Ladakh (25.8.2012 – 15.9.2012)

1. Umjesto uvoda


Indija, zemlja toliko velika i toliko različita da je ni za cijeli jedan život nećete cijelu proći.  

Ponoviću se i još jednom citirati Malnara i Bebeka:

„Kolike je razbila ta Indija.
Od Schopenhauera i Hermana Hessea
napravila je letagričare, depresivne melahnolike.
Najsnažnije i najkreativnije muškarce
pretvarala bi u narkomane, mistike i luđake.“

-- U potrazi za Staklenim gradom – Malnar, Bebek

Indijska Himalaja, ni približno pristupačna kao Nepal, a opet jeftina i ne previše administrativno spetljana da se ne bi mirne duše moglo izgubiti u njenim  njedrima.

2009 godine je moj prvi dodir sa Himalajom bila Annapurna (Nepal), dvije godine kasnije Kanjejunga (Sikkim, Indija), a 2012 mi se smiješio Ladakh.

Ladakh, zemlja visokih prijevoja.  Teren je toliko nepristupačan, a prijevoja je toliko puno da se, s razlogom, kaže da će vas tamo samo najbolji prijatelji i najljući neprijatelji ići tražiti.

Za Ladakh sam čuo sredinom 2011. godine dok sam se spremao za Sikkim. Moj indijski prijatelj iz Mumbaija mi ga je spomenuo kao jedno predivno područje u indijskoj Himalaji. Kako onda nisam htio mijenjati planove, tako je Ladakh ostao na TODO listi za neka bolja vremena, a ja sam se te, 2011. godine, uputio sam u Sikkim.

Ladakh je područje na zapadu himalajskog lanca u Jammu & Kashmir pokrajini i kao takav podliježe posebnim sigurnosnim pravilima (blizina spornog kašmirskog područja, Pakistana i Tibeta (Kine)). I ovdje je, kao i u Sikkimu potreban ILP (Inner Line Permit), ali su pravila puno mekša, u odnosu na Sikkim.

Osim samog treka u Ladakhu, ponovni odlazak u zemlju budista, pogled na molitvene zastavice koje se vijore na vjetru i dolina rijeke Indus, posebno su mamili.

I naravno, ponovni dodir sa visokim prijevojima, manjak kisika u plućima i sve što s tim ide, nosili su određenu dozu nelagode, ali i euforije.  Bit ću iskren: ni godinu dana nakon zadnjeg odlaska u Himalaju, već mi je istinski falila. Sama pomisao da se ponovo nađem negdje u tim planinama ispunjavala me je nekim posebnim smislom. Put je dobio smjer i vodio je visoko iznad oblaka.

Sandri je bio ovo prvi odlazak u Indiju i prvi susret s rizicima visinske bolesti. Ko se nikad nije gušio u snu u šatoru na visinama iznad 5000m teško može shvatiti koliko visinska bolest može biti zajebana. Na svu sreću pa je bradonja svoju porciju samodavljenja davno dobio i naučio lekcije o aklimatizaciji pa smo na put krenuli spremni i iskusni.

 

JavaScript must be enabled in order for you to use Google Maps.
However, it seems JavaScript is either disabled or not supported by your browser.
To view Google Maps, enable JavaScript by changing your browser options, and then try again.

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)
 

 

2. 
Let za Delhi (25.8.2012)

01

Ovaj put je najpovoljniji prijevoznik bio Qatar Airlines koji je ove sredinom 2012. godine počeo voziti iz Zagreba. Ova promjena mi nije teško pala, pogotovo nakon prošlogodišnjeg otkazivanja leta Istanbul-Zagreb bez objašnjenja. Nije mi teško palo spavati, jesti i piti na račun braće Turaka, ali nije mi se svidjelo što sam direktno s aerodroma išao na posao.

Qatar je slovio kao jedna kvalitetna i ozbiljna kompanija. Nisam imao iluzija da se drugima ne dešava da gube prtljagu, ali ugodnije je ako vam prtljagu zagubi jedan Qatar koji ima vrhunsku reputaciju nego ako vam stvari posije tamo neki Aeropostal kojima puca kifla za sve i koji pričaju jedino španjolski dijalekt.

Let je bio u pristojnih 15h popodne, a očekivani dolazak je bio drugi dan oko osam sati ujutro. Vrlo pristojno, s obzirom da većina međunarodnih letova u Delhi dođe u 2-3 ujutro i onda po noći bude chickfight oko imigracije, prtljage, taksija…

Jedina mana ovog leta je bila što je ovo let koji do Dohe leti preko Budimpešte. Ovo u praksi znači da ste začas na slijetanju iznad Budimpešte, a onda sat vremena čubite u avionu prije nego taj isti avion krene za Dohu. Dobra stvar je što prtljagu uredno checkirate do Delhija i što Qatar Airlines ima svoje posebne šaltere i u Zagrebu i u Delhiju, pa se nekako osjećate ugodnije pri pomisli na vašu prtljagu.

Vjerujte, ne želite izgubiti prtljagu na aerodromu u Delhiju, pogotovo ako vam je prvi put da idete u Indiju. :)

Let od Budimpešte do Dohe je trajao, ali nije bilo dosadno. Prvi put u životu sam letio  iznad Iraka i Kuvajta i to tako da sam dole mogao vidjeti neprirodno osvijetljene naftne bušotine i vojne kampove. Scene kao da su ispale iz prvog Terminatora.

U Dohi smo, prilikom transfera osjetili takvu vlagu kakvu nismo mogli ni zamisliti da postoji. Bilo je strahovito vruće, u svim zatvorenim prostorima brutalno klimatizirano, a vani vlaga za onesvijestiti se. Voda se cijedila po staklu autobusa, a unutra je klima rokala hladni zrak koji nije imao više od pet stupnjeva. Nekoliko ulazaka i izlazaka iz tog busa i junačka prehlada je garantirana.

Qatar je razvijena, ali i dalje konzervativna arapska zemlja gdje uredno postoje posebni WC-i  za žene u burkama, male mošeje u hodnicima, a umotanih teta je bilo kao u priči. Ovdje sam ujedno po prvi put vidio ženu koja je imala burku bez ikakvih otvora za zrak i oči. Izgledala je kao veliki crni čunj, jednako sa svih strana. Samo po smjeru kretanja mogao sam nagađati gdje joj je lice.

Dobra stvar je što su svugdje primali kartice, dolare i eure, pa sam iskoristio gužvu i uspio kao kusur dobiti jedan qatarski rial. Moj suvenir iz Qatara. :)

3. 
Delhi (26.8.2012)

02


U Delhi slijećemo po planu u osam sati ujutro. Čak nam je i prtljaga stigla vrlo uredno. Moram priznati da se za prvi put Qatar pokazao dorastao zadatku da nas, zajedno s prtljagom, dopremi u Delhi bez zastoja i gubitka ljudi i/ili prtljage.

Dolazak na Delhi aerodrom u osam sati je nešto potpuno drugačije od dolaska u tri sata ujutro. Ni „g“ od gužve, imigracija prolazi brzo i glatko i, našli smo se u Indiji prije nego smo je stigli i omirisati.

Ovaj put su i iz Tara Palace hotela bili točni: izlazimo vani, a momak kojeg već prepoznajem drži čitulju na kojoj pišu dva imena: „MARIO POLARIO“ i „IVAN FANTASIA“. Ne znam da li mi je smješnije to ili činjenica da nas je pokupio isti vozač koji me je vozio i 2009 i 2011. On se, naravno, mene uopće ne sjeća. Mislim da ga opasno jebe demencija ili je, vjerojatnije, u svom filmu i gleda svoja posla. Slike Shirdi Sai Babe u autu, on u nekoj prljavoj bijeloj haljini i sa papučama na nogama. To je to, stigao sam kući. :)

Kako je Ivan Fantasia fulao avion, tako nisam imao prilike upoznati čovjeka i pitati ga otkud mu tako lijepo prezime (skoro lijepo kao moje :)).

Čak smo uspjeli fulati i jutarnju prometnu špicu i Sandra sad sigurno misli da je muljam s pričom o milijardu ljudi u toj Indiji. Zasad smo vidjeli tek pristojan broj domorodaca, ali ništa od one vreve u Delhiju. Ali nisam ni sumnjao da ćemo već naići na nju.

U Tari smo dobili sobu 201 kako sam i tražio (sobe 201 i 301 su za svaku preporuku, mada su im sve sobe dobre).  Nakon povratka iz Sikkima sam bio baš u sobi 201. Razmišljao sam o tim danima i ovome sada.. Interesantno koliko se život može okrenuti u manje od godinu dana, nekad na bolje, nekad na gore, a nekad na posve nevjerojatan način. :)

Najbolji lijek za instant ubijanje jetlaga bilo koje vrste je potpuno iscrpljivanje. Zato smo odspavali samo sat vremena, digli se, odlučili pojesti u hotelu u miru i marš napolje do kraja dana. :)

Prvi indijski obrok ove godine. Tara ima super restoran. Jedino je mana ako ne podnosite indijsku hranu. Naime, indijska hrana je sve što imaju.  Jedva sam čekao da dođem ovdje da se najedem ko čovjek. Kako je Sandri bilo, moža je bolje da pitate nju. :)

"Ako u Tari nisam umrla od ljute hrane, nisam nikad umrla! Daleko od toga da hrana nije ukusna, odlična je, ali kad je od doručkaručkavečere odjutradosutra svaka ali apsolutno svaka narudžba totalni knock-out svih papula na jeziku. I kad je svaka narudžba – kinderfakinjaje. Znaš da će nešto biti unutra, samo nikad ne znaš što.

I, kad je moje jadno već spaljeno nepce odlučilo štrajkati i odlučilo više ne eksperimentirati s okusima i ići ravno na 'provjerene stvari koje, pobogu, ni u snovima ne mogu biti ljute' – eee, tek tada je dobilo zadnji napalm udar. The Final Fall. Onaj osjećaj kad te ubije obična juha od gljiva koja, pokazalo se u praksi, i nije tako obična...

Ajd, nije baš sve bilo ljuto. Evo, piva na primjer. Ma ljekić . :)"

-- Sandra

 

Ovo je prvi put da sam se našao u Indiji za vrijeme monsuna i, moram priznati, očekivao sam puno gore stanje nego što je bilo taj dan, pogotovo nakon agonije u Dohi. I ovdje je bilo puno  vlage i bilo je vruće (tridesetak stupnjeva), ali Doha prošle noći je bila nepodnošljiva. Kiša je pala u toku jutra  i ostatak dana je više nije bilo. Nebo je bilo prljavo, vlagu ste mogli vidjeti u zraku, ali je bilo zapravo relativno ugodno, s obzirom na monsun.

Danas je bio lagani dan. Ideja je bila malo se prošetati po Old Delhiju, otići do Red Forta i možda do Jama Masjid džamije.

Usput smo opelješili SBI bankomat u blizini. Zanimljivo je kako čovjek brzo zaboravi neke sitnice. U Indiji u bankomat morate ugurati karticu i nakon sekunde je sami izvaditi. U suprotnom – neće radi. I dođemo mi tamo, silujem ja onaj bankomat, on se prenemaže, ja mećem tu karticu ko da je tepsija i nikako… Kad, eto naoružanog čuvara da mi pomogne. I pokaže on to meni, onako kao malom djetetu, kako Indijci inače rade. I na kraju pruža ruku da mu se da koja rupija. Ajde druže, evo ti 100, nije beg cicija. Usput me je odmah podsjetio na opetovano kamčenje para od turista i vrlo brzo uveo u mod "nedamtiništa". :)

3.1. Red Fort

03

Bila je nedjelja i Red Fort je bio okupiran velikim brojem ljudi, većinom domaćih turista. Vikendom je često tako na svim razvikanim turističkim mjestima. Lunjali smo unutra i samo sam čekao kad će uletjeti netko od lokalnih da se slika s nama. I nije im dugo trebalo.

Posebno su se htjeli slikati sa Sandrom. Žena frćkave kose, bijelog lica i plavih očiju je u njihovom rječniku egzotika isto kao da mi vidimo na ulici bantu crnce s drvenim pločicama u usnama.

Bilo je lijepo i ugodno lunjati po Red Fortu i okolici, tako da nismo ni išli do džamije. To smo ostavili za povratak.

U hotelu smo večerali laganije. Ono danas je ipak bio udar na Sandrin nenaviknuti želudac i čulo okusa. Indijska hrana je vrlo intenzivna, iako ovo ne znači nužno i da je ljuta.

Sutra nas je čekao rani polazak iz hotela i let za Leh. Dogovorili smo na recepciji taksi i platili sobu. I tu je tip sa recepcije nešto pobrkao i umalo nismo prošli besplatno. Morao sam ga tri puta uvjeravati da se on sigurno zeznuo i da nema šanse da soba i današnji ručak košta kao boca kole tu na ulici. Na kraju je shvatio gdje je fulao i umalo nismo spavali i jeli na račun lika iz sobe 210. :)

4. 
Let za Leh (27.8.2012)

Buđenje u dva sata ujutro, pa doručak u krevetu (u Tari vam doručak mogu donijeti u sobu u gluvo doba noći ako rano idete dalje bez ikakvih problema).

U tri sata  po nas dolazi taksi i mi lagano klizimo prema aerodromu. Delhi još spava. Na tržnici neki ljudi spavaju da bi kad svane mogli opet raditi cijeli dan. Vidimo sa strane i rikšare kako spavaju po svojim rikšama. Vani  je ugodna temperatura, ali je svejedno vlaga.

Na aerodrom stižemo po planu. Dosad smo fulali sve moguće gužve po Delhiju i izgledalo je sve kao da je Indija negdje iselila. Ovo je, naravno, bila samo iluzija. U Indiji se ogromne količine ljudi materijaliziraju na jednom mjestu u tili čas, obično kad su najmanje poželjne.

Zasad nam je sve išlo kao po loju. Avion za Leh se od zemlje odlijepio na vrijeme i mi smo jezdili indijskim nebom na sjever u Jammu & Kashmir znajući da ćemo, kad slijedeći put dodirnemo zemlju, biti na 3500mnv.

Od Delhija do Leha možete avionom ili autobusom. Autobus se čini nježnija opcija za dodir sa majkom zemljom na toj visini, ali to je samo varka. 1010km i 18h vožnje nije najgori dio puta. Najgori dio su vrlo neugodni visoki prijevoji i zavojite ceste.  Po putu će vam se ispriječiti pet visokih prijevoja od čega su dva na visini od preko 5000m. Autobus vas uvijek podiže na visinu brže nego što vam koristi za aklimatizaciju pa bi se moglo dogoditi da u Lehu iz autobusa izađete pobljuvani i sa muškim simptomima visinske bolesti. Osim toga, autobus ima poduže stajanje usred noći na visini puno višoj od Leha. Lokalci to mjesto zovu „vomit Hilton“.

Zbog svega toga, definitivno preporučujem avion kao odskočnu dasku u Leh. Od kompanija, nekako najradije biram Jet Lite, odnosno Jet Konnect. Dosad sam s njima uvijek imao dobra iskustva (Nepal i Sikkim) dok mi se jedan let u Rajastan s Air India nije baš dopao.

Neobično mi je bilo da je avion bio poluprazan . Tek kasnije mi je došlo iz dupeta u glavu da mi stižemo u Leh pred kraj sezone što je odlično jer ćemo uživati u miru, ali riskiramo lošije vrijeme. Sat  i nešto sitno kasnije avion je i dalje na visini, ali nam se majka Zemlja ispod približava sa svojim vrhovima. Ladakh nam se ispod smiješio okupan suncem.

Nikad dosad nisam sa razine mora sletio na 3500mnv, pa sam samo pretpostavljao što nas čeka, ali viđao sam Amere u Cuscu koji su padali u nesvijest po ulici zbog takvog pristupa. Na žalost, alternativa avionu je autobus, koji je sve, samo ne bolja opcija.

Stisnuli smo zube i očekivali touchdown. Aerodrom u Lehu je jedan od mnogih poluvojnih aerodroma na kojima vrijede i posebna sigurnosna pravila. Mislim da ne treba posebno naglašavati, ali ponovit ću za svaki slučaj: nemojte (stvarno, nemojte) vaditi foto aparat, mobitel i slične naprave koje bi u bilo kom scenariju mogle snimati sliku ili video. Sjetite se da se nalazite u Jammu & Kashmir regiji. Pakistan je blizu, a sporni teritorij još bliže. Poštujte tu činjenicu i bit će vam lijepo.

Kad smo kod mobitela, vrijedi reći da nijedna SIM kartica koja nije kupljena i registrirana  Jammu & Kashmir regiji neće raditi u Ladakhu. Zaboravite roaming i činjenicu da u ostatku Indije uredno možete razgovarati na svoj ušminkani mobitel. Ovdje ga možete koristiti samo kao mp3 player ili noćnu lampu. Ovo je nešto što nisam očekivao i iznenadila me nemogućnost spajanja na bilo koju lokalnu GSM mrežu. S druge strane, na svakom koraku imate ISD govornica i nećete imati problema da se javite svojima kući.

Dok smo čekali prtljagu osjetio sam koliko naglo smo skočili na ovu visinu. Dah mi je bio kratak, na mahove i isprekidan. Pitao sam se da li da se userem ili onesvijestim ako mi se pogorša. :) Trebat će nam par dana za aklimatizaciju.

Prepaid taksi do hotela nas je košta 250Rs. Takve cijene volim, a ne one evropske. Dok nas je čiča lagano kotrljao po Lehu, promatrao sam koliko je to ogromno prostranstvo. Za razliku od Pokhare ili Gangtoka, ovo je bila mjesečeva površina i u jednom dijelu je bio Leh. Okolo – pustara. Prava pustinjska atmosfera na 3500mnv. Pasao mi je taj osjećaj beskrajne slobode. Osobe koje pate od agorafobije bi se, doduše, mogle osjećati nelagodno jer ovdje zemlja izgleda kao da bi vam stvarno nebo moglo pasti na glavu.

Stižemo pred Shanti Guest House. Ovo prenoćište nam je preporučio Kučica, Sandrin stari prijatelj koji je prije nekoliko godina lunjao po Ladakhu. I nije nam krivo rekao. Stvarno se radilo o vrlo ugodnom smještaju za male pare i sa susretljivim domaćinima. Dordje se zvao tip koji usput vodi i trekking agenciju i vrlo je nenametljiv i sposoban. Ako vam bilo šta bude trebalo, Dordje je čovjek koji će vam pomoći.

Odabrali smo sobu na zadnjem katu. Pogled je bio odličan, ali je penjanje uz stepenice bila prva romantična agonija. Ja sam se hvatao za jednu stranu ograde, Sandra za drugu, a ruksaci na leđima su nam se činili kao da imaju po dvije tone. Kao da smo se penjali na Mt Everst, a ne na drugi kat. :) Ako se tad nisam izvrnuo, mislim da nikad i neću. Stvarno smo naglo skočili na tih 3500mnv.

Već sam znao da će spavanje prvu noć biti mudrovanje sa disanjem, ali sam se svejedno nadao da će se stvari normalizirati dok ne krenemo na trek.

Soba je bila velika sa tvrdim udobnim madracem  i puno staklenih površina. Izolacija je bila banana, ali nadali smo se toplim noćima, pa nas to nije previše uzbuđivalo. Prozorska stakla su za okvir bila pričvršćena čavlićima, ali ne i zakitana, tako damo imali svoju privatnu vilu promaju.

Nakon što smo predahnuli od alpinizma po stepenicama, spustili smo se ponovo dole na doručak. Jaja danas nisu imali – poplave na jugu, kažu. Problemi s opskrbom. Možda bude sutra.

Jeo sam i spavao u isto vrijeme. Od ovog rijetkog zraka sam bio tako pospan da sam jedva sjedio na klupi. Najviše mi je pasalo knjavati otvorenih očiju jer, kad bih ih zatvorio, znalo bi mi se malo vrtjeti.
Visinu sam osjetio čim sam i jedan metar trebao hodati uzbrdo.

Odspavali smo koji sat. Trebao nam je ovakav jedan aklimatizacijski san. Poslije smo se lagano odvukli u grad. Shanti Guest House se nalazi na rubu Leha, na laganoj uzvisini, tako se se za desetak minuta skotrljate u grad, bila noć ili dan.

Leh je vrlo ugodan i dobro opskrbljen himalajski grad. Ovdje ste stvarno mogli kupiti sve što vam je palo na pamet, od tableta za pročišćavanje vode, do lažnih goretex jakni i punjača za mobitele. Za razliku od labirinta u Gangtoku, ovdje se bilo jednostavno snalaziti. Kako smo došli pred sam kraj sezone, turista je bilo relativno malo, a svakim danom sve manje.  Ipak, nekako sam očekivao više indijskih turista u odnosu na domaće, s obzirom da je Ladakh postao popularan u samoj Indiji nakon bolivudskog filma „Tri idiota“. Nakon tog filma su sami Indijci otkrili dio vlastite zemlje.

Dan je bio sunčan, a mi smo u lokalnom restoranu jeli svoj prvi tibetanski obrok: momose i thukpu. Kasnije će se ispostaviti da će nam taj restorančić „Bon Appetite“ postati omiljeno mjesto za obžderavanje u Lehu.
Šetajući gradom vidjeli smo plakat za Ladakh maraton. I Sandra ne bi bila Sandra da me ne počne nagovarati na „barem 10 km“. U situaciji kad sam jedva stajao na nogama  dišući na škrge a jedina obuća koju sam imao su bile razvaljene trekking cipele, to mi se nije činilo najboljom idejom. Ali vidjet ćemo… Dan po dan.

5. Leh (28.8.2012)

04

Prva noć je prošla zabavno. Išao sam nekoliko puta pišati i uvijek sam imao pun mjehur za isprazniti. Tijela nam na visini ubrzano izlučuju tekućinu. Ključno je cijelo vrijeme uporno lokati vodu. Tako sam pio svaki put nakon pišanja, a prije ponovnog odlaska u krevet.

Po noći je palo i nešto kiše u Lehu, ali ništa vrijedno spomena. Pustara oko nas je najbolje opisivala koliko vode ovdje padne kroz godinu.

Budimo se oko osam sati, bez žurbe. Sunce je taman rastjerivalo oblake koji su se kupili u toku noći.

I dalje teško hodamo uz brdo. Dok smo doručkovali, prošli smo kroz listu i ugrubo odlučili kako ćemo danas lunjati po Lehu.

5.1. Shanti stupa

05

Najprije smo krenuli do Shanti stupe na brdu iznad našeg hotela. Teškom mukom smo gmizali gore. Iako temperatura realno nije bila visoka, sunce je bilo vrlo jako i na ovoj visini nije bilo nimalo bezopasno. Po putu nas neki čiča pita imamo li vode pa mu dajemo jednu bocu. Malo se zanio i krenuo na suvo na brdo.

Shanti stupu je 1991. godine napravio japanski budist Bhikshu Gyomyo Nakamura. U svojim temeljima čuva Buddhine relikvije, a popularna je ne samo zbog svoje važnosti za budiste već i zbog predivnog pogleda na Leh i okolicu koji se pruža sa uzvisine na kojoj se nalazi.

Primijetio sam da ovdje nema budističkih molitvenih kotača, a i sam Buddha je bio malo više kosook nego što sam ga navikao gledati po Nepalu i Indiji.

Oko same stupe vlada potpuni mir. Tu i tamo zapuše lagani vjetar i rashladi suncem ugrijana čela. Pogled na Leh i okolicu je stvarno bio predivan. Koja je to beskrajna pustoš, koji nepregledni nizovi prijevoja…

Pustinja na 3500m visine, a to je bila najniža točka. Gdje god smo se okrenuli, mogli smo ići samo uzbrdo.

5.2. Leh Gompa

06

Nakon Shanti stupe, spustili smo se dole u Leh da se malo upoznamo s gradom i naučimo gdje je što. Našli smo Tourist office, SBI bankomat, ured Ladakhi Women Travel Company, s kojima ćemo na trek…

Prošli smo i džamiju i tu se jako lijepo vidi razlika u mentalitetu između muslimana i budista. Budisti mogu biti znatiželjni, ali u njihovim pogledima nikad nećete vidjeti tragove odmjeravanja i osude. Nećete vidjeti ni grupiranje isključivo muških osoba na nekom mjestu koji ništa ne rade nego samo pogledom pretražuju okolicu.

Ispred džamije u Lehu su skupine muškaraca čučale gotovo u svako doba. Izgledali su potpuno neprilagođeni ovom budističkom kraju. Siguran sam da nisu mislili ništa loše, ali pod tim prodornim pogledima nikome nije ugodno, a najmanje ženama.

Ne znam zašto je to tako, ali sve kulture u kojima se žene stigmatiziraju kao predmeti požude i uzroci grijeha imaju sličan problem, samo to u jednom budističkom gradu kao što je Leh baš bode u oči.

Našli smo i poštu odakle ćemo kasnije poslati neke razglednice.

Hodajući tako smo naišli i na malu gompu. Ona je bila Sandrin prvi dodir sa budističkim samostanima i okretanjem budističkih molitvenih kotača.

Uvijek sam uživao lutati po budističkim samostanima i stupama. Ima tu neka atmosfera mira i neosuđivanja koja prelazi granice tijela, uma, kultura i podneblja. Nešto bezvremenski, nešto spokojno. Da kažem da je to utjeha, krivo bih rekao. Da kažem pomirenje, bilo bi prebanalno.

Ima tu jedan osjećaj koji vas prožme kad prestanete žuriti u životu, kad shvatite da je sve već tu. Baš sve. Ovdje i sada. I počnete živjeti. Ovdje i sada.

Dok smo okretali molitvene kotače, došla je i jedna starija gospođa sa osmjehom na licu pa je sa Sandrom trčala oko velikog kotača. Vrtjele su zajedno.  Zbog tako nekih neobičnih i malih gesti vam na kraju sve postane jasno. Počnete gledati na svijet drugim očima.

5.3. 
Tibetan Children Village (TCV) - Choglamsar

07

Dok smo se motali po ulicama, vidjeli smo plakate za izložbu fotografija koju smo htjeli pogledati. Školska dvorana, adresa: TCV, Choglamsar.

I ma koliko se trudili, nikako to nismo mogli naći na karti Leha. Na kraju smo otišli u Tourist office i popričali sa ženom koja je tamo radila. Ona nam je objasnila da TCV znači Tibetan Children Village i da je Choglamsar mjesto nekoliko kilometara udaljeno od Leha. Objasnila nam je i gdje kreću džipovi u tom smjeru. Kako se koji napuni, tako krene.

U Ladakhu su cijene svih taksija i džipova propisane i točno definirane. Iako su dosta  više nego cijene prijevoza u Nepalu (iz 2009. godine, molim lijepo :)) ili Sikkimu, bar znate unaprijed koliko vas što košta i male su šanse da vas netko tamo proba oženiti. Ipak, i dalje stoji ono pravilo da se za sve vožnje unaprijed dogovarate oko cijene da ne bi na kraju putovanja bilo iznenađenja.

Tokom dana se džipovi brzo pune i unutar desetak minuta smo prešli od faze dogovaranja cijene do kotrljanja po Ladakhu. Gledam prašnjave, ali vrlo pristojno asfaltirane ceste usred ničega. S kojom mirnoćom ovi ljudi žive na mjestu koje je sve, samo ne prikladno za život. Na visini od 3500m sunce rastura, voda je najveće bogatstvo, a nepregledni nizovi planina se izdižu svud oko nas. Pitam se kako je nekome nekad davno uopće palo na pamet da formira naselje ovdje.

A s druge strane, Ladakh s razlogom zovu mali Tibet. Em što je kulturološki vrlo sličan, em što se i klime podudaraju. Kao tibetski plato, samo manji i nema Kineza da maltretiraju domaće stanovništvo.

. . .

U Ladakhu ćete se vrlo brzo naviknuti na garnizone indijske vojske, vojne kampove, konvoje kamiona… Puno njih.  I svako malo negdje rumblaju u konvojima.  Kašmirsko sporno  pogranično područje je blizu, a preko ovih prijevoja nema kratica. Jedini način da Indija bude u stanju brzo djelovati u slučaju pograničnih nesporazuma je da ima nagomilanu vojsku u Ladakhu koja u razumnom vremenu sa mehanizacijom može prijeći preko nekoliko prijevoja i doći na cilj.

Nikad nisam vidio toliko vojske na jednom mjestu kao ovdje, a opet, nikad se nisam osjećao opuštenije unatoč njima kao ovdje. Jedino trebate imati na umu da Indijci postaju nervozni ako primijete da fotografirate vojsku, pa – nemojte. Ne dolijevajte ulje na plamen paranoje ako baš ne morate – to zna buknuti. :)

. . .


U TCV stižemo nakon dvadesetak minuta ugodne vožnje. U usporedbi sa Sikkimom, ovo je autoput. U Himalaji je autoput sve što dozvoljava prosječnu brzinu veću od 30 km/h.

Ulazimo u TCV kompleks, atmosfera je vrlo ugodna i ni u jednom trenutku se ne osjećamo kao uljezi.

Jedan stariji gospon nas bez riječi, ali uz veliki osmjeh šalje na kat u ured ravnatelja. Tamo smo se javili da bismo pogledali izložbu i vrlo ljubazno su nas uputili iza prema dvorani.

U Ladakhu ćete najbolje osjetiti svu tugu ljudi sa Tibeta koji su decenijama prognani i koji su izuzetno zahvalni državi Indiji na pomoći i utočištu koje im je pružila.

Izložba fotografija je bila u staroj školskoj dvorani. Unutra smo zatekli razred učenika i učitelja koji ih je uz fiskulturu istovremeno podučavao i engleski jezik.

Izložba je bila skromna, ali izuzetno vrijedna. Fotografije iz prošlosti Tibeta. Na ovom mjestu su ostavljale posebno jak dojam. Dok smo dijelili krov nad glavom sa izbjeglom tibetanskom djecom, zajedno smo na neki način prolazili dio njihove povijesti.

Na putu nazad smo navratili u trgovinicu po par suvenira. Nisam neki ljubitelj điđa, ali u himalajskim područjima sam kupio cijelo čudo sitnica i uvijek su našle svoju ulogu, bilo kao ukras, rekvizit ili poklon.

Ovdje sam kupio tibetansku zastavu. Simpatični čiča koji mi je prodao zastavu je bio sretan što sam je kupio. Na lošem engleskom mi je rekao da mogu širiti istinu o Tibetu u svojoj zemlji, ali... No violence! :)

Koliko su se napatili Tibetanci u zadnjih nekoliko decenija, a i dan danas su u stanju na život gledati sa osmjehom i odbijati nasilje kao svoj put. Definitivno možemo puno od njih naučiti, samo kad bismo se usudili.
Prilikom povratka u Leh hvatamo lokalne džipove koji svako malo prolaze. Samo treba mahnuti u pravi tren vozaču koji nema puno vozilo.

Jutros smo pričali sa ženom iz turističkog ureda oko logistike za posjet samostanima. U Ladakhu su cijene taksija fiksirane i unaprijed definirane što i jeste i nije dobro. Dobra strana je što nema varanja na cijenama vožnji što je inače opasnost u Indiji. Loša strana je što su cijene dosta više od Sikkima, unatoč boljim cestama. Naravno, bez obzira na napisane cijene, uvijek je dobro sa vozačem prije kretanja provjeriti cijenu, da kasnije ne bi bilo iznenađenja.

Žena iz turističke agencije nam je na službene cijene mogla dati 10% popusta pa je bilo zgodno  posjete za sljedeća dva dana dogovoriti s njom.

Danas smo još navratili u trekking agenciju s kojom planiramo ići na trek. Gledajući agencije, jedna od njih mi se posebno svidjela: Ladakhi Women Travel Company. Radilo se o agenciji koju vode žene i gdje su vodiči isključivo žene. Ideja mi se učinila pohvalna pa smo se odlučili za njih. Ovdje se uglavnom rado o studenticama i školarkama koje na ovajnačin ostvaruju mogućnost zarade dok ne idu u školu, a olakšava se i lokalnim ženama da rade u Ladakhu i ostanu u Ladakhu.

Općenito se u Ladaku jako vodi računa o pravima i obrazovanju žena bez da je ta briga reakcija na maltretiranje ženskog roda kao u nekim drugim zemljama.

Na Lonely Planet forumu sam, doduše, pročitao da LWTC više ne vode na trek same muškarce ili grupe od samo muških trekera. Vjerojatno su imali neka loša iskustva sa zapadnjacima i možda neukusnim šalama na račun ženskih vodiča. LWTC će bez problema voditi mješovite grupe.

U svakom slučaju, kad sam ih kontaktirao, dojam je bio vrlo dobar i sa njima smo se dogovorili za Markha Valley trek.

Sad je trebalo otići do njih u ured i finalizirati detalje oko samog treka i riješiti plaćanje. Kad smo došli tamo, unutra je bila neka dosta mutava cura koja ne samo da nije odavala dojam da zna što radi, nego nam se činilo da sa njom nećemo stići ni do prve grabe. BIla je toliko smotana da nas je lovila po ulici poslije da joj još nešto potpišemo, premda sam je nekoliko puta pitao prije nego smo otišli treba li još neke podatke i trebamo li još nešto potpisati.

Nadam se da će nas na trek voditi netko drugi, a ne baš ona, ali svejedno – nije baš dobar dojam kad prvi kontakt sa živom osobom bude baš ovaj. Nekako baci sjenu sumnje da li je LWTC uopće bila dobra odluka.
Sjetio sam se Gopala i mojih prvih dojmova. Znao sam da je mala vjerojatnost da dobijemo lošeg vodiča, pa se nisam previše uzrujavao, ali svejedno – ovaj susret nije ostavio baš najbolji okus u ustima.

Bez obzira na sve, pao je dogovor: 31.8 će nas pokupiti u hotelu i krećemo na trek.

6. Lamayuru – Alchi - Likir (29.8.2012)

Za danas smo isplanirali posjet udaljenim samostanima, a za sutra onim nešto bližim.

Dok smo planirali putovanje, imali smo vremenski faktor kao bitnu stavku, pa je Shergol samostan morao otpasti. Bio je jednostavno predaleko da se isti dan vratimo u Leh, a nismo imali vremena za jedno spavanje u Kargilu. Ruku na srce, možda bi se to dali stisnuti, ali bi bilo jako isforsirano i nije imalo smisla.

Ujedno je to danas i naša prva stanica. Krećemo od najdaljeg samostana, pa se polako vraćamo prema Lehu.

Cesta u početku vodi uz rijeku Indus. Ima po putu i lijep vidikovac gdje se rijeka Zanskar ulijeva u rijeku Indus i nastavljaju svoj put na zapad prema Pakistanu. Na put u Sikkim me je pratila pjesma "Indus" od Dead Can Dance i pogled na tu rijeku danas je bio gotovo nestvaran.

U povratku ćemo se spustiti na obalu Indusa. Bit će prilike da umočimo ruke u nju. Pred nama je dalek put i krećemo dalje.

Kako putovanje traje satima, po putu smo stali u Khalsi da nešto pojedemo. Tu je Sandra odlučila i da mora posjetiti WC, a kako je najbliži (možda i jedini javni) WC bila poljska klonja uz cestu, morala je tamo.
Kad otvorite vrata,a s vrata vas u čelo udare dvije muhe u bijegu, to ostavi dojam. A kad pogledate unutra... Ajmo reći da je higijena davno napustila ovo mjesto. :)

I zamoli me Frćkava da joj pričuvam ruksak, a ja isti bez razmišljanja spustim pored klonje i nastavim fotkati. Šteta što nisam bio spreman ovjekovječiti joj mučan izraz lica kad je izašla iz klonje (a za njom opet par muha) i vidjela da joj ruksak mirno spava uz tu istu klonju.

Taj izraz na licu je uspjela okrenuti u smjeh tek iskrena izjava sućuti: "izvini što sam ti spustio ruksak u govance". :)

Nakon odiseje po toaletu krećemo dalje i ubrzo shvaćamo da je glavna cesta za Lamayuru  zatvorena zbog odrona. A taman su počela brda. Pitao sam se kakva je stara cesta, ako je ovo bila nova.

Paaa. Bila je stvarno zanimljiva. Toliko zavoja nisam u životu vidio. Na kraju sam morao zahvaliti komadu stijene koji nam se ispriječio na putu. Ovu cestu se stvarno isplati doživjeti.

Kad smo se popeli gore na plato, pored nas je prošao jedan kamper iz Francuske. Nije mi jasno kako je mogao svladati one oštre i strme zavoje, ali očigledno nije imao izbora. Krenuo je cestom za Kargil i završio na staroj brdskoj cesti, isto kao i mi.

Dok smo uživali u predivnom pogledu na jednom vidikovcu, pored nas se dokotrljao jedan prašnjavi Australac na iznajmljenom Royal Enfield motoru.

- "Kuda, majstore", pitam ga.
- "U Kargil, ako bude sreće", odgovara mi gledajući horizont.

Oko nas je bila totalna pustara. Da nije bilo to malo asfalta pod našim nogama, mogli bismo lako zamisliti da se nalazimo na mjesecu.

6.1. 
Lamayuru

09

Usred pustoši, skoro napuštena, Lamayuru gompa se kočoperila na suncu. Pogled s nje je bio potpuno očaravajući, na sve strane. Toliko ljepote u tako surovom krajoliku. A tišina.... Na onom suncu, na visini od 3500m, kao da nije bilo zvukova. Ako biste zatvorili oči, mogli biste čuti samo zvuk vlastitog disanja. Kao da je i vrijeme stalo. Jedno od onih mjesta na kojima možete sjesti na prvi kamen i uživati u bezvremenskom spokoju.

. . .

U povratku smo doživjeli prvi rusvaj na brdskim cestama Ladakha. Naime, kako je glavna cesta za Lamayuru (i Kargil) bila zatvorena zbog odrona, a indijska vojska po svaku cijenu navaljuje konvojima kamiona bilo ceste ili ne. Tako su ovaj puta cestu začepili s 28 kamiona (ako sam ih dobro prebrojao).

Ako kažemo da je cesta na dijelovima jedva široka za prosječnog fiću, a da s obje strane rumblaju teški kamioni, nije teško zamisliti kako izgleda kad se 28 kamiona indijske vojske nabrusi da prijeđu brdo, a s druge strane naiđe nekoliko civilnih kamiona. I jedan policijski. Taj je napravio najveći incident jer je u manevru uspio poderati ceradu na jednom iz vojnog konvoja.

Pa je fino oficir izašao iz kamiona, zaustavio se sav promet na tom brdu, a onda je, vidno iznerviran, počeo da viče i pokazuje na poderanu ceradu. Već sam ga vidio kako ispunjava 30 strana papirologije zbog jedne cerade, a to mu se, sigurno, nije sviđalo.

Vika je prestala naglo kako je i počela i ljutiti oficir se vratio nazad u vozilo i pužev ples se mogao nastaviti.

Izgubili smo skoro sat vremena na ovaj zastoj. Što bi se desilo da se neki od tih kamiona prevrnuo u manevru, nisam se usudio ni zamisliti. Ostali bismo na brdu dan, dva, tri? Nekako sam se nadao da to nećemo ni saznati.

Spustivši se dole, "u civilizaciju", sjedamo u jedan mali restoran da nešto pojedemo, prije nego se uputimo za Alchi.

6.2. Alchi

10


Alchi je neobičan stari budistički samostan, potpuno netipičan. Zidovi kao da su  od zemlje. Ulazna vrata su jako mala. Unutra su velike statue Buddhe u skučenom, ali visokom prostoru. Svjetlo je bilo tako oskudno da ste morali sačekati da vam se oči naviknu na mrak da biste nešto vidjeli.

U dvorištu ispred samostana desetak žena je sjedilo poredano u krug i čistile su koštice od marelica.

S prostora samostana puca odličan pogled na rijeku Indus.

6.3. Likir

11


Samostan je bio zatvoren, pa nismo mogli nešto vidjeti unutra. Ali bez obzira na to, imao je svoju fotogeničnost izvana. Svi ti budistički samostani su izuzetno fotogenični izvana, a rudimentalni iznutra. Osim par iznimaka, radi se o vrlo sličnom i jednostavnom interijeru.

6.4. Spoj rijeka Zanskar i Indus

08


Napokon: Indus pod prstima ... Poseban je osjećaj nakon svega što se desilo umočiti ruke zajedno u tu rijeku. Previše intimno i previše nestvarno da bi se o tome govorilo ili pisalo.

To je jednostavno bilo – to.

Sve skupa je danas bilo 9 sati vožnje, 296km i 4650m uspona. Ima se šta voziti po Ladakhu. Dobra stvar je što su ceste decenijama naprednije od onih u Sikkimu gdje je prosječna brzina 25km/h. Ovdje se ipak vozi koliko-toliko normalno. S obzirom da smo na ogromnoj visoravni, ovo je i razumljivo. Ladakh je stvarno prostran.

. . .

U Lehu smo navečer sjeli u nekakav zapadnjački orijentiran restoran iz prostog razloga što je bio prvi na koji se nailazi, a nam se nije dalo spuštati skroz u centar grada. Hrana im nije bila neka, a bome ni atmosfera. Tipična zapadnjačka drndalica.

Osim toga, konobar im ne zna elementarnu matematiku. Pokušali su nas oženiti za račun: 390 rupija nije isto što i 330. Ne da su to neke pare, ali morao sam educirati domaćina da nije lijepo to što laže. ;)

U hotelu smo se dogovorili s Dordjeom za izlet na Pangong Tso i Nubra Valley kad se vratimo s treka. Za njih je potreban ILP (Inner Line Permit) koji se može dobiti jedino preko ovlaštenih agencija. Dobra stvar je što je ILP za Ladakh stvarno lako dobiti. Samo treba imati u vidu da nekome tko će vam to organizirati trebate ostaviti pasoš na jedan dan.

Ostavili smo Dordjeu pasoše do sutra, a ostavljanje pasoša bilo kome u stranom svijetu u meni budi paranoju, premda se Dordje čini kao pristojan tip.

Dordje nam je još rekao da su nas zvali iz LWTC agencije da im se javimo, ali nisu rekli zašto. S obzirom na smušenost one cure koja je jučer bila u uredu, nikakvo čudo. Tko zna što su još zaboravili napomenuti. A ni broj telefona koji su ostavili da im se javimo nije radio. Vidjet ćemo sutra, nema druge.

7. Hemis – Stakna – Thiksey – Shey (30.8.2012)

Danas startamo u 7 sati. Pred nama je, ne tako dug dan kao jučer, ali uvijek je dobro krenuti ranije.

Jučer smo posjetili samostane koji su bili dosta udaljeni od Leha. Danas ćemo posjetiti ove bliže. Nekako smo uspjeli svoju samostansku turu složiti u dva dana. Ladakh ima još dosta budističkih samostana koje bi bilo lijepo vidjeti, ali za to bi sve trebalo imati puno više vremena. Ovo je bio naš današnji izbor.

7.1. Hemis

12

Najveći i ujedno najudaljeniji od današnja četiri samostana. U blizini Hemisa će završiti naš Markha Valley trek.

Samostan se nalazi skriven u klancu između stijena i s glavne ceste nije vidljiv.

Ovo je najveći samostan u Ladakhu.

Ovdje smo imali rijetku priliku vidjeti kako se samostan iznutra oslikava motivima iz budizma. Za razliku od Evrope gdje su se freske radile da traju stotinama godina, ovdje niti zidovi, niti boje ne mogu izdržati toliko dugo bez da se zidovi ne orune, a boje ne izblijede. Stoga slike treba osvježavati, a nekad i iznova napraviti svakih nekoliko godina.

Što se metode slikanja tiče, najprije se na goli zid olovkom nacrtaju konture, a onda slijedi dugotrajno oslikavanje u živim bojama.

Kako je u budizmu i slikanje forma meditacije, tako i ovo često ponovno slikanje istih samostana ima svoje dodatne vrijednosti.

7.2. Stakna

13

Stakna je samostan sa fantastičnim pogledom. Jednostavno očaravajuće.

Ono što mi se isto tako urezalo u sjećanje je kako je bilo strašno vruće.

Nisam baš tako zamišljao vrijeme u Ladakhu na 3500 mnv. Na ovoj visini sunce ubija, a temperatura zraka je dovoljno visoka da prokuhate za pola sata na takvom suncu.

7.3. Thiksey

14

Thiksey je velik samostan i ovdje ćete se nahodati raznoraznim stepenicama gore-dole.

A još ako posijete ruksak u autu, a niste svjesni gdje ste ga posijali, imate priliku da Baltazar korakom prejašete pola samostana da biste ga na kraju (na svu sreću) našli u autu, na izlazu.

A onda sve ponovo.. Stepnice.... Pa gore, dole, gore...

Kad smo se napokon u miru popeli gore na najvišu platformu, pogled na žitna polja ispod i totalnu pustinju svud okolo je nešto što itekako ostavi dojam.

7.4. Shey

15

Ovo je bio zadnji samostan za danas. Gotovo je napušten i dosta oronuo. Nalazi se najbliže Lehu i prilaz mu nije nimalo impozantan. Vučemo se gore s glavne ceste iz sela i nakon prethodna tri koja smo vidjeli, toliko smo zasićeni da Shey jedva doživljavamo.

Ipak, i on je imao svoj dragulj – veliki kip Bude unutra. Nije to bio Buda u mraku nego Buda osvijetljen danjim svjetlom i u žarkim bojama.

. . .

Današnji posjet samostanima nas je izmorio više nego što smo očekivali. Pretpostavljam da je za to itekako zaslužno i jako sunce koje nas je oderalo u Stakni.

Najprije smo išli nešto pojesti, pa onda do LWTC agencije da vidimo što su nas trebali.

Ovaj puta je tamo bila jedna ozbiljnija gospođa, očigledno zapadnjakinja, koja je znala o čemu priča i znala je to staloženo artikulirati.

Nisu nas trebali ništa posebno. Samo su nam htjeli napomenuti da ponesemo grickalice na trek da imamo s čim zabavljati želudac između obroka i na putu za prijevoje.

Pitao sam i tko će biti naš vodič. U biti sam se htio uvjeriti da to neće biti onda cura s početka priče, jer se njoj ne bih tek tako dao u ruke. Naš vodič će biti jedna druga cura po imenu Tstetan. Ne znam kakva je, ali teško da može biti smotanija od one koju smo upoznali u uredu prije dva dana.

I taman kad smo sve obavili, Frćkava me nafuka da prijavim 10km utrku 15.9 kad se održava (i)  Ladakh maraton. Ladakh maraton je vjerojatno maraton na najvišoj nadmorskoj visini. Trčati na 3500mnv ne treba uzeti olako. Problem je bio što nisam imao nikakvu obuću za trčanje i što se maraton održava dan nakon što se vratimo sa treka, pa je bilo veliko pitanje  u kakvom ću biti stanju, ali htio sam prijaviti tih 10km, ako ništa drugo, onda da podržim organizatore koji su se stvarno trudili. Plakati za maraton su bili polijepljeni po cijelom Ladakhu.

Kad sam našao  ured za registraciju za utrku, rekli su mi da dođem 7.9. To je dan kad se vraćamo s treka, ali ako bude sreće, doći ću.

Kako sutra idemo na trek, nakupovali smo suhog voća, badema i indijskih oraščića, da nam se nađu po putu. Osam dana na terenu nije malo.

Pronašli smo i poštu, pa smo odaslali par razglednica za ljude kojima smo znali adrese. Moram priznati da nisam uopće bio pripremljen za ovo, pa sam poslao par komada na adrese koje sam znao.

Navečer smo još otišli do Dordjea. Dobra stvar je što je njegov ured u prizemlju našeg hotela. Dobili smo nazad pasoše i ILP. Sve je bilo spremno za Pangong Tso i Nubru kad se vratimo s treka.

Prije spavanja još slažemo stvari koje nosimo i sa strane ostavljamo one koje nam neće trebatina treku. Nakon treka ćemo se vratiti u isti hotel, pa će nam oni pripaziti na višak stvari.

Kao meditativnu radnju na moj crveni flis šivamo zastavice Tibeta, Nepala i Indije koje sam kupio da se nose, zajedno sa zastavicom Sikkima koja je već bila gore. Sad sam okićen ko cigtanski šator, ali tako treba. :)

8. Markha Valley Trek (31.8.2012 – 7.9.2012)

 

markha valley profil



 

8.1. Marhka Valley Trek: Zinchen - Rumbak (31.8.2012)

16

Sedam sati je. Sjedimo ispred hotela za stolom i jedemo. Dan je lijep, sunce probija oblake koji su se navukli preko noći.

Osluškujem vlastito tijelo i pitam se da li smo se dovoljno aklimatizirali. Na ovom treku ćemo, ako bude sreće, dobaciti do skoro 5300mnv. Kad smo sletjeli u Leh, onaj prvi dan je bio najgori. Visinu sam osjetio i dok sam spavao. Kratki dah i nedostatak kisika dosta smeta u snu kad je tijelo naviklo da diše ravnomjerno i duboko.

Prošlo je par dana i sad je situacija već puno bolja. Osjećali smo se skoro normalno.

Dok sam analizirao ovaj trek u Zagrebu, razmišljao sam o aklimatizaciji. Prva aklimatizacijska točka, i ujedno najriskantnija, bio je upravo – Leh. Naime, da nam je ovdje bilo jako zlo zbog činjenice da smo sa razine mora jednostavno sletjeli na 3500mnv, imali bismo velikih problema. Pitanje je da li bismo se uopće uspjeli oporaviti. Nisu bez razloga ovdje locirane klinike koje se bave liječenjem akutne visinske bolesti.

Ladakh možda nema vrhove od preko 7000mnv, ali je cijeli na vrlo visokom platou do kojeg se dolazi zrakom ili preko prijevoja na 5000mnv koji nisu nimalo bezazleni.

Laknulo mi je kad sam vidio da se dobro adaptiramo na visinu. Mislim da smo spremni za trek.

Po nas dolaze u 7:30. Tstetan je jedna mlada cura koja je došla obučena kao da ide na plac: u starim Asics patikama za trčanje i u trenirci. Ponovo sam se osjećao kao pička s gore-texom i gojzama, ali sam itekako znao da lokalci u Himalaji sa lakoćom podnose uvjete u kojima ljudi sa zapada jedva funkcioniraju i u svemirskom odijelima.

Vozač koji nas je vozio bio je pospanog i nezainteresiranog pogleda ali napirlitan kao muška prostitutka u Tajlandu i sa posebnom hitmaker verzijom naočala za varioce (ženski model). Ajde, kad dan počne veselo, odmah je bolje. :)

Početak našeg treka je bio u Zinchenu. Do njega se ima voziti 28km, dijelom po vrućem asfaltu, dijelom po grotama kamenja. Neki trek startaju iz Leha i gube jedan dan na žestoko i dosadno krampanje do Zinchena. Ne bih vam to preporučio.

Po putu nije bilo gužve, pa smo u Zinchen stigli za sat vremena. Trek počinje uz dosadno krampanje po makadamu i dva izuvanja obuće za prelaske rijeke.

Naime, u Ladakhu postoji problem sa izradom mostova na mnogim mjestima. Dva su razloga ovome. Prvi su proljetne bujice vode sa glečera koje odnesu svaki most koji se pokuša izgraditi preko vode. Drugi je konstitucija samog terena. Često su obale uz rijeke nakupina stvrdnutog mulja koji izgleda kako stijena. Po tome se često ne može ni hodati bez da izazovete odron i padnete dole u vodu, a kamoli da se može nad tim napraviti nekakav most.

Zbog toga su nas pri planiranju treka upozorili da si ponesemo sandale za prelaske potoka. Što se sve u Himalaji smatra potokom, vidjet ćemo nešto kasnije. Naš trek je tek počeo.

Dok sam stavljao ruksak nakon drugog prelaska potoka, uspio sam si potrgati remen na Polaru. Tako sam za ovaj trek dobio džepnog Polara. Samo se nadam da ga neću negdje po putu izgubiti.

Dvadesetak minuta prije Rumbaka stajemo na čaj. Na treku ćete na puno mjesta pronaći ove šatore u kojima možete popiti čaj, kolu ili pojesti nekakav keks. Lokalni ljudi održavaju ove šatore na životu. Za trekere su zgodni, a njima donose nešto novaca do kojih ionako teško dolaze.

Ovdje smo kupili i malog vunenog magarčića koji će postati pravi model za fotografiranje u narednim danima.

U Rumbak (3990 mnv) stižemo oko 13h. Tsetan je najprije na ulazu u selo pitala u koji Homestay ćemo se smjestiti.

Homestay treking je sistem koji su u Ladakhu lijepo posložili i stvarno se brinu da stvar funkcionira. Kuće se popunjavaju ciklički, tako da se ne desi da netko stalno ima goste, a netko zjapi prazan.

Kad smo došli u našu kuću i upoznali curu koja je vodila homestay shvatio sam da ovo nije nimalo slično lodgevima u Nepalu. Lodge je nešto kao planinarski dom kojeg vode uglavnom muškarci, dok je homestay stvarno ulazak nekome u dom i samim tim je puno vrednije iskustvo ako vas zanima kako stvarno žive ljudi u Ladakhu. U homestayu ćete najviše vidjeti žene i starce, možda pokoje dijete. Muškarci po cijele dane rade u polju.

Pored toga, vidio sam na zidu uvjerenja o položenoj edukaciji za homestay. U sobi su imali filtriranu vodu, samo je ovdje filter bio vjerojatno star pa je voda imala ogavan okus, a nisam bio siguran da li je to stvarno do filtera ili će nas ovo pratiti cijelim putem.

Zbog toga sam se suzdržavao od pijenja tekućine što je kobna greška na ovim visinama.

8.2. Marhka Valley Trek: Rumbak – Stok La – Yurtse (1.9.2012)

17

Danas smo imali aklimatizacijski dan. Dan odmora (kao). Ideja je bila otići malo prema prijevoju Stok La i poslije se vratiti u Rumbak.

Ustali smo u šest, pojeli nešto, pa krenuli oko sedam sati. Uspon na Stok La je u početku blag, a zadnjih 400m visine je zastrmio.

Na prijevoju koji je na 4980mnv su se vijorile budističke molitvene zastavice, a u daljni smo vidjeli Ganda La, prijevoj koji planiramo prijeći sutra.

Dok smo se penjali na Stok La, osjećali smo se odlično, ali smo na povratku zeznuli stvar – nismo pili dovoljno vode. Ovo je dijelom uzrokovano onom smrdljivom filtriranom vodom u Rumbaku koja nam nikako nije išla niz grlo i podsvjesno smo sigurno štedjeli vodu koju smo imali da što kasnije moramo piti onu dole.

Ovo nas je oboje koštalo, mada sam ja gore prošao. Vraćajući se nazad u Rumbak, sunce nas je gadno opalilo. U Rumbaku jedva da sam mogao jesti, malo smo  prilegli da dođemo sebi, ali ja nisam bio u baš najboljem stanju. Napravio sam početničku grešku i dozvolio da dehidriram. Smrdljiva ili ne, voda se mora piti. U velikim količinama.

Tsetan je predložila da danas odemo u Yurste i tamo spavamo kako bi sam sutra bilo lakše ići za Ganda La. Na ovaj način ćemo sutrašnji, ionako dug, dan skratiti za sat ipol.

Dehidrirani i sjebani (pogotovo ja), vučemo se ko krepale kobile preko polja prema Yurtseu.

Ovdje sam mislio da neću više moći hodati. Osjećao sam se jako slabo, u glavi mi je šumilo. Znao sam da sam dehidriran, samo nisam znao da li ću se u Yurtseu stići oporaviti do sutra.

Sunce je ubijalo koliko je bilo jako. Sjetio sam se Clinta Eastwooda i filma "Dobar, loš, zao". Maštao sam da se maknem sa sunca i da skinem ovaj teški ruksak sa sebe.

A Yurtse (4160 mnv) je imalo samo jednu veliku kuću koja je stvarno izgledala kao utvrda iz nekog western filma. Bilo jednom u Meksiku...

Kad sam uspio u svjesnom stanju dovući se unutra, sjeo sam i polako popio litru vode i tri šalice čaja. Dobra vijest je bila da je u Rumbaku stvarno u filter aparatu bio stari filter. Ovdje je voda imala potpuno normalan okus i nemilosrdno smo pili.

Sobe su nam bile na katu. Kat je bio koncipiran kao otvoreno dvorište sa sobama sa strane. Najprije kasnopopodnevna dremka, a onda večera. Na katu smo na terasi našli karnister vode pa je palo priručno tuširanje ako se to tasko može zvati.

Ladakhi kuća funkcionira na principu jedne velike sobe koja se grije i u kojoj se boravi tokom dana i odvojenih soba koje se ne griju i u kojima se spava. Po zimi, koje su u Ladakhu vrlo surove, kad temperatura pada i do - dvadeset stupnjeva ispod nule, svi spavaju u toj zajedničkoj sobi, a često se tokom zime unutra ugura još jedna peć.

Ono što nikako nisam uspio shvatiti, čak ni kad sam pitao Tsetan da mi objasni je otkud njima drva za ogrjev, s obzirom da se malo šta ovdje može naći osim nešto niskog rastlinja. Drveće je rijetkost. Jedino što sam primijetio je da ponekad u peći spaljuju jakov izmet. Mora da ga skupljaju i suše po ljeti da bi ga mogli paliti po zimi. To je jedini zaključak do kojeg sam uspio doći.

Hrana na treku je bila dosta rudimentalna. Dosad sam uvijek na treku jeo bolje nego u gradovima. Ovdje to nije bio slučaj. S druge strane, jeli smo onako kako jedu domaćini. Danas smo večerali tibetansku tjesteninu, povrće i dhaal (juhu od leće).

U kući živi jedan deda koji nas je znatiželjno gledao, kao malo dijete. Teško je hodao, a spavao je gore na katu, na otvorenom. Jako je stenjao i mučio se dok se penjao uz velike stepenice. Pitao sam Tsetan zašto ne spava dole da se ne mora penjati svaki dan, a ona je odgovorila da on tako voli.

Stariji ljudi koje srećemo po treku znaju samo Ladakhi pa nije lako sporazumjeti se s njima, ali oni ionako uglavnom gledaju svoja posla i rijetko tko je bio i raspoložen za priču. Bili su samo znatiželjni i voljeli su nas gledati. Komunikacije je bilo, ali bez riječi. U svojoj jednostavnosti geste i pogledi su govorili sasvim dovoljno.

Bio je ovdje i jedan Tibetanac koji je vodio konje u Chiling.

Danas je Frćkava slavila rođendan. Da joj je netko prije godinu dana rekao da će sljedeći rođendan slaviti u Himalaji na 4160 mnv, uz jednu svijeću i jednog bradonju, mislim da bi ga poslala na liječenje. :)

Gledamo zvijezde na nebu i udišemo čisti planinski zrak. Yurtse, kuća na kraju svijeta. Iznad nas mjesec pun ko tepsija i obasjava nas, usred ove pustare. Ovo je život. :)

8.3. Marhka Valley Trek: Yurtse – Ganda La – Shingo (2.9.2012)

18

Noćas smo stvarno dobro spavali. Čak smo se probudili malo prije sata kojeg smo navili da arlauče u šest sati.

Jutro je tmurno, naoblačilo se kao da će kišurina, a znali smo da ovdje kiša pada jako jako rijetko. Doduše, nitko ne garantira da to jako jako rijetko neće biti upravo danas.

Bilo je 7:40 kad smo, poslije doručka, krenuli put Ganda La. Pred nama je bio dug dan i prijevoj viši od jučerašnjeg.

Tu i tamo kiša prokapava, ali jedino što kvasi je dobro raspoloženje. Mirisalo mi je na mokre gojze, ali se vrijeme nakon sat ipol popravilo.

Tsetan ima oštar vid. Uočila je planinskog zeca koji nas je sumnjičavo gledao nedaleko od puta. Za pojam zeca, bio je stvarno velik.  A s onim antenama od ušiju je mogao hvatati EuroSport. Malo smo se našalili s njim pokušavajući mu prići sa više strana, ali on je uvijek odmjereno, i uz najmanji napor odskakutao van naše putanje. Kad mu je dosadilo da ga vučemo za nos, dao je petama vjetra i začas je bio dole na dnu doline.

Ponovo je pred kraj teren postao strmiji. Tu smo vidjeli cijelo čudo svizaca koji su se debljali spremajući se za zimski san. Naše prisustvo nije im smetalo kao zecu, ali su nas promatrali ispod oka. Opreza nikad dosta.

Pred prijevojem, na oko 4800m stajemo da pojedemo malo suhog voća i badema.

Ganda La je bio na 4976 mnv. I taj zadnji komad, nakon što sam pojeo, mi je bio baš težak. Biće da mi je krv otišla u probavu pa za prijenos kisika u mišiće i mozak nije puno ostalo.

S Ganda La puca predivan pogled na Zanskar. Nepregledni nizovi vrhova u daljini s pravom opravdavaju epitet zemlje visokih prijevoja i zemlje u koju će za vama krenuti samo najbolji prijatelji ili najljući neprijatelji.

Budističke zastavice su se vijorile na vjetru i dodatno podizale atmosferu.

Kad smo se nauživali sve te ljepote, krećemo dalje. Spuštamo se prema Shingou kojeg vidimo u daljini. Kad smo krenuli dole sa Ganda La, sunce je bilo na trenutke skriveno iza oblaka i nije nas jako pržilo, ali zadnji sat vremena na putu za Shingo je bilo pakleno.

Kad smo stigli u Shingo, prvi poriv je bio zavući se u sobu na pola sata, samo da nismo na udaru nemilosrdnog sunca.

Shingo je mjesto s par kuća i sve skupa dva homestay-a. Na potoku peremo majice. (ili da preciziram: Sandra  pere majice, a ja kontempliram kako je dobro povesti ženu na trek :))

Usred smo Ladakha. Nema zvuka motornih vozila, nema ceste po kojoj bi mogla i voziti. Samo mi, rječice, visoki prijevoji i još viši vrhovi oko nas.

Večerali smo nešto što lokalci zovu "magareće uši", a što je ustvari isto ono od jučer (tijesto, povrće i dhaal), samo u drugačijem obliku.

Po kući se mota Choga, trogodišnjak, čiji roditelji dobar dio godine rade u Lehu i kojeg čuvaju rodbina i prijatelji. Choga će roditelje vidjeti ponovo za par mjeseci. I opet, ne zadugo.

U Ladakhu se i danas živi na stari način: ili imaš posao, ili si sa obitelji. Većina njih je sa obitelji i proizvode sami svoju hranu. Onog trenutka kad odu za poslom u Leh ili još dalje, više ne žive s obitelji. To je realnost.

Gledajući taj svijet, brzo shvaćamo da mi ne živimo s obiteljima već generacijama. Samoća i otuđenje su na zapadu već uvriježena pojava.

8.4. Marhka Valley Trek: Shingo – Sara (3.9.2012)

19

Tsetan nam je jučer obećala "lagani dan". S obzirom da smo znali kako idemo preko Ganda La, bilo je jasno da je to samo šala. Danas nam je ponovo spomenula lagani dan, a s obzirom da je lagan, predložila je slijedeće: da preskočimo spavanje u Skiu i idemo odmah dalje za Saru kako bismo dan poslije značajno skratili dug dan do Markhe.

I tako je i bilo. Krenuli smo u 7:15, najprije za Skiu, a onda i za Saru.

Vrlo brzo nakon što smo krenuli, put nas vodi kroz veliki kanjon. Tsetan nam je pokazala mjesto gdje je nekoliko trekera stradalo 2010 usljed velike poplave. Potpuno naglo je došla bujica vode i potopila kanjon i nisu se imali gdje skloniti. Našli su samo ostatke odjeće. Sve drugo je odnijela voda.

Do Skiu imamo devet kilometara hodanja nizbrdo. Kad smo stigli, stali smo na čaj i kolu u šator. Ovdje se spaja put iz Chilinga na put za Markhu. Ako nemate na raspolaganju 7-9 dana nego samo 4-5, vaš trek će ići iz Chilinga i hodat ćete nazivno isti trek, ali nećete vidjeti Ganda La.

Ako si možete priuštiti to vrijeme, preporučio bih vam puni trek. Pogled na Zanskar s Ganda La vrijedi puno više od dva dana više za smucanje u Lehu. Sandri se taj pogled toliko urezao u sjećanje da će trebati nešto nezemaljsko da ga skine sa trona. Dakle – nemojte preskočiti Ganda La. Ako budete imali lijepo vrijeme, vidjet ćete Zanskar kako niste ni sanjali da je moguće.

Ovdje je bio i jedan samostan ali, na žalost, zatvoren, i odvojak za Kayu. Nismo išli do Kaye jer nismo za to imali vremena. Trebalo je danas stići u Saru.

Od ove točke smo počeli sretati i druge trekere. Bilo je nekoliko grupica koji su krenuli iz Chilinga. Ovdje je ujedno i počinjala dolina rijeke Markha. Trek koji ide iz Chillinga preskače u potpunosti Ganda La (a samim tim i Stok La kao dodatnu opciju) i nije nešto za preporučiti. Em što ćete fulati predivan pogled sa Ganda La, em što neaklimatizirani idete prema Gongmaru La na skoro 5300mnv kojeg morate prijeći ako se ne želite vraćati istim putem nazad u Chiling.

Bili su neki planovi da se iz Chilinga povuče cesta do Marhke, ali su odustali od toga jer je dolina rijeke Markha zaštićeno prirodno područje i nacionalni park. Ova zabrana gradnje ceste je dobra odluka. Dolinu rijeke Markha bi stvarno bilo šteta presjeći cestom po kojoj rumblaju kamioni.

Prolazimo pored kamena na kojem piše "Markha 20 km". Ima do tamo šta krampati. Tsetan je bila u pravu – bolje je danas dobaciti do Sare da sutra skratimo ionako dug dan.

Današnji "lagani dan" je završio nakon 21km hoda dolaskom u Saru u 14:30. Ponovo smo se izgonjali kao životinje, ali nema da se žalimo – zato smo tu.

Sutra, po knjizi, imamo samo 8km do Markhe, ali uzeo sam to sa zrnom soli. Vidjet ćemo kako će biti.

Rekli smo Tsetan da nam je dosta "laganih dana" i da bi bilo lijepo da dođe jedan normalan. :)

Ispostavilo se da je Tsetan super cura koja voli pričati i koju svi u selima u koja smo došli jako dobro znaju. Homestay uglavnom vode žene, pa ženski vodič ovdje itekako pomaže da nas domaćini još bolje prime i da s njima možemo pričati. Em što nam je Tsetan ispričala cijelo čudo detalja o životu u Ladakhu, em što su nam se lakše otvorili lokalci kad bismo došli do njih u njenom društvu.

Jedini problem je bila prehrana koja je stvarno bila rudimentalna: kuhano jaje i kuhani krumpir za ručar uz chapati kruh (sve komada 1) teško da bi mi bilo dosta i da sjedim za stolom cijeli dan, a kamoli kad nosim teški ruksak 20km po Himalaji. Ako ste mislili da ćete ovdje jesti kao u nepalskim lodgevima, razmislite ponovo i trk u trgovinu po hranu koja će vas držati tjedan dana, a da je možete nositi na treku. Tsetan je ponijela paketić topljenog sira za mazanje i teglicu maslaca od kikirikija. Dobro dođe kao predah od chapatija i dva krumpira dnevno. :)

Sara je malo mjesto, ali nekako smo uspjeli dobiti svoju sobu, bez obzira na druge trekere.

Dočepali smo se rijeke. Odlučili smo objaviti rat netuširanju nakon četiri dana treka, dograbili sapun i sandale i otišli na obalu rijeke. Proradio je "Himalaya shower". BIla mi je posebna čast oprati đoku (a i ostalo) u Markhi. Proradila je i parola: "ne može rijeka biti toliko hladna, koliko ja mogu biti prljav". Sapunao sam se u vodi usred te pustoši i gledao vrhove oko sebe. Ovo je bio život. Kakva aroma terapija. Ovo podmlađuje. Samo ne treba pretjerati sa podmlađivanjem, jer bubrezi (a bome i đoka) poslije ne pitaju koliko si mlad, nego koliko je hladno bilo.

8.5. Marhka Valley Trek: Sara – Markha (4.9.2012)

20

Danas je pred nama stvarno laganiji dan od prethodnih pa si možemo priuštiti kretanje u osam sati.

Hodali smo sve skupa 9km. Nakon 7km smo došli do točke gdje trebamo prijeći rijeku. Ovo nije bio planinski potočić niti mirna ravničarska rijeka. Ova vesela voda doslovno nosi pred sobom. Hodali smo držeći se za ruke da bismo bili stabilniji.

Voda je bila debelo iznad koljena, a Tsetan nam je rekla da je sad najniži vodostaj. U toku ljeta je vodostaj toliko velik da se ljude veže užadima dok prelaze rijeku, za svaki slučaj.

Oko 11h stižemo u Markhu, taman prije kišice koja je prestala brže nego je i počela, iako je izgledalo kao da će, onako sitna, padati satima.

Markha je bila veće selo nego ona do sada, ali je i dalje žešća šiksa. Nemojte od centra Markha doline očekivati išta više nego od ostalih okolnih sela, osim malo većeg broja kuća i samostana na brežuljku iznad. Doduše, Markha je imala školu. Imala je i hub za prvu pomoć trekerima ako zatreba.

Ovdje je već bilo dosta zapadnjaka. Uz selo je bilo i par mjesta za kampiranje. Lokalni vodiči i nosači su skidali opremu s konja i pripremali šatore za ekipu koja je spavala u šatorima.

Popodne je ponovno izašlo sunce. Imali smo vremena da prošetamo po selu i odemo do samostana, koji je, na žalost,  bio zatvoren.

Tsetan nam je rekla da će otići u polje pomoći navodnjavati prijateljici (koja se također zvala Tsetan) u čijem smo domu bili. Dok smo silazili sa brežuljka, vidjeli smo ih u daljini kako nam mašu s polja ječma, pa smo se uputili tamo.

Kad smo došli tamo, napokon smo shvatili što znači "navodnjavati polje". Kako su sela uz riječne tokove, naivno sam mislio da se polja navodnjavaju iz tih rijeka. Međutim, te rijeke su potpuno beskorisne za poljoprivredu u dolini. Štoviše, tokom ljeta naprave više štete nego koristi jer naglo nabujaju i odnose obradivo tlo. Dešava se da odnesu i pokoju kuću.

Ono što nije vidljivo na prvi pogled je da polja postoje tamo gdje ima i planinskih potočića koji nastaju topljenjem ledenjaka. U ovo polje je dotjecao jedan takav potočić koji je imao tok kao da nastaje iz običnog crijeva za vodu.

Polja su prošarana brazdama kao koordinatni sustav. Njihova uloga je da prenesu vodu u određeni dio polja. Kako je polje imalo mali nagib, tako su Tsetan i Tsetan motikama otkapale i zakapale jarke i usmjeravale vodu u svaki dio polja. Navodnjavanje svakog od tih dijelova trajalo je po desetak minuta. I tako se ovdje radi svaki dan.

I pita mene Tsetan bave li se ljudi u Hrvatskoj poljoprivredom a ja razmišljam kako me sram spomenuti da naši ljudi sjede na pupku, dopuste da im polja usahnu od vrućine i onda se žale na elementarnu nepogodu, dok mehanizacija služi za odlazak u birtiju i vozanje mladenke na svadbama.

Nisam joj ništa suvislo odgovorio. Ali sam se iskreno divio tim ljudima koju su uspijevali preživjeti u ovako surovom podneblju. Sad sam vidio i kako.

Pred večer ponovo hvatamo priliku da se operemo u rijeci. Kao Grizli Adams. I baš smo uživali u tome.

U ovom homestayu smo imali posebno zabavan WC. Najprije vrijedi reći koju o Ladakhi tipu WC-a. U načelu se radi o poljskom WCu s nekim konceptualnim razlikama. Prostor između vas koji gore čučite i zemlje ispod je puno veći, i do metar ipol. U kabini pored vas je u jednom kutu gomila mješavine stajskog gnoja i zemlje i jedna lopata. Kad obavite što treba, onda uzmete lopatu i kroz otvor dole nabacate malo te mješavine. Na taj način WC puno manje smrdi, a vrlo brzo domaćini imaju i gnojivo za usjeve.

Ovakav tip WCa ima i neke nedostatke. Najveći  nedostatak je kad vani puhne vjetar. Onda se može desiti da vas vjetar odozdo miluje po jajima, što i nije neki problem. Problem nastaje kad pokušate dole kroz otvor ubaciti komad toalet papira. Moglo bi vas iznenaditi kad vi papir ubacite unutra, a vjetar ga digne nazad.

WC u Markhi je bio posebno vragolast i znao sam isti komad papira loviti i po nekoliko puta ne bi li nevoljko otklizio dole u rupu. Pored papira, kad vjetar malo jače puhe, uskomeša prašinu u kabini (a kad znamo da je prašina ustvari usitnjeno životinjsko govance i nešto zemlje)  jasno je zašto je WC u Markhi zaslužio epitet kenjare. S druge strane, nikad nisam vidio tako dobar pogled iz WCa. Ovakav pogled bi se na zapadu plaćao suhim zlatom.

WC u Markhi je zbog toga etiketiran kao kenjara s pogledom "da se usereš".

Uvečer smo sjedili u glavnoj prostoriji i večerali. Ovdje nas je bilo dosta. A baš sam se odvikao o tipičnih zapadnjačkih čavrljanja. Nisu mi bili baš nešto. Radije sam slušao Tsetan ili tišinu.

Tu je bio i jedan Nepalac koji je očigledno bio vodič jednoj od grupa. Nepalci nekad znaju voditi ture po Ladakhu jer zarade više novca nego da to isto rade u Nepalu. Isto tako, Nepalci dolaze kao radna snaga u Ladakh pomoći u žetvi. Indijske rupije vrijede više od nepalskih, pa im se to isplati.

U jednom ćošku su sjedila dva tipa koji su bili izmoreni do krajnjih granica. Na licima im se vidjelo koliko se pate. Izgledali su kao da ih je sunce opalilo puno gore nego mene u Yursteu. A svi su bili na putu za Gongmaru La, prijevoj koji je na visini od skoro 5300m. Tamo je teško i zdravom čovjeku, a kamoli bolesnom.

Gledao sam ih i nisam znao kako da im pomognem. Imao sam nešto lijekova, ali nisam znao ni što im je, ni da li su na nešto alergični. Opasno je tek tako dati lijek nepoznatoj osobi. Mogli biste napraviti više štete nego koristi.

Vrijeme kratimo učeći ladakhi jezik sa Tsetan. Ovo je dosta zabavno i N učeći epalcu koji je sjedio pored nas. Jedino je jedan njemački par bio totalno u svom filmu i stalno su nešto zanovijetali, pa ih nismo ni doživljavali.

Jedna Njemica, Sabine, je isto bila tu. Nju smo upoznali u Shingou i od tada smo se kretali po istom pravcu. Došla je sama i uzela vodiča po imenu Tenzing koji je bio šutljiv i smotan. Njih dvoje se nisu baš najbolje slagali. Sabine je očekivala da joj pokazuje zanimljivosti, biljni i životinjski svijet, a on je samo krampao s rukama u džepovima. Nije to bilo zlobno, ali on je jednostavno bio – takav.

Tsetan je bila sasvim druga priča. Od nje smo naučili cijelo čudo toga. Ako ikad budete bili u Ladakhu i odaberete LWTC, pitajte za nju. Možda će još raditi tamo. Ako saznate da radi negdje drugdje, uzmite je bez obzira na naziv agencije. Cura je zlatni rudnik informacija!

8.6. Marhka Valley Trek: Markha – Hankar (5.9.2012)

21

Nakon dobrog sna i doručka, treba nam nešto više vremena za pokret s obzirom da je puno ljudi u kući. Dodatno je Tsetan pomagala domaćinima. Nije ni čudo da je svima drago da je vide.

Krećemo s hodanjem u osam sati. Današnji cilj je Hankar.

Čim smo krenuli, sreli smo redovnika i Tsetan ga je zamolila da nam otvori samostan. Unutra se Tsetan pomolila, a redovnik nam je pokazao neke stare spise  napisane zlatnim slovima na crnom papirusu. Po njihovom ponašanju, shvatio sam da se ovo ne viđa svaki dan. Siguran sam da ih ne bismo vidjeli da Tsetan nije bila s nama.

Današnji put je više-manje ravan, uz blagi uspon prema Hankaru.

Po putu prolazimo pored jednog samostana na vrhu strme stijene. Tsetan odlazi gore odnijeti ulje za lampe, a mi lagano produžujemo uz rijeku.

Nije nam se penjalo gore. Jutro je bilo tmurno, tu i tamo je padala sitna kišica, a mi smo bili u modu za lijeno kotrljanje.

Dobra stvar kod ove kiše je da malo pokvasi, pa stane. I onda nakon nekog vremena ponovo. Ni u jednom trenutku nismo stvarno pokisli.

Pred samim Hankarom se prebacujemo preko rasturenog puta. Ovo ljeto je voda odnijela dobar dio tla, uključujući i uporište za stazu koja je vodila iznad rijeke. Rijeke u Ladakhu često naprave više štete nego koristi.

Stižemo u Hankar i smještamo se u do sada najprljaviju kuću dosad. Kako smo došli relativno rano, Tsetan nam je skuhala rižu i dhaal.

Uvečer stojim ispred kuće s čeonom lampom i grickalicom režem nokte na rukama. Kad – eto ti jedne bake. I gleda baka ko da vidi jetija lično. Režem ja, gleda ona... I skužim da ona nikad u životu nije vidjela grickalicu za nokte. Gleda moje nokte, pa gleda svoje...

I pitam je da li želi probati? Pružam joj grickalicu,. Sumnjičavo me gleda. Nećka se tren-dva, a onda se okreće i odlazi. Sumnjivi su ti zapadnjaci i te čudne naprave.

Baka je bila simpatična, ali u nekom svom svijetu. Sandra je prije spavanja išla na onaj dražasni "ladakhi style" WC. I taman da će se penjati uz stepenice, kad – u mraku nešto šuška. Okrene se i čeonom lampom osvijetli baku koja je piškila pored  WC-a. Biće da joj je teško hodati uz stepenice. To što je Sandra premrla od straha, kao i susret s bijelim konjem usred mraka na putu do klonje, to nije bitno. A Sandra je poslije reportirala da je i baba premrla kad ju je, u čučećem položaju, osvijelio nekakav unicorn iz mraka. :)

Za večerom je pored nas sjeo jedan stariji čovjek. Bio je obučen kao i svi stariji ljudi u dolini u prljavu tamocrvenu haljinu. Sjedio je u kutu, vrtio u ruci mali molitveni kotač i mantrao. Nakon nekog vremena su mu donijeli momose i juhu, pa je nastavio jesti i mantrati.

Bilo je simpatično ovako nekome doći u dom i vidjeti kako ljudi stvarno žive. A ljudi su ovdje jednostavni  i u surovom podneblju u kojem žive, naučili su uživati u malim stvarima. Gledao sam čiču kako mljacka i žmirka od zadovoljstva. Ispod te neugledne vanjštine i iza jezične barijere isijavala je zahvalnost. Zahvalnost što je živ, što je tu. Njemu je tjedan prije umrla žena, rekla nam je Tsetan.

8.7. Marhka Valley Trek: Hankar - Nimaling (6.9.2012)

22

Iako svaki put pokušavamo krenuti u sedam sati, uvijek se to malo otegne tako da smo i danas počeli u 7:40. Dan ne bi trebao biti predug. Čeka nas četiri do pet sati hoda do Nimalinga.

Ovdje ujedno i napuštamo dolinu rijeke Marhka i počinjemo se uspinjati prema Gongmaru La.

Čim smo prešli rijeku, uspon je krenuo. Tu je stajala utvrda iz 15. stoljeća na vrhu jednog šiljka. Naprosto je nevjerojatno da da se tu živ čovjek može i uspentrati, a kamoli da je netko gore napravio utvrdu. Iznad utvrde nam se smije mjesec. Jutro je vedro i sunčano.

Po putu, nakon šest kilometara, prolazimo Thochuntse kamp. Zelene livade ispresijecane majušnim potočićima i kamenjem na kojem smo se izvalili na suncu. Teren postaje strmiji, pogledi sve ljepši, a put sve zavojitiji. Na 4550mnv, na jednom zavoju nailazimo na hrpetine chortena (kamenje naslagano u stupiće) i predivan pogled svud okolo.

Ručamo uz maleno glacijalno jezero na 4670mnv. Iza leđa nam se smiješi predivan pogled na Zanskar. Sad smo ponovno dovoljno visoko da vidimo Zanskar masiv. Jednog dana, tko zna? Remote Zanskar trek zvuči kao zanimljiva ideja.

Zadnji komad puta, do samog Nimalinga nas počinje prati kiša i solika koja drži sve do kampa.

Nimaling je kamp na 4900mnv. Radi se o nakupini prljavo bijelih šatora nasred nakošene livade. Bio je jedan glavni šator dovoljno velik da se tu okupi veći broj ljudi za večeru ili druženje, mada je atmosfera bila nekako potonula.

WC je bio klasični poljski, bez vrata, pedesetak metara od kampa, okrenut tako da se baš unutra ne vidi dok mu prilazite.

Nakon kiše je došlo sunce koje je pržilo ništa manje nego u Yurtseu, samo je visina ovdje bila veća i vjetrić je puhao pa je bilo podnošljivije. Ipak, trebalo se paziti tog sunca. Mogli ste dobiti sunčanicu za par sati.

Nimaling je kamp kojeg održavaju svake godine drugi ljudi. S trenutnim voditeljima kampa, agencije, a ni posjetioci nisu zadovoljni. Čim su preuzeli kamp, poduplali su cijene, bez da su išta dali zauzvrat. Neobično za ovaj kraj, ali ovi su se ponašali previše bahato i zbog tog nisu baš omiljeni.

Tsetan nam je pripremila Maggi noodle koji su nas doslovno vratili u život i osmjeh na lice. Naravno da su nam to htjeli više naplatiti nego što bi inače. Ne bismo mi to ni skužili, nego je Tsetan reagirala. Da ne pričam da su nam nevoljko uopće dali vruću vodu za noodle, jer oni, kao, kuhaju večeru za cijeli kamp.

Dok smo čekali noodle, pored kampa je prošao jedan Čeh, malo sjeo s nama i okrenuo se put Gongmaru La. Išao je sam, iako je zadnja tri dana cijelo vrijeme lovio svoje prijatelje. Bilo je već popodne. Ne znam šta mu je bilo na pameti, ali ja ne bih tek tako popodne išao na prijevoj, i to sam. Nadam se da ga sutra neću naći pod nekim kamenom.

Ovdje smo sreli grupu Indijaca koji su očigledno na zadatku. Svi su bili jednako obučeni, nosili su iste gojze, ispitivali su voditelje kampa neke detalje a jedan je sa strane snimao. Poslije smo načuli da su išli na
Kangyaze (6400mnv) pred koji dan. Indijci inače slabo planinare, tako da su ovi mladi ljudi ugodna promjena. Malo jesu smiješni tako obučeni, (ali) smijeh je dobar. Smijeh liječi. :)

Popodne smo još malo prošetali po Nimalingu. Nebo je bilo upravo prekrasno. Poslije smo zalegli u šator do 19h, kad je bila večera. Nema se šta raditi u Nimalingu, a ako imate domaćine koji su mrzovoljni, onda se svi razbježe, svatko na svoju stranu. Ovo uglavnomznači da se svatko zavuče u svoj šator jer je vani prehladno za šetanje čim sunce zaklone oblaci, a Nimaling voli utoniti u oblake u popodnevnim satima.

Dok smo drijemali u šatoru, sjetio sam se Sikkima kako sam svaki dan imao ovakav ritual. S obzirom da u Sikkimu nije bilo vatre, nije bilo ni grijanja, a samim tim se svatko zavukao u svoju vreću i čekao hranu ili slijedeći dan.

Večera je bila dobra. Jeli smo rižu, grah i povrće. Pričali smo s Tsetan i ignorirali zapadnjake koji su pjevali pjesmice iz svojih rodnih krajeva.

Spavali smo dosta dobro, s obzirom na rudimentalni šator u Nimalingu. Šatori nisu dvoslojni nego stari plastični. S obzirom na vjetar koji je po Nimalingu puhao po noći, ovo može biti samo plus. U šatoru ćete naći nekoliko pokrivača, ali ako nemate zimsku vreću, nećete baš uživati. Na kraju se ispostavilo da smo dosad trebali svu opremu koju smo nosili. Od kratkih rukava i sandala, do gore-tex jakni i zimskih vreća.

Slušam kako vani nasumično pada solika čiji zvuk vjetar samo dodatno pojačava. U šatoru je bilo sedam stupnjeva, a vani je puhalo poprilično jako. Ne bi se dobro proveli da moramo noć provesti vani.

8.8. Marhka Valley Trek: Nimaling – Gongmaru La – Shang Sumdo (7.9.2012)

23

Budimo se već u šest sati i spremamo stvari u šatoru. Noć je prošla dobro. Još bolje je što ni Sandra i ja nismo trebali usred noći preko one pustopoljine, među konjima, krampati do klonje bez vrata.

Doručak je bio u sedam sati. Iako je Tsetan molila ako bi mogli pola sata ranije, to su glat odbili, što stvarno nije tipično za ove predjele. Ovi kao da su stigli s Balkana.

Doručak je bio toliko loš, da je bolje da smo ga preskočili. Jeli smo rijetku i bljutavu ječmenu kašu i pili crni čaj.

Tsetan je spavala u pastirskoj kolibi, stotinjak metara od kampa. Ne krivim je da nije htjela imati posla s "gospodarima" kampa Nimaling. Ne bih ni ja, da sam na njenom mjestu.

Nekako smo se popakirali i oko 7:30 krenuli put Gongmaru La. Sjetio sam se onog Čeha od jučer. Stvarno se nadam da je stigao na svoj cilj.
Sabine i Tenzing su također bili s nama. U zadnjih par dana se krećemo više-manje jednako pa se često i vidimo. Sabine puše kao lokomotiva. Mi ostali smo dobro, ali kako će biti za 100m, nikad se ne zna.

Vrlo brzo smo krenuli u konstantni strmi uspon. Tu i tamo nas zaspe rijetka mješavina rijetke kiše i solike. Iza nas iz oblaka viri Kangyaze (6400mnv), sav u snijegu.

Sat ipol kasnije stižemo na Gongmaru La. GPS pokazuje 5285 mnv. Pogled nije nešto jer je vrijeme šućmurasto zadnja tri dana, pa se sunčani periodi izmjenjuju sa oblačnim.

Gledam iza – kolona ljudi se još kreće prema gore. Stigli smo prvi na prijevoj. To je prednost ranijeg kretanja.

8.8.1. Gongmaru La Geocache

Za sve koji nikad nisu čuli za geocaching, neka se upute na http://www.geocaching.com/. Radi se o GPS igri sakrivanja i traženja.

Na Gongmaru La navodno postoji geocache, a mi smo sad bili tu i imali smo GPS u rukama. Bio je red da ga probamo i naći. Objašnjavam Tsetan što je to geocache. Nisam siguran da me je razumjela, ali je spremna s nama tražiti "to nešto".

Njoj je u startu GPS koji sam nosio bio misterij. To da zna na kojoj smo visini joj je još nekako bilo razumljivo, ali da zna kud idemo i kud trebamo ići, e to je već nešto drugo.

Mora da sam joj izgledao kao retaj dok sam hodao gore-dole pokušavajući locirati mjesto gdje bi cache mogao biti.

Tražili smo ga barem dvadeset minuta. U međuvremenu nas je ostatak ekipe gledao dvadesetak metara dalje i nisu ništa pitali. Samo su vidjeli da troje čudaka raskopava kamenje sa strane. Ni Sabine nam nije prilazila. Ko zna, možda je mislila da nam je pozlilo.

Na kraju Tsetan vadi kutijicu od multivitamina i viče da je našla. Na prvi pogled sam bio siguran da je našla samo staru kutiju od multivitamina, ali kad smo je otvorili, visjeli smo da unutra ima nekakav ispisani papir.

To je bilo to! Našli smo Gongmaru La geocache! Uvijek je poseban osjećaj pronaći  geocache i otvoriti tu kutijicu. Unutra smo našli papir i par sitnica. Na papiru je pisalo da je ovo zamjenski cache. Originalni je vjerojatno nestao tokom zime uslijed snjegova i potoka koji su se otvorili prilikom topljenja.

Zadnji put je cache pronađen jučer – vjerojatno naš Čeh. Sad znam zašto je žurio gore.

Napisali smo unos u log, ostavili u kutijici kovanicu od dvije kune, vratili ga na mjesto i nadali se da ove zime neće nestati.

 

Na Gongmaru La je pao zasluženi odmor i slikavanje u svim kombinacijama. Onda smo polako krenuli dole. Čeka nas još dug spust u Shang Sumdo. Pred nama su se otvarali divni pogledi dok su se oblaci razmicali oko nas i pod nama.

Dug i lijep je bio ovaj drugi dio puta. Samo smo bili već jako umorni. Svaku, pa i najmanju uzbrdicu sam osjetio kao da guram slona uzbrdo.

U Shang Sumdo stižemo u tri sata popodne. Zadnjih par kilometara smo se zabavljali tražeći svjetlucave kamečniće.

Sabine sa Tenzingom odlazi u Hemis, a mi sjedamo u džip i krećemo prema Leh-u. Čini mi se kao da mjesecima nisam čuo zvuk motornog vozila. Najprije drndamo kamenjar negdje do blizu Hemisa, a onda smo nacesti.

Auto klizi kao da se kotrlja po oblacima, osjećam se kao da me voze u najmekšoj, najudobnijoj limuzini.

Sat ipol kasnije stižemo u Leh. Opraštamo se sa Tsetan, dogovaramo se čak da ćemo se sutra naći u gradu ako ona ne bude morala na novi trek i odlazimo u hotel da se operemo i malo dođemo sebi od napornog dana.
Tko bi rekao da smo još jutros bili na Nimalingu.

8.9. O Markha Valley treku

Markha Valley s pravom slovi kao jedan od najljepših trekova u indijskoj Himalaji. Nebo u Ladakhu je predivno i, s pravom kažu da je Ladakh raj za fotografe.

Tablično, satnice izgledaju ovako:

dan 1 dan 2 dan 3 dan 4 dan 5 dan 6 dan 7 dan 8 SUM
Dužina (km)

7

16 11 21 9 12,5 13 19 108,5
Uspon (m) 453 1035 818 300 200 240 710 500 4256
Vrijeme (neto) 2 6 4:15 5:15 2:30 3:15 4:20 5:40 33:15
Vrijeme (bruto) 4:30 7:40 6:15 7:30 3 4:30 5:30 7:30 46:25



Što se samog treka tiče, moji savjeti i opažanja koje mogu dati nakon svega:

  • Na trek možete ići sami, sa grupom uz spavanje u šatorima ili ciljati na homestay smještaj. Moja preporuka  da idete sa nekim vodičem koji zna lokalne običaje i ljude u selima po putu jer ćete tako najbolje doživjeti kulturu ljudi u Ladakhu i saznati puno više nego što možete pročitati na internetu.
  • Što se agencija tiče, Ladakhi Women Travel Company (LWTC) ima moju punu preporuku. Ako uspijete još dobiti Tsetan Dolmu za vodiča, siguran sam da će vam ovaj trek ostati u jako dobrom sjećanju.
  • Ukoliko se odlučite na trek ići sami, budite pažljivi: iako Ladakh slovi kao jedno od najsušnijih područja u Indiji, ljudi su na treku znali pogibati od naglih bujica vode. Tlo u Ladakhu zna biti sve samo ne čvrsto pod nogama, a mnoge staze se ispiru i odranjaju nakon svake kišne sezone. Nekad je umjetnost pronaći dobru stazu na putu koji je naizgled vrlo jasan. Dodatno, treba se raspitati i dogovoriti homestay smještaje po putu jer u nekim mjestima postoji samo jedan homestay i nema puno mjesta.
  • Prijelazi rijeke: na nekim mjestima ćete prelaziti vrlo brzu i hladnu planinsku rijeku koja će vam sezati debelo iznad koljena. U slučaju da na trek idete usred ljeta kad su rijeke nabujale od topljenja ledenjaka, možete očekivati visinu i do kukova. Rijeke su vrlo brze i lako vas mogu oboriti prilikom prijelaza. Budite posebno oprezni da ne završite u vodi. I ne zaboravite sandale za prelaske rijeke.
  • Na trek si ponesite dovoljno grickalica. Hrana koju smo mi jeli je nakon tri dana sva imala isti okus, a lunch paketi su bili stvarno asketski. Ako se oslonite samo na njih, preživjet ćete, ali biste mogli biti gladni. Siguran sam da ljudi u Ladakhu ovako jedu cijeli život, ali našim zapadnjačkim guzicama ovo u pravilu nije dovoljno, pogotovo uz povećan napor i visinu na koje nismo navikli.
  • Trajanje treka: ako si uzmete osam dana, stignete obići sva tri prijevoja: Stok La, Ganda La i Gongmaru La. Bez Rumbaka i Stok La, možete proći sa finih sedam dana ukoliko prvi dan odmah idete u Yurtse. Ako imate na raspolaganju četiri ili pet dana, morat ćete kretati iz Chilinga. U tom slučaju preskačete Stok La i Ganda La, a to je stvarno šteta. Dodatni rizik je što ćete nedovoljno aklimatizirani navaliti na Gongmaru La koji je na skoro 5300 mnv, što bi se moglo pokazati kao loša ideja. Moja preporuka je osam dana treka uz sva tri prijevoja. Zadnji dan slobodno produžite skroz do Shang Sumdo. Ne isplati se ostajati spavati još jedan dan sat ipol od civilizacije ako ne mislite taj slijedeći dan ujutro otići u Hemis samostan.

 


U Lehu, nakon pranja, slijede tehnikalije u gradu: telefoniranje našima, hrana i hedonizam.

Prijavio sam i 10km na Ladakh maratonu. Umoran sam ko pas, nemam ni patike za trčanje, nalazim se na 3500mnv nakon 8 dana jahanja po prijevojima iznad 5000mnv... Ajmo reći da mi trčanje nije prioritet broj jedan u ovom trenutku, ali ajde... :)

Dok smo čekali prijavu, sreli smo i Danca kojeg smo isto susretali na treku. On je bio jedini normalan od te zapadnjačke ekipe. Prijavio je puni maraton. Jest da on trek nije radio cijeli kao mi, ali svejedno.. Trčati 42,2km u Lehu na ovoj visini i po suncu koje obara slona, to je stvarno za svako divljenje.

Što se hrane tiče, najdraži dosad nam je bio "Bon Appetit", mali restorančić koji nema nikakve veze sa francuskom kuhinjom, unatoč nazivu.

Večeras smo sjeli preko puta, da malo promijenimo. To se pokazalo kao loša ideja. Iako smo jeli iste stvari, iz istih tanjura, Sandri je poslije bilo jako loše.

Provela je noć u višekratnom posjećivanju klonje.

9. 
Pangong Tso (8.9.2012)

24

Do jutra joj se stanje malo popravilo, ali jedva je stajala na nogama i bilo je upitno da li će po putu rigati jednom, nijednom, ili svakih pola sata.

U bilo kojim drugim okolnostima bismo otkazali izlet, ali ovo smo sređivali preko Dordjea, ILP je bio tu, mamilo nas je i to jezero, pa... Odlučili smo ići.

Krenuli smo u šest sati ujutro, premoreni od treka, nespavanja, a Sandra i od mučnine. Nije bila naš neka sreća, ali maznuli smo tablete protiv mučnine i nadali se najboljem.

Do Pangong Tso imamo 150km i četiri ipol sata vožnje u jednom smjeru. Čekao nas je dug dan u džipu i to smo znali.


Sandra se smjestila najudobnije što je mogla i krenuli smo. Nezgoda je s Ladakhom što su sva mjesta u dolinama (u ovom slučaju radi se o visoravnima na oko 3500 mnv) a između dvije doline su planinski masivi i visoki prijevoji koje treba prijeći.

Tako se na putu za Pangong Tso nalazi prijevoj Chang La (5360 mnv). Prošli smo osam dana treka i aklimatizirali se na visine, pa nam nagli uspon na tu visinu nije teško pao, ali je gore svejedno teško trčkarati, a poprilično je i hladno u odnosu na doline. S druge strane prijevoja je cesta u gornjem dijelu totalni rusvaj. "Avalanche prone area. Drive carefully", pisalo je na žutom znaku uz cestu, a mi smo se vozili među ogromnim gromadama kamenja koje su samo trebale izgovor da se krenu kotrljati preko nas.

Sjetio sam se onog crtića o Dušku Dugoušku i patku Dači kad su završili u planinama i upoznali lavinu. Samo ovdje umjesto snijega po glavama pada kamenje. Samo da nam nebo ne padne na glavu, mislio sam dok smo polako, ali nesigurno gmizali po tom negostoljubivom serpetinastom terenu.

Pangong Tso je jezero na visini od 4350mnv i na granici je Indije i Tibeta. Iz nekog razloga radi se o jednom od područja oko kojeg Indija i Kina nisu našli zajednički jezik gdje je točno granica, tako da niste slobodni ići kud vas je volja, već vas izbace na jednom dijelu i to je to. Jezero je stvarno lijepo, ali nisam siguran koliko se isplati devet sati provesti u autu za sat-dva uživanja na njemu.

Zbog pograničnog spora, nema ni mogućnosti vozanja brodićem po njemu. Uglavnom se sve svodi na to da ga gledate s obale.

Gledao sam u daljinu i znao da gledam Kinu. Neke velike planine su se kočoperile u izmaglici.

Pangong Tso je slano jezero, što se ne bi reklo na prvi pogled.  Dugačko je čak 134km, a u najširem dijelu seže i do 5km. Površina mu je 604 km2, od čega je 60% u Tibetu. Tokom zime jezero je potpuno smrznuto, unatoč tome što je voda slana. Ovo dovoljno govori o surovosti zima u Ladakhu.

Kako je jezero delikatna granična točka i ujedno političko pitanje, tako je i kretanje po njemu vrlo limitirano. S druge strane, mi smo bili premoreni od treka, a Sandra dodatno od grljenja WC šolje prošle noći. Zbog toga smo se izvalili na obali jezera, skupljali kamenčiće i žmirkali na sunce.

Nekako je bilo mirno tamo. Nikog oko nas, samo voda koja se mreškala i koja nije nimalo marila da li je njena obala pripala Indiji ili Kini. To su ljudske brige. Jezero nije bilo briga. Ono je jednostavno bilo tu.

Trebalo se odmoriti, jer nas je čekalo četiri ipol sata vožnje do Leha. Ako me pitate da li je Pangong Tso lijepo jezero, odgovor je: definitivno jeste. Ako me pitate da li se isplati voziti cijeli dan do njega i nazad, nisam baš siguran da bih vam to preporučio. Ukoliko stvarno imate viška vremena i volje, otiđite. Bit će vam drago. Ako ste u škripcu s vremenom ili se ne osjećate najbolje, možda forsiranje i nije najbolja ideja.

Pri povratku smo posjetili dva samostana.

9.1. Thak Tong

25

Samostan se nalazi uz pećinu u kojoj je meditirao guru Rimpoche. To je onaj isti guru kojem su u Sikkimu, kod Namchia izgradili veliki spomenik.

9.2. Chemrey

26

Počastio nas je jako lijepim pogledom dok smo mu prilazili. U sam samostan nismo ušli jer je u toku bila molitva, pa nismo htjeli smetati.

. . .

U Leh smo došli oko 17:30, mrtvi umorni od puta. Malo smo ubili oko pa trk u grad.

Danas nešto nije u redu s telefonima. Ne možemo nazvati svoje ma koliko pokušavali. Vezu smo uspijevali dobiti, ali oni nas jednostavno nisu mogli čuti.

Sa internetom je također bilo dosta problema.

U Ladakhu je zahladilo u odnosu na prve dane kad smo došli. Sunca je bilo sve manje, a i ulice su bile sve pustije. Sezona je završavala. Turisti su odlazili, a i neki trgovci su već zatvorili radnje. Završetkom sezone u Ladakhu, većina trgovaca pašminom i ostalim predmetima od tkanine zatvaraju trgovine i kreću na Gou gdje sezona tek počinje. I tako kruže na relaciji Leh-Goa uz ritam dolaska i odlaska monsuna u Indiji i zime u Ladakhu.

Sad tek vidim koliko smo imali sreće s vremenom na treku. Samo smo zadnjih par dana imali manje sunčano vrijeme, ali i dalje jako lijepo. Gledajući danas vrijeme u Lehu, mogu sa sigurnošću reći da je sezona lijepih dana u Ladakhu polako iza nas. Sprema se zima.

10. 
Leh: Ladakh maraton (9.9.2012)

27

Iako sam prijavio tih 10km i imao najbolju namjeru da nastupim, jednostavno se nisam mogao probuditi ujutro. Pokušavao sam ustati, natjerati se, ali jednostavno nije išlo. Od svih događaja prethodnih dana sam bio toliko premoren, da sam mogao samo sjesti na balkon i fotoaparatom pratiti trkače kad su krenuli u sedam sati ujutro.

Sedam sati se čini rano za start utrke, ali sjetimo se snage sunca na ovoj visini i, bez obzira na skori dolazak zime, to sunce se i dalje nije smjelo zanemariti.

Dok smo gledali s balkona trkače, vidio sam i onog Danca koji je prijavio puni maraton. Svaka čast! Nadam se da je napravio lijep rezultat.

Ladakh marathon bih jednog rada htio otrčati. Jednom kad budem imao puno više vremena nego danas. Ako mislite trčati na ovoj visini, planirajte 2-3 tjedna aklimatizacije u Lehu uz određene visinske vježbe na okolne prijevoje. Jedno je aklimatizirati se da normalno funkcionirate na visinama od 3500mnv, a nešto sasvim drugo je aklimatizacija za trčanje i duljinu maratona u ovim uvjetima.

Za one kojima je 42km premalo, postoji i Khardung La challenge: 72km duga utrka preko Khardung La prijevoja (5359mnv) sa početkom u Khardug La selu (4267mnv) i završetkom u Lehu (3500mnv).

Službena stranica Ladakh maratona je: http://www.ladakhmarathon.com/.
Utrke se organiziraju u rujnu, a na raspolaganju su vam duljine:

  • 10 km
  • 21,1 km (polumaraton)
  • 42,2km (maraton)
  • 72km (Khardung La challenge)


. . .

Danas smo cijeli dan bauljali po gradu. Nakon svega što smo prošli, zaslužili smo. A i vrijeme je ponovo bilo tmurno. Nisu to sad bili oblaci koji donose kišu, ali uspijevali su zaklanjati sunce većinu dana.

Danas smo iskoristili dan u potrazi za shilajitom. Shilajit (kod nas ga se može naći u ljekarnama pod imenom Mumyo) je smola s Himalaje, dokazano jaki stimulans imunološkog sistema. Nastaje dugogodišnjim truljenjem posebne vrste lišaja koji raste na visinama od 1500 do 4500m u planinama Azije.

Čuli smo da se može naći u Lehu. Naš zadatak je bio nabaviti barem šaku te smole, samo je bilo pitanje gdje i kako je naći.

Pitali smo u par apoteka i nisu nam znali reći gdje ga nabaviti. U jedno apoteci su nas uputili na lokalnog narodnog doktora (Amchija), ali do njega nismo stigli. Naime, dok smo pričali sa ženom iz apoteke, pored nas je stajao jedan tip koji nam je ponudio upravo shilajit. Rekao je da ga je donio iz Nepala i da mu je ostalo oko pola kile.  Još je rekao da će danas popodne biti u restorančiću "Little Caffe" i da poslije ide za Nepal.

Popodne smo navratili u Little Caffe i, stvarno – tip je bio tamo. Little Caffe je bila rupa od lokala s prašnjavim crvenim plastičnim stolicama i jednako tako privlačnim stolovima. Rekao nam je da sjednemo, pa nam je iz ladice izvadio gužvu nekakve crne smjese umotane u celofan koja je izgledala kao neka droga.

- "Probajte", rekao je.

Uzeo sam komadić tog govanca i stavio u usta. On me je gledao i čekao moj odgovor. Kao da kupujem hašiš na veliko, a ne tamo nekakav shilajit. :)

Mumyo sam jednom probao i stvarno ima gadan okus, kao da se netko još prošle godine ispišao u plastelin i vi to sad žvačete. Ovo što smo ovdje probali je imalo sličan gurmanski šmek. Boja je odgovarala. Tip je tražio 2000 Rs. Jedna kutija Mumya je kod nas 150kn (1500 Rs), a od ove gužve se lako napravi na desetke, možda i stotinu kutija Mumya. Sigurno ovo nije pročišćena stvar kao Mumyo, ali je cjenovno itekako odgovarao.

Nismo se ni cjenkali s tipom. Razmijenili smo novčanice i govance u celofanu i to je bilo to.

Kako smo danas jedan od rijetkih dana ostali u Lehu, tako smo pohodili naš omiljeni restoran čak tri puta.

Leh je danas osjetno prazniji nego jučer, a neusporedivo prazniji nego prvi dan kad smo sletjeli. Vrijeme se također kvari i više nije tako toplo, a i mi smo se zasitili. Vrijeme je da se krene za Delhi.

Sutra idemo na dvodnevni izlet u Nubru i onda se spremamo za povratak. Znam da ću ponovo proklinjati monsun i vlagu vrućeg Delhija, ali promjene mora biti.

11. Nubra Valley: Hunder (10.9.2012)

Ujutro jedemo doručak u hotelu, kao i onaj prvi dan kad smo sletjeli, samo mi se sad čini da je to bilo prošle godine.

Dogovorili smo kretanje za Nubru u devet sati.

Put za Nubru vodi preko prijevoja Khardung La za kojeg pišu krivi podaci o visini. Naime, na tabli na prijevoju i na turističkoj karti piše da se radi o najvišem prijevoju na svijetu preko kojeg vodi cesta za motorna vozila.

28

Bez dileme, Khardung La je nevjerojatno visok, ali njegova visina je 5359mnv, a ne 5600mnv. Iz nekog razloga Indijci uporno forsiraju krivu visinu.

Stvarni najviši cestovni prijevoj na svijetu je Mana La, na granici Indije i Tibeta sa visinom od 5545mnv.

Na Khardung La vlada neka skoro božićna atmosfera. Oblaci oko nas putuju, na uzvisini uz prijevoj je budistički hram i puno molitvenih zastavica. Hladno je, okolo se vide krpe snijega.
Na samom prijevoju je par trošnih objekata. Jedan od njih je hram Shive koji na ovom mjestu ima poseban značaj. Shiva kao gospodar planina. Na mjestu gdje se osjećate tako mali i ranjivi.

Gore ima i neka suvenirnica, ali je praktično prazna. Vidio sam na cjeniku da prodaju i shilajit, ali ga, naravno, nije bilo. Cijena mu je bila 125Rs za 50g. Ipak, bilo mi je lakše kad sam ga vidio na popisu. S obzirom da ga ovdje prodaju legalno, manja je vjerojatnost da dođem u neugodnosti na aerodromu. Ipak ona gužva koju smo kupili, umotan u celofan, izgleda kao nekakav opijat.

Indijska vojska kontrolira ovaj prijevoj i poslužuje crni čaj za 10 Rs. Slogan napisan na kućici je bio jasan: "When everything freezes, courage moves on".

Na ovom mjestu je i spomenik palim vojnicima, te radnicima koji su stradali prilikom probijanja ceste na prijevoj. Ne treba vam nitko posebno crtati koliko je ovo surov kraj. To će vam biti jasno na prvi pogled.

Kad smo se spustili sa planine , po prvi put smo vidjeli početke doline rijeke Nubra. I stvarno je bila predivna.

Prije nego smo se sjurili u samu dolinu, stali smo u obližnje selo uz cestu da nešto pojedemo u lokalnom restoranu. Meni je oskudan, ali tibetanska hrana je u pravilu dobra (izuzetak je kad samo to jedete 8 dana na treku pa vam ide na sve otvore iz tijela).

Jeli smo nekakvu thukpu i prženo tijesto s povrćem i gledali kamione i džipove kako prolaze. U nekom trenutku mi se pripišalo pa sam ljubazno pitao konobaricu gdje je WC. "It's everywhere", kaže ona, pokaže iza restorana i nasmije se.

I krenem ja kroz kuhinju na zadnji ulaz, a kad tamo – iza restorana nema WC-a. Nema ničega. Ali ako je WC "svugdje", a nema ga nigdje....

Izabrao sam jedan ćošak, odredio parabolu za mlaz i uživao pišajući bez brige i pameti. Po Sandrinom stručnom sudu, bio je to i najbolji WC u Ladakhu.

11.1. Sumur Monastery (Samsten Ling Gompa)

29

Samsten Ling Gompa je sagrađena 1841 i dom je preko stotinu Gelugpa redovnika starih između sedam i sedamdeset godina.

Ovdje vlada prava dalmatinska atmosfera: dvojica leže i spavaju na suncu, ni daška vjetra nema da pune i barem pomjeri koju granu sa drveta.

11.2. Hunder

30

Hunder je totalna kenjara od mjesta. Jedino zanimljivo su pješčane dine usred himalajske pustinje. Ovdje možete jahati devu ako baš imate želju. Indijski turisti su nemilice navalili na te deve, pa su lokalni vlasnici trljali ruke od veselja.

Mi smo se prošetali po dinama, sjeli malo, udahnuli zrak... Baš nam je naišla neka kišica, tako da osjećaj nije bio onako pravo pustinjski, ali nadali smo se da ćemo sutra imati čišće nebo i više sunca.
Potraga za nekom hranom u Hunderu je neslavno završila kupovinom keksa u lokalnoj trgovini koja je bila sklepana od dasaka. Cijeli Hunder izgleda kao neko divlje naselje kod nas na moru. Idealno za poravnati bagerima. :)

Na kraju smo zamolili da nam u hotelu naprave večeru jer nismo ni bili sigurni da li uopće imaju restoran. Ovdje nema menija već ćete za večeru dobiti ono što obitelj domaćina inače kuha što i nije loše.

Pokupili smo se rano u krpe. Sutra nas čeka dug dan.

12. Nubra Valley: Diskit (11.9.2012)

31

Dogovorili smo doručak u 7:30 i pokret u 8. Posluživao nas je niski smiješni Nepalac.

Dok smo jeli, primijetili smo na zidu veliku fotografiju nekog grada koji je jako podsjećao na Leh, samo je bio veći, a imao je i nekoliko stambenih zgrada. Na tibetanskom pismu je pisao naziv grada, što nismo mogli pročitati, pa smo pitali Nepalca što je to.

- "To je Lhasa", rekao je on.

Gledajući tu fotografiju, jasno smo mogli vidjeti kineski pogubni utjecaj na kulturu na Tibetu i vrlo invazivne i grube poteze zbog kojih Lhasa danas nije Lhasa koja je nekad bila. Još jedan podsjetnik zašto danas postoji "Tibetan Children Village" i zašto je toliko izbjeglica s Tibeta danas na području Indije i Nepala.

Danas je bio lijep sunčan dan. Nubra dolina je bila obasjana suncem i pokazala nam se u svoj svojoj ljepoti, za razliku od stidljive kišice i oblaka jučer.

Najprije smo otišli u Diskit pogledati samostan. Diskit samostan se nalazi na odličnoj lokaciji s koje puca veličanstven pogled na dolinu rijeke Nubra i planine s druge strane, vjerojatno već na području Tibeta.

Kroz Nubru je nekad davno vodio put svile. Danas je to osjetljivo pogranično područje u blizini granica s Tibetom (Kinom) i Pakistanom.

Po ljeti je temperatura ugodna, ali po zimi ovdje zna biti i do -40 C.

Lijepo je danas bilo sa uzvisine uživati u pogledu na suncem okupanu dolinu. Nubra ima nešto posebno lijepo u odnosu na ostatak Ladakha. I dalje je to pustinjska klima na visini tibetskog platoa, ali vegetacija je nešto veselija, sunce se igra sa oblacima i ukrašava cijelu dolinu.  I mirnoća, beskrajna mirnoća... Mogao bih sjediti ovdje godinama i ne bih se mogao zasititi ovog spokoja.

U podnožju samostana je novosagrađena statua Maitreya Buddhe visoka 32m. Njegova pojava daje poseban štih cijeloj dolini. Kao da gleda na nju i pazi je sa svog prijestolja.
Nubru definitivno vrijedi posjetiti. Ako morate birati između Pangong Tso i Nubre, odaberite Nubru. Neće vam biti žao.

U povratku smo ponovo stali na Khardung La. Danas je vrijeme bilo ljepše nego jučer. Sunce se igralo s rijetkim bijelim krpama od oblaka. Om Mani Padme Hum je sviralo na razglasu, molitvene zastavice su veselo lepršale na vjetru. Općenito je sve izgledalo veselije nego jučer.

32



U Lehu možete dogovoriti turu spuštanja biciklom s Khardung La. Ne znam koliko bi vas ovo zanimalo, ali ako se odlučite na to, imajte u vodu par stvari.

  • Khardung La nije najviši cestovni prijevoj na svijetu. Ako se palite na najviše prijevoje, trebat ćete se zaputiti na granicu Indije i Tibeta na prijevoj Mana La. Nisam istraživao koliko je strancima moguće prijeći taj prijevoj, s obzirom na pogranično područje. To ostavljam vama za domaću zadaću.
  • Kad ste se pomirili sa činjenicom da se ne spuštate sa 5600mnv, već sa 5359mnv, stavite si na TODO listu dobro putno osiguranje koje pokriva lomove i ostale blagodati medicinskog turizma.
  • Cesta koja vodi prema Lehu (jednako je dobra/loša i druga strana, koja vodi u Nubru) je u gornjem dijelu neasfaltirana (u trenutku pisanja ovog teksta se radi asfaltiranje gornjeg dijela), potpuno je neosigurana zaštitnim ogradama i na mnogim dijelovima je dovoljno široka za samo jedno vozilo. Ovo naravno ne sprečava putnički i teretni promet da se odvija u oba smjera. Lokalci znaju jako dobro voziti po ovakvim cestama, pa ćete svejedno naići na olupine parsto metara dole niz padinu. Cesta je često puna rupa, bila ona asfaltirana ili ne. Pazite da ne završite u provaliji.
  • Pažljivo prekontrolirajte iznajmljene bicikle. Najbitnije od svega su vam kočnice. Ako vam sajla pukne na nekom od spusteva, mogli biste se prerano upoznati sa Svetim Petrom.
  • Imajte u vidu da vas čeka tridesetak kilometara spusta do Leha i da taj spust neće biti nimalo romantičan. Vozit ćete se među kamionskim prometom u oba smjera. Ne očekujte čist zrak. Ne očekujte da itko ima obzira prema vama samo zato što ste na biciklu.
  • Očekujte radove na putu pod normalno. Ovo uključuje i dinamit. Momci bez pardona miniraju komade brda kako bi proširili cestu u području koje je označeno kao zone opasnosti od lavine. Ovdje ne pričam o snježnoj lavini, već o tonama kamenja i stijena koje čuče iznad vaših glava dok prolazite i samo traže dobar izgovor da vam se sruče na glavu.
  • Visina. 5300mnv je jako jako visoko. Ukoliko niste aklimatizirani, moglo bi vam se desiti da vam se zavrti u glavi ili da se na trenutke počnete gubiti bez obzira što se vozite nizbrdo. Izbjegavanje prepreka na ovoj cesti zahtijeva maksimalnu koncentraciju i više fizičke snage nego vam se čini na prvi pogled. Mnogi dolaze u Leh i, već u startu nedovoljno aklimatizirani, odlučuju se za visoke prijevoje. Nemojte biti jedan od njih. Ovo vodi u probleme.


Dok smo se spuštali sa Khardung La prema Lehu, gledao sam radnike koji su u košuljici i hlačama, često i bosi  držali u rukama teške pneumatske bušilice i bez ikakve zaštite radili u stijenama rupe u koje će se poslije umetnuti dinamit kako bi se odlomile i napravile mjesta za širu cestu. Himalik radi čuda na ovim visinama, ali jako puno je tu ručnog rada. Ovi ljudi rade za par desetaka dolara mjesečno posao koji nije ništa lakši niti manje opasan od rudarenja. Jedina razlika je što će oni vidjeti nebo prije nego im se stijena sruči na glavu.

Spavali su u limenim kontejnerima koji su bili na razini stare riblje konzerve, samo prikladno uvećani.

Ipak, svi su, ma kako umorni i prljavi u licu bili, sa veseljem mahnuli rukom kad smo ih pozdravili.

Tu i tamo bi se našao neki bager koji bi, nakon detonacije, rasčistio teren. To je značilo dvadesetak minuta čekanja dok se cesta ponovo ne dovede u vozno stanje.

Ovdje smo ponovo naišli na 26 kamiona (već nam je hobi brojati broj vozila u konvoju) indijske vojske koji su rumblali uzbrdo prevozeći zalihe. Mimoilaženje na ionako pretrpanoj i preuskoj cesti s njima, uz radove na toj istoj dionici je značilo vrlo sporo napredovanje uz rizik da se negdje dva kamiona zaglave i da imamo zastoj od sat vremena.
Uz puno zastajkivanja i mimoilaženja smo se spustili s planinske ceste i na kraju stigli u Leh, umorni ko džukele, ali puno dojmova i zahvalni što smo sretno stigli. Čovjeku ustvari treba jako malo da bude sretan, samo to često zaboravi. :)

Na kraju smo, unatoč svemu, imali i sreće i u 14:30 smo već bili u Lehu. Na trenutke mi je izgledalo da ćemo prespavati na ovoj planini.

Odmah smo opustošili restoran. Osjećao sam se kao da nisam jeo tjedan dana.  Biće da je to od planinskog zraka. ;)

Popodne lunjamo po Lehu, kupujemo pokoju sitnicu, promatramo kako se vrijeme promijenilo. Dani su postali manje sunčani, temperatura je također pala, turisti su skoro svi napustili Leh, a sa njima i dobar broj trgovaca. Oni koji nisu, čekali su još koji dan, a onda će se i oni zaputiti prema Goi gdje sezona tek počinje.

Ladakh se spremao za oštru i dugu zimu. Ovdje će uskoro ostati samo lokalci, temperature će po zimi pasti na -20C, snijeg će pasti i zatvoriti sve prijevoje. Avion  će biti jedina mogućnost povezivanja dolina, a ljudi će se zatvoriti u kuće i čekati proljeće.

13. Let za Delhi (12.9.2012)

33

Budimo se u 5:30. Nismo se baš naspavali, ali veselimo se pokretu. Ovdje je zahladilo. U ovom trenutku mi se monsunska sparina Delhija i ne čini kao tako loša ideja.

Vozi nas isto onaj taksist koji nas je vozio prethodna dva dana. Tip ima svoju omiljenu pjesmu s kojom nam je probio uši, a i jutros ju nam je pustio. Ajde, bar smo se odmah od rane zore imali čemu nasmijati.

Aerodrom u Lehu je jedan od onih aerodroma u Indiji s posebnim sigurnosnim režimom i pravilo je da sva prtljaga mora biti checkirana za prtljažni prostor. Drugim riječima, idete bez ručne prtljage. Foto aparat i vrijedne stvari smijete imati gore sa sobom, ali morate izvaditi baterije.

Ne moram vam posebno naglašavati da fotografiranje bilo čega u bilo kom trenutku, ili simuliranje fotografiranja nije dozvoljeno. Nemojte, ni u šali. Vidjet ćete na internetu snimke i fotografije s aerodroma u Lehu.

Neki su odlučili riskirati i nekima je uspjelo. Ja se ne bih igrao sa nedostatkom smisla za humor indijske vojske.

Let je bio uredan, sve po planu. Jet Konnect je uvijek dosad bio na nivou (letio sam već s njima u Nepal i zapadni Bengal), pa tako i ovaj puta.

Dok smo prelijetali Karakorum, vidjeli samo K2 kako se kao ogromna gromada probija prema nebu. Cijeli taj dio Karakoruma je impozantan, a K2 toliko nadvisuje okolne vrhove, da ostavlja bez daha, čak i kad ga se gleda iz aviona.

Ladah kao takav je cijeli na velikoj visini (najniža točka na kojoj smo bili je Nubra na oko 3200mnv), ali nema vrhova na preko 8000mnv. Tim više, jedan K2 kojeg smo vidjeli po putu ulijeva strahopoštovanje.
U Delhiju smo nešto duže čekali Sandrinu torbu, ali je na kraju i ona stigla. Vani je bila vlaga koju smo mogli rezati nožem. A bilo je i vruće. Ovo nije bilo najgore doba u godini po pitanju vlage i monsuna, ali je definitivno bilo teško vrijeme.

U prometu je bila gužva. Ne strašna kako zna biti, ali ipak gužva. Radni je dan.

U Tari smo dobili sobu 301 koja je još bolja od 201 koju sam na početku tražio. Zapišite si to ako budete radili rezervaciju za Taru.

Slijedi obžderavanje bez trunka srama. Nakon dužeg perioda tibetanske kuhinje, zaželjeli smo se malo udara jakih okusa. I dobili smo ih. :)

Nakon toga smo otišli lunjati po gradu. A izlazak u grad svodi se na... Vlaga, da se usereš! Otišli smo na Conaught Place, pa pješice do India Gate-a, gdje Sandra pada na dupe od oduševljenja gledajući "čistu" vodu u kojoj se kupaju domoroci. Žabokrečina je planinski izvor prema ovome.

34

Na mnogim kolonijalnim zgradama koje su nekad bile bijele, a sad jednostavno brutalno prljave, primjećujem velike fleke negdje u visini koljena, a nekad čak i više. Izgledale su kao da je netko imao životinjski proljev ili kao da je ovdje popularno klanje kokoški nasred ulice. Kasnije sam saznao (tehnički, Frćkava je to prva ubrala) da je u Indiji popularno žvakanje duhana i da su te fleke ustvari ostaci ispljuvanog duhana. Zbog toga je i rak usana i usne šupljine učestala pojava. Ovo objašnjava i sve one natpise "No spitting" po Delhi metrou. Čini se da je žvakanje duhana i pljuvanje u svim kombinacijama ovdje vrlo česta pojava.

Za kraj šetamo po Old Delhiju. Vodim Sandru na sladoled u McDonaldsu, usred prašine i vreve. Kao i prošle kad sam se vratio iz Sikkima.



Uvečer pada lagana večera. I piva, koja nije na meniju i koju vam skrivećki donesu, a košta kao cijeli normalni obrok, ali Kingfisherom se valja nazdraviti sretan povratak.
Interesantno je da ovaj put Metro Airport Express Line ne radi. Nije radio ni prije odlaska u Leh, a ne radi ni sad. Nitko mi nije točno mogao reći o čemu se radi. Samo se da naslutiti da trenutno linija nije isplativa. Da li je to zbog činjenice da trenutno nije vrhunac turističke sezone (u ovo doba godine, za vrijeme trajanja monsuna, nije baš idealno vrijeme za posjeti Indiji), ili im generalno nije isplativa pa traže neki bolji mod rada, teško je reći. Imajte ovo u vidu ako dolazite u Delhi. Moglo bi se desiti da naiđete na istu situaciju kao i mi ove godine.

14. Agra: Taj Mahaj i Agra Fort (13.9.2012)

36

Za danas smo isplanirali posjet Agri. U jednom danu možete vlakom otići u Agru, posjetiti Taj Mahal i Agra Fort.

Ustajemo u tri sata ujutro, doručak nam donose u sobu (još jedna prednost Tara Palace hotela i kuhinje koja radi 0-24). Krmeljamo i preživamo.

Dogovorili smo taksi za New Delhi Railway Station za pet sati ujutro. Vozimo se kroz Old Delhi prije svitanja i grad još spava. Lokalni rikšari i neki trgovci sa štandova spavaju po daskama, pultovima i rikšama. Težak je život koji vode.

Zrak se puni prašinom koju ostavljaju kotači našeg automobila.

New Delhi Railway Station iz daljine ostavlja dojam uredne zgrade, ali to je samo prvi dojam. Unutra je prljavo kao što je i prije bilo, ljudi spavaju po podu.

Uz kolodvor je nekakva tržnica ograđena na čudan način ogradom od dva metra. Tu su i pišaonici koji toliko intenzivno bazde po koncentriranom urinu da se pitam kako se ono malo jadne polupane keramike ne rastali od te  koncentracije. Kad samo jednom pored toga prođete, taj miris ne zaboravljate dok ste živi.

U blizini kolodvora je i Ginger hotel, moj prvi doticaj s Indijom. Zgrada izgleda puno bolja od Tare, ali se i iz daljine vidi da skoro uopće nema prozora. Nije ni čudo da sam završio s klima jedinicom uguranom umjesto prozora. O mutavom i nezainteresiranom osoblju da ne pričam.

U Delhiju je stvarno teško naći povoljan i dobar hotel. Tara Palace je moj definitivni favorit.

Vlak u polasku kasni oko sat vremena. Sistem indijskih vlakova je uhodan, ali i kompliciran prosječnom Evropljaninu. Liste putnika, liste čekanja, PNR brojevi, peteroznamenkasti brojevi vlakova, sleeper 1, 2 3 klase... Sve su to termini koji, uz ogromnu količinu ljudi na kolodvoru i rulju na šalterima otjeraju u očaj nepripremljene turiste.

Neki čiča donosi liste putnika za naš vlak. Ako imate kartu s rezervacijom sjedala, vaše ime bi trebalo biti  na listi. Ako  vas nema, možda ste u problemu, a možda baš i niste. Dosta toga je ovdje pjesnički i ručni rad, pa je tako podložno i tipfelerima i greškama.

Pronalazimo naša imena baš na komadu papira gdje smo bili samo mi. Frćkava bez pardona skida taj papir sa ploče i stavlja ga u džep. Suvenir! Sumnjam da bi se onom čiči to svidjelo, ali nije nas vidio, a na tom komadu papira nema drugih imena osim naših, tako da smo dobili nenadan i rijedak suvenir s indijskih željeznica.

Kad sam kupovao karte za Agru (preko cleartrip web sitea), uzeo sam AC tier2 sleeper klasu. Ovo znači da imamo spavaća kola s ležajevima u dvije razine. Malo jeftinija klasa ima tri razine ležajeva jedne iznad drugih. Dodatno sam pazio da uzmem ležajeve koji nisu u kupeu nego u hodniku što je dobra fora ako se hoćete izolirati od drugih, a nema vas četvero da popunite kupe. S tim da kupe nema staklena vrata nego je sve to odvojeno debelim zastorima. Možda nisu najčišći na svijetu, ali nije ni posteljina na kojoj sam našao nekog lika da spava. Budim ga, tip bez riječi ustaje i odlazi. Kasnije sam skužio da je to jedan od onih koji prodaju čaj po vlaku. Ako nije stotinu puta prošao gore-dole i vikao "čaj... čaj.. čaj..." Jednom nam je čak navirio iza zastora i pored Sandrine glave dreknuo isto. Ako tad nije popio šljagu, mislim da i neće. :)

Mi smo se zbuksali na jedan ležaj, stavili stvari pored sebe, izuli se i uživali u predstavi.

Vlak je isklizio iz stanice, vani je svitalo. Vožnja do Agre traje tri ipol sata. Za to vrijeme ćete imati priliku vidjeti Indiju kako se budi u slumovima pored pruge. Taman smo pogodili jutarnje masovno kenjanje. Na desetke ljudi smo vidjeli kako čuče uz prugu po livadama i svaki ima svoju bocu vode da poslije opere dupe.

Osim scene masovnog kenjanja, imali smo priliku gledati divlje deponije na kojima krave i psi traže hranu, vjetar raznosi papir i plastiku, u nekoj bari se kupalo par bivola... Sve je izgledalo kao mješavina zoološkog vrta, invazije na Jakuševac i instant gnojenja njiva ljudskim fekalijama.

Ali ovo ne umanjuje činjenicu da se u Indiji i dalje najbolje i najjeftinije voziti željeznicom. GPS je zabilježio brzinu  i do 110 km/h. Sjetio sam se HŽ-a i drvenjaka s kojim sam nekad išao u školu i usporedio to sa ovim sistemom koji dnevno preveze 12 milijuna ljudi. Zaključak se nameće sam, ma šta vi mislili o sranju uz prugu dok vlak prolazi.

Strojovođa je od sat vremena kašnjenja, uspio pola sata nadoknaditi. Stižemo u Agru. Agra ima više kolodvora, pa pripazite na kojem trebate izaći, odnosno s kojeg kreće vaš vlak da se ne biste iznenadili. Najzgodnije je doći na Agra Cantt.

O samom kolodvoru u Agri ćemo više reći nešto kasnije.

Izlazimo van i odmah tražimo prepaid taksi. Razgrćemo ono nešto dosadnih taksista i ignoriramo njihove pokušaje da uđu s nama u razgovor. Na čitulji obješenoj na kućicu prepaid taksi šaltera (koji se nalazi vani, ispred kolodvorske zgrade) pišu neke opcije koje zapadnjaci obično uzimaju. Sve je to bez veze. Ne treba nam netko da čuči ispred u taksiju i pametuje nam.

- "Taksi za Taj Mahal", kažem tipu.
- "No Aircondition!", napominjem, kad vidim da mi želi uvaliti i klimu, a samim tim i veću cijenu.

Plaćam neke sitne pare, pitam glasno koji je od njih moj taksist i krećemo.

Vodi nas do nekog auta. Sjedamo mi, ali sjeda naprijed kao suvozač i nekakav Sikh. "Oho", mislim si ja. Eto zabave.

Inače u Indiji na ovo morate jako paziti, pogotovo ako ste sami i ako ste žena. S obzirom da smo nas dvoje sjeli iza i u stanju smo objesiti njih obojicu za prvo drvo, a i znao sam gdje idemo, nije bilo straha.
I krenemo mi... I Sikh krene da kenja... Slatkorječivo, on pita odakle smo, pa ovo, pa ono. Pa dobrodošli u moj grad. Pa.. Mi vam možemo srediti i ovo, i ono... Evo mi smo za vas sad upalili klimu gratis...

- "Pa jeste li prvi put u Indiji?", eto ti njega.

S neskrivenim kezom na licu mu govorim da je to daleko od istine. Toliko puta su me to pitali raznorazni dripci, da ću uskoro početi dijeliti čvrge na takvo pitanje.
Majstore, sjedim ti u taksiju ko kod kuće, smijem ti se u lice i znam točno kud voziš. Izgledam li kao da sam prvi put u Indiji? :)

I malo on priča s nama na engleskom, pa se malo nešto dogovara s likom na svom jeziku. Mi pričamo na hrvatskom sve u 16, a to ih izluđuje jer nemaju pojma o čemu je riječ i kako napreduje njihov pokušaj ubjeđivanja.

Naravno da mu ništa od toga ne bi upalilo kod nas, ali vrhunski se zajebao kad je još izvalio: "Evo, mi vas možemo voziti gdje god želite, čekati vas, odvesti vas do restorana, do trgovina. A imat ćete priliku i dan provesti s nama".

- "E majstore, sad si ga skroz ugasio", mislim si ja.

Stižemo pred Taj Mahal, tip vidi da nema kruha od nas i nimalo ljubazno sad traži od nas papirić za prepaid taksi. Dajem mu to i sa osmjehom odlazimo. Smijali smo mu se još jedno pola sata kasnije.
A koliko smotanih turista oni obrlate godišnje. Agra je kloaka što se turističkog šljama tiče. Kako tu dolaze milijuni turista, lokalni lešinari se rado skupljaju i nadlijeću u potrazi za žrtvama.

14.1. Taj Mahal

37

Taj Mahal je vjerojatno najrazvikanije mjesto u Indiji što se turizma tiče. Svi bi htjeli vidjeti Taj, Taj ovo, Taj ono...

Grobnica mogulskog vladara Jahan šaha koju je napravio za svoju treću ženu i pri tom toliko osiromašio državnu riznicu da ga je vlastiti sin zatvorio u utvrdi u Agri je već puno puta ispričana priča.

Da, Taj Mahal se isplati vidjeti, ali nemojte očekivati da ćete proći bez velikih redova i gužvi na ulazu. Još je ovaj put bilo dobro. Čini se da monsun odbija većinu turista, tako da danas redovi nisu bili vrijedni spomena, a dan je svejedno bio sunčan.

14.2. Agra Fort

38

Još jedno remek djelo mogulske arhitekture. Na prvi pogled će vam izgledati da ćete ga brzo obići, ali računajte na dva sata vremena i da ćete spasti s nogu.

Ova utvrda je puno bolje održavana od Red Forta u Delhiju. Puno održavanja se radi ručno. Ovo uključuje i ukucavanje kamenčića od kojih su izgrađene staze. Radna snaga u Indiji je i dalje jako jeftina, a ljudi je puno i svi trebaju nešto jesti. Zbog toga je i dobro da se ovakve stvari rade na ruke. Da dođe jedna mašina i zamijeni trideset ljudi, imali biste dvadeset devet gladnih i jednog sitog (onog tko upravlja mašinom).

WC radi na principu "daj koliko daš", pa Sandra nije dala ništa. Zapadnjaci ionako plaćaju za red veličine skuplju ulaznicu. Nek se pokriju od toga.

U zraku je strašna vlaga. Usafunjali smo se od glave do pete. Sad smrdimo ko domoroci. I uopće nije loše. :) Ali na temperaturi koja je bila barem 30C, bilo je jako teško podnositi sve to.

. . .

Kad smo završili s razlgedanjem, odlazimo potražiti autorikšu. Pitam ja njega koliko je do Agra Cantt kolodvora. Veli mi on: "100 rupija".
- "Može"
- "Ne"
- "Šta ne?!"
- "100 rupija"
- "Može"
- "Ne"
- "O jebem te mutavog", vadim 100 rupija i mašem mu pod nosom. "Jel ovo može?"

I onda je sve bilo jasno. Još je neki njegov drug uskočio da razjasni. Nisam siguran  koliko mnogi od njih uopće znaju riječi koje deklarativno izgovaraju na engleskom.
Ali neka smo se mi dogovorili. Uvalili smo se u zeleni tuk-tuk i krećemo.

Ovdje vrijedi reći i koju od željezničkom kolodvoru u Agri. Radi se o žešćoj kenjari koju stvarno treba doživjeti. Djeca kenjaju na prugu s perona, štakori preskakuju tračnice, majmuni se vješaju po ogradama, a ljudi uredno pišaju s perona na prugu.

Neki lik pere zube i pljuje na prugu. Na kraju baca plastičnu bocu na tračnice. Dvije sekunde kasnije jedan drugi tip ide po tračnicama i skuplja upravo bačenu bocu i vreću.

Sve živo je zasrano. U kanalima između tračnica teče neka zelenkasto-plava mutna sluz. Opseg nečistoće vam ne mogu opisati, to morate doživjeti.

Vidjeti Taj Mahal, a ne iskusiti vožnju vlakom do Agre i ovaj kolodvor je grijeh. Da biste znali cijeniti ljepotu jednog, morate osjetiti i ovo drugo.

U Delhi stižemo po planu. Pada večera u Tari koja se stvarno pokazala da ima jako dobar restoran, ma kakav vam se činio na prvi pogled.

15. Delhi (14.9.2012)

35

Zadnji dan u Delhiju. Večeras u gluho doba noći idemo za aerodrom. Nemamo neki poseban plan. Što nam se bude gledalo, pogledat ćemo.

Najprije smo se odvezli metroom do Lotus hrama.

15.1. Lotus Temple

39

Jedno lijepo zdanje, ujedno Bahai hram. Bahai je monoteistička religija koja pokušava na svoj način objediniti sve monoteističke religije ne ulazeći u njihove doktrine.

Bahai su bezopasni iako nam se nije previše dopao pokušaj indoktrinacije. Nije da su bili naporni (nisu Jehovini svjedoci, jel), ali svejedno tu ima nešto malo više materijalno, a malo manje duhovno nego što bi trebalo biti. Možda mi se to samo čini zbog previše šuplje priče tipične za zapadne doktrine, ali dojam je dojam.

Uz sam hram je i izložba fotografija iz vremena izgradnje hrama, kao i presjek kroz bahai religiju i istaknuti hramovi u svijetu.

15.2. Hare Krishna Iskcon Temple

Jedan od najvećih Krishna hramova u Indiji. Bio sam ovdje 2009, a zapamtio sam da imaju dobre kolačiće, pa je bio red da se ponovo dođe.

Na ulazu policajci rade sigurnosnu provjeru i ponovo (kao i 2009) mi govore da foto-aparat mora biti na ON. Prvi put sam mislio da ne znaju šta je ON, a šta OFF, ali sad mi se čini da stvarno misle da aparat treba uključiti. I još mi tip vikne "Hare Krishna" kad me je pustio unutra.

U hramu je u toku neko pjevanje standardnog opusa "Hare Rama, Rama, Rama. Hare Krishna, Krishna, Krishna". Sjedimo na podu i promatramo kako pjevaju. Neki ulaze, pjevaju s njima, jedan se baca na pod i leži malo onako potrbuške sa rukama ispred. A svi dobre volje.

Na zidu je natpis:
"Just sing:
Hare Rama, hare, hare.
Hare Krishna, hare, hare.
Hare Rama, hare, hare.
And be happy" :)

I to je cijela filozofija. :)

Hindu hramovu su inače često neugodna mjesta za zapadnjake i samo hindui ne vole baš kad im se đara po hramovima. Vole, doduše, tražiti pare za svaki kiki, to im nije mrsko. I k tome je sve prljavo preko svih granica koje možete zamisliti.

Međutim, u Krishna hramovima vas nitko ne nateže za rukav, nitko ne žica pare, ne smeta im da ste tu, a sve je izuzetno čisto.

Tako je i hrana koju rade odlična. Kolačiće smo probavali u tri runde. Najprije odete na blagajnu i platite. Čovjek vam da računčić i kaže "Hare Krishna". Onda odete kod drugog koji vam da kolačiće i kaže "Hare Krishna". I tako svaki put.

Pa onda odete u mali shop po indijske štapiće gdje se ispozdravljate još par puta sa "Hare Krishna". I tako to ide. :)

Kako smo u Delhiju u vrijeme monsuna, tu i tamo uleti neka kiša. I kad padne, onda se lijepo vidi koliko loše imaju ovdje složenu kanalizaciju za odvodnju. Čim rokne iole više kiše, sve po cesti pliva. Doslovno vam trebaju gumene čizme za hodanje.

15.3. Humayun's Tomb

40

Zrak je težak od kiše i vlage. Dobra stvar je što metro u Delhiju vozi na gotovo sva mjesta koja biste htjeli vidjeti. I ima odličnu klimatizaciju. Loše vam bude jedino kad izađete gore na površinu.
Hodamo prema grobnici gospona Humayuna. Po cestama dijelom poplave. Kiša je stala, sunce udara, a vlaga je vrlo visoka. Neugodno vrijeme, nema šta. Mokri smo od znoja i ne možemo se ni osušiti, ni rashladiti od sve te silne vlage u zraku.

Po putu prolazimo uz neku šiksu koja je očigledno klonja za lokalce. I bazdi nemilice. Tu sam dolazi neki mali zajebant od možda nekih 10-12 godina i žica pare, nešto trtlja. Mangup, jel. :)

U jednom trenutku vikne "Salam alejkum". "Alejkum salam", odgovaram jednako glasno. U tom trenutku se okreće i šutke odlazi. Tu je sva zajebancija završila. Nema zajebavanja sa religijom! :)

Humayun's Tomb se nije promijenio od prošle godine kad sam ovdje bio. Samo je vlaga i vrućina bila takva da Sandri u jednom trenutku nije bilo dobro. Tijelo se jednostavno ne može hladiti u ovim uvjetima.

Kasno popodne smo ponovo u Old Delhiju na "special thaliju". Nije to bio neki poseban thali kao u Darjeeelingu, ali thali je thali. :) Pa sladoled u McDonaldsu koji već postao tradicija u svom onom smeću.

Polako se spremamo za povratak. Večera i pivo u Tari su fanstastični, kao i uvijek.

Indija nas je vrhunski ugostila. Onako kako treba biti. A i monsun nas nije jako udarao, bar što se padalina tiče.

Uz Kingfisher pivu je palo slijeganje dojmova i neki prvi zaključci. Ladakh je definitivno predivan. Nisam mogao zamisliti svu tu prostranost. Sam teren je kao mjesečeva površina i sve je jako visoko. Teško da ćete u Ladakhu naći teren niži od 3300mnv, a sam Leh je na 3500mnv.

 

16. Na kraju

Treking po Ladakhu je očaravajući i nezaboravan, iako nećete vidjeti vrhove od 8000mnv. S druge strane, rijetko gdje ćete se naći u situaciji da na koju god stranu se okrenete, trebate prijeći prijevoj od barem 5000mnv. Ladakh u cjelini je jako visok. Prijevoja i lanaca planina ima toliko puno da će vam se od samog pogleda na Zanskar masive zavrtjeti u glavi.

Ako ste oduvijek željeti posjetiti Tibet, posjetom Ladakhu ćete osjetiti Tibet vrlo vjerojatno bolje nego da ste u samoj Lhasi. U Ladakhu postoji izuzetno jaka tibetanska zajednica i puno se ulaže u obrazovanje na svim razinama. Vidjet ćete cijela sela s tibetanskom djecom koja žive i idu u školu u Ladakhu.

Tibetanski način života, kultura i mentalitet, uz regiju koja je geografski produžetak tibetanskog platoa, preplavit će vas od prvog trena kad sletite na aerodrom u Lehu i ostat će s vama dugo nakon što se vratite kući (ako se poželite vratiti).

Ono što Ladakh ima je – mirnoća. U svojoj nesagledivoj divljoj prostranosti, Ladakh stoji, kao površina mjeseca, tih, spokojan i jedinstven.

O fotogeničnosti Ladakha su napisani mnogi članci, ali nitko vam to ne može opisati – to morate sami doživjeti. Samostani u Ladakhu su izuzetni i svaki je poseban na svoj način. Ukoliko putujete svijetom u potrazi za budizmom, mirom u glavi ili samim sobom, moglo bi se desiti da se u nekom od zabačenih kuteva Ladakha pronađete i odlučite ostati duže nego što ste originalno planirali.

Nitko umjesto vas ne može krenuti u pustinju na vrhu svijeta kao što je Ladakh. Ali ako se odlučite i pustite noge da vas vode... Ladakh bi vam mogao pokazati puno više nego što se krije iza njegove gole površine gledane iz okna putničkog aviona.

 

17. Dodaci

 

17.1. GPS podaci