Mi smo ovaj put u Berlin došli na 30. berlinski polumaraton, pa smo si usput uzeli nekoliko dana da razgledamo sam grad.

Berlin je vjerojatno grad koji najviše miriše na drugi svjetski rat od svih evropskih gradova. Na spomen Berlina, kroz glavu mi prolaze svi silni sati povijesti, svi ti događaji koji su direktno ili indirektno vezani uz njega.

Uzmite si par minuta i pustite maštu sa lanca na spomen: Berlin, Njemačka.

Vremena se mijenjaju, ideologije dolaze i odlaze, neke sa više, druge sa manje trajnih posljedica. Njemačka je imala nesreću da u jednom povijesnom trenutku bude crna točka Evrope i svijeta i milijuni ljudi su direktno ili indirektno stradali kao posljedica jedne ideologije.

Svima koji su dovoljno stari da se sjećaju SFRJ, ideologije nikako nisu strane. Ne bih sada ulazio u politiku. Samo ću reći da smo imali više sreće nego pameti da smo u to vrijeme bili nesvrstani i, ako smo bilo pod nečijom čizmom, bila je to naša vlastita. Mnogi narodi Evrope se ne mogu pohvaliti sa tom privilegijom. Pitajte Čehe ili Mađare, na primjer o svemu tome (one koji su, naravno, bili dovoljno stari da se toga sjećaju).

Ali vratimo se mi u sadašnjost: Berlin, danas.

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.

1. O Berlinu

Danas je Berlin glavni i ujedno najveći grad Njemačke sa oko 3 ipol milijuna stanovnika. Prije drugog svjetskog rata imao je oko 4 ipol milijuna stanovnika. U vrijeme hladnog rata podijeljen je na Istočni i Zapadni Berlin.

Interesantno je da su prvi naseljenici na područje današnjeg Berlina bili Slaveni. Ako se sjetimo nacističke politike za vrijeme drugog svjetskog rata, ovo bismo mogli nazvati ironijom sudbine. Hitler je Berlin smatrao inferiornim u odnosu na druge njemačke gradove i imao je megalomanske planove za njegovo preuređenje. Danas je iz tog razdoblja ostalo vrlo malo građevina, kao što je aerodrom Templehof (gdje su registracije za berlinski polumaraton), zgrada bivšeg Ministarstva zrakoplovstva (današnje Ministarstvo financija) i olimpijski stadion. Berlin je pred kraj drugog svjetskog rata žestoko bombardiran i završetak rata dočekao je u ruševinama. Ako pogledate fotografije Berlina iz 1945 godine, izgledat će vam nemoguće da su neke od zgrada uopće uspjeli obnoviti i da one danas sjaju kao da se nikad ništa nije dogodilo. Povijesni podaci govore da je 70% grada bilo uništeno 1945 godine.

Bez obzira na sve probleme i muke iz  prošlosti, danas je Berlin izuzetno ugodan, opušten i veseo grad koji će vas oduševiti i u kojem ćete stvarno moći uživati. Bez obzira na sve podsjetnike iz prošlosti, grad odiše nadom u bolje sutra i čistom optimizmom. Moram priznati da ga nisam tako zamišljao i da sam grad, kao da nije dio Njemačke. Gradovi bivše Zapadne Njemačke su puno ozbiljniji i nekako krući od Berlina. Od svih evropskih gradova u kojima sam bio, Berlin me po atmosferi najviše podsjeća na Pariz.

Ipak, podsjetnici su tu da se ne zaboravi da nije uvijek tako bilo.

2. Brandenburška vrata

Jedina preostala vrata koja su označavala ulaz u grad Berlin. Izgrađena su u vrijeme pruskog kralja Fridrika Vilima II u periodu između 1788 i 1791 godine. Iako su građena kao simbol mira, u vrijeme drugog svjetskog rata Nacisti su ih žestoko upotrebljavali kao simbol svoje moći. Kroz ova vrata je Hitler slao vojsku, a pred kraj rata je slao i djecu u rat.

Nedavno obnovljena, danas se nevino i veselo kočopere na vjetru. Moram priznati da sam, na osnovi starih dokumentarnih snimaka, imao dojam da se ta vrata puno veća i monumentalnija. Očekivao sam neko sivo masivno zdanje koje se sudbonosno nadvija nad Berlinom. Umjesto toga dočekao me je veseo prizor djece koja trčkaraju oko stupova. Nije neki Laibachovski prizor, ali lijepo je vidjeti da vrata igraju svoju originalno zamišljenu ulogu. :)

3. Reichstag

Reichstag je vjerojatno najprostituiranija zgrada u Njemačkoj. 1933 je zapaljena pod misterioznim okolnostima. Nacisti su za požar okrivili komuniste, a taj događaj im je omogućio da osiguraju svoj uspon na čelo Njemačke. Natpis "Dem Deutschen Volke" (njemačkom narodu) je postavljen još davne 1916 godine. Preživio je požare i bombardiranja i stoji i dan danas. Nakon pada nacističke Njemačke, zgrada je bila u ruševinama. Rusi su je samo djelomično obnovili, a prava obnova je uslijedila tek nakon ujedinjenja Njemačke 1990 godine.

U bombardiranjima Berlina pred kraj drugog svjetskog rata Reichstag je jako stradao. Glavna kupola je uništena pa ga danas krasi moderna nova kupola sa futurističkim interijerom. Ulaz u Reichstag je besplatan, ali se spremite na velike gužve. Kažu da je sa njega odličan pogled na Berlin, ali mi smo bili gore jedne tmurne večeri pa sam pogled nije bio nešto spektakularan. Ipak, vrijedilo se malo prošetati po toj zgradi koja je mnogima bila simbol i pobjede i poraza, objekt obožavanja i mržnje.

4. Tehnički muzej

Moj omiljeni tip muzeja je tehnički muzej. U Berlinu je tehnički muzej fokusiran na željeznicu (njami :)), ali unutra je puno više od toga. Ako volite šarene stvarčice iz ropotarnice tehnološke povijesti, obavezno navratite.

5. Prirodoslovni muzej

Na žalost, dobar dio zbirke je bio zatvoren za javnost, tako da nisam mogao steći neki dojam. Znam samo da bi se mom starom ovo jako svidjelo. Ipak je on biolog, dok sam ja samo glupi kompjuteraš. :)

6. Berlinski zid i Checkpoint Charlie

Nakon pada nacističke Njemačke, saveznici su grad podijelili na 4 okupacijske zone pod kontrolom SAD-a, Velike Britanije, Francuske i SSSR-a. Berlinski sovjetski sektor, Istočni Berlin, postaje glavni grad Istočne Njemačke (DDR) 1949 godine, a iste godine Bonn postaje glavni grad Zapadne Njemačke. Berlinski zid je napravljen 13.8.1961 godine i razdvajao je Zapadni Berlin od istočnog, ali i od ostatka Njemačke. Stanovnici Berlina su decenijama živjeli pod tom novom okupacijom u naizgled mirno doba. Obitelji su živjele razdvojene i nisu se mogle ni vidjeti. Dosta Nijemaca je poginulo u pokušaju bježanja preko berlinskog zida iz Istočne u Zapadnu Njemačku.

Najpoznatiji prijelaz iz Istočnog u Zapadni Berlin je bio "Checkpoint C", ili kako su ga saveznici zvali: "Checkpoint Charlie". Ovaj prijelaz je postao simbolom hladnog rata i podjele svijeta na istok i na zapad. Gradnju samog berlinskog zida su inicirali Rusi, a jedan od razloga je bio i odljev njemačkih intelektualaca iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Tako je između 1949 i 1961 godine iz Istočne Njemačke otišlo oko dva ipol milijuna ljudi.

Kad je zid napravljen, Checkpoint Charlie je zamišljen kao jedini službeni prijelaz iz Istočne u Zapadnu Njemačku.

Berlinski zid pada 9.11.1989, nakon 28 godina.

Danas je ovo mjesto samo još jedna od turističkih atrakcija. Ako imate volju i koji euro viška, možete se slikati sa kostimiranim pripadnikom "američkih vojnih snaga" kojemu je jedina mana što na sebi ima izvješen cjenik fotografiranja. :)

7. Koncentracijski logor Sachsenhausen

Sachsenhausen, da...

Nacistički koncentracijski logor za političke zatvorenike nalazi se 35 kilometara sjeverno od Berlina u Oranienburgu, a otvoren je 1936 godine. Ono što ovom logoru daje posebnu važnost je činjenica da je on bio prototip na osnovu kojeg su otvoreni mnogi drugi koncentracijski logori diljem Evrope. U Oranienburgu je također bio administrativni centar za sve njemačke koncentracijske logore, a sam Sachsenhausen je postao trening centar za SS oficire.

Dražestan komšiluk, jel da?

Iako nije primarno bio zamišljen kao logor smrti, u njemu je bilo zatočeno 200000 ljudi (period između 1933 i 1945). Broj poginulih varira. Po jednim izvorima, radi se o 30000, a po drugima o čak 100000 ljudi. Točne brojke je teško utvrditi jer su Nacisti prilikom napuštanja logora spaljivali dokumentaciju. Nakon oslobođenja Berlina, Rusi su na tom mjestu otvorili logor za svoje političke zatvorenike (tzv specijalni logor broj 7) i zatočili su dodatnih 60000 ljudi od čega je stradalo njih 12000.

Za vrijeme DDR-a i hladnog rata, dobar dio logora je porušen i trebalo je puno vremena i truda da se rekonstruira u spomen muzej kakav je danas. Sachsenhausen je osmišljen geometrijski pravilno. Cijeli logor je u obliku trokuta gdje je ulaz u podnožju, a barake su tako raspoređene da se cijeli logor može držati na nišanu jednog jedinog mitraljeza. Ulaz se zvao "sektor A" i željezna vrata krasi dobro poznata parola "Arbeit macht frei". S obzirom da je većina baraka uništena prilikom oslobođenja ili za vrijeme krčenja terena u vrijeme DDR-a, na mjestu baraka danas stoje kamene humke.

Kada prođete kroz zlokobnu bijelu portu i za vama se zatvore željezna vrata, ispred sebe ćete vidjeti u poluluku zid koji označava kako je izgledao prvi red baraka za zatvorenike. Mi smo se tamo zatekli u ponedjeljak kada je memorijalni muzej zatvoren, ali je sve drugo dostupno, pa tako i mala kino dvorana sa kratkim dokumentarcem o povijesti ovog logora. Neobično je gledati crno-bijele slike o mjestu na kojem se upravo nalazite - slike izgladnjelih i izmučenih ljudi, leševe na gomili, svu tu smrt... Vani je vrijeme bilo tmurno i sivo - taman u duhu netom odgledanog filma.

Ovo je mjesto na kojem i smijeh zamre - ne širi se zrakom. Ovo je mjesto sjećanja na ne tako davna vremena kad su ljude ubijali kao stoku: planski, kirurški precizno i bez ikakvih emocija. Na žalost, ljudski rod još nije napustio ovu praksu, premda nikad poslije u takvim razmjerima kao u vrijeme drugog svjetskog rata. Razmišljao sam o brojkama... Ako je ovdje stradalo 100000 ljudi, to je kao da pobijete sve učesnike berlinskog polumaratona u tri godine.

Sachsenhausen ima i "sektor Z". Ovdje su se vršile masovne likvidacije. Još jedna od morbidnih šala nacističkog režima: u "sektor A" ulazite, kroz "sektor Z" "izlazite". Ovdje se nalazi prostorija za pregled zatvorenika (imaju li možda zlatne zube i sl), rov za streljanje, plinska komora, krematoriji... Rov za streljanje je prvo što upada u oči. Dok silazite niz kosinu u taj rov, ne možete ne osjetiti težinu zraka kojeg dišete. Dok stojite uz zid i gledate sivo nebo gore, ne možete zamisliti ništa drugo osim ovog trenutka, ovdje i sada. Vrijeme stoji, život stoji, iz tog sna kao da vas jedino metak može osloboditi... Pogled mi odluta prema trošnim drvenim vratima plinske komore. Dva kao smrt crna okna su me gledala. Dok sam prilazio i rukom zaklanjao svjetlo pokušavajući prodrijeti u tamu komore, zurio sam kao hipnotiziran. Pogledom sam tražio ni sam ne znam što. Dugo mi je trebalo da otrgnem pogled od tog crnog grotla. Oko mene se čula samo mrtva tišina, ništa više. Zrak je bio toliko težak u tom trenutku, da sam otišao od tamo uvjeren da ispod te koprene gluhoće pliva žamor šapata. Da sam ostao još malo, možda bi ih i čuo... Svi ti silni ljudi...

Obično sa svih mjesta koja na mene ostave jak dojam uzmem jedan kamen. Odavde nisam uzeo ništa. Ovdje nemam pravo uzeti. Ovo je mjesto gdje dođete, poklonite se i odete. I kad se prenete iz tog tmurnog sna, sretni ste što ste vani, hodate slobodno, dišete... Da ste se rodili par generacija ranije na krivoj strani mača, mogli ste ući na ovo mjesto ne kao posjetitelj već kao broj.

Sachsenhausen... Ne ponovilo se.