlastitom aranžmanu, ali jednostavno nismo imali dovoljno vremena.

Plan je bio da prvi dan doputujemo u Kahtu da bismo ustali usred noći i otišli na Nemrut Dagi gdje smo trebali vidjeti izlazak sunca. Zatim bismo putovali za Urfu, pogledali Harran i Abrahamovu pećinu, te se zadnji dan vratili natrag u Goerme. Ovo je uključivalo jako puno putovanja: Prvi dan 9 sati, drugi oko 6 sati, i zadnji dan 9 i pol sati. To je preko 24h putovanja u 3 dana, sto znači da smo trećinu vremena proveli u busu.

A bus je u biti bio neki mercedesov kombi koji je samo izvana izgledao udobno. Definitivno najskučenije vozilo u kojem smo se u cijeloj Turskoj vozili. A vozili smo se stvarno u svačemu, uključujući i traktorsku prikolicu. Naizgled je bilo udobno, ali nikako nije bilo dovoljno mjesta za noge. Dodatni problem je bio što su ga pretrpali i napunili svako sjedalo sa ljudima, tako da nije bilo mogućnosti da se nekako rasporedimo da putovanje bude manje neudobno. Svaki dan smo se malo drugačije izrotirali pa je nekako bilo lakše podnositi duge sate putovanja jer me nije žuljalo svaki dan na istom mjestu, ali sve u svemu, jako loš prijevoz.

Još je jedna loša stvar bila u cijeloj priči – hrana. U hotelima je hrana bila u redu, ali kenjara u koju su nas odveli na tzv ručak je bila bizarna: neka prdekana uz prašnjavu cestu (Lokanta), puna muha i nekih splačina, pribor za jelo umotan u nešto što je meni ličilo na wc papir, a za vegeterijance nije bilo ničega osim riže i jogurta. A najbolji su mi Turci kad im kažeš da ne jedeš meso. Prvo ne mogu sebi doći od čuđenja, a onda te ponude piletinom. Majke mi, da budu moji gosti ja bih im uvalio svinjetinu,a kad bi rekli da ne jedu svinjetinu onda bih rekao: „A jel mogu čvarci“? Na ovakav stav prema vegeterijancima uvijek pošizim.

Pored vozača, imali smo turističkog vodiča Ersada koji je znao engleski pa smo se mogli sasvim lijepo sporazumjeti. Bio je to mlad dečko od nekih 25-26 godina koji je tek završio školu za turističke vodiče i tek se učio poslu. Dobra stvar kod njega je bila što je bio znatiželjan i nije se stidio priznati onog što nije znao, pa smo se vrlo brzo skompali s njim. Dodatno smo mu mi bili zanimljivi, naročito moja neuredna brada. U šali je čak prijetio da će mi po noći upasti u sobu i odrezati bradu.

Ersad nam je dosta toga ispričao, ali jedna crtica koja nema veze sa našim putovanjem mi je bila posebno zanimljiva – služenje vojske u Turskoj. U Turskoj se vojska može služiti 5 mjeseci neplaćeno ili 12 mjeseci da te plate. Ne znam o kolikim novcima se radi, ali sumnjam da je neka značajnija svota. Ersad je konkretno izabrao služenje od 5 mjeseci kako bi prije bio gotov i nastavio dalje raditi ovaj posao u ovoj istoj agenciji. Vojska se služi uglavnom na terenu. Ovo znači da su skoro svi vojnici koje sam na istoku vidio na terenu ustvari ročnici. I kad se desi neko sranje i poginu vojnici, uglavnom su to ročnici. Ispostavilo se da postoji realna opasnost da se prilikom služenja vojske u Turskoj izgubi glava, s obzirom na probleme u pograničnim područjima i neriješene razmirice sa Kurdima.

Na moje pitanje o civilnom služenju vojske Ersad se pokazao kao pravi patriot – rekao je da on smatra da je to izdaja domovine i da njegovi vršnjaci svakodnevno žrtvuju svoje živote za domovinu, pa valjda može on žrtvovati 5 mjeseci. Inače se nedavno u Turskoj povela rasprava o civilnom služenju vojske, pa su začetnici takve rasprave proglašeni izdajnicima i držanim neprijateljima.

Turci su veliki patrioti. Ovo se ponekad graniči sa apsurdom, ali to je uvijek tako. Stoga je služenje vojske tamo čast kao nekada služenje JNA kod nas. U biti me je dosta toga, uključujući ikonografiju Ataturka podsjetilo na SFRJ i Tita. Kad to gledaš sa strane, hladne glave, i kad imaš jednu propalu ideologiju s kojom su te filali kao dijete, onda malo drugačije gledaš na stvari.

Nisam Ersadu ni pokušao proturječiti, niti mu iznijeti svoje stavove o takvim ideološkim tvorevinama. Ne bi to bilo pametno, niti bi on to mogao razumjeti.

Tako ćaskajući, napredovao je naš put za Kahtu.

Po putu smo stali pogledati jedan Karavansarai. Radi se o odmorištu za trgovce koji su nekad davno prevozili robu u karavani na devama, na Putu svile za Kinu. Ove nastambe datiraju još prije osmanlijskog carstva, iz doba Seldžuka. Deva dnevno može prijeći oko 50 km i ovakva odmorišta su bila rasuta po putevima karavana na tim udaljenostima. Unutra je uvijek bila i medresa, kako bi se trgovci mogli i pomoliti Alahu. U nekima je bio i stalni doktor, što se vidjelo i po oznakama na zidovima karavansarai-a. U slučaju doktora, na zidu je u reljefu bila isklesana zmija. Inače Selčuci su jako pazili na trgovce i garantirali sigurnost robe i ljudi. Ukoliko bi neki od trgovaca uslijed transporta po državi Seldžuka ostao bez dijela robe, država mu je garantirala obeštećenje. Zbog toga je država Seldžuka jako brzo prosperirala u svoje vrijeme.

Danas se ovakvi objekti mogu naći usred ničega ili pored sela ili puteva. Turci ih kao restauriraju, ali u biti nisu baš u najboljem stanju, niti do njih vode neki turistički putokazi da ih se lako može naći. Neki služe kao restorani uz cestu, a neki kao šoping centri. Mi smo po putu stali da pogledamo jednog od njih. Pogađate, upravo se restaurirao.

12.2. Kahta

 

Devet sati kasnije stižemo u Kahtu. Još je dan, ali nama je već pao mrak na oči od silnog drmusanja u skučenom kombiju. Sama Kahta je apsolutno nezanimljivo mjesto i onih par hotela tamo životari od tura koje dovode ljude na Nemrut Dagi. Ture koje tempiraju izlazak sunca na Nemrut Dagiju obično dovode ljude na spavanje u Kahtu.

12.3. Nemrut Dagi

 

Arheološko nalazište pod UNESCO zaštitom, na visini od 2150 metara, za koje se smatra da je grobnica komagenskog kralja Antiochusa. Ni danas nije poznata metoda izgradnje tumulusa, niti uporaba kamenog brda i hramova. Uglavnom, neobično i zanimljivo mjesto.

Antiochus je komagnski kralj sa početka stoljeća, za čije je vladavine obli vrh planine izravnan, zatrpan umjetnim stožcem visokim 70-ak metara sa dva hrama na istočnoj i zapadnoj terasi. Arheolozi već godinama traže ulaz u grobnicu, ali bez uspjeha.

Na istočnoj i zapadnoj terasi nalaze se 8 do 10 metara visoke skulpture grčkih i perzijskih božanstava, kao i statua samog Antiochusa, koji je bio neki opaki megaloman koji se smatrao ravnopravnim s bogovima. Ah, ti lokalni moćnici. :)

Budimo se u neko gluho doba noći (mislim da je bilo oko 2:30) i krećemo iz Kahte put planine. Kombi nas vozi praktično do samog vrha. Ništa od planinarske rute dok se pod nogama akumulira visinska razlika. Puno bismo radije da smo se penjali na Nemrut Dagi pješice, ali vremenska komponenta je učinila da je ovo jedini način da to vidimo.

Nakon što nas je kombi izbacio van na nekom parkingu, hodamo cijelih 15 minuta i stižemo na vrh. Zaposjedamo busiju i čekamo izlazak sunca. Izlazak sunca je stvarno spektakularan. Kad sunčeve zrake obasjaju sve one kamene glave, cijelo mjesto kao da oživi. Samo sam gledao gore na pješčani vrh kada će se ukazati kralj Antiochus osobno.

Nakon prekratkog posjeta ovoj bizarnoj grobnici, kombijem se spuštamo u nizinu i to nekim kozjim putem gdje je bila prava umjetnost okrenuti se na serpentinama, a da ne sletimo u provaliju. Al „naš šofer je pravi dasa“ pa smo ostali živi i vi imate priliku čitati ovaj report. :)

Prije povratka na doručak u Kahtu smo posjetili još jedan sličan tumulus (grobnica ženskih članova kraljevske obitelji, navodno) jedan stari rimski most, a onda smo se zaputili put Urfe. Vrijeme su nam pokušali skratiti posjetom hidroelektrani. Čudan način kraćenja vremena.

12.4. Ataturk Dam (Ataturkova brana)

 

Napravljena na Eufratu i najveća je na Bliskom Istoku i šesta po veličini u svijetu. Visoka je 184m, a dugačka 1820m. Površina akumulacijskog jezera je 815 km². Prilikom izrade ovog akumulacijskog jezera je potopljeno 25 sela i raseljeno 55000 ljudi. Kapacitet elektrane je 2400 MW. Akumulacijsko jezero ima kapacitet četiri godišnja protoka Eufrata.

Prema ovim brojkama naše hidroelektrane izgledaju kao da dijete piša. Ako pogledamo utjecaj na okoliš, dolazimo do zanimljivih podataka. Ne da će vam to Turci priznati, ali izradom ove elektrane su napravili ozbiljne probleme u Siriji. Naime, dok su Turci u svoj južnom dijelu od pustinje navodnjavanjem iz Eufrata stvorili obradive površine, a gradnjom ove mrcine od akumulacijskog jezera opskrbili sebi velike količine električne energije, dole u Siriji su ozbiljno smanjili protok Eufrata i zemlji koja ionako oskudijeva s vodom dodatno stegnuli pipu. I čini se da ih za to nije ni najmanje briga. Pa sam se i ja počeo sve manje čuditi zašto su Turci u ne tako sjajnim odnosima sa svim svojim susjedima.

12.5. Urfa

 

Grad proroka u jugoistočnoj Turskoj. Najkonzervativnije mjesto u kojem smo bili, kako u Turskoj, tako općenito. Prema legendi rodno mjesto proroka Abrahama. Ujedno slovi i kao vrlo nezgodno mjesto za žene koje putuju same. Idealno za ispitati!

Odmah na početku putovanja – defekt. Kombi je prijavio kvar na kočnicama. Nikakvo čudo, vozač je istrošio sve pakne pokušavajući nas u pretovarenom kombiju žive spustiti offroad prečicom sa Nemrut Dagija. Odvezao je kombi lokalnom mehaničaru. I oni su digli kombi na dizalicu i pozabavili se paknama, a nama su ponudili čaj. Još nikad nisam pio čaj u turskoj automehaničarskoj radionici, pa je to bilo nešto što se ne propušta. Kad smo mi završili sa čajem, a majstori sa mijenjanjem pakni, Ersad i vozač su ostali vani, a mehaničar je otišao napraviti probnu vožnju da vidi rade li kočnice kako treba. Sa punim kombijem putnika! Sudeći po činjenici da sad čitate ovaj report, kočnice su radile. :)

U Urfu smo stigli oko 11 sati. Temperatura je bila debelo iznad 40 stupnjeva, ali je zrak bio toliko suh da se ta vrućina mogla bez problema podnositi. Dok hodate po takvoj vrućini osjetite samo vruć vjetar, kao da vam netko našilji fen za kosu direktno u lice. Trebate se sjetiti piti puno vode i takve temperature se izdrže bez problema. Puno se teže podnosi 30 stupnjeva i vlagu u Zagrebu nego ovo. Ipak, podnositi ovako visoku temperaturu je jedno, pokušati zaspati u tim uvjetima nešto sasvim drugo.

Na svu sreću je hotel imao klimu. Odveli su nas u neki ultrafini hotel gdje osoblje trči za nama da nam nosi stvari. Ja ne volim da mi itko nosi stvari. Em što mi se čini da tako omalovažavam osobu koja tegli moju prtljagu, em što nisam invalid da to ne mogu sam.  Nezgoda je kad dečkići uprte prtljagu prije nego je ja i sam lociram. Onda im to baš ne mogu isčupati iz ruku, a na lijepe riječi ne trzaju. Pa nek nose ako baš žele.

Nakon popodnevne dremke, vodili su nas kao na nekakav kebab. E tu sam rekao Ersadu da ćemo Sandra i ja fino prošetati Urfom umjesto da sjedimo tamo i ne jedemo ništa jer očigledno nemaju hranu za vegeterijance. Vrijedi napomenuti da smo naglasili da smo vegeterijanci kad smo se dogovarali za ovu turu još dok smo bili u Zagrebu i da ovakvo ponašanje smatram direktnom uvredom. Ersad je simpatičan momak, ali nikome ne bih preporučio njihovu agenciju zbog ovakvog stava.

A Urfa... S obzirom da je dosta blizu sirijske granice, vidi se utjecaj Arapa. Iako većinu stanovništa čine Kurdi, ovdje su običaji bitno drugačiji nego npr. u Dogubayazitu. Primijetio sam jako puno muškaraca koji nose one arapske dimije. Ovo je ujedno i jedino mjesto u Turskoj gdje i muškarci i žene masovno nose isti tip marame na glavi; jedina razlika je u načinu vezanja. Ne moram napomenuti da su sve žene umotane od glave do pete. Kad smo dolazili u Urfu Ersad je sve žene koje su bile u kombiju upozorio da je ovo konzervativan grad i da se moraju pokriti po tijelu (pokrivanje glave nije nužno, ali je poželjno).

Tako se Sandra fino obukla na 40+ stupnjeva. Glavu nije pokrila, ali i ovako je izgledala vrlo ozbiljno i dovoljno konzervativno. Međutim to nije spriječilo pojavu Urfa-mužjaka.

Urfa-mužjak je osoba muškog spola konzervativnog odgoja koja kod kuće ima ženu umotanu i poniznu, a kad vidi žensko na ulici načisto pobenavi. Ne pamtim kada sam zadnji put vidio toliko bestidno upadljivih pogleda. Dok je Sandra hodala, pratili su je pogledima iz svih ćoškova: sa ulice, iz trgovina, iz birtija, iz automobila... Jedan tip je čak, vozeći motor pri ulasku u kružni tok, okrenute glave vozio da je što bolje vidi. A ja sam umirao od smijeha, dok se Sandra nije smjela smijati jer se po ulici smiju samo flundre, a ne poštene muslimanke. Ja sam pjevušio onu pjesmu od Hladnog Piva: „kako te slijede pogledi, kako se lijepe po tebi...“ Definitivno nije ugodno kad u tebe bleji cijeli grad kao da nisu normalni. Podsjetili su me na „Zoru živih mrtvaca“ na jedan način. Urfa-mužjake definitivno treba doživjeti. Kad se zapadnjakinja otkrivene glave prošeta po mjestu gdje žene ne smiju raditi ni na blagajni u trgovinama, onda to ostavi dojam.

Kasnije smo komentirali kako je to vrlo licemjerno od njih, da se tako pale na neki religijski fanatizam i promoviraju čistoću i neke moralne vrijednosti, a čim pored njih prođe žena koja nije obučena u jutenu vreću načisto pobenave i ne mogu se kontrolirati. Jer oni se stvarno nisu mogli kontrolirati da ne bulje tako. Nisu oni tu krivi, krivo je društvo koje ih je takvima napravilo.

Urfa ima jako lijep stari dio grada sa uskim ulicama i tradicionalnim kućama, arapskog stila, gdje visoki zidovi štite intimu obiteljskog života. Jedina mana je što ulice idu nekako ukoso i lako se izgubiti. A i lokalci vas čudno gledaju.

Bazar u Urfi se smatra jednim od rijetkih tradicionalnih bazara. Istina je da se na njemu mogu kupiti začini, duhan i slične stvari, ali isto tako ima i jeftine plastike iz Kine. Ništa danas više nije tradicionalno niti kako je nekad bilo. Dok smo hodali po bazaru prišao nam je jedan mladi domorodac željan priče, pa smo progovorili koju riječ. Pokušao je biti kulturan, ali mi je u jednom trenutku rekao „She is fine“ i pokazao na Sandru. Skoro sam se upišao od smijeha! Mislim da sam je mogao trampiti za dvije deve bez problema. I to sa besplatnim transportom istih u Zagreb. :)

Kad smo se tako siti nasmijali, našli smo se sa onim kebabdžijama pa smo skupa otišli posjetiti Abrahamovu pećinu, inače jedno od svetih mjesta islama. Tu nas je dočekao odvojen ulaz za muškarce i žene, obavezno izuvanje na ulazu i još neke norme ponašanja koje smo morali ispoštovati. Sama pećina je skučeno mjesto i nema se tu puno za vidjeti. Ali ima za osjetiti. Naime, smrad nogu je dosezao titanske razmjere, ali barem su unutra u muškom dijelu svi bili kulturni. Sandra je rekla da je u ženskom dijelu (kad su je umotali ko kiflu u neke čaršafe prije ulaza) bila gomila baba koje su se ponašale ko kokoši bez glave. Vika i mahanje rukama (od uzbuđenja biće) bi natjerala i najhrabrije da što prije odu van.

Legenda kaže da je Nimrod odlučio ubiti Abrahama i ispaliti ga sa uzvisine iznad Urfe u vatrenu buktinju, ali je Bog buktinju pretvorio jezero puno riba i Abraham je pao unutra neozlijeđen. Na brdu i danas postoje stupovi koji su služili kao rašlje za džinovsku praćku iz koje je ispaljen Abraham, a dole je i danas jezero sa ribama. Kako se te ribe smatraju svetima i nitko ih ne smije dirati, a hrane ih danonoćno, namnožilo ih se tamo mali milijun. I kad im bace hranu, ta scena hranjenja nije nimalo ugodna. Toliko ih ima da vire iz vide i bacaju se jedne po drugima kao neke zmije.

Općenito, Urfa je grad zanimljivog mentaliteta, ali čudne vibre. Nitko iz naše grupe nije se osjećao ugodno ili dobrodošlo, a nitko nije bio turist nenavikao na čudne prizore, ljude i krajeve. I na samom istoku su nas ljudi gledali čudno, ali nekako prvo zainteresirano, a onda gostoljubivo. Ovo zadnje je u Urfi potpuno izostalo.

Od ostalih zanimljivosti mi je u sjećanju ostao neki njihov lokalni sir koji je bio toliko slan da mi je ubio sav okus u ustima. Ma šta sir, ovo je bilo nešto najslanje što sam ikad okusio. Ako postoji koncentrat soli, onda je to ovaj njihov izgovor za sir. Primijetio sam da im je sva ta lokalna hrana jako slana. Na ovim temperaturama i u doba kad frižideri nisu postojali ovo je bio jedini način da se hrana ne pokvari unutar jednog popodneva.

12.6. Harran

 

Po Bibliji, mjesto u koje su došli Adam i Eva nakon što su protjerani iz Raja, smješten na jugu Turske, 44 km od sirijske granice. U doba dok je Abraham hodao zemljom bio je to veliki kulturni i vjerski centar svog vremena. Jedno od najstarijih biblijskih mjesta koja danas možemo posjetiti i stati na mjesto gdje je nekad Abraham hodao.

Samo arheološko nalazište je prigodno ograđeno bodljikavom žicom i nismo mogli prošetati između ruševina, kao što smo to mogli u Aniju. Nisam bio zadovoljan s tom činjenicom, ali ako će to pomoći da se ovo mjesto restaurira i sačuva, onda je ovakav potez opravdan. S jedne strane, poznavajući turski način restauracije, vrlo sam skeptičan, a s druge strane, Abrahama priznaju i muslimani, a Turci uvijek više paze na arheološka nalazišta koja su bitna za islam, nego ona ova druga, pa se možda i Harran jednom restaurira.

Trenutno je tamo nakupina kamenja i ostataka starog Harrana koja leži u prašini. Uz samo arheološko mjesto se nalazi i selo. Lokalna djeca vrebaju ono malo turista koji tamo dođu da im probaju prodati neke svoje ručne radove. Tako smo mi kupili za 1 liru od curice neki vjenčić od suhih bobica kojeg je radila. Ne da nam treba vjenčić, ali mi je bilo žao djeteta. Pokazali su nam tradicionalne kuće, kako se nekad davno tu živjelo. Interesantno je kako sve njihove povijesne priče počinju od kada je u to područje došao islam. Prije, kao da civilizacija nije ni postojala.

12.7. Povratak u Goereme

 

Treći dan, 9 i pol sati drndanja u kombiju da se vratimo ou Goereme. Kako smo se stalno mijenjali, a dvojica Kanađana koji su s nama putovali su odlučila ostati u Urfi i od tamo nastaviti put na istok, imali smo nešto više mjesta, pa putovanje  nije bio toliko neudobno kao proteklih dana, ali je svima taj kombi išao na živce i jedva smo čekali da se vratimo.

Ali 24h gužvanja u kombiju je mala cijena naspram upoznavanja mentaliteta Ufra-mužjaka. :)

Naravno da su nas odveli da jedemo u onu istu kenjaru od restorana,samo ovaj put ja nisam htio jesti. Ali sam napravio koju sliku da se makar malo dočara ta spektakularna atmosfera. Mada... Slike takvu prdekanu ne mogu dočarati, to treba osjetiti. :)

13. Švrljanje oko Goeremea

13.1. Goereme – okolica

 

Nakon što smo se napokon pošteno naspavali imali smo dva cijela dana za švrljanje po Goermima i okolici bez drndanja u busevima.

Cijeli jedan dan bezbrižnog švrljanja okolo, bez brige i pameti.

13.2. Goereme - Red, Rose Valley

 

Epizoda: Garonja 2. Početak Red&Rose Valley je nekih pet kilometara od Goerema, pa smo otišli jednu stanicu lokalnim busem (još su me držale traume od drndanja do Urfe, ali nekako sam pregrmio). Dok smo tražili gdje se iz sela ide za tu dolinu neki lokalni djedovi koji su sjedili vani su nam nudili da nas oni vode i ponavljali „very dificult“, ali mi smo krenuli sami aktiviravši onu staru narodnu „šta čiča zna“ metodu. Iako su putokazi bili šturi, znali smo otprilike smjer u kom trebamo ići i nismo imali nikakvih problema sa orijentacijom.

Iz jedne u drugu dolinu se prelazi neprimjetno ili bar mi nismo uspjeli razgraničiti gdje završava jedna, a gdje počinje druga. Ono „very dificult“ što su domoroci vikali za nama se valjda odnosilo na par usjeka kroz koje se treba penjati rukama i nogama. Ovo bi možda trebalo biti teško za penzionere, ali za mlade ljude u naponu snage je (ili bi bar trebalo biti) mačji kašalj (da ne budem nekulturan i slikovit pa da spomenem nekakav dim). E u jednom usjeku nas je dočekao Garonja. Dam se zakleti da je to onaj isti Garonja od prije par dana. Fino nas je pozdravio i ispratio dokle je mogao. Nije se mogao dalje penjati za nama jer je usjek bio jako okomit, a ja ga nisam mogao u rukama nositi gore jer nisam znao kakav je dalje teren, a i Garonja nije bio nimalo lagan. Pa ja ostao gledati za nama i tražiti neku prečicu ne bi li nas ponovo sreo. Na žalost, više se nismo vidjeli, ali sam siguran da Garonja i dan danas tumara dolinama u okolici Goeremea i upoznaje neke druge turiste sa svojim teritorijem.

Jako dobra stvar kod ovih dolina je da se u svakom trenutku možete popeti gore na platformu da vidite gdje ste i nije se baš lako izgubiti. Osim toga, u šupljinama  su nekad živjeli ljudi i u njih možete slobodno ulaziti. Neke od njih su služile kao crkve i mogu se naći freske po zidovima i stropovima, a neke i danas služe kao ostave i spremište za alat lokalnih zemljoradnika.

I satima smo hodali potpuno sami i uživali u ovim predivnim prirodnim oblicima, prolazili kroz voćnjake marelica i vinograde skrivene među tim predivnim formacijama.I nismo se vozili u busu, i nismo nikud žurili. Jedino je bilo jaako vruće.

13.3. Goereme - Pigeon Valley

 

Ujutro smo obišli Red&Rose Valley, a za popodne smo planirali pogledati Pigeon Valley. Svaka od tih dolina ima oblike koji se malo razlikuju od drugih dolina. Kako je Pigeon Valley odmah uz Goereme, tako smo mi bez brige i pameti krenuli u tom smjeru. Kao možebitni cilj smo si zacrtali Uchisar tvrđavu, ali na kraju taj dan do nje nismo došli. Naime, ova dolina je jako razvedena i sjeći je poprijeko se pokazalo vrlo nezgodnim jer kad bismo mi prešli jedan grebenčić, odmah se iza njega ukazala udolina i slijedeći grebenčić. I tako redom... Tome se nije nazirao kraj, sunce je bilo pred zalaskom, a putevi nisu bili označeni, bolje rečeno, nije ih ni bilo.

Mi smo probali prijeći sve te gerebene i ispasti na čvrsto tlo prije mraka, ali smo na vrijeme shvatili da je to jalov posao pa smo se vratili. I uhvatili smo zalazak sunca iznad Goeremea i lokalne Turke kako, što na konjima (ko Tex Viler), što sa autima jašu po pješčanom brdašcu iznad Goerema. Samo sam gledao koji će se auto prvi zaglaviti u pijesku ili survati u provaliju. Lijep završetak jednog od rijetkih dana u kojem nije bilo beskrajne vožnje autobusom.

13.4. Kaymakli - podzemni grad

 

Na dan kad smo trebali noćnim busem putovati za Pamukkale, imali smo slobodno prijepodne pa smo odlučili posjetiti jedan od mnogobrojnih podzemnih gradova. Mi smo se odlučili za Kaymakli, najbliži i jedan od najvećih.

U okolini se procjenjuje da ima oko 300 podzemnih gradova, a svi nisu još ni približno istraženi.

Razlog za podzemni način života je jednostavan – stijena koju je lako oblikovati i manjak drveta pogodnog za gradnju. Iako se na svijetu nalazi još ovakovih primjera gradnje, Kapadokija je jedinstvena po razmjeru, kompleksnosti i raznolikosti gradnje. Pretpostavlja se da su neki od njih nastali još 400 godina prije Krista, a kasnije prošireni i nastanjeni od strane kršćana izbjeglih pred Rimljanima.

Iz njihove formacije je vidljivo da nisu namjeravani da budu trajno stanište, ali nesumnjivo su građeni da izdrže dugotrajne napade, te da se u njih mogu sakriti ljudi i domaće životinje na duže vrijeme. Prolazi, tuneli i hodnici povezuju sobe koje su služile kao spavaonice za pojedine obitelji i zajedničke prostorije za sve stanovnike gdje se kuhalo, jelo, radilo i molilo. Postojali su bunari, dimnjaci, staje. I naravno, vrata koja su se mogla otvoriti samo iznutra.

Podzemni kanali u Kapadokiji se još uvijek koriste za navodnjavanje i druge svrhe, a posebno za skladištenje, jer je u njima temperatura stabilna, između 7 i 15 stupnjeva i zimi i ljeti, dok ljeti vanjska temperatura premašuje 40, a zimi pada ispod – 20 stupnjeva celzijusa.

Na ulazu nam se jedan deda ponudio da nam bude vodič. Deda se zvao Mustafa i izgledao je i govorio kao onaj deda iz Mućki (ne stric Albert već onaj prije njega). Dogovorili smo se za cijenu i krenuli smo pod zemlju.

Kaymakli podzemni grad se u davna vremena zvao Enegup. Na površini je bilo selo, a ispod podzemni grad sa približno stotinu tunela na osam nivoa, od čega su prva četiri nivoa otvorena za posjet turistima. Za razliku od nekih drugih podzemnih gradova, Kaymakli ima uže i strmije prolaze. Grad je služio kao odstupnica za slučaj opasnosti. Unutra se moglo skloniti oko 5000 ljudi i nešto stoke. Dizajniran je na način da ga se jako teško moglo locirati izvana. Grad je imao zajedničke kuhinje, a sustav dimnjaka se širio prema površini kao krošnja drveta. Na taj način je spriječeno da jedan veliki dimnjak otkrije poziciju podzemnog grada. Pitka voda se dovlačila iz dubina tako da neprijatelji nisu mogli zatrovati vodu i tako nauditi stanovnicima grada. Grad je imao veliko kamenje u obliku kotača koje je moglo brzo zatvoriti sva ključna mjesta i tako se grad iznutra mogao obraniti od višestruko jače sile izvana.

Mustafa nam je pokazao i detaljno objasnio svaku prostoriju otvorenu za turiste. Za dedicu od 76 godina, puzanje kroz uske tunele četiri razine ispod zemlje je hvalevrijedan pothvat! Još nam je rekao da je on odrastao u lokalnom selu i da su se oni kao mali igrali u ovim tunelima.

Objasnio nam je strukturu stijena u kojima je izdubljen grad. Stijene su mekane, a u dodiru sa kisikom se stvrdnu u nekoliko dana. Na taj način su graditelji podzemnih gradova mogli sa lakoćom unutra izdubiti cijele prostorije koje su vrlo brzo očvrsnule u dodiru sa zrakom.

Grad je imao isprojektirane prostorije za stoku, za čuvanje hrane, za proizvodnju vina... Radilo se o jako naprednoj i organiziranoj strukturi za ono doba.

Mustafa nam je tako dobro dočarao ulogu podzemnih gradova, da smo odustali od prvobitne ideje da idemo i u Derinkuyu podzemni grad. Ovaj nam je stvarno rekao sve što smo trebali znati.

Stoga ako se ikad zateknete u Kaymakliju i ako vas simpatični dedica pita da vam bude vodič u podzemnom gradu, pitajte da li se zove Mustafa. On definitivno zna o čemu priča.

13.5. Uchisar (tvrđava)

 

U povratku smo svratili da pogledamo tvrđavu koja nam je trebala biti cilj dan prije kad smo je probali dostići iz Pigeon Valley. Kad smo se popeli gore i pogledali teren po kojem smo jučer pokušavali tamo doći, zaključili smo da je odluka o odustajanju bila pun pogodak.

Sa Uchisar tvrđave puca prekrasan pogled na Goereme i okolicu.

14. Putovanje prema zapadu

14.1. Pamukkale (selo)

 

 

Do Pamukkale-a smo putovali noćnim busem u kojem smo mogli fino spavati. Jedina mana je bila što je bus svaka dva sata stajao u nekim rupama gdje su svi jeli. Kao male bebe! Da nije toliko stajao stigli bismo za 9 sati, a ne za 12 sati koliko je nama trebalo. Od Denizlia do Pamukkale-a nas je prevezao neki lokalni minibus.

Samo selo je razočaravajuće ružno i nema niti jednu poštenu trgovinu. Ima samo par kioska koje glume trgovine i gdje se u najboljem slučaju može dobiti kruh i keksi. Ni frižidera nema, pa ni sir nismo mogli kupiti. Stvarno totalna kenjara od mjesta.

E ali ima odličan Pasha disko koji uz skulpture golih žena ima i skulpturu BD Marije. Ti Turci stvarno imaju smisla za okititi diskoklub. :)

Hotelčić u kojem smo bili je, s druge strane, bio odličan i vođen je kao obiteljski posao. Otac,majka i djeca zajedno vode cijeli hotel. I još k tome znaju engleski (i njemački, ali taj dio mi je nebitan). Majka je Turkinja koja je odrasla u Njemačkoj. Ljudi su jako ljubazni, nisu gulikože i stvarno imaju poseban odnos prema svojim gostima. „Hotel u koji dođeš kao gost, a odeš kao prijatelj“. To je njihov slogan. Ne bih baš pretjerivao sa izjavama prijateljstva, ali stvarno hotel zaslužuje naše preporuke. Inače, za one koje zanima, hotel se zove „Melrose Algau“. Klopa je odlična, domaća, sobe čiste i uredne, vrt i kućice na drvetu fenomenalne, ma sve najbolje. Bizaran dio je bazen i dio oko njega, što malo baca na Melrose place..al cijena je na kraju stvarno iznenadila. Sve smo mislili da se nisu možda zabunili i zaboravili naplatiti koje noćenje!

14.2. Pamukkale

 

Pamukkale (turski: tvrđava od pamuka) je jedinstvena prirodna formacija duga oko 2700 metara i visoka 160metara, a legenda kaže da su ovdje Titani razvlačili svoj pamuk na sušenje.

U stvarnosti je riječ bijeloj litici koja se obrušava 160 m s platoa, iz kojeg pršti voda. Topli potoci mliječno bijele vode, prepuni kalcij karbonata i drugih minerala, teku s platoa niz liticu tvoreći terase i bazene iz kojih se izlijevaju, i mineralnim sedimentom prekrivaju sve što im se nade na putu. Tijekom stoljeća litica je počela nalikovati slapovima smrznutim u zraku.

Ovo je u svijetu jedinstvena prirodna formacija i nalazi se pod UNESCOvom zaštitom kao svjetska baština od 1988. Do onda je trpjela sustavno uništavanje, iznad stijene su sagrađena odmarališta, vodu su uzimali za bazene, otpadne vode puštali niz stijenu i slično.
Sad je zabranjeno hodati ili kupati se u terasastim bazenčićima, ali se po dijelu stijene može hodati bos.

Provesti popodne hodajući bos kroz vodom umivane naslage kalcija je nevjerojatno iskustvo. Okolina izgleda kao Sjeverni pol, a ustvari je voda topla, taman za brčkanje.

14.3. Hierapolis

 

Iznad Pamukkalea se nalazi drevni grad Hierapolis koji je također pod zaštitom UNESCO-a.

Drevni Grci i Rimljani vjerovali su da voda ima iscjeljiteljska svojstva i 190. g. pr. Kr. izgradili su grad Hieropolis. Riječ je o kompleksu arkada, stupova, termi, hramova, crkvi i fascinantnog nekropolisa. Kazalište je moglo primiti 15.000 ljudi. Grad je pretrpio nekoliko potresa i naposljetku je napušten tijekom četrnaestog stoljeća.

Na samim Pamukkaleama je bilo cijelo čudo ljudi. Čim smo se digli na Hierapolis, ostali smo manje-više sami. Samo žuta trava i ostaci drevnih građevina oko nas. I naravno nekropolis koji me se najviše dojmio. Prolazio sam pored zubom vremena nagriženih spomenika i razmišljao kome pripadaju. Tko su bili ti ljudi? Vojnici ili civili? Kako su živjeli, od čeka su umrli... Taj nekropolis kao da je svjedočio u turbulentnim vremenima koja su davno prošla, o nasilnim smrtima koje su već izblijedjele na suncu i vjetru... Međutim, ono čime je odisao dok sam prolazio kroz visoku travu među kriptama je spokoj. Spokoj dok mi je blago sunce u zalasku milovalo lice. Spokoj dok mi je vjetar prolazio kroz bradu. Spokoj dok sam sjedio na velikim kamenim pločama ispod kojih počivaju neznani junaci. Nekropolis toliko star da je postao bezvremenski, kao planine u daljini. Svaka sekunda provedena tamo činila se kao vječnost, a sve je prošlo u treptaju oka. Mogao sam tamo ostati sjediti satima, danima, mjesecima. Samo sjediti i slušati zvuk vjetra u travi, priče na nepoznatim jezicima koje to nadgrobno kamenje može ispričati...

14.4. Afrodisias

 

Sat i pol udaljen od Pamukkalea, drevni grad Afrodisias posvećen božici ljubavi Afroditi, helenistički grad je koji je cvao i pod rimskom i bizantinskom vladavinom. Najstariji su dijelovi grala iz brončanog doba. Grad je osnovan u 5. Stoljeću prije krista, au 6. stoljeću mu je ime promijenjenjen u Stavropolis (grad križa) kako bi se izbrisalo ime poganskih bogova. U 13.stoljeću je napušten, a niz potresa ga je zakopao sve dok početkom 20. stoljeća nisu počela arheološka istraživanja. U vrijeme svog procvata grad je bio poznat po kvaliteti i školi klesarstva. Ruševine grada su iznimno dobro očuvane. Tehnički gledano, nije tako impozantan kao Efez, ali ima jednu veliku prednost – vrlo mali broj posjetitelja zbog svoje pomalo prometno nepovezane lokacije.

Afrodisias je mjesto gdje smo imali čast voziti se u traktorskoj prikolici. Potpuno nepotrebno, s obzirom da nas je vozio nekih 200 metara, ali svejedno su nas odvezli.  Kako ne postoji direktan bus iz Pamukkale-a, morate naći nekog tko će vas odvesti i vratiti, što stvarno nije problem jer ima par tzv. agencija koje garantiraju da voze tamo svaki dan. Nas je vozio jedan stariji šofer koji nam je pričao (na turskom uz gestikulaciju rukama, naravno) da već dvadeset godina vozi ljude iz Pamukkalea u Afrodisias. Usput nam je pokazivao polja duhana i ostale lokalne znamenitosti.

Afrodisias se pokazao kao predivno mjesto koje smo mogli istražiti u miru. Najviše me se dojmila velika arena (stadium) koji je mogao primiti 30000 gledatelja. Poseban je osjećaj kad hodate po stadiumu i zamišljate sve te silne ljude koji su bili gore na, danas oronulim, tribinama, koliko je ljudi poginulo na tlu po kojem sad hodate u raznoraznim gladijatorskim igrama... Pitate se gdje su stajali vladari koji su okretali palac gore ili dole...

Ako budete morali birati između posjete Afrodisiasu i Efezu, o kojem će više riječi biti kasnije, preporučujem vam Afrodisias. Jer nije bitno samo koliko je nešto očuvano, nego koliko vi to možete doživjeti. A Afrodisias još uvijek ima onaj mir i možete šetati po njemu skoro sami i slušati zvuk vjetra kako se igra među arkadama, što u mjestima prepunim ljudi kao što je Efez nećete ni približno moći.

14.5. Selcuk

 

Na putu prema Istanbulu nam je još ostala Troja. Po svemu sudeći je to bilo mjesto koje nije vrijedno posjete, ali ja sam ga htio vidjeti, pa smo se nastavili drndati busevima umjesto da smo išli direktno za Izmir i avionom u Istanbul. Sad smo već došli dosta blizu obala Egejskog mora.

Selcuk je jedan od posjećenijih turkih turističkih destinacija. Ne nalazi se baš na obali, ali nije ni daleko, a u blizini su i ruševine Efesa, kao i Artemidin hram, jedno od 7 čuda antike, od kojeg je ostao jedan jedini stup.

Čim smo sišli sa busa počeli su nas spopadati agenti raznih autobusnih kompanija da kupimo kartu za dalje baš kod njih. Najuporniji je bio jedan tip kojemu sam fino rekao da ćemo pogledati pa ćemo možda doći kod njega. Naravno da je on to shvatio kao da sam mu se obećao do kraja života i da nikako nije bio sretan kad sam kupio kartu kod drugog prijevoznika. I dan kasnije kad smo došli na stanicu, tražio je Sandru da makne stvari ispred njegove bukse jer je on uvrijeđen što smo mi njega kao izigrali. Ajde, de, to smo napravili, ali onda je taj krelac obilazio oko nas i svako malo nešto mrmljao. Pa sam ja fino prošao pored njega da dobijem kontakt očima i rekao mu jasno i glasno: „Ma nabijem te!“ Nije znao šta sam mu rekao, ali je bio svjestan da mu nisam poželio dug život pa se ušutio i primirio. Inače su svi prodavači karata dosad bili normalni, jedino je ovaj bio neki natakaren. A pa, braco, na krivog si našao biti natakaren! Sad si možeš nastaviti mrmljati na turskom u bradu, a ne meni ispred nosa. Nisam ja prošao istok i granice sa Armenijom, Iranom i Sirijom da mi se tu pravi pametan neki lokalni šupak. Ovo je ujedno bio i jedini „incident“ na cijelom našem putovanju, ako se uopće mrmljanje nekog nadrkanog čiče uopće može nazvati incidentom.

Vlasnik hotela u Selcuku je imao dva sina i oba su radila s njim u hotelu. Kad su nas pitali gdje smo sve bili i čuli da smo bili u Karsu, jedan od njih je rekao da su oni svi odrasli u Karsu. Njegov otac je radio kao državni službenik, a svi državni službenici u Turskoj svakih nekoliko godina dobiju prekomandu i sele se iz jednog dijela Turske u neki sasvim drugi. Tako su oni iz Karsa odselili na zapad. Nakon ovoga mi je puno jasnije bilo kako Turska može održati siguran režim u cijeloj državi koja je toliko raznolika. Ovakvim rošadama (nešto slično služenju JNA u SFRJ kad su ljude bacali što dalje od kuće) su osigurali da su državna uprava i sve državne institucije pod njihovom kontrolom. Nema grupiranja lokalnih istomišljenika.

Kad smo već kod priča iz života, na ulici smo upoznali jednog trgovca koji nam je pričao kako je služio vojsku u Dogubayazitu. Sve je opet počelo kad nas je pitao gdje smo sve bili i kad sam ja rekao kako imaju tamo veliku kasarnu. On se samo nasmijao naglasivši da imaju oni puno veće kasarne i da je ono jedna manja (kako manja, noge sam ožuljao dok sam je prošao pri povratku sa Ishak Pasha Sarai-a). I ispričao je da je puno puta helikopterom skidao turiste planinare  sa Ararata koji nisu imali dozvolu za penjanje. Kad bi kružili tamo i vidjeli ljude kako hodaju uz planinu, a za taj dan nije bilo izdanih dozvola za penjanje, spustili bi se, skinuli ljude sa planine i naplatili im vožnju helikopterom i kaznu. Onda se sjetim onog Kurda koji vodi ture na Ararat kako nam je prodavao priču da se gore može i bez dozvole. Može se ako prođe. A koliko sam upoznao tursku vojsku, sumnjam da Ararat nije svako malo nadlijetan helikopterima.

Jako je zanimljivo slušati obje priče, lokalnih Kurda i Turaka, civila i vojnika. Na ovaj način se može dobiti potpunija slika nego da se gleda tamo neki CNN ili KurdistanTV. Isto tako jako je zabavno pratiti njihove reakcije kad ih se pita o drugoj strani (Kurde o Turcima, a Turke o Kurdima). Ovo, naravno, treba raditi pažljivo da ne isprovocirate neku ultrapatriotsku reakciju, ali ako pametno pitate i pažljivo slušate, možete saznati stvarno svašta.

Za kraj još samo jedna crtica o politici turskog režima prema putovanjima Turaka. Turski pasoš košta oko 500 eura. Zašto toliko? Pa zato što turski režim na pitanje mogu li dobiti pasoš simbolički odgovara: „A zašto? Zar vam nije lijepo u Turskoj“? Pa razmislite koliko su morali platiti svi oni jadni Turci koje ćete slijedeće ljeto sresti na odmaralištima uz naše autoceste.

14.6. Selcuk - Bazilika Sv. Ivana

 

Bazilika Svetog Ivana bila je velika crkva u Efezu, sagrađena za vrijeme cara Justinijana u 6. stoljeću. Stoji na brežuljku za koji se smatra da je mjesto posljednjeg počivališta Svetog Ivana apostola, evanđelista i proroka.

Legenda kaže da je Ivan svoje evanđelje napisao u Efezu, te da je umro u crkvi koja mu je bila posvećena. Kasnije se razvila legenda da nije umro, već da spava, te da se vidi prašina koja se miče iznad njegovog groba kako on diše.

Grob je označen u skromnoj  crkvi sagrađenoj u 4. stoljeću. U 6. stoljeću Justinijan je povjerovao da je to grob Sv. Ivana evanđelista, te dao sagraditi veličanstvenu crkvu na istom mjestu. Time je njegova grobnica postala jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta srednjeg vijeka. Nakon arapskih osvajanja, 1330. crkva je pretvorena u džamiju, a potpuno su je uništili Mongoli 1402. godine.

Ruševine i restaurani dijelovi na mjestu dobro ukazuju na veličinu i ljepotu građevine iz minulih vremena

14.7. Marijina kuća kod Efeza

 

Sam Efez lako možete vidjeti jer postoje minibusevi koji svako malo voze na relaciji Selcuk-Efez, ali do Marijine kuću nije tako lako doći jer nema redovnih buseva do tamo, a pješice od Efeza imate za hodati nekih 5 km. Mi smo se dogovorili sa onim dečkom iz hotela da nam on organizira i jedno i drugo za neke normalne novce.

Sa nama je išao još jedan par – dvoje mladih Crnogoraca. Nisam čuo poznate riječi skoro tri tjedna, tako da mi je trebalo par minuta dok se priviknem da razumijem što netko priča.

Mjesto koje smo išli posjetiti navodno je posljednje mjesto boravka Djevice Marije. Ovo mjesto je sveto i za muslimane i za kršćane, pa ga posjećuje puno turista i hodočasnika.

Prema kršćanskoj tradiciji, Mariju je Sv. Ivan doveo u Efez nakon Kristova uskrsnuća, te je ona do kraja života ovdje živjela.

Suvremena povijest Marijine kuće je neobična – otkrila ju je 1812. njemačka redovnica Anne Catherine Emmerich, koja nikad nije putovala izvan granica Njemačke. Ona je bila nepokretna i prikovana uz krevet, jednog se dana probudila u transu, sa stigmama i vizijama o Djevici Mariji i Ivanu koji putuju iz Jeruzalema u Efez. Detaljno je opisala Marijinu kuću.

Nekoliko godina nakon tih vizija, svećenici su istraživali i tražili, dok nisu našli kuću koja odgovara opisu u ruševinama, sa kipom Djevice Marije. Do 1892. mjesto je obnovljeno i postaje mjesto hodočašća za kršćane, a posjećivali su ga i Pape.

Ovo mjesto je sveto i za kršćane i za muslimane, jer muslimani također vjeruju u bezgrešno začeće i Djevicu Mariju kao majku proproka Isusa. Interijer je jednostavan, tu je samo oltar, Marijine slike i svijeće.

Za izvor ispod kuće smatra se da ima ljekovita svojstva.

Gužva je enormna, autobusima i suvenirnicama je mjesto potpuno zakrčeno,  i dojam nije baš vjernički. Ali, čudom, u jednom se trenutku kuća potpuno ispraznila, pa sam mogao na miru u njoj provesti nekoliko trenutaka.

14.8. Efez

 

Drevni grad Efez najbolje je očuvano tursko arheološko nalazište. Osnovan je u trinaestom stoljeću prije Krista, a do kraja prvog stoljeća postao je glavna egejska luka s populacijom od 300.000 stanovnika, a diljem starog svijeta pričalo se o njegovom bogatstvu.

U vrijeme Cezara već je bio glavni grad rimske Azije, ali kako se more povlačilo izgubio je na važnosti, propao je te na kraju u potpunosti napušten. Napušten grad nekako je izbjegao pljačkanja koja su se stoljećima odvijala na širem području, a arheološka iskapanja otkrila su mnoge vrijedne i očuvane predmete  iz grčkog, rimskog i bizantinskog doba.

Lokacija je velika, ali se dosta toga restaurira, pa ga nije moguće obići u cijelosti. Osim toga, za iznimno dobro očuvane terasaste kuće morat ćete platiti i dodatnu ulaznicu. Na vrhu Mramorne avenije, ceste popločene mramorom i istrošene kotačima kola, nalazi se restaurirana dvokatna knjižnica Celsusa izgrađena 135. g s bogatim reljefnim pročeljem. Knjižnica graniči s ogromnim trgom, a u blizini je i bordel. Zanimljivo je vidjeti i cestu koja vodi prema luci, dok je to danas polje, a morska obala je udaljena 5 kilometara od grada.

Kad budete išli u Efez, budite spremni da ćete tamo naići na horde ljudi. Izgledaće vam kao da hodate po Ilici radnim danom, ali bez obzira na to, Efez ima odlično očuvane građevine.

Ne moram posebno napominjati da nećete osjetiti ni trunku antičke atmosfere dok se budete tamo naguravali sa gomilom turista. Ako želite doživjeti jedno ovakvo mjesto kako treba, morat ćete potegnuti u Afrodisias. Pomalo razočaravajuće, jer kad se sjetite mjesta gdje ste bili i što ste posjetili, uvijek nekako zapamtite atmosferu mjesta, bez obzira na ljepotu i grandioznost onoga što vidite. Kad imate vremena i kad je manje ljudi oko vas, stvari bolje doživite i upijete. Kad morate bježati ispred grupa da vas ne zgaze, i nakon sat vremena dođete do kraja nalazišta, a znate da bi vam u normalnim okolnostima trebalo barem pola dana da sve obiđete, imate osjećaj da, iako ste negdje bili, zapravo kao da i niste.

14.9. Nargila (napokon)

 

Nargila je sprava za dimljenje, može služiti i za pušenje opijata, ali Turci je koriste da bi se lagano dimili voćnim duhanima. Nargila je koncipirana tako da se na vrhu stavi par komada užarenog ugljena na neki od voćnih duhana, a između njih se stavlja aluminijska folija kako se duhan ne bi trenutno spalio od vrućeg ugljena. Dim se sa jednom cijevi dovodi u posudu s vodom a iznad površine vode vodi sama nargila.

Mi smo jednu večer sjedeći na terasi hotela u Selcuku odlučili probati nargilu sa duhanom od jabuke. Simpatično za probati, ne grize za oči, miris spaljene jabukove kore se širi oko nas, a bez straha da će vas grebati po usnoj u nosnoj šupljini. Nešto kao šampon „bez suza“ kojim se maloj djeci pere kosa.

14.10. Canakkale

 

Canakkale spada u jedno od mjesta gdje dolaze lokalni turisti da se okupaju i poklone Ataturku na Galipolju. Sve suvenirnice su u znaku rata – možete kupiti maltene i dudu za dijete u obliku metka. Vidjeli smo ružnih i beskorisnih suvenira u svom životu, ali ova nakaradnost se ne može opisati. Kako nismo nešto od rata i bitaka, nije nas to ni pretjerano zanimalo. Ipak, vidjeti (i kasnije preploviti) Dardanelle ima svoje čari.

Na samo Galipolje nismo išli. Nismo imali baš vremena, a ni volje. Već smo pukli i jedva smo čekali da sjednemo u avion za Zagreb. Toliko smo toga vidjeli i toliko putovali da smo doživjeli mentalni overload koji je kulminirao negdje u Efezu kad nam se jednostavno nije dalo, ali smo ga otišli vidjeti s obzirom da smo bili blizu.

14.11. Troja

 

E ovo je navlakuša samo takva! Dobro, znao sam ja da će to tako biti, ali opet moram napomenuti – navlakuša!

Iz Canakkale-a postoji minibus koji će vas dovesti do Troje (a i vratiti natrag), ali mi smo uboli da idemo u Troju u subotu, tako da smo imali preko sat vremena na raspolaganju da uživamo ispod nadvožnjaka dok bus ne krene. O zanimljivosti cijelog posjeta Troji će najbolje reći činjenica da mi je doživljaj dana bilo kad sam pratio kako mali mravi nose veliki kikiriki u svoj mravinjak na stepenicama uz nadvožnjak.

Ulaznica u Troju je dva puta skuplja nego za ostala arheološka mjesta po Turskoj. Radi se o mjestu koje je danas udaljeno stotinama metara od morske površine. Arheološka iskapanja su pokazala da su na toj lokaciji postojalo devet naselja u raznim vremenskim periodima čije su iskopine pronašli jedne ispod drugih, a koji su bili naseljeni kontinuirano od 3.000. godine p.K. do 1. stoljeća. Troju je otkrio Schilieman, njemački arheolog – amater koji je tražio blago cara Prijama.  Mjesto je prilično nezanimljivo, ruševine i iskopine u startu nisu na odgovarajući način obrađivane, a pronađeni artifakti opljačkani. U potrazi za Prijamovim bogatstvom, Scilieman je srušio mnogo zanimljivih građevina iz kasnijih razdoblja. Da je odgovarajuće obrađeno, ovo mjesto bi bilo zanimljivo samo arheolozima. Kontroverze oko toga je li to stvarno mjesto na kojemu se odigrala Homerova Ilijada, ne prestaju i privlače milijune turista. Po mojem sudu, potpuno neopravdano.

15. Put natrag

 

Iz Canakkale-a smo autobusom i trajektom preko Dardanela stigli u Istanbul. Tako se ispunila moja želja da se provezem po oba kanala: Bosporu i Dardanelima.

Stigavši u Istanbul, uzeli smo sobu u hostelu na Sultanahmetu,vrlo blizu našeg hostela kad smo prvi put stigli u Istanbul prije skoro tri tjedna. Stigavši na Sultanahmet nakon svih onih gradova i sela na istoku, kao da smo se vratili kući. Sve je bilo poznato, toliko puta smo tu već prošli... Prošetali smo se bez ikakve žurbe tu večer po Sultanahmetu, kupili neke suvenirčiće za naše u Zagrebu u prvoj trgovini koja je imala izvješene cijene (za cjenkanje nismo imali ni vremena, ni volje), gledali neke nove backpackere kako stižu i kako ih lokalni vrbuju da im uvale baš svoj hotel, slušali smo molitve sa Plave džamije i sa Aja Sofije koje su se pjevale naizmjenično...

Nevjerojatno, ali nakon svih onih pustopoljina Istanbul nam se činio toliko poznat i blizak da smo se osjećali kao kod kuće.

Slijedeći dan smo imali direktan let za Zagreb koji je protekao u najboljem redu. Doduše imali smo priliku vidjeti kako Nijemci imaju skoro pa urođenu netrpeljivost prema Turcima. Dok smo čekali u redu za ulaz u prostor za ukrcavanje, dvije Turkinje su zamolile da ih pustimo jer im je let bio za 10 minuta. Nitko se nije bunio osim jedne Njemice iza nas koja je na svom materinjem jeziku negodovala kako je to njeno mjesto u redu. S obzirom da je bila bistra ko svinjski napoj i još k tome arogantna, nisam se libio da joj odgovorim na dobrom starom slavenskom hrvatskom. Možda Slavene mrzi više od Turaka pa se zapjeni negdje u avionu još više. :)

Sam let je protekao u najboljem redu, ali! Na aerodromu u Zagrebu smo čekali prtljagu preko 40 minuta. Već sam bio siguran da se prtljaga nije ni ukrcala u isti avion s nama. Zanimljivo je kako na aerodromu na koji sleti jedan avion u sat vremena uspiju napraviti gužvu bez potrebe. Svi bi se rado narugali Turcima zbog svega i svačega, ali Turci kad rade, stvarno rade. Za razliku od ovih naših paradajzera.

Donijeli smo sa sobom par suvenira za rodbinu i prijatelje, gomilu kamenčića iz najzabačenijih predjela koje smo posjetili i puno lijepih uspomena. Nakon ovog putovanja puno bolje razumijem Turke, a ponešto sam naučio i o Kurdima. Niti su svi Turci isti, niti su svi Kurdi isti. Turska je jedna ogromna i jako raznolika zemlja i otići u Tursku, a ne otići na istok je isto kao da Tursku niste ni vidjeli.

Turci mogu biti neuredni po našim mjerilima, ali u mnogo čemu su vredniji od Evropljana, u puno toga u njima ima puno više ljudskosti nego na Zapadu. Turci definitivno nisu čudaci sa dalekog istoka. Kad ih slijedeći put vidim na odmaralištima uz autocestu neće mi se više činiti kao mutne figure sa margina civilizacije. Tko zna, možda na moj „merhaba“ odgovore sa pokojom poznatom riječi pa možda nastavimo razgovore sa Istoka.

 

16. Van kategorije (Turska – natpisi)

Slika govori više od riječi. ;)