1.  Umjesto uvoda: zašto ponovo Nepal?

S  Nepalom je 2009. godine počelo moje druženje s Himalajom koje se pretvorilo u nešto potpuno drugačije od onog što sam zamišljao. Bilo je to puno više od putovanja i toga sam postajao svjestan mjesecima poslije dok se prašina dojmova slijegala.

Poslije sam još dva puta odlazio u Himalaju, oba puta u Indiji. I Indijska Himalaja je imala svoj poseban štih, ali Nepal je i dalje mamio kao mjesto gdje sam nešto našao, nešto izgubio, a ponešto je još ostalo da se utvrdi.

Ove godine se na proljeće ukazala prilika da odemo u Nepal. Nepal me se prvi put poprilično dojmio i nije mi bilo mrsko da neke stvari po gradovima vidim ponovo, a posebno me veselila ideja da ponovo hodam po nepalskoj Himalaji. Ovaj put je prst sudbine pokazao na Lagtang.

Avionske karte koje smo našli nisu bile jeftine. Dok u Delhi možete za 4000kn (povratna karta), za Kathmandu nemate tako povoljnih opcija. Jedna od varijanti je let do Delhija pa iz Indije za Nepal sa nekim jeftinim avioprijevoznikom. Samo, u četvrtom mjesecu nema tako jeftinih letova za Delhi, a nismo imali ovaj puta 3-4 dana da provedemo u Delhiju za siguran transfer, tako da to nije bila neka opcija.

Od ostalih opcija bio je tu Qatar iz Zagreba (elegancija) i FlyDubai iz Beograda (jebanje ježa) uz 20h čekanja u Dubaiju. Druga opcija je bila 600 eura jeftinija za dvije karte, ali uz vizu za UAE (ne želite 20h čučati na aerodromu i poslije pričati da ste ostali normalni), put za Beograd i plaćanje parkinga tamo na dva tjedna, više i nije bila jeftinija. Ali je bila puno nezgodnija.

Zato smo se odlučili na Qatar iz Zagreba: Zagreb – Doha – Kathmandu. Jednostavno, nije jeftino. :) 1935 eura dvije povratne karte, plativo Paypalom uz neki popust. Qatar i Paypal su imali akciju.

 

Paypal Samo se nemojte zeznuti kao što sam ja pa dozvoliti paypalu da vam sam cijenu iz eura pretvori u matičnu valutu (kune) jer će vas opaliti po tako lihvarskom tečaju da će vam  pamet stati. Vidio sam ulične razbojnike koji manje deru od paypalovog sistema konverzije valuta. Paypal se naravno uvijek od svega ograđuje i savjetuje da ubuduće odaberemo opciju da se račun formira u originalnoj valuti (u tom slučaju će vaša banka napraviti konverziju koja je puno manje razbojnička od ove), ali to će vrijediti za neke buduće transakcije. Ovo što je naplaćeno, naplaćeno je. Pa evo, prenosim: ne vjerujte Paypalu kad konverziju radi. :)

 

Što se samog plana puta tiče, ovaj put smo planirali otići nešto kraće, samo na dva tjedna. Da smo išli preko Delhija, za isto vrijeme boravka u Nepalu bi nam trebala barem dva ipol tjedna. Uvijek su ta presijedanja gdje vaš connecting flight završava a neki potpuno drugi počinje riskantna za slučaj da vam prtljaga ne stigne na vrijeme. Zbog toga je mudro u Delhiju ostati koji dan da se sve kockice u slagalici ponovo okupe prije nego se putovanje nastavi.

Leteći s Qatarom direktno u Kathmandu, cijelu ovu zavrzlamu smo izbjegli i, možda nismo uštedjeli neku lovu, ali smo uštedjeli vrijeme.

Ovaj put je cilj bio Langtang, područje koje ni približno nije zakrčeno turistima kao što su Everest i Annapurna, a opet je jako lijepo.
Na karti sam vidio i da se nalazi 50km zračne linije od Kathmandua. Idealno za jedan fini treking uz ne previše logistike oko putovanja. Tako sam bar mislio.

A visoku cijenu karte sam pravdao činjenicom da je u Nepalu sve jeftino. Sjećam se 2009. da mi se hrana u Indiji činila skupa u odnosu na Nepal kad sam se ponovo vratio u Delhi. Računao sam da je cijena avionske karte jedini spomena vrijedan trošak koji nas čeka.

A svi znamo što je mišljenje, jel da? A pretpostavke? :)

Bilo kako bilo, dan leta je došao i mi smo ponovo potrpali što svoju, što posuđenu opremu u ruksake i uputili se na aerodrom.
Ovom prilikom bih zahvalio svima koji su nam posudili opremu koja nam je falila: zimsku vreću, ruksak, GPS... Nije lako imati sve, pogotovo ako ti to treba vrlo rijetko.

Letimo preko Budimpešte za Dohu gdje nas čeka nekoliko sati čekanja do leta za Kathmandu. Let je connecting sve do Kathmandua, pa se nadam da ćemo prtljagu u konačnici i vidjeti u Kathmanduu, kasnila ona malo ili ne.

 

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)

 

2. Let za Kathmandu (18.4.2013)

Qatar Airways je vrhunska aviokompanija i pokriva cijeli istok. Otkako su uveli let iz Zagreba za Dohu, na raspolaganju su vam praktično direktni letovi do skoro svih lokacija na Bliskom Istoku i Aziji.

Svojim ulaskom, pomeli su konkurenciju i dosta uzdrmmali Turkish koji je sve do Qatara bio najbolja odskočna daska za ovaj dio svijeta.

Već smo jednom letjeli za Qatar, kad smo prošle godine išli u Ladakh tako da smo bili upoznati sa njihovom procedurom i bili smo dosta mirni po pitanju prtljage.

Let nam je bio u 15:15. Dok smo sa galerije na aerodromu u Zagrebu gledali avione, imali smo priliku blejati i u jedan  vojni MIG koji se stalno nešto spuštao i dizao. Sigurno je strancima neobično gledati vojni borbeni avion koji paradira po civilnoj pisti, ali mi smo Balkan. Nema tu fino. :)

S obzirom da sam unaprijed napravio online check-in, samo smo na šalteru predali prtljagu i dobili stvarne boarding passove. Online check-in je super stvar jer si unaprijed sve naklikate, odaberete sjedalo i na aerodromu je procedura puno jednostavnija.

Let do Dohe prolazi uredno, uz povremene scene iz Top Liste nadrealista. Naime, ispred nas je žena sa troje djece koja leti za Australiju, a po govoru bi se reklo da je moja zemljakinja. Od troje djece koje je vodila, jedan (Dany) je bio onako, zločest dječak, ali djeca u biti traže pažnju, nisu programirani da budu mali Hitleri kako to često odrasli vide. A žena je bila neurotičnaod početaka, a neuroza u kombinaciji s odgojem djece vodi samo u probleme. Tako smo se naslušali deranja „pun mi vas je kurac“, „šta ću da ti radim“ i ostalih. Ipak, najbolja scena mi je bila kad je djeci dala da piju sok od pradajza i, naravno, Dany je zajebo i prosuo ga. Pa je palo jedno devetanje Danya. U svakom slučaju, nadrealnih nekoliko sati leta u kojima ne znaš ko je više najebo: djeca ili žena.

Ne znam kako će doći do Australije, ali ćutim da im u Melbournu najveći problem neće biti jet-lag. :)

U Dohi klasična priča: besplatan wifi, punjači za telefone, pitka voda, dječje igraonice, tiha zona za spavanje... Malo koji aerodrom u Evropi (a možda niti jedan) bi se mogli pohvaliti ovakvom uslugom. Aerodrom je osjetno više opterećen ljudima nego prošle godine kad smo išli u Ladakh. Nije prošlo ni godinu dana, a itekako se osjeti porast prometa u Dohi.
Uskoro puštaju u rad novi aerodrom koji će biti puno veći od postojećeg. Možda će biti pušten u rad u vrijeme kad budete čitalo ove redove. Štoviše, gotovo sigurno će biti tako. (Ovo ne ide na račun brzine gradnje aerodroma koliko na moj račun sporog pisanja reporta).  

(P.S Hamad International Airport Doha je otvoren 30.4.2014)

Sistem pri dolasku na aerodrom se nije promijenio: putnici u transferu idu na žuti izlaz, a ovi koji  ostaju u Qataru na plavi. Busevi razvoze putnike punom parom. Aerodrom je ovaj puta puno više krcat ljudima nego prošle godine. Zna se da je Qatar Airways u ekspanziji, ali da se to toliko očigledno može vidjeti na samom aerodromu, to nisam očekivao. Za novi aerodrom ćete vi reći meni. :)

Ovdje je bilo toliko ljudi da ni u WC nisam uspio otići. Svi su zauzeti i žestoko ispolijevani, kao da se slon unutra kupao. Gledam ja: uđe neki lik u klonju. Gospodin čovjek. Nakon nešto vremena, eto ti njega van. I dalje gospodin čovjek. Fino obučen, dab' riječ reko.

Uđem iza njega u kabinu i ostanem bez teksta. Cijela kabina je ispolijevana kao da ju je netko šlaufom polijevao. A kad znate šta se tu radi i zašto je ispolijevana nije baš da ćete uzeti wc papir i brisati dasku, poklopac i sve ostalo da biste mogli korisititi taj WC. Ne mogu vjerovati da netko može toliko ispolijevati kabinu dok pere dupe. Ovo je izgledalo upravo strašno. Nemam ja ništa protiv običaja, al nema šanse da je ovakvo ponašanje po bontonu bilo čije kulture. Poslije ovakvog jednog  „gospona“, kabina je neupotrebljiva dok ne naiđe čistač i obriše sve fino iznutra od nule.

E samo je onda umjetnost upasti nakon njega prvi, a ne da vam se uvali još jedan polijevač jer onda niste ništa napravili. U situaciji kad je aerodrom krcat ljudima,  vjerojatnost da vam se zvijezde nasmiješe u klonji je gotovo nikakva.

Jedna dobra stavr na aerodromu u Qataru je tzv „quiet zone“. Radi se o prostoru u kojem su stolice ustvari naslonjači dosta ugodni za spavanje. Ovo je spas za kičmu. Sjetite se na koliko ste aerodroma lomili leđa i vrat pokušavajući se ispružiti na nekoj tzv klupi koja kao da je ispala iz doba španjolske inkvizicije.

Ako uhvatite mjesto u toj „tihoj zoni“, fino ćete se odmoriti usred vreve i tako si skratiti vrijeme čekanja između letova. Mi smo imali cijelu noć vremena pa nam je odmor dobro došao.
Nakon devet sati čekanja u Dohi, uspije se uhvatiti i ponešto sna.

U Dohi se vrlo jasno vidi tko radi: imigranti. Bili oni crnci, Nepalci ili Indijci, ali oni rade stvarni posao. Arape nećete vidjeti da išta rade, a koliko sam čuo, morali biste se jako potruditi da u cijelom Kataru nađete Arapina koji radi.

Tako je nas na izlazu iz te „mirne zone“ zaskočio jedan Nepalac kad je vidio zastavice na mom flisu, a među njima i nepalsku. Čovjek je iz Chitwana i radi u Dohi na aerodromu. A, sudeći po ostalima, ovaj čovjek radi gospodski posao.

Ukrcavamo se u avion za Kathmandu. Ovdje smo dobili i papire za imigraciju (nije ovo Jet-lite) kako bismo ubrzali proces kad sletimo. Znam da je 2009. godine tamo bio chickfight. Lijepo je to Qatar zamislio, ali kod slijetanja svejedno moramo ispunjavati neki drugačiji  formular. Ništa se tu nije promijenilo, osim što red ovaj put nije bio tako dug. Biće da je sletio samo naš avion pa je u putnika u ovom skučenom prostoru bilo manje. I dalje su formulari razbacani po nekim improviziranim kutijama. I dalje je aerodrom u istom runiranom stanju kao i 2009. Proces izdavanja vize se nije nimalo promijenio i svodi se na ručni rad iz vremena Kremenka. Samo je bitno da  konvertibilna valuta sjedne na pult i sve se može. Ništa brzo, doduše.

3. Kathmandu (19.4.2013)

Ovaj put su nam i stvari stigle kako je trebalo. Sa svom prtljagom izlazimo van i lociramo taksi koji nas čeka za prijevoz u hotel.  Još jedna cura ide u isti hotel i vozi se u istom taksiju. Tip koji je držao natpis sa imenom hotela traži nešto za napojnicu. Bio sam stvarno dobre volje što sam ponovo na mjestu gdje je sve počelo, ali, uz najbolju volju, nisam našao nijednu dovoljno malu novčanicu  da mu dam, pa mu nisam dao ništa.

Cura koja se s nama vozi je iz Holandije. Ime joj je Sanne i bila je kod nas na moru nekad u prošlosti. Kad sam sa Sandrom  u razgovoru odmahnuo rukom i rekao „ma, kurac!“, eto ti nje sa prednjeg sica: „Oh, I know what that means“.

Oh, indeed.  Vidim da su Sanne učili narodne običaje na Balkanu. :)

U hotelu pijemo nepalski čaj dok čekamo da nam daju ključeve od sobe. Hotel je u budističkom stilu, mada, osim stila, nema tamo ni b od budizma. Samo Om Money Money Home, isto kao i u onom hotelu u Gangtoku.
Naprije idemo da orobimo bankomat da se opskrbimo s nepalskim rupijama. Dižemo po 10000 rupija i svaki put nas deru za 400 rupija takse, ali to je očekivano. Nek rupije samo ispadaju, trebat će nam.

Na Thamelu je sve po starom. Gledajući sada, mogu reći da je pitomiji od Old Delhija i nešto čišći, ali ne puno. Prljav je taj Kathmandu, kako god okreneš. Ne bi prošao pod „čišći od Indije“, osim u iznimnim situacijama.
Prvi dan nam prolazi u besciljnom lunjanju po Thamelu i chillanju. Treba se malo odmoriti od leta i pripremiti na ono što dolazi. U hotelu navečer pada indijska hrana i Everest pivo. Indijska hrana je bolja u Tari, ali Everest pivo je institucija. :)

4. Kathmandu (20.4.2013)

Budim se na alarm u 7:45. Mogao bih još spavati i spavati...  Još nas drži umor od puta, ali doći će to na svoje za dan-dva. Ne mogu ni zamisliti u kakvom bismo stanju bili da smo išli preko Beograda sa FlyDubai uz preko 20 sati čekanja na aerodromu u Dubaiu.

Vani je vrijeme oblačno, ali nije hladno. Najprije tražimo nešto za jelo. Pamtim Thamel kao mjesto gdje se dobro jede i nije skupo. Ipak, gledajući cijene Everest piva sinoć u hotelu i danas po restoranima, naslućujem da se Nepal promijenio od 2009. godine do danas.

Našli smo Big Belly restorančić, mjesto na koje ćemo se puno puta vraćati  na ovom putovanju. Ovdje smo našli i espresso kavu s medom. Prije četiri godine je bilo nemoguće u cijelom Thamelu pronaći kavu da nije američka filteruša, a danas se već može i naći čisto prostojan espresso.

Kave koje poslužuje Big Belly su nas oduševile. Hladne ili tople, s medom ili sa sladoledom. Kofein i šećer su bili na nivou i udarali su baš kako je trebalo.

4.1. Kathmandu Durbar Square

Poslije doručka (generalski stol je dobio novu definiciju), krećemo lagano, s noge na nogu, put Durbar Squarea.

Radi se o jednom od nekoliko UNESCO World Heritage Site zaštićenih lokacija u Nepalu.  Mjesto je to nekadašnjih krunidbi nepalskih kraljeva (durbar = palača) i prepuno zanimljive arhitekture i minijatura urezanih po vratima, prozorima, krovovima...

Na putu prema Durbaru smo prošli neke vrlo zanimljive hramove, mada hramovi u Kathmanduu nemaju onu mirnoću, ni impozantnost hramova po prostranstvima Ladakha ili Sikkima. Ovdje je budizam toliko isprepleten sa hinduizmom da ćete na svakom koraku pronaći Shivin falusni simbol zajedno s Budinim statuama. Sva simbolika je izmiješana kao da se dijete igralo s kockicama.

U usporedbi s Ladakhom ili Sikkimom,  većina hramova u Nepalu je isprljana nekom crnom materijom koja nastaje kao ostatak gorenja ili bojama od kojih su neke neodoljivo podsjećale na ostatke doručka koji je krenuo u krivom smjeru ili na probavne smetnje.

Na Durbaru djeca prose od zapadnjaka, život ide svojim tokom, lokalci prodaju hranu, preko trga se koturaju kola sa stokom i auti... Jedan čovjek spava u kutu, a na izranjavanim nogama mu se skupljaju muhe i hrane se  bolje da ne znam s čim. Nije mi jasno da li čovjek ima gangrenu ili su mu noge samo prljave, ali ne uzbuđuje se on, pa se ne uzbuđujem ni ja.
Inače se na Durbar Square plaća ne baš jeftin ulaz, ali danas je nekakav festival pa je ulaz besplatan.

Uz Durbar je i poznati Freak Street, mjesto na koje su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazili živjeti hipiji. U to vrijeme su u toj ulici bile državne trgovine sa hašišom.

Na žalost, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nepalska vlada sve zapadnjake iz tog područja deportira u Indiju po direktivi SAD-a. Ovo je dovelo do odumiranja hipi pokreta u Nepalu krajem sedamdesetih godina.

Bilo je 14:30 kad je počela kiša, najprije stidljivo, a onda bez trunke srama. Popeli smo se na Basnatpur Tower odakle sigurno puca lijepo pogled na planine i sam Kathmandu, ali mi smo danas imali oblake na sve strane.

U muzeju smo vidjeli dosta zanimljive fotografije bivših nepalskih kraljeva. Jedan od njih se slikao sa Titom (i s madamme Tito). Čak je šezdeset i neke sa Titom napucao kraljevskog jelena negdje u SFRJ. Nije poznato da li je jelen bio nadrogiran prilikom tog herojskog čina. :)

. . .

Popodne smo navratili u nekakav izraelski restoran OKZK. Kao, nahvaljen je u Lonely Planetu. Restoran je bio totalna kenjara uz lošu hranu, nemale cijene i gomilu zapadnjaka koji su imali obrazac ponašanja kao da je u objekt upala srednjoškolska ekskurzija.

Unutra se uredno puši, a jedno 90% tih zapadnih „avanturista“ je dimilo ko da nema sutra.

U WC-u se nemaju gdje oprati ruke.  Nemaju pipu, ej! Biće da su smatrali da im je restoran toliko dobar da je najbolje da ruke operem u WC šolji.

Primijetio sam već da se i Lonely Planet, se vremenom, prokurvao i da mi sve češće ne odgovaraju njihove poreporuke za hotele i restorane. Ili sam se ja još više prociganio u duši, ili ovi promoviraju nešto za što su dobili određenu „stimulaciju“, ni sam ne znam. Ono što je sigurno da OKZK dobija ocjenu „nula kelvina“, a to se ne dijeli tako često.

Popodne idemo u ulicu gdje je nekad bilo par trgovina s originalnom planinarskom opremom. Na ulicama Kathmandua ćete naći plagijate za sve outdoor marke (prednjači Northface), ali ako vam treba prava stvar,  morat ćete potegnuti do par trgovina koje prodaju ono što piše.

Sjećam se da su cijene 2009. bile barem upola manje nego kod nas, ali kad smo danas došli... Cijene iste kao i u Evropi. Avionska karta skupa kao da letim u Tokio. Hrana je u Kathmanduu onomad bila toliko jeftina da mi se poslije povratak u Indiju činio kao povratak u skupu zemlju. Danas je sve drugačije.

Kathmandu se promijenio. Nagore. Cijene su otišle u nebesa. Infrastruktura se nije nimalo pomakla s mjesta. Ni usluga. Niti bilo što drugo.

Navečer smo otišli u naš BigBelly restoran. To nam je postao tabor i zaključili smo da odsad restorane biramo prema vizualnom dojmu i to po – stolicama. Ako stolica nema, tamo ne idemo (osim ako se ide u tibetansku kuću). Ako stolice nisu plastične ili rudimentalne drvene u fazi raspada – tamo ne idemo.  Gdje god nanjušimo zapadnjačke fensi šmensi kerefeke, mičemo se odmah s vrata.

U hotelu je hrana bila relativno dobra, iako je sve to luk i voda prema restoranu U Tara Palace hotelu u Delhiju. Na jednoj od terasa se kočoperi ogromna osvijetljena svastika na stropu. To mjesto smo prozvali generalštab.  Dam se kladiti da na prvi pogled štrecne svakog Evropljanina, a mogu misliti kako se tek Nijemcima igra s glavom. :)

Rezimiramo trenutno stanje. Narkomana u Kathmanduu je uvijek bilo . Hašiš se i dalje nudi na svakom ćošku, a tužno je vidjeti djecu beskućnike koji duvaju ljepilo iz vrećica na sred ulice na Tridevi Margu, tik uz prodavnice skupe planinarske opreme.

Prebiremo po planinarskim kartama i mozgamo da li ćemo na treku forsirati Gosaikund jezera. Na tren nam se čini izvedivo, a već drugi tren čisto silovanje bukve.  Ono što je sigurno je da nećemo ići preko Ganja La prijevoja. Za njega bismo trebali angažirati ljude sa šatorima i stokom i trek bi se pretvorio u utrku s vremenom. Čak nije toliki problem popeti se na prijevoj iz Langtang doline, koliko naći pravi put s druge strane. Odlučili smo da nećemo forsirati ovaj prijevoj samo zato što je tu. U Langtang dolini se ima puno lijepih stvari za vidjeti i bez toga.

5. Kathmandu (21.4.2013)

Budimo se, kiša pada. I pada. I pada... Oblačimo kišne jakne i odlazimo potražiti Tourist office. Trebalo nam je barem 45 minuta da ga nađemo jer su ga „mudro“ smjestili van Thamela, a tu je snalaženje još zabavnije nego u samoj vrevi turističkog kvarta.

Kad smo napokon našli turistički ured, saznajemo da su cijenu ulaznice za Langtang NP diglis a 1000 Rs na 3000 Rs. Ovi su još luđi od Balkanaca, mislim si ja i popunjavam obrazac gdje me na jednom mjestu pitaju za spol, a opcije su: male, female i other. :) Treći spol, oliti  „nesvrstani“ je u nepalske zakone uveden 2007 godine. Za one koje žele znati više za domaću zadaću pročitati o povijesti trećeg sdpola u Indiji i Nepalu (hint: Hijra).

Kad smo platili te silne novce, uz ulaznicu nismo dobili nikakve dodane upute, kako o treku, tako ni o mogućnostima dolaska u to područje. U Nepalu jako lijepo funkcionira balkanska turistička metoda „Jebite se, drugovi. Samo dajte pare“.

Da ne govorim da su tu još neke doadne takse, TIMS kartica koju svaki treker koji ide bez vodiča mora imati i ino. Sve skupa 9480 Rs umjesto 2000 Rs kako su nam govorila zadnje dostupne informacije. Nije baš poskupljenje od 10%. Ovo je skoro 100 eura što je izuzetno puno i za evropske pojmove, a kamoli za jedan Nepal prema kojem je Indija truli bogataš.

U hotelu smo dogovorili autobus za Syabrubesi. Ponudili su nam dvije varijante: normalni bus koji vozi devet sati za 700 Rs i ekspress bus koji vozi sedam sati za 900Rs. Uzimamo ekspres bus za prekosutra. Opciju džipa za 17000 Rs (ne, nemam nulu viška) smo shvatili samo kao loš vic.

Po orignalnom planu smo sutra trebali ići za Syabrubesi, ali smo gledali prognostičke karte i vrijeme je bilo dosta loše. Deprimirajuće mokro, rekao bih.

Bit ću iskren: vrijeme u kombinaciji s bjesomučnim plaćanjem i preplaćivanjem svega i svačega malo ubije elan i ostavi loš početni dojam o Nepalu danas.

Ali, što je, tu je. Idemo dan po dan, pa ćemo vidjeti kako će to ići. Kiša je ionako upravo stala, pa idemo do ponekog hrama.

5.1. Swayambhunath

Ovo je 2009. bio moj prvi susret s nekim budističkim hramom i prva stupa oko koje sam se prošetao. Hram majmuna ga zovu. I, stvarno, ovdje ima sasvim dovoljno majmuna da znaju biti vrlo bezobrazni.

Ne volim te majmune. Ništa osim sebičnosti i podlosti u tim malim repatim stvorovima nisam uspio vidjeti, pa se klonim ja njih i oni mene. Mnogi se zeznu i zamijene ih za mačke ili pse pa se jako iznenade kad se grupiraju i postanu otvoreno agresivni, a hoće i da ugrizu.  A nije lijepo marisati majmune u hramu majmuna, zar ne? Na sreću, majmuni su danas bili mirni.

Gledam molitvene kotače i posvete ispod. Neki od njih su stigli kao poklon iz Rumtek samostana u Sikkimu. Prisjećam se Rumteka i sunčanog dana 2011. kad sam tamo bio. Možda malo od tog sunca uskoro stigne i u Kathmandu.

Do hrama vode stepenice. Sjećam se gomile stepenica po kojima se valja popeti da bi ste došli do same stupe. Gore gledam jednog psa koji me neodoljivo podsjeća na malog iscrpljenog štenca kojeg sam tamo vidio 2009 godine. Tada je bio kost i koža, iscrpljen do zadnjih atoma. Ne znam ni da li je preživio, ali bi mi bilo drago da jeste. Nešto mi je bilo poznato danas na tom psu. Ne mogu artikulirano objasniti što. Možda je to stvarno isti onaj pas.

6. Kathmandu (22.4.2013)

Budim se u 7:30 – kiša pada! Ostajem ležati u krevetu..

Osam je sati – kiša pada. Ponovo se vraćam u krevet...

Budim se ponovo u devet sati – kiša i dalje pada.

Tek oko 11 sati je stala.

Mijenjamo deluxe sobu za običnu. Produžili smo smještaj za jedan dan, pa smo se prebacili u sobu koju su imali slobodnu. Sanne (curka iz Holandije) je danas trebala ići busom za Syabrubesi, ali smo je vidjeli na hodniku – pokvarila je želudac i ostala je još jedan dan.

Vani je baš ružno vrijeme. Dobro je da smo odgodili put. Nadamo se da će se dok ne krenemo na trek vrijeme proljepšati. Ne veseli me ideja da hodamo danima po kiši i uz ništa vidika.

Ne mogu se oteti dojmu da već dva dana sa svima koje sretnemo (a i međusobno) prečesto potežemo pitanje cijena u Nepalu. Sve je katastrofalno poskupilo, a ništa se na bolje nije promijenilo. Sanne nam je rekla da je i ulaznica za Pashupatinah poskupila sa 500Rs na 1000Rs. Mrtvi hladni oni dižu cijene za 2-3 puta. I tako svakih par mjeseci. Na stranu sad mogu li zapadni turisti to priuštiti ili ne. Ovakvi potezi, u najmanju ruku, pokazuju nepoštovanje  gostiju koji posjete Nepal. S druge strane, devastacije planinskih područja se ne smanjuju. Zbog povećanjih cijena se nijedan objekat, trg ili nacionalni park ništa bolje ne održava. Stvari propadaju, a cijene se duplaju kao na poker aparatima.

Da me sad netko pita, nikako mu ne bih Nepal preporučio kao jeftinu zemlju. Ona je sve, samo ne jeftina. Čak je bizarno skupa s obzirom na razinu bilo kakve usluge. Planine su posebna priča, ali logistika, informacije,  smještaj i prijevoz su sasvim druga kategorija.

S obzirom da kratimo vrijeme čekajući proljepšanje vremena, zujimo i po restoranima. Našli smo i neki japanski restoran s nelošom hranom i pomalo neobičnom juhom od algi.

Danas smo definitivno odflučili da Gosaikund jezero otpada. U startu smo pomakli kretanje na trek za jedan dan, a htjeli smo nakon treka  imati vremena za Kathmandu i okolicu. Da forsiramo Gosaikund, za trek bi nam trebalo 10-11 dana, a za to nismo baš imali vremena.

Isplanirali smo si trek, uzeli jedan dan ekstra i dogovorili povratak u kathmandu i smješaj kad se vratimo. Višak stvari smo ostavili u skladištu u hotelu. Uvijek je prije treka zgodno ostaviti višak prtljage na sigurnom mjestu da vas čeka kad se prljavi i umorni vratite u civilizaciju.

Sanne smo pozvali da sutra ide s nama taksijem do autobusa kad smo već platili taksi. Inače ovaj hotel je skroz na mjestu i osnovna cijena mu je dobra (primijetite da ponovo pišem o nekim cijenama, što je znakovito), ali sve dodatne pomoći u usluge će vam junački naplatiti

Sutra ustajemo u pet, pa je bolje leći ranije. Čeka nas neudobna vožnja.

Gledam na zidu fotografiju Mount Kailasha okupanog suncem i razmišljam kako bi bilo dobro jednog dana otići tamo. Samo... Kako brzo se ovaj dio svijeta mijenja, tko zna kako će stanje biti za nekoliko godina.

                                            

Nepalska pošta: bacanje želja i pozdrava u koš za smeće Ispisali smo 27 (dvadesetsedam) razglednica za prijatelje i obitelj. Svakome smo uputili jedinstvene želje. Nismo htjeli kupiti poštanske markice u knjižari i ubaciti ih u neki od sandučića upravo da bi osigurali da sigurno stignu. Umjesto toga smo našli pravi poštanski ured i tamo predali naše blago. I žena nam kaže da nemaju trenutno markica, ali da to nije nikakav problem – mi platimo za markice, a onda to polijepi kad poslije dođu poštanske markice i pošalje. Sad, kad ovo pišem, vidim koliko smo nasjeli na foru. U datom trenutku mi se to i dalje činila bolja opcija od naknadnog obijanja knjižara dan prije odlaska na trek. I tako smo i napravili: platili smo za tih 27 razglednica i ostavili ih u poštanskom uredu. Rezime priče je da nijedna od tih 27 razglkednica nikad nije stigla na odredište. Kasnije sam ispitivao Sanne kako je ona prošla. Sanne je svoje razglednice, zajedno sa poštanskim markicama ubacila u jedan od poštanskih sandučića. Svejedno, ni njene razglednice nisu stigle na odredišta. Ne trebam posebno naglašavati koliki je ovo lopovluk i koliko je ovo sve skupa jadno. Ovo je na razini incidenta kad su nas pokušali prevariti za kusur na aerodromu u Venezueli kad smo kupovali jebeni sendvič. Razmišljao sam poslije da napišem pokoju nepalskoj turističkoj zajednici, ali sam zaključio da bi to bio samo još jedan pucanj u prazno. Umjesto toga mogu svima samo savjetoavti: ukoliko želite nekome poslati razglednicu, kupite je i ispišite u Nepalu, ali je pošaljite kad se vratite kući ili (još bolje), osobno im je uručite kad se s prijateljima nađete na pivi.

 

7. Kathmandu – Syabrubesi (23.4.2014)

Pet je sati. Vani lagano sviće. Krmeljavi spremamo stvari. Planiramo se vratiti 1.5. Možemo se samo nadati da ćemo slijedećih tjedan dana imati dobro vrijeme. Četvrti mjesec je  nepredvidiv po pitanju vremena, a mi smo sletjeli baš usred nekog naleta kiše i vjetra.

Dok se vozimo taksijem, promatram Kathmandu koji se još nije probudio. Pospan je kao i ja. Kolodvor kao takav ne postoji. Tek par buseva uz rub jedne od stotina cesta u Kathmanduu. Nije da smo se dugo vozili, ali da sam morao sam pronaći ovaj bus, napatio bih se. Nikakvih oznaka nema da na tom mjestu stoje busevi za Syabrubesi.
Uz buseve pored ceste stoji čiča a oko njega – pičvajz! Rulja se nagurava da im čiča napiše kartu jer ono što smo dobili jučer u hotelu i nije karta. Upravo fantastično su sposobni napraviti gužvu tamo gdje je inače ne bi bilo. Čak u Indiji nisu toliko mutavi.

Neka djeca idu oko buseva i prodaju vodu i grickalice. Ruksake nam stavljaju na krov. Provjerio sam samo da su ih nečim gore vezali i nadao sam se da ću ih na kraju puta i vidjeti.

Bus je „de luxe“, a ustvari se radi o minibusu sa tridesetak mjesta – staroj kanti na kamionskom podvozju. Viđao sam te buseve i prije, ali se dosad nikad nisam u njima vozio. Gledao sam ih kroz „sigurna“ okna turističkog busa 2009, ali da bih u njega kročio... Tad mi se to činilo nepametan potez.

Danas, s druge strane... Uvalio sam se u sjedalo koje uopće nije bilo neudobno (čak je prostora za noge bilo više nego u nekim finim busevima kojim sam se vozio) i čekao da cirkus krene. Samo sam provjerio da su mi stvari na krovu koliko-toliko svezane, jer sam bio siguran da ćemo udariti u ceste koje izbijaju bubrežni kamen na uši, pa je bolje da je sve svezano da ne tražim gaće 500m niže, na dnu padine.

Pokret je bio u 7:02 – nevjerojatno točan za nepalske pojmove. Za one koji ne znaju, nepalske aviokompanije uredno znaju rastegnuti vozni red i po 4-5 sati, tako da sa njima letite samo ako nemate nikakav drugi izbor.
Upalio sam GPS, kotači su zaškripali i krenuli smo po prašnjavim cestama. Od 130km do Syabrubesia (i 2900m uspona), prvih 98 je bilo čisto pristojno, ali nakon toga se stvari kompliciraju. Prije te komplikacije, stajemo u selu uz cestu da nešto pojedemo. Ulazimo gdje i lokalci i serviraju nam Dal Bath bez pitanja. I sve je bilo ljuto osim riže. Kuhinja je prava apoteka, pomislim ironično i marišem po hrani. Sandra traži klonju i otkriva kako je prilaz kuhinji i klonji ustvari isti. I bolje je da je sve ljuto.

Zadnjih dvadesetak kilometara puta je stvarno zanimljivo. Ovdje ima dijelova po kojima bi bilo kakav normalni auto teško prošao, a ni džipovi se ne snalaze baš najbolje. Ovaj mali autobus s kamionskim podzovjem je najbolje što se po ovakvom terenu može voziti. Dovoljno je visok da prijeđe grbe bez da odere pola podvozja, dovoljno mali da se provuče na uskim zavojima gdje je s jedne strane oštra stijena, a s druge čist nepalski zrak, a opet je dovoljno jak da isčupa sve te kratke i jebitačne strmine na poslovičnoj strmoj cesti.

Na barem dva mjesta smo se vozili toliko blizu ruba da je bilo pitanje da li ćemo svojom težinom uzrokovati odron i surduknuti se dole u ponor. Jedna curka koja je sjedila lijevo od nas (na strani koja gleda u ponor) je tiho plakala. Bilo je malo žmehko. Njeni jecaji i škripa kočnica su dodatno pojačavali opći dojam da smo najebali svi skupa ako se vozač naglo počeše po jajima.
Ipak... Prošli smo. Da nismo, danas ne bi čitali ovaj report.

detalj sa planinske ceste Kathmandu - Syabrubesi

Razmišljao sam o tim nepalskim cestama koliko su uske i razjebane, a mi (turisti) plaćamo gomilu love za raznorazne propusnice. I više je nego očigledno da ta lova ide nekom u džep i da od nje ni turisti, ni lokalno stanovništvo nema nikakve koristi.

U Indiji postoji BRO, postoji Himalik. Oni rade planinske ceste i to rade jako dobro. Jest da se udara dinamitom i bagerima dok se vi u blizini vozite, ali ceste su široke i, bez obzira na opasnost od lavine kamenja iznad vaših glava, ne idete na žilet u provaliju samo zato što je netko državne pare potrpao u vlastiti džep.  Da se razumijemo, Indija slovi kao korumpirana zemlja, ali ovo što se dešava u Nepalu je davno prešlo svaki kontakt sa zdravim razumom.

Na jednom mjestu nam kontroliraju TIMS kartice, na drugom ulaznice u NP... Nisam se mogao oteti dojmu da su trekere koji su išli sami (bez vodiča) stavljali u drugi plan u odnosu na ove za koje je sve radio vodič. To nije baš lijepo od njih, ali ništa Nepalci ne razumiju o turizmu. Nisu baš ni organizirani, ali to nisam ni očekivao. Put je nekako tekao. Ako se ne strmopizdimo u provaliju ili busu ne otpadne kotač, stići ćemo u Syabrubesi.

Kod ovakvih putovanja, morate se riješiti potrebe da stalno imate stvari pod kontrolom. Ovdje nemate ništa pod kontrolom. Znam da možda zvuči neodgovorno, ali najbolje što možete napraviti u ovakvim situacijama je opustiti se i uživati u predstavi. Ako padnete, poginuli ste. Da li ćete pasti, to samo Bog zna. Vjerojatno nećete. Da li ćete u svom stanu večeras umrijeti u snu. Vjerojatno nećete. To vam je ista stvar. Ako to shvatite, uživat ćete. Ako ne... Nemojte ići po brdskim cestama u Nepalu. :)

Na ulazu u Nacionalni park, ponova provjera. Sjede dvojica, svaki piše u svoju knjigu, najprije jedan, pa drugi. Posao dupli, trajanje četiri puta više nego normalno.
U Syabrubesi stižemo oko 14h. Sedam sati vožnje za ekspres bus. Regularni bus vozi skoro devet sati. Osim vremena, ekspres bus na krovu ne smije voziti ljude, kao ni u hodniku. Koliko sjedala ima, toliko ljudi se vozi. Ovaj „normalni“ je cirkus na kotačima.

Kad smo napokon dohvatili vlastitim nogama jedinu ulicu u Syabrubesiju, valjalo je naći smještaj. A smještaja je bilo gro. Sandra je birala lodge. Meni je sve bilo ravno pod nogama. Dovukli smo živu glavu, a vani je i vrijeme bilo bolje nego u Kathmanduu. Moglo bi se desiti da nešto i othodamo u narednim danima. :)

Izbog je pao na hotel (lodge) „Namaste“. Prvi put jedemo hranu kakva će biti na treku. Ovo uključuje  velike porcije tako da ne bismo trebali ostati gladni.

Syabrubesi je mjesto na kraju hranidbenog lanca ili će vam se tako činiti kad se iz Kathmandua nakon 7+ sati dovučete u njega, ali siguran sam da će sve drugačije izgledati kad se nakon osam dana divljine ponovo pojavimo u njemu. Postoji još jedna cesta koja vodi prema Tibetu, ali njom se služe uglavnom lokalci. Syabrubesi je samo 12km zračne linije od TIbeta.

Što se logistike tiče, interneta u selu ima ali ponekad. Telefon je satelitski i košta osjetno više nego u Kathmanduu, ali ništa strašno.

U istom hotelu smo igrom slučaja našli i našu Holanđanku Sanne. Ona planira na „Tamang heritage trail“, dok se mi spremamo u dolinu Langtang.

Prije spavanja pada i tuširanje. Ko zna kad ćemo se ponovo oprati. Treba biti spreman.

8. Langtang Valley trek

 

 

Langtang Valley trek vas vodi kroz dolinu Langtang Khole i podiže do Kyajin Gompe odakle možete raditi nekoliko jednodnevnih izleta sa povratom na isto mjesto ili možete prijeći preko Ganja La prijevoja natrag u Kathmandu dolinu. Ganja La prijevoj je često pretrpan snijegom i zatvoren, a sam prijelazi nije preporučen bez stručnog vodstva, primarno zbog rizika od gubljenja pravog puta s druge strane prijevoja.

Langtang Valley je tipičan lodge-based trek. Nepal je poznat po lodge-based trekovima u Annapurna, Everest i Langtang regijama. Ovo su ujedno i tri najposjećenija područja, pa očekujte gužvu. Langtang te tu još dobar, ali na Annapurna i Everest trekovima se zna desiti da doslovno hodate u kolonama ljudi i tako danima.

Ukoliko vas srce vuče na mjesta gdje ste sami na svijetu, morat ćete potegnuti u neka druga područja u Nepalu (npr. Mustang ili Manaslu), ali onda se pripremite na visoke cijene propusnica i organizacije treka. Tu je i vremenska komponenta. Naime, može vam se desiti da za pristup do početka treba trebate 3-5 dana putovanja u jednom smjeru, što bi za posljedicu moglo imati 10 dana utrošenih na pristip treku i povratak u civilizaciju. Većina nas nema toliko vremena na raspolaganju.

Primjerice, mene već dugo vremena vuče Kangchenjunga trek s nepalske strane, ali radi se o treku koji traje dva puna tjedna u totalnoj divljini i uz pristup koji samo deklarativno uključuje cestu. Procjenjujem da je potrebno osigurati mjesec dana da se tamo ode u miru, a to si trenutno ne mogu priuštiti.

Za Manaslu je dnevna propusnica (podatak iz 2013 godine) bila USD 50. Trek traje barem desetak dana. Dodajte koji dan za logistiku i samo cijena propusnice se penje u nebesa. Slično je i za Mustang područje.
Zbog svega ovoga, većina se odlučuje za neko od tri gore navedena područja.

Lodge-based trekking podrazumijeva postojanje lodgeova po putu. Lodgeovi su slični planinarskim domovima. Tu su domari, tu su spavaone, tu je kuhinja. Lodgeove često vode obitelji kojima je to način preživljavanja.

Na Langtang Valley trek možete (i  trebate) ići bez vodiča i nosača. Možete ih si unajmiti, ali za njih stvarno nema potrebe. Izgubiti se – ne možete. Nositi jedan ruksak nije toliki problem.  U Langtangu vlada prava inflacija lodgeova i definitvno vam ne prijeti opasnost da dođete kasno popodne u neko selo i nađete se u situaciji da nemate gdje spavati (lako moguće u Annapurna regiji).
Iako se ne preporučuje na trek ići potpuno sam, po putu ćete naći ljude (oba spola) koji hodaju sami. Ja bih ipak preporučio da se krećete u grupama od barem dvoje ljudi. Nikad se ne zna kad netko može uganuti nogu usred ničega, a tu je i rizik od potencijalnih napadača.

Naime, već dulje vrijeme u ovom području postoji misterij neriješenih ubojstava trekera. Uglavnom su to žene i uvijek su napadnuti trekeri koji idu solo, a dokumentiran je jedan slučaj obezglavljenog tijela turistkinje na Gosaikund jezerima. U trenutku kad smo mi išli na trek, ubojica još nije bio pronađen.  

Što se samih podataka tiče, trek koji smo mi radili  je bio dug 91,5km, uz 5300m uspona u sedam dana. Najviša točka (Kyajin Ri) je na 4560mnv.

Trek počinje i završava u Syabrubesiu. Moguće ga je kombirnirati sa Gosaikund trekom ili čak prijeći preko Ganda La i vratiti se u Kahtmandu na drugi način, ali mi ovaj put nismo radili ništa takvoga.
 

	Dan 1	Dan 2	Dan 3	Dan 4	Dan 5	Dan 6	Dan 7	Ukupno
Dužina (km)	12,5	12	7	6	24	17	13	91,5
Uspon (m)	1460	1040	400	860	700	310	530	5300
Vrijeme neto	4:10	3:50	2:10	3:15	6:10	4	3	26:35
Vrijeme bruto	7:25	7	3	5:45	9	7	6	45:10

 

8.1.  Langtang Valley trek dan 1: Syabrubesi - Rimche (24.4.2013)

S obzirom da nas je čekao dugi dan i da smo već iskusili probleme sa vremenom u Kathmanduu, odlučili smo krenuti ranije, pa smo sinoć dogovorili doručak za 6:30 ujutro. Da nismo, sad bismo prolazili kroz proceduru „šta će da se jede“, pa domaćini pale peći, pa lagano kuhaju. Pa bismo krenuli sat ipol kasnije od planiranog.

Ovako smo već u 7:15 bili na nogama, sa ruksacima na leđima i provod je mogao početi. Langtang Valley trek odmah na poočetku nudi dva izbora: lakši, kroz nizinu ili teži i strmiji preko Syarpagona. Mi smo se odlučili za ovaj drugi. Em smo imali dovoljno vremena, em smo htjeli izviditi situaciju odozgo. U nekom trenutku bismo trebali, ako je vjerovati kartama, na suprotnom brdu vidjeti uspon prema Gosaikund jezerima. Već smo ih prekrižili za ovaj put, ali smo bili znatiželjni da li je uspon tako dug kako nam je izgledao na karti.

Prva četiri kilometra hodanja idu teško i uz konstantni strmi uspon i zagušljiv zrak u šumarku. U prvom selu srećemo čiču sa kukrhi nožem koji je bio nešto više znatiželjan nego se Sandri svidjelo. Iako mi u tom trenutku nije ništa rekla, kasnije mi je priznala da joj nije bilo ni najmanje svejedno.

Oboje smo znali za priču o ubojstvima u Langtangu i bili smo lagano na oprezu, ali čiča koji u selu kukrhi nožem krči oko kuće nije realna opasnost. Opreza nikad dosta, doduše.
U Syarpagon stižemo oko 13:15h, nakon petljanja po grebenu na 2700mnv. Sa njega smo jasno vidjeli put za Gosaikund i zaključili da je bila dobra odluka odustati od te ture. U Vremenu koje imamo nikako ne bismo stigli, ili bismo žurili da nam dupe otpadne i uopće ne bismo uživali u cijelom treku, a to bi bila šteta.

Lodge u Syarpagonu me je podsjetio na lodgeve po Annapurni. Ista shema, samo ovdje nije bilo gužve.

Dok smo se danas pentrali uzbrdo, sreli smo jedan par koji nam je savjetovao da spavamo u Rimcheu, a ne u Lama Hotelu jer je ugodnije i mirnije. Uzeli smo njihov savjet u razmatranje, pa ćemo odlučiti po putu. Ovo je pozitivna strana lodge-based trekinga po Nepalu: lodgeva ima na svakom koraku. To što u nekim područjima (Annapurna) lodgevi znaju biti pretrpani, veliki je minus, ali u Langtang području ćete doživjeti upravo suprotno.

 

Savjet oko hrane Ako po putu naiđete na lodge i odlučite nešto pojesti, bit ćete brže usluženi ako svi naručite isto. Naime,  idu spremati hranu tek kad je naručena, pa ako svatko gura na svoju stranu, hranu možete čekati i preko sat vremena. Ako vam se žuri, odaberite pametno. Možete i  pitati domaćina koliko mu vremena treba, ali ne računajte na ozbiljan odgovor.

 

Na ovom treku me je iznenadilo koliko je voda skupa – 2 eura po litri. Shvaćam da je cijena piva visoka, ali voda... I nigdje ne promoviraju prokuhanu vodu, ali će vam je bez problema dati ako je tražite. Na visinama morate puno piti, tako da je pouzdana i obilna opskrba vodom najbitniji dio treka.

I na ovom primjeru sa vodom se vidi da Nepal u Himalaji nije nimalo promijenio kurs kojim ide njihov turizam već je usvojio „Balkan style“ deranje turista gdje god stigne.

I cijene hrane nisu zanemarive, a kako cijene i menije u lodgevima formira država, jasno se vidi da je ovo sustavno pelješenje. Da im ministar turizma nije iz naših krajeva?

Nakon ručka, idemo dalje. U Upper Rimche stižemo oko 15:15, zajedno s prvim kapima proljetnog pljuska. Odabiremo lodge, napadamo i tuš, a i kiša ubrzo prestaje. Ovdje ćemo prenoćiti, pa sutra gibamo za Langtang.

Malo se šalim sa Sandrom da je jutros bila Grumpy Baba (ima Ali Baba, Sai Baba i Grumpy Baba), ali s obzirom kako ju je istrzao čiča sa kukhrijem nakon onih neugodnih vijesti, dobro se i držala.

Danas smo praktično cijeli dan hodali sami. Vidjeli smo samo par turista. Ovdje u lodgeu je skupina nekih veselih Malezijaca, pa se odmah i atmosfera popravlja.

A imali smo i vremena za popodnevnu dremku. U lodgeu je ugodno, ali ipak nije za spavanje u otkopčanoj vreći. Kroz široke daske, vjetar upuhuje vrlo bestidno.

Za večerom nas je bilo 24, uglavnom ekipa iz Malezije.Umjesto flaširane, tražimo prokuhanu vodu jer bi nas, u suprotnom, voda na treku koštala više nego hrana. Dogovaramo doručak za 6:30 i povlačimo se u krpe.

Dok smo odlazili u sobu, gledali smo vani pun mjesec. To je bilo to: Himalaya, put ispred nas i mjesec iznad nas.

8.2. Langtang Valley trek dan 2: Rimche – Langtang (25.4.2013)

Budni smo već oko 5:30. Kako smo ranije legli, dobro smo se naspavali. Spremamo stvari, pa nakon doručka lagano krećemo.

Put nas najprije vodi dole do rijeke, a onda kreće uspon, dijelom blag, a dijelom vrlo strm.

Na Gora Tabeli je policijski checkpost. Svi ovdje traže TIMS karticu pa se bez nje nećete dobro provesti. Možda izvrdate na jednog kontroli, ali na petoj nećete.

Isto tako, TIMS vrijedi samo za jedan ulaz u neki od nacionalnih parkova. Kad bismo, na primjer, nakon ovog treba, htjeli ići na Annapurna trek, ponovo bismo trebali kupiti TIMS karticu. Čini mi se da je za TIMS trebalo otići u neki od ureda u Kathmanduu ili Pokhari. U svakom slučaju, skupa komplikacija.

U nekom selu Thangsyap sjedamo jesti. Neki lokalac nas nagovara da jedemo baš u njegovom restoranu, a kako nismo imali pametniju ideju...

U Langtang području jednostavno ima previše ponude u odnosu na potražnju i svi se bore za turiste. Ovo zna biti naporno kad lokalci hodaju po treku i vrbuju turiste uvaljujući im neke vizitke i vukući ih za rukav. A kako je planiranje bilo čega u Nepalu nepoznata životinja,  tako novi lodgevi niču nesmiljenom žestinom.  Ovdje svako kućanstvo pokušava ponuditi mjesto za spavanje. Zaraditi od nošenja teških stvari po Himalaji je puno teže nego od turizma.

Na odlasku me žena pita smije li mi preporučiti lodge u Langtang selu.

- „You can try“, smijem se i uzimam vizitku za nekakav Himalayan Guest House. Navodno je mali i ima samo dvije sobe. Stavljam vizitku u džep. Ionako mjesta za spavanje biramo po svojoj procjeni, a ne po preporuci.

Na putu do Langtanga prolazimo još dva mjestašca s lodgevima. I ovdje nas navlače za rukav i pitaju gdje ćemo spavati.  Naporno je bilo to navlačenje za rukav. Ako si poželite trek bez ovakvih situacija, preporučujem indijsku Himalaju ili udaljena nepalska područja (ukoliko ste spremni  platiti besmisleno visoke cijene dozvola).

Netom prije ulaza u Langtang selo nailazimo na još jednu policijsku kontrolu. S obzirom da od Gora Tabele do ove točke postoji samo jedan put, ovo nema logike, ali već smo se navikli.

Dajemo tipu TIMS kartice i ovaj prepisuje (precrtava) naša imena u knjigu pod datum 12.1.2070. Pitam se da li je ovo nepalski kalendar ili smo pobjegli u budućnost? :)

U Langtang  stižemo oko 14:30, nakon još nekoliko visećih mostova i zasjede na jednom od njih (ponovo vrbovanje za smještaj).

Umorni, gledamo u koji ćemo lodge. Ima ih cijelo čudo. Na kraju nam se svidio ovaj Himalayan Guest House. Em je mali, em je novi. Em smo sami. :)

Tuš postoji ali se sastoji od kante s toplom vodom. S obzirom da smo na trek krenuli spremni da se ne peremo do Kathmandua, svaka prilika za tuširanje se koristi uz osmjeh od uha do uha.

Poslije sjedimo i uživamo na suncu uz crni čaj. Gledamo kako se nedaleko od nas gradi još jedan novi lodge. Prava je inflacija lodgeva u Langtang dolini. Pitam se kako će to biti u budućnosti, kad ih je sad već previše i svi daju spavanje besplatno ako jedemo kod njih.

Oko 16h u selo stižu simpatični Malezijci iz lodgea u Rimcheu, a malo kasnije i oni Izraelci iz busa za Syabrubesi.

Pred večer smo se malo prošetali po selu. Lodgeova ima ko kenje, a još grade i nove. To je dobro za turiste, ali loše za lokalno stanovništvo koje će se morati još više boriti za svakog turista. U jednom dijelu sela se nalaze kuće lokalnog stanovništva. To je ustvari Langtang selo prije nego se prividno povećalo nekoliko puta gradnjom lodgeova. Lokalci suše jakova govanca. Nisam imao pojma zašto, ali kasnije sam saznao.

U Langtangu je i tvornica jakovog sira koju smo posjetili i kupili komadinu od 400g finog jakovog sira i neka domaća masivna peciva.

Uvečer je naš lodge dobio i drugog stanovnika – nekog smiješnog Francuza, Stefana. Možda je bio malo smiješan, ali je bio komunikativan, pa smo se uvečer zapričali svi skupa, zajedno sa domaćinom.

Domaćin je Tibetanac i ima troje djece koji su prije dva dana bili u onom busu u Syabrubesiu, a šibali su za Kathmandu, gdje idu u školu. Čovjek djecu vidi nekoliko puta godišnje, što je stvarno tužno, ali je još tužnije koliko nepalske djece ne ide u školu jer je roditelji ne mogu platiti. Problem edukacije se poslije odražava kao problem teškog fizičkog rada, a to je jedina sudbina koja čeka tu djecu, ako se ne dogodi neko čudo.

Čovjek je prije radio kao nosač, pa poslije kao kuhar i uštedio je nešto novca za mali lodge. Bio je simpatičan i svoju ne tako lagodnu životnu priču je pričao sa zahvalnošću da je mogao i to. Navečer smo ga čuli kako ih zove telefonom ženu i djecu da ih barem malo čuje, kad već nije s njima. Težak je to život.

Spavanje je prošlo uredno, osim što je po noći vani bila strašna vlaga. Podsjetilo me na vlagu na Goecha La treku u Sikkimu, samo ovaj put imam čvrst krov nad glavom i zimsku vreću.

8.3. Langtang Valley trek dan 3: Langtang – Kyajin Gompa (26.4.2013)

Ponovo ustajemo oko 5:30. Ide nam ovo rano ustajanje. Doručak smo dogovorili već u šest sati. Vrijeme je vani lijepo, ali dok smo mi pojeli  i napokon krenuli, bilo je već skoro sedam sati.

Ovdje prvi put imamo problem krivog računanja ceha. Čovjek sam opali 3250 Rs koje zaokružujem sa napojnicom na 3500 Rs, ali onda sa Sandrom pretresam troškove i uviđam da tip jebeno ne zna računati. Pa ga dovlačim  nazad (a bome i sebe, jer sam već skoro bio krenuo dalje). Ispostavilo se da je ceh 2025 Rs. Ajde! Sumnjam da je čovjek to namjerno napravio, ali svejedno nije lijepo. Zaokružujem mu cehh na 2300Rs, on mi vraća ostatak i nisam ga previše jebao zbog toga. Vidjelo se da mu je krivo i da se zajebao. Dobro je da uopće zna brojke, kalkulatoru unatoč.

Ipak, treba paziti na te račune. Dosta sitnica se tu skupi, a vlasnici lodgeva jedva znaju brojke, pa nije zgorega zbrojiti sve dva puta.

Danas smo imali tri sata laganog hoda do Kyajin Gompe. Napokon lagani dan. Dan je lijep, pogledi super, ali ne planiramo danas forsirati Kyajin Ri. Imamo dovoljno vremena, a Kiyajin Gompa je jedno lijepo mjesto puno friškog zraka. Šteta je samo protutnjati kroz njega.

A sam prilaz Kyajin Gompi  je predivan. Uz nestvarno dobre vidike, s lijeve strane nam se ukazuje i sam Langtang Lirung. S desne strane je masiv gdje je negdje, zakopan pod snijegom, Ganja La prijevoj. Prijelaz preko Ganja La je bio kao ideja zanimljiv dok nismo shvatili da bi se puno više nazajebavali sa logistikom nego što bi prijelaz preko njega vrijedio. A i da nismo od njega odustali tada, odustali bi sada. Ganja La je, naime, zatrpan snijegom i potpuno je neprohodan.

Nitko normalan nas ne bi vodio preko njega u ovim uvjetima, a nismo ni mi bili baš ludi za tim. Bilo je pokušaja nepripremljenih zapadnjaka da prijeđu Ganja La po principu „lako ćemo“. Bilo je i smrtnih slučajeva jer s druge strane, ima nekoliko puteva od kojih nisu svi dobri za vratiti se u civilizaciju. Čak i da smo nekako prešli taj, snijegom zatrpan prijevoj, ko zna što bi nas dočekalo s druge strane. Sigurno ne topli čaj i shiatsu.
U selo stižemo oko 10 sati ujutro. Naravno da nam je naš domaćin iz prethodnog lodgea svim silama pokušao preporučiti lodge njegove sestre u Kyajin Gompi.  Ovaj put nam se ono što smo vidjeli nije svidjelo i odlučili smo se za Yala Peak koji je inače i najstariji lodge u selu (od 1971 godine).

Čovjek bi rekao da je to mainstream i da će tu biti gužva, ali iznenadili smo se kako prvi dojam vara. Svi lodgevi jedva preživljavaju, uključujući i Yala Peak. Veliki lodge je, naime, zjapio potpuno prazan. Mi smo im danas jedini gosti. Naravno da su se obradovali kad su čuli da ćemo ostati tri noći i odmah su ponudili besplatno spavanje, samo ako jedemo kod njih.

S obzirom da smo mogli birati što smo htjeli, odabrali smo sobu sa prozorima na dvije strane i pogledom za koji bi se tukli svi evropski hotelijeri. Tuš i WC su bili unutar lodge-a, što je rijetki luksuz na ovim visinama.

Pobacali smo ruksake u sobu i izvalili se vani na suncu. Uzeli smo si odmah i za jesti jer sam doručak od jutros i zaboravio. I naručim ja neku kajganu koja mi dođe – slatka. Majstori namećali šećer u nju. Dodajem sol, ali slabo pomaže, pa rekoh: da dodam biber. I namećem se ja bibera ko da jnema sutra, stavim vilicu u usta – još gore. Ono nije bio biber nego cimet!

Yala Peak vodi žena s dvoje male djece. Starija, curica, se zove Pasang i ima dvije ipol godine. Pasang znači „rođen u petak“ i može biti i muško i žensko ime. Petka, znači.  Mlađi, dječak, je Nawang i star je mjesec i pet dana. Mama curicu pere vani u kanti vode koja garant nije na idelkanoj temperaturi, ali curica to stoički trpi. Ne buni se, rekao bih da čak i uživa dok mi u flisu i giretexu grijemo dupe na suncu. Vani je bio lijep dan, ali nije bilo vruće.  Nawang ima pun nos balaca i teško diše.  Trebalo bi ga izinhalirati i nekako mu počistiti dišne puteve, ali ovdje je sve to znanstvena fantastika. Tko preživi, pričat će.

Kad smo proveli jedno dva sata kvalitetnog izležavanja na himalajskom suncu, odlučujemo se prošetati do Tsona jezera u blizini. Tamo smo zatekli neke bare prije nego jezera, ali smo bar protegli noge bez teških ruksaka. Pogled na Ganja La je impresivan, dok je Langtang Lirung već bio u popodnevnim oblacima.

Gledajući taj, snijegom zameteni prijevoj odavde, uopće nemam želju ići gore. Lijepo je meni i ovako. Osim toga, u tom slučaju bi nas čekao dodatni peterodnevni trek u šatorima i svim što uz to ide. Da to idemo organizirati ovdje, koštalo bi nas bizarno puno, čak i da je prijevoj otvoren. Našao sam podatak iz 2009. godine da su za organizirani prijelaz preko Ganja La tražili 25000Rs. Danas bi tražili vjerojatno duplo. Dodatno pitanje je da li bi ti momci uopće znali put jer bi se svatko mogao predstaviti kao vrsni vodič, a da nikad tamo nije ni prošao.

Nakon dva sata šetuckanja, vraćamo se u selo i sjedamo u lokalnu pekaru na neke fine kolače od čokolade, mrkve i jabuke. Sve je to gomila biskvita za naše pojmove, ali u tom trenutku i na toj visini, bili su to najbolji kolači koje je moje nepce ikad dodirnulo. Čak i ideja da ovdje ima kolača je čudo samo po sebi.

Danas smo, dakle, proglasili dan odmora. A kad je dan odmora, red je i da padne neko tuširanje. Oprao sam kosu, bradu, istuširao se. Ovakav mogu i na igranku. :)

U vreće za spavanje se zavlačimo već u 18:30. Lodge je prazan i mi smo jedini gosti, tako da nema nekog druženja nakon večere. Naša dva prozora u elitnoj sobi nam pružaju neprekidan pogled na Ganja La kroz jedan, i usjek prema Langsisa Kharki, na drugi prozor.

U daljini se koči jedan predivan masiv, meni puno ljepši od Langtang Lirunga, po imenu Gang Chen Po (6388 mnv). Nadam se da ćemo ga ovih dana imati priliku još bolje vidjeti.

Dok smo, čekajući večeru, grijali ruke na plamenu vatre, imali smo priliku popričati s vlasnicom lodgea.  Žena ima još dvoje djece. Najstariji sin ima pet godina i ove godine je krenuo u školu u Syabrubesi. Iako je škola u Kathmanduu puno bolja, ona nema novaca da djecu šalje u Kathmandu. Ukoliko ga ne bi uopće slala u školu, budućnost bi mu bila vrlo siva – vjerojatno bi završio kao nosač i lomio leđa cijeli život za šaku riže. Sina vidi jednom godišnje.

U Nepalu se i državne škole plaćaju. Tko nema novaca, ne šalje djecu u školu. Djeca koja ne idu u školu, osuđena su na vrlo težak i surov život.

S obzirom da nam je država uzela gomilu novaca na ulaznice u NP Langtang, pitali smo je da li od države dobije ikakvu pomoć u održavanju lodgea. Ne dobije ni prebijene pare. A činjenica da su za Langtang podigli cijenu ulaznice nekoliko puta u odnosu na par mjeseci ranije i da je sad skuplja od ulaznice za Annapurna regiju, vrlo  vjerojatno će za posljedicu imati odljev turista u Annapurna i Everest regije i još manje će novca dolaziti ljudima u Langtang. Već danas je ovdje borba za golu egzistenciju, a budućnost neće biti nimalo bolja. Naime, u Langtangu vlada inflacija lodgeva, a već sada ih je nekoliko puta više nego što ima potrebe.

U Langtangu se nepalskim vodičima ne naplaćuje hrana i spavanje u lodgevima što neki obilato iskorištavaju, pa nekad dolaze na trek i sa rođacima tvrdeći da su svi nosači/vodiči za par trekera. Zna se desiti da na 10 trekera dođe 11 vodiča/nosača. Sav ovaj teret pada na leđa vlasnika lodgeva.

Isto tako je rekla da ih jako muči stanje ceste od Kathmandua do Syabrubesia. U lošem je stanju, a nakon svake kišne sezone dijelovi se odrone pa se ponovo mora dovoditi u red. Ovo se radi jako fušerski, tako da je cesta vrlo često na rubu zatvaranja. Navodno će kineski radnici raditi spoj od Syabrubesia do Trosulija preko Tibeta. Znajući kinesku politiku jačega, sumnjam da će ovo proći bez ustupaka s nepalske strane.

Kao zanimljivost je naša sugovornica ispričala nedavni slučaj kad je jedan lokalni nosač slučajno zapeo za turistkinju koja je pala sa staze i ozlijedila se. Turistkinja je slučaj prijavila u Kathmandu. Policajci su našli nosača, zatvorili ga, tukli i mučili (elektrošokovi su nešto što se u Nepalu često radi). Platio je 30000 Rs da ga puste. Novac su mu posudili ljudi iz njegovog sela. Sad će dugo još nositi teret po Himalaji otplaćujući dug.

Pitali smo je i za Tibetance na ovom području. Rekla je da ih ima i da neki imaju državljanstvo, a neki ne. Naime, u Nepalu se državljanstvo dobija po ocu. Ukoliko otac nije Nepalac, djeca nikad ne mogu dobiti nepalsko državljanstvo. Tako je u Nepalu danas puo Tibetanaca koji žive, neki i par generacija, a nisu i ne mogu postati nepalski državljani.

Za zime u Langtang dolini je rekla da su teške i sa puno snijega. Po zimi su sve brdske ceste zatvorene.

Saznali smo i da je trenutno Ganja La zatvoren zbog snijega. Sam prijevoj nekad koriste i lokkalci kad prelaze u Langtang dolinu za vrijeme festivala.

Sve u svemu, imali smo vrlo lijepo veče i svašta smo saznali o načinu života i problemima lokalnih ljudi. Iako je ovo bio lodge, s obzirom da smo bili jedini gosti i da smo naišli na pričljivu domaćicu, osjećali smo se kao u homestay-u u Ladakhu.

8.4. Langtang Valley trek dan 4: Kyajin Ri (27.4.2013)

Ujutro sat zvoni u 4:15. Sandra gleda na jedno oko, ja na drugo. Vani se ne vide zvijezde. Oblačno je.

Da sačekamo deset minuta, pomislim u sebi i namjestim se bolje u vreći. Nije prošla ni minuta, a nešto mi počne svijetliti u tintaru. Pun mjesec je probio kroz oblake i počeo obasjavati cijelu dolinu. Uskoro su se se i zvijezde osule na nebu.

Oblaci su nestajali i cijepali se o oštre himalajske vrhove.

Čini se da ćemo danas ipak na Kyajin Ri.

Oblačimo se po mraku, ali ovdje vrlo brzo sviće. U 5:15, kad smo krenuli hodati, vani je već bilo svanulo. Bilo je  samo pitanje trenutka kad će sunce da izviri iza vrhova.

Hodamo polako. Vremena imamo i nikud nam se ne žuri.

Na kyajin Ri vode dva puta. Jedan je strmiji preko vrha koji se vidi iz sela i onda po hrbtu, a drugi ide okolo kroz klanac pa preko sedla stiže na isto mjesto, samo u luku. Mi smo išli ovim drugim putem.
Vidjeli smo još par skupina od po nekoliko ljudi dole u selu kako lagano kreću. Nama je danas penjanje išlo vrlo sporo.Nije da smo se žurili, ali nije nam ni bilo lagano. Trebalo se popeti sa 3850mnv na 4600 mnv. U klancu, bez sunca, bilo je stvarno hladno. Hodali smo po smrznutom tlu, a prsti na rukama su nas zebli, rukavicama unatoč.

Nakon hladnog kanjona gdje smo stali malo pojesti komad smrznute energetske pločice slijedi pješčani dio. Kroz pijesak vodi put, jasno vidljiv odozgo, ali ne i odozdo. Tako smo mi opalili gore po ravnoj crti što nije bila optimalna putanja, posebno sa velikim ruksakom na leđima. Danas smo nosili samo jedan ruksak i u njega potrpali samo nužno, pa opet nije bio lagan.

Na ovim visinama uvijek treba računati na mogućnost jakog vjetra na vrhovima ili kiše, pa treba ponijeti i rezervnu toplu odjeću. Na sedlu, prije zadnjeg uspona, na mahove puše vjetar koji je sve, samo ne ugodan. Da nismo imali goretex i kapuljaču da se ušuškamo, bilo bi nam nelijepo. Gore, iznad nas, oblaci nastaju i nestaju.
Iako sam se u jednom trenutku počeo brinuti da će se vidici zatvoriti, vjetar je raspuhao oblake jednako brzo kako su se i stvarali.

Dio tih oblaka nastane „iz ničega“, na prvi pogled. Sunce zagrijava snijegom pokrivene vrhove i isparava ponešto snijega, te tako stvara te fantomske oblake. Ovisno o temperaturi  i vjetru, oni se ili rasprše, ili se nakupe na vrhovima i zaklone nam pogled.

Pred sam vrh, put skreće naglo ulijevo i po grebenu stižemo na Kyajin Ri. Trebalo nam je 2:45h stvarno laganog hoda.

Pogled na Langtang Lirung je predivan, ali on nije jedino što dominira u oku. Svud oko nas su se smiješili kristalno čisti vrhovi, zameteni  snijegom i okupani suncem.
Vidjeli smo Tsergo Ri. Bio je sav u snijegu. Nisam ni u teoriji raspoložen za sniježni uspon na skoro 5000 mnv, a ni opremu za to nismo nosili. Puno ugodnije mi ga je gledati sa sigurne udaljenosti.

Ganja La prijevoj se vidi kao na dlanu. Da nije toliko snijega, bio bi premostiv, ali sad ni lokalci ne bi pristali prijeći preko njega.

S dsruge strane, predivni snježni masivi i ni pet kilometara udaljena tibetanska granica. Tako blizu, a tako daleko, rekao bih.

Sjedili smo među molitvenim zastavicama i jeli jakov sir vrlo intenzivnog okusa i pecivo koje smo kupili u Langtang selu. Okačili smo i svoje molitvene zastavice na prijevoj.

Vjetar se postepeno pojačavao, pa smo se nakom četrdesetak minuta izležavanja na suncu polako spremili i uputili nazad. Po putu smo sreli dosta ekipe iz sela. Čini se da se većina odlučuje na pokret nakon doručka. Vidjeli smo i ona dva Amera i grupu Malezijaca. Onog smiješnog, pomalo feminiziranog, Malezijca sa torbom za piknik nije bilo. Ili mu se nije dalo, ili je našao neko „društvo“. :)

Dok smo silazili malo smo šacali stazu za Langsisa Kharku jer bismo se sutra uputili u tom smjeru.

Već smo bili nadomak sela kad sam uočio bijeli chorten sa strane, pa smo se uputili u tom smjeru. U jednom trenutku je Frćkava odlučila da jutro nije jutro bez piš pauze, a kad smo dvadesetak minuta kasnije htjeli  napraviti neke fotke, primijetila je da njenog nalog foto aparata – nema.

Čini se da je ostao na mjestu gdje je radila piš pauzu, ali teško da smo se mogli vratiti po njuhu.

Dobra stvar je što nije na putu, pa ga nitko nije mogao vidjeti i pokupiti. Loša stvar je što nije na putu, pa ni mi nemamo pojma gdje bi mogao biti. Nalazili smo se u cijelom čudu niskog rastlinja bez jasnih puteva.

Jedina nada je bila da se probamo vratiti po GPS tragu i lociramo ga. Imali smo ponovo geocaching situaciju koja postaje jako zanimljiva kad se u obzir uzme greška GPS uređaja. Da stvar bude gora, točku nisam posebno označio. Sve bi bilo uzalud da trag na uređaju ne šara  gore-dole na jednom mjestu. TO je dosta dobar pokazatelj da je na tom mjestu bilo stajanja, pa smo počeli tu njuškati.

Jedan lokalac je prošao malo ispod nas čudeći se zašto tapkamo u mjesto i kakve su to čudne rašlje koje držim u ruci.

Na svu sreću, nije trebalo dugo – Sandra je uspjela locirati malu crnu torbicu. Tako je fotić spašen od zaborava.

Ako se zateknete u blizini, posjetite to mjesto i zapišajte ga propisno. Neka to bude „piš geocaching“.  
Koordinate koje tražite su: N 28 12,796, E 085 34,190. Visina: 3993m.
Točka se nalazi točno 350m zračne linije od Yala Peak lodgea u smjeru strme varijante puta za Kyajin Ri.

Danas smo po putu za Kyajin Ri vidjeli (pogotovo u povratku) dosta ljudi. Bilo  parovi, grupe ili individualci, rijetko koji nije imao vodiča uz sebe što je neobično s obzirom da se radi o putu kojeg možete izgubiti samo ako je vani mećava ili ste jako pijani.

Pokušao sam odgonetnuti zašto je to tako dok sam se odmarao u našoj sobi sa dva pogleda, ali sam umao zaspao. Ručak vani ispred lodge dok sunce piči, a oblaci se igraju sa Langtang Lirungom pogotovo nije ostavio mjesta takvim mislima.

Valjalo je ugasiti ono malo mozga što je još radilo i prepustiti se lješkarenju na suncu.

Dobro je da smo išli rano ujutro jer je već u rano popodne vjetar na mahove bio dosta jak, čak i u selu. Gore na grebenu mora da je pravo veselje. Oblaci su nastavili grickati Langtang Lirung sve dok ga nisu u potpunosti pojeli. Odavde je izhgledalo da je sad i sam Kyajin Ri već u oblaku. Ovo je bio samo još jedan odgovor na pitanje zašto se na velike visine treba kretati vrlo vrlo rano.

Kako je popodne ostavljeno za hedonizam, palo je i tuširanje. Najprije vode nije bilo, ali kad je baka iz lodgea prebacila tuš na pun kontejner, potekla je poprilično vruća voda koja se jedva mogla izdržati na koži, ali je itekako pasala. Reklo bi se da je tuširanje sjelo ko šamar budali.

Do 16:30 smo se izležavali u vrećama dok je vjetar na mahove udarao u prozore. Kad smo izašli van, a s obzirom na pogoršanje vremena, lokalna pekara je bila puna. Pola sela se okupilo tamo. Nismo bili danas za neka druženja pa smo pojeli i u miru prošetali po selu.

Danas je na večeri u lodgeu bilo manje pusto – lodge je osim nas imao još dvoje ljudi. Tu su bile dvije Australke, vjerojatno majka i kćerka- majka malo ljubopitljiva, a kćerka malo nervozna. Dobra stvar je što je kćerka doktorica pa je pomogla bebaču koji je imao već  osjetnih problema sa začepljenim nosom i prehladom.

Koliko sam vidio, njih dvije su došle sa barem dva nosača/vodiča.

Večerali smo neke čorbe od kojih mi nije bilo baš najbolje, ali dva gastala su popravila stanje – 45 minuta kasnije sam podrignuo (bolje nego da sam rigao ) i onda je bilo bolje.

Danas je žena iz lodgea bila zauzeta sa uspavljivanjem bebača, pa je garant jedan malo Nepalac koji je kuhao nešto zajebao u procesu. Na svu sreću, ništa što bi me bacilo u želučani nemir i temperaturu.

Pokušaše me otrovati, ali ne uspješe – ovog puta. Za sutra ćemo vidjeti.

Uvečer kad smo legli u krevet, imali smo priliku svjedočiti veličanstvenom podizanju mjeseca iznad Himalaje. Najprije smo kroz prozor vidjeli maglu obasjanu jakim mutnim svjetlom iza siluete jednog od vrhova. Kako su minute prolazile, tako je svjetlo postajalo sve jasnije, a mjesec ,skoro pun, polako se dizao iznad planinskih vrhova. U samo par minuta je mutno svjetlo zamijenio oštri mjesečev sjaj. Cijelo selo je začas bilo obasjano, kao reflektorom. Spektakularan prizor koji se odvijao tako brzo da ste točno znali da ste na planeti koji se okreće.

Petnaestak minuta kasnije mjesec se ponovo sakrio za oblak.

Izolacija u lodgevima načelno nije neka, a Yala Peak nije bio izuzetak. U susjednoj sobi smo jasno čuli kako gošćama krče crijeva.

8.5. Langtang Valley trek dan 5: Langsisa Kharka (28.4.2013)

Danas nas čeka dugačak dan pa se ponovo budimo u ljudskih 4:15 dok mjesec stražari nad selom. Čini se je pobjegao oblacima.

Do Langsisa Kharke ima barem 10km u jednom smjeru, tako da nam barem 20km hoda danas ne gine. Ne znamo kakav je teren, ali znamo da nema puno uspona.

Kharka je mjesto na kojem pastiri vode stoku na ispašu. Kad stoka pobrsti travu na jednoj lokaciji, pastiri se pomiču na drugi i tako redom. Po ljeti se zadržavaju na mjestima na većoj nadmorskoj visini, a zimi se spuštaju niže. Kharke imaju i pastirske kućice gdje pastiri žive dok je stoka na tom mjestu. Sa njima su često i mljekari koji na licu mjesta proizvode sir kojeg poslije šalju u sela u nizinama.

Stoka se muze ujutro i navečer, a kako mlijeko nije trajna roba, proces proizvodnje sira treba početi odmah.

Langsisa Kharka je zadnja u nizu mejsta za ispašu ljeti i nalazi se na 4200 mnv. Nakon nje više nema suvislog puta osim za Morimoto BaseCamp. Kako nakon Kyajin Gompe dalje nema sela, ni lodgeova, bez šatora, dobre vreće za spavanje, karimata, hrane i kuhala nema smisla ni pokušavati uvlačiti se dublje u klanac.

Bilo kako bilo, pred nama je bio dug put pa smo krenuli oko 5 sati ujutro, dok je vani polako svitalo.

Put nas vodi preko velike šljunčane ploče koju su napravili planinski potoci sa vrhova s lijeve strane. Trenutno su manje-više to samo suha korita, ali već ovdje je jasno da se krećemo kroz klanac u himalajskim mjerilima koja oko ne možće ni pojmiti i koja izgledaju nestvarno visoko i daleko.

Nakon tapkanja i pronalaženja pravog puta po toj mreži usjeka slijedi forsiranje potoka pri čemu Frćkava doživljava manje izvrtanje na jednom skliskom kamenu, na sreću, bez posljedica.

Tri kilometra od sela je napuštena travnata aerodromska pista. Nekad je bila u upotrebi, dok je danas koriste još jedino jakovi za ispašu. Nisam siguran da bih htio da me spuste avionom na ovakav komad ledine.

Danas nosimo samo jedan ruksak koji nije pretežak, ali je to i dalje veliki ruksak koji nekome od nas dvoje čuči na leđima. Nosimo ga naizmjence jer je tako lakše. Neki se u planine upućuju samo sa bocom vode i sa vjetrovkom, ali ovo nije lokalno brdo u Evropi. U Himalaji nije mudro kretati u divljinu obučen kao za plažu, a put za Langsisa Kharku je divljina. Već nekoliko kilometara od sela ostajemo potpuno sami i, da ne znamo da je selo nedaleko dole, mogli bismo lako dobiti dojam da nas je netko izbacio iz aviona usred ničega i da stotinama, hiljadama kilometara oko nas nema žive duše.

Ako uzmemo u obzir da se na ovim visinama vremenske prilike mogu iz temelja promijeniti po pola sata, jasno je da sunčano jutro ne garantira siguran put i da se u slučaju magle možemo jednako lako izgubiti kao u prašumi.

Uvijek sam se vodio mišlju da radije imam na leđima kilu previše nego gram premalo.

U početku idemo uz tok Langtang Khole, da bismo se u nekom trenutku počeli dizati iznad nje. Prošli smo dva pastirska naselja gdje, osim gomile jakova nismo vidjeli nikoga. Samo smo ujutro pri kretanju iz sela vidjeli dva lokalca koji su dali petama vjetra tako brzo da smo ih u pola sata u potpunosti izgubili iz vidnog polja.

Prvo od tih pastirskih mjesta se zvalo Jathang, a drugo Numathang. Između njih je mala kućica sakrivena ispod ogromnog komada tko zna kad otpale stijene. Da stijena nije opasana molitvenim zastavicama, tu kućicu/sklonište ne bismo ni primijetili. Danas ju je dodatno odavao tanašni dim vatre koji se lagano dizao u zrak.

Dok sam ja slikavao oko te stijene, odjednom po putu naiđoše dva žustra momka sa poštenim ruksacima. Progovorili smo koju s njima. Momci su bili iz Rusije. Jedan od njih je znao engleski, a drugi nij riječ. Vidjelo se da su pravi planinari – imali su kartu Langtang regije selotejpom polijepljenu na svim pregibima.  Takvu pripremu dugo nisam vidio.

Nakon par slika i pozdrava, mi krećemo dalje, a oni ostaju uživati i slikati vrhove. Oko nas samo jakovi.

Zanimljivi su ti jakovi – ogromna goveda s velikim rogovima. I svi izgledaju kao mrgodni bikovi, pogotovo jer im se od duge dlake ne vidi vime. Ustvari, to su obične preuveličane krave jednako plahe kao krave kod nas. I bježe od ljudi.

Mada, da se neka od njih zainati i odluči nas pogladiti rogovima, ne bismo se dobro proveli.

Nakon Numathanga, put nas opet vodi tik uz rijeku. Na 4000m visine smo i hodamo kao po ravnici. Trebamo obići jedno brdo da bismo prešli rijeku i tu nailazimo na jedan od najzanimljivijih mostova na koje sam imao priliku kročiti nogom.

Par dasaka pjesnički nabacanih između dva potpornja. Kako god da ih pogledam, stajali su izuzetno koso. Prešao sam desetke sličnih mostova u Himalaji do 2009 godine do danas, ali ovaj se definitivno najviše igra sa glavom. Stajao je naheren s koje god strane ga pogledam, a ispod je protjecala brza rijeka. Što duže mislite nad takvim mostovima, teže ih je prijeći.

Zato je najbolja taktika, brzo i pametno ih osmotriti i jednostavno – preći ih. Ja sam ovdje mozgao koji tren predugo, pa je i prelazak bio manje ugodan, ali je bio uspješan.
Zadnji prilaz Langsisa Kharki je na 4100mnv. Nakon par sati hoda, u jednom trenutku se ispred vas otvara sve – prostrana ravnica od koje se diže kosa na vratu, vrhovi koji paraju nebo svud okolo. Sami na svijetu stojimo usred raja na zemlji i imamo jedno drugo.

Mogli smo se još spustiti malo do samog pašnjaka, ali nismo. Ovdje nam je bilo fantastično. Pogled je bio jedan od onih koji se zauvijek urežu u zjenicu oka, a osjećaj spokoja i samoće je bio upravo nevjerojatan.
Vrijeme je za piknik. Režemo jakov sir, pucaju ljuske kuhanih jaja, trga se domaći himalajski kruh... Gozba u Himalaji. Oko nas nema žive duše. Ispod se čuje tihi huk planinske rijeke, a vjetar nam tu i tamo oplahne lica. Sunce nas grije dok su svud oko nas vječnim snijegom okovani vrhovi kakve samo u Himalaji možete naći.

Puni sat smo uživali u samoći prije nego su naišla ona ista dva Rusa. Dobro je da su tu – mogli su nas slikati zajedno. Onaj koji zna engleski se zvao Lenin, a šutljivi Aleksandar. Obojica žive u Moskvi i već dulje vrijeme zajedno lutaju ovim područjem. Imali su dovoljno vremena da posjete i Gosaikund, a sad bez posebnog cilja tumaraju Langtang dolinom. Kako su opremljeni šatorima i kuhalom, kampirat će tu negdje pa dalje po osjećaju.

Dok mi pričamo s njima, stiže i Stefan. Od samoće i tišine do gužve na vidikovcu u tren oka. Imali smo jedinstvenu priliku sat vremena biti u potpunom miru na ovom predivnom mjestu.
Da me pitate koje mjesto mi je ostavilo upečatljiviji dojam: Kyajin Ri ili Lanksisa Kharka, ne bih se mogao odlučiti. Mogu samo reći da, ako budete imali vremena, obavezno posjetite ovo mjesto. Ako budete imali sreće, doživjet ćete ga u potpunom miru i samoći. A to danas vrijedi  svakog udaha.

Vraćali smo se polako, kako smo i došli. Onaj krivi most je bilo lakše proći u povratku jer se sad na njega išlo prema gore, a ne ukoso i prema dole. S ove strane nije izgledao kao rampa za porinuće u rijeku.
Po putu smo sreli cijelo čudo ekipe. Svi su oni krenuli poslije doručka, Dug je dan, kažu. Dan je dug, ali himalajski dani su neizvjesni popodne, pa vam se najsigurniji dio dana završi već iza podneva. Mi smo krenuli rano ujutro, pa smo se u selo vratili u 14:45h.

Umorni kao psi, najprije proslavljamo dosadašnji dio treka kolačima, kafom i kolom, a onda idemo nešto pošteno pojesti u lodge. Danas je iza nas preko 23km hoda u 9 sati. Zaslužili smo nešto pošteno staviti pod zub.

. . .

U lodgeu danas nismo bili sami. Došao je još jedan francuski par pa nas je na večeri bilo više od dvoje.

Danas su neki zapadnjaci došli u Kyajin Gompu helikopterom. Pilot je pitao ide li tko za Kathmandu i da je vožnja besplatna. On se ionako mora vratiti. Nitko nije otišao s njim.

S jedne strane, šteta da nismo odletjeli s njim, a opet... Žena iz lodgea kaže da neki piloti ne znaju put pa slijede rijeku. Zamišljam pilota koji ne zna put za let koji traje 25 minuta. Nisam siguran da bih se htio s njim voziti, pa makar i besplatno.

8.6. Langtang Valley trek dan 6: Kyajin Gompa – Lama Hotel (29.4.2013)

Došao je  dan da se polako povučemo iz doline Langtang. Vremena za Gosaikund ovaj put nije bilo. Da smo forsirali, spali bismo s nogu, ne bismo uživali u Langsisa Kharki i tko zna što bi se sve po putu zakompliciralo.

Ustajemo u šest sati ujutro. Nakon dva dana buđenja u četiri, ustajanje u šest nam se čini kao da smo se izležavali cijelo prije podne.

Spremamo stvari u ruksake. Teško je pojmiti da sav onaj džumbus iz sobe stane u dva planinarska ruksaka.

Doručkujemo, pa ćemo lagano u pokret. Prije kretanja telefonski dogovaramo spavanje i (još važnije) express bus za Kathmandu u lodgeu u Syabrubesiju. Da nije bilo lokalne žene koja nam je pomogla, ništa ne bismo mogli dogovoriti jer nitko s druge strane nije znao engleski.

Iako nam telefonski razgovor nije naplatila, na konačnom računu je fulala  parsto rupija u njenu korist. Nisu mi neki matematičari ovi lokalci, ali zato smo mi tu da procijenimo kad treba dići stop palicu, a kad pustiti da stvari teku. Ovdje smo pustili da stvari teku.

Poželjeli smo joj sve najbolje i oko osam sati krenuli prema dole. Nadao sam se da će njena djeca imati bolji život od prosječnog života u Nepalu danas, da će se školovati, da će živjeti mirno. Većini stanovnika Nepala danas nije tako.

Dok smo se spuštali, do Langtang sela su nas iza leđa pratili predivni pogledi. Snježni vrhovi su nam mahali. Možda se jednog dana ponovo vidimo... U selu prolazimo pored Minmarovog lodgea. Lodge je zatvoren. Minmar je negdje otišao.
Ispod u nekom selu stajemo na „seabuckthorn juice“.  To je ukusni kiselkasti sok od narandžastih bobica. Dok smo sjedili i ispijali sok, pored nas je prošlo nekoliko nosača za par drvenih greda na leđima. Bile su to velike grede za krovišta.

Prosto je nevjerojatno kako netko može na sebe dići tu drvenariju, a kamoli hodati s tim po Himalaji. Jedan je išao u suprotnom smjeru i nosio veliki list za pilu, kakvim se ruše stabla i za kojeg trebaju dva čovjeka da ga koriste.

Jedna baka je išla prema selu noseći pun koš životinjskih govanaca koje je skupila po putu. Ta govanca se suše, drobe i onda koriste kao gnojivo na njivama. U Langtang selu smo danas imali priliku vidjeti to ručno štihanje i gnojenje polja.

Nakon finog soka, nastavili smo put. Dok smo hodali, s lijeve strane rijeke smo jasno vidjeli kako ruše stabla za nove lodgeve. Rušenje se, naravno, obavlja potpuno neplanski i ruši se sve redom. Danas smo, ovdje, bili svjedoci sustavne deforestacije kakvu su vjerojatno Mlečani nekad davno napravili na Velebitu.

Policiji na kontrolnoj točki u Gora Tabeli ovo, naravno, nije ništa neobično. I tako se nastavlja deforestacija usred jednog od najljepših nacionalnih parkova na planeti Zemlji. Bez uzrujavanja.

Evidencija trekera na izlazu iz NP Langtang se svodi na prekopavanje knjiga u potrazi za našim imenima i evidentiranje datuma izlaska po nepalskom kalendaru.

Dok smo u Gora Tabeli čekali ručak, gledamo ekipu kako se spušta i mnoge od njih prepoznajemo sa treka i iz lodgeva. Nema ovdje toliko turista da bi se većina lica ne bi mogla prepoznati. Realno, samo je jedan put, nije kružni trek, pa je ovo očekivano. Mašemo si i međusobno se pozdravljamo.

U jednom trenu pred nas ispadne Stefan s dva pičona. Kaže da oni idu na Gosaikund.Jedna od cura koje su bile s njim je iz Francuske, a druga iz Brazila. I kaže potonija mrtva hladna kako joj je već putovanje pri kraju i da odlazi početkom juna. Juna?! Gledam na sat: 29.4...  Juna...?!

Ispostavilo se da je na putu  već četiri mjeseca i sad ima još „samo“ mjesec dana do povratka u Brazil. Pa lako tako lunjati po svijetu. :)

Svi odlaze dalje, mi nastavljamo jesti u miru pa put pod noge prema Lama Hotelu gdje planiramo spavati.

Dalje, po putu, srećemo Minmara. Vraćao se u svoj lodge. Čini se da je i on jedan od stalkera koje vrbuju ljude po treku da idu kod njega u lodge. Sad kad znam njegovu priču, svejedno se ne mogu ljutiti na njega. On samo pokušava preživjeti, kao i svi u ovom području koje je zaboravljeno od svih, a najviše od vlastite države.

Popodne je. Na treku skoro da i nema više ljudi. Tko je mislio ići gore, već je prošao. Tko nije, ići će sutra. Tu i tamo nailazimo na pokojeg zalutalog trekera koji se sprema aterirati u prvi lodge na koji naiđe.

Kod Woodland lodgea ponovo nailazimo na Stefana koji se pokušao okupati u Langtang Kholi, ali je ona jednostavno previše hladna. Rijeka koja je nastala otapanjem snijega sa himalajskih vrhova ne bi bila topla ni da teče u pakao. :)

Slijedeći u nizu je Riverside Lodge. Tu sjedamo na čaj. Gledamo rijeku kako protječe pored nas, kad se odjednom, iza nas, pojavi tridesetak nepalskih vojnika. Svaki je na leđima imao vojni ranac ništa manji (i sigurno ništa lakši) od naših ruksaka. Prolazili su jedan po jedan. Zadnji je vodio kozu sa sobom vezanu špagom oko vrata. Vodio ju je kao psa na uzici u šetnju. Nekako sumnjam da su ovdje koze kućni ljubimci. Ili će je ostaviti u Langtang selu nekom od seljaka ili će je pojesti (ovo je izvjesniji scenarij).

Ovdje sam slabo i vidio ljude da jedu meso. U jednom selu po putu sam vidio ženu koja je sušila na suncu neke trakice koje su ličile na rogač. Bile su tamne boje i trebalo mi je malo vremena da uberem da su to zapravo trake mesa. Nepalci nisu po definiciji vegetarijanci i čini mi se da ne vode kozu sa sobom da im glumi 13. ratnika već glavno jelo.

Sedamnaest kilometara i sedam sati kasnije stižemo u Lama Hotel. Ovdje smo odabrali Lama Guest House lodge. Sve je praktično prazno i mogli smo birati sobu. I ovdje vrijedi pravilo da je spavanje besplatno ako jedemo kod njih.

Prije jela, napadamo tuš na kraju dvorišta. Uvijek se dobro istuširati čim prije jer poslije mogu biti gužve, voda može biti hladna, a i mrak bi mogao pasti dok se mi odlučimo raditi higijenu.
I taman kad smo se spremali izaći van, začusmo poznate glasove, a kad ono – Stefan i pičoni. I oni su odsjeli u istom lodgeu. Dogovorili smo se zajedno za večeru u 19h, a mi smo prije svega u selu probali naći nekakav kolač, ali najbolje što smo našli su bile nekakve tzv čokoladne palačinke koje i nisu bile baš raj za nepce. Bilo kako bilo, do večere će poslužiti.

Na večeri napokon puna soba ljudi. Bilo je zabavno malo se družiti s njima, onako, za kraj treka. Sutra Sandra i ja idemo u Syabrubesi, a Stefan i pičoni prema Gosaikundu. To je nekakav plan, mada mi se čini da će mu jedanpičon promijeniti kurs i krenuti u Syabrubesi s nama.

Ovdje sam očekivaju vlagu i nelagodu, s obzirom da smo bili tik uz rijeku, ali bilo je zapravi vrlo ugodno za spavati.

8.7. Langtang Valley trek dan 7: Lama Hotel – Syabrubesi (30.4.2013)

Budimo se prije sata koji smo navili za šest sati. Višednevna rana ustajanja su ostavila traga – sad se budimo prije nego se alarm i oglasi.

Dok smo pojeli doručak, oprostili se sa svima i krenuli, bilo je već 7:30.

Sunce je brzo izlazilo i vrlo brzo je postalo vruće. Put nas sve vodi zajedno: Stefan sa dva pičona i jedan francuski par. Novi plan je da Stefan s parom iz Francuske ide za Gosaikund, a pičoni su odustali. Put nas vodi u Rimche gdje smo spavali prve noći. Od tamo se račva gornji i donji put. Ovaj put idemo donjim putem. Malo prije sela Bamboo je plaža na obali rijeke.

Tu se svi izvaljujemo na suncu. Voda je upravo nevjerojatno hladna, čak i da se toćaju noge dulje od minute. Bolno hladna, rekao bih.

Svejedno, bilo je predivno. Stefan je prao majicu i lupao je na kamenu, Francuz koji me neodoljivo podsjećao na Asteriksa je sam sa strane gradio kule od kamenja, a ostali su se izvalili gdje god su stigli. Pridružilo nam se i dvoje lokalne djece koji su do maloprije šetali krave. Stefan ih je učio raditi žabice na rijeci, ali nije to lako jer je rijeka brza, valovita i nemirna.

Pošteno smo se odmorili i nauživali ovdje, ali u nekom trenutku je valjalo krenuti dalje. Opraštamo se od sviju i od Stefana (po n-ti put) i krećemo. Po putu se mimoilazimo sa cijelim čudom nosača. Neki su nosili na leđima ogromne komade šperploče. Brojao sam: imali su po pet ploča na leđima dimenzija metar ipol sa dva metra. Nevjerojatno mi je da to netko nosi i po ravnom, a kamoli po ovim strminama.

U Pairu stajemo na čaj i pitu od jabuka. Ovo je put kojim nismo išli kad smo kretali na trek jer smo mi išli gornjim grebenom. I dobro je da je tako. Gornji greben je puno zanimljiviji i sa neusporedivo manje ljudi.

Dok smo čekali pitu, eto nam – Stefana. Pa njega se teže otarasiti nego sifilisa. :) Dobro da je simpatičan.

Zadnje kilometre prema Syabrubesiju pamtim po vrućini i samo vrućini. Dobra stvar je da je put uglavnom nizbrdo. Loša stvar je da je put uglavnom nizbrdo. Nevjerojatno je koliko ovi zadnji kilometri i prilasci selima mogu biti naporni.

Pred kraj nas je sunce već tako opalilo da smo jedva čekali da se izvalimo na nekoj terasi u hladu.

U Syabrubesiju na kontrolnoj točki nas čeka policajac umjesto kojeg ja ispunjavam podatke jer se njemu nije dalo. Tik prije samog sela je tibetansko naselje. Izbjeglica s Tibeta koji već generijacijama žive van svoje domovine ima dosta i u Nepalu.

Ulaznica za NP Langtang košta skoro pedeset eura po glavi. Te pare sigurno ne idu lokalnom stanovništvu, niti za očuvanje parka i poboljšanje infrastrukture. Te pare idu nekome u džep, a lokalno stanovništvo lomi leđa noseći grede po Himalaji da preživi. To je stvarno tužno...

U Syabrubesi ulazimo šutke i hodamo po sredini ulice. Pored nas prolazi motor, naziremo ispod nogu i nekakav asfalt. Iz jednog lodgea trešti muzika. Pa ovo je prava civilizacija. Kao da smo stigli u Zagreb!
Kad smo došli prije tjedan dana, izgledalo nam je sve tu kao selu na kraju svijeta. Kako se perpektiva mijenja. Sad mi Kathmandu izgleda kao Las Vegas.

Stižemo u naš Namaste lodge u kojem smo dogovorili spavanje i karte za bus za sutra. Cura koja je unutra očigledno ne zna engleski. Pokušavam se nekako s njom sporazumjeti, ali mi ne ide.

Cura se pokušava snaći – zove nekog telefonom i daje mi slušalicu. Nemam pojma tko je s druge strane (netko iz prijevozničke kompanije ili netko iz lodgea) ali pokušavam, obnevidio od umora, suvislo postaviti pitanje.pričati suvislo.

Dobio sam odgovor da je sa kartama sve u redu i da dolaze uskoro. Ajde, to je dobra vijest, iako i dalje nisam siguran s kim sam upravo razgovarao.

Poslije sam skužio da sam pričao sa jednom jedinom ženom iz tog lodgea koja zna engleski jezik. Cijena jedne karte je 500 Rs. Čak i uz njihovu proviziju (a mislim da i oni uzimaju neku proviziju), karta je za 400 Rs jeftinija od one koju smo kupitli preko Ganesh Himal hotela u Kathmanduu. Ovo je samo ilustracija o kakvim tipovima marži i provizija ovdje pričamo. Ovo nije 10% pa da biste rekli da nema veze.

Napokon smo odbacili teške ruksake, oprali  prašinu sa sebe, sjeli na terasu na katu, naručili gomilu hrane i kolu. Vrijeme je za odmor.

Dok smo jeli, pored nas su prošli David, Amer i Englez. Ovo sad zvuči kao loš vic o Muji i strancima, ali neke od ljudi sa treka viđamo iz dana u dan gdje god se okrenuli. Australke su isto bile tu.

Taman smo krenuli u selo protegnuti noge (kao, nije nam bilo dosta dosad), kad nam je žena iz lodgea dala karte za sutrašnji autobus. Ekspress bus, sjedala 7 i 8, sve isto kao kad smo dolazili, samo je cijena niža.

Žena nam je još rekla i da postoje shareani džipovi za 700Rs, ali da je bus udobnija opcija. Interesantno, u Kathmanduu nam nisu ništa spominjali te shareane džipove. Spomenuli su jedino privatni džip za 17000Rs. Bome su majstori međunarodni!

Dok smo mi tako pričali, stigao je lokalni bus iz Kathmandua. Na krovu ljudi, a među njima i jedan bijelac. Taj je imao vožnju života. Ulaze u naš hotel dvoje mladaca. Imaju dvadesetak godina i oči velike kao fildžane.
I pita momak gdje je ovdje turistički ured. Okrenem se oko sebe. Vani 5-6 Nepalaca kukhri noževima trančiraju neko truplo za sutrašnju svadbu u selu. Pored njih u prašini stoji autobus koji više liči na kamion nego na nešto što vozi ljude.

Neke žene oko njega tjeraju koze, a par krava polako šeta sredinom ceste.

„Turistički ured, kažeš? Nisi vidio onaj u Kathmandu? ;)“, mislim u sebi.

Još nam momak veli da su platili kartu za ekspress bus 800Rs, a uvalili su im ovaj lokalni. Ovaj mladi par je sa Farskih otoka i očigledno nemaju previše iskustva sa Nepalom i zemljama kao što je ova.

Sandra im je dala par savjeta oko treka dok sam ja pričao s tetom iz lodgea. Pitao sam je jedu li ljudi ovdje meso, pa sam saznao da ga uglavnom ne jedu, osim u posebnim prilikama. Svadba je vjerojatno jedna od takvih, jer oni vani kidaju mesinu sa kosti već par sati bez prestanka.

Isto tako sam saznao da ljudi u brdima u pravilu ne ubijaju životinje, već meso pripreme samo ako neka životinja padne sa stijene pa pogine ili ako ugine. Gledam one vani sa noževima i nisam baš siguran u to, ali, ajde, ako ona tako kaže...

Popodne se javljamo svojima da smo živi. Satelitski telefon nije jeftin (poziv dođe kao karta za Kathmandu), ali bar je moguće javiti se. Uvečer gledamo kako u daljini nešto tiho sijeva, a malo kasnije kreće sitna, rijetka kišica. Bilo bi mi puno draže da po suhom prođemo onaj zajebani dio puta prema Kathmanduu, ali što je, tu je. Mogli smo kisnuti cijeli trek, pa nismo. Imali smo sreće s vremenom, pogotovo ako se uzme u obzir višednevna kišurina u Kathmanduu kad smo došli.

Za večerom sjedimo do ona četiri Amera koji i nisu Ameri. Jedini Amer je David (a i on je 'rvackih korijena ). Dvojica su iz UK, a treći je Kolumbijac. Englezi i Amer su se upoznali preko nekakve internet stranice „trekking partners“, a Kolumbijac im je uletio u busu. Ako nekog zanima, web site za spajanje usamljenih trekera u hajdučku družinu je ovdje: http://www.trekkingpartners.com/

Nisu loša ekipa, ali nisu ni neko društvo sa kojim bih proveo duže od jednog popodneva.

Vani i dalje sporadično grmi i pada neka sitna kišica.Dobro je nama jer osvježava, ali nikako nije dobro ovima s Farskih otoka koji će sutra krenuti u planinu.

9. Syabrubesi – Kathmandu (1.5.2014)

Na doručku smo ponovo sreli onaj par sa Farskih otoka. Kažu da su prije Nepala bili u Indiji (Goa, Jaislamer, Varanasi, Agra i Delhi). Čak su navodno glumili i u nekom kineskom filmu koji je tamo negdje sniman u to vrijeme. I dalje mi nije jasno kako su onako mutavi živi izašli iz Indije. Još kažu da će najesen studirati nekakav poslovni studij u Kini. Da se u ovim dijelovima svijeta naići na vrlo neobične zapadnjake.

Bus za Kathmandu kreće na vrijeme. Navodno je povratak sat ipol kraći od dolaska. Navodno.

Po putu su nam kontrolirali TIMS iskaznice i to u tri navrata. Sve ofrlje, a kako bi drugačije. Nabodu par slova od imena i napišu u neku tekicu. Kao da će itko ikad iz tog nešto moći poslije iščitati.

U Nepalu se sve radi ofrlje, od trgovanja po ulici, do funkcioniranja glavnog aerodroma.

Na cesti Syabrubesi – Kathmandu ima jedan vrlo nezgodan dio kojeg kiša ispere svake godine za vrijeme monsuna. Ima tu jedan kilometar dug komad puta koji spada u jedne od najgorih komada ceste po kojima su me vozili (a vozili su me posvuda). Dole su strmine takve da, ako padnemo, nitko ne mora ni ići po nas. Teško mi je i zamisliti kako je ovdje kad pada kiša, ali mi je bilo jako drago da je danas ponovo sunčan dan.

Nakon spusta sa brda, stajemo u nekom selu da ponešto i pojedemo. Ovaj put smo batalili Dhal Bhaat. Zaključujemo da nam na uši ide riža s tibetanskim začinima i da jedva čekamo da napadnemo indijsku hranu negdje u Kathmanduu.

Kupujemo neke kekse, sjedimo u prašini i gledamo kako preko puta lokalci toče u motocikl benzin s nečeg što bi trebala biti benzinska pumpa. Sjedim se Euro4 standarda i smijem se naglas.

Sunce sija, najgora brda smo prošli. Još postoji opasnost da nas šofer negdje zabije u kamion iza slijepog zavoja, ali nadamo se da to neće biti danas. Neću reći da do Kathmandua nismo imali par situacija za dlaku izbjegnutih frontalnih sudara, ali sve je to i dalje bio standardni dan u nepalskom prometu.

U 14h stižemo u Kathmandu. Kako smo ovaj put stvari imali s nama u busu, nismo morali čekati da nam ih spuste sa krova, pa smo mogli odmah dalje.

Prilazi nam taksist.

- Koliko?

- 300

Sandra mu odreže cijenu na 150. Valjalo je vidjeti koliko će da spusti gaće. :)

- „No possible“, kenja on i ostaje u prašini dok mi idemo dalje.

Prilazi drugi, on bi za 200. To je ok cijena, nek vozi.

U hotelu smo si sami izabrali sobu na šestom katu. (bez lifta) i čini se da ću proklinjati tu odliku slijedeća dva dana.

Pitali smo na recepciji za neke ture i žena nam je počela redati cijene od 75-90 USD. Koliko se sjećam, u Nepalu rade za rupije (i to za vrlo malo njih). Te dolarske bullshit priče mogu sačuvati za bogate Amere. Mi nismo ti.

Sutra ćemo ujutro na autobusnu stanicu pa na Patan. Od tamo ćemo vidjeti.

Jedemo u hotelu, pa idemo na kafičicu u BigBelly. Napokon malo ležernog moda. Life is good. :)

Još smo tupi od onog silnog drndanja u busu i nikud nam se ne žuri. Uspjeli smo opelješiti AromaGarden. Tamo radi neki simpatični čika. Sandra ga pita za Shilajit pa je rekao da može i to nabaviti. Ako se odlučimo, znamo gdje se može naći.

10. Patan i Bhaktapur(2.5.2014)

Budimo se u šest satiu ujutro bez alarma. Planinski bioritam je još vrlo aktivan u nama. Danas ćemo probati obići Patan, Bhaktapur, a možda i Changu Narayan. Ideja je ne plaćati gomilu dolara hotelskim turama i koristiti javni prijevoz i taksi koliko je to moguće.

Prije svakog dobrog puta, Kathmandu nije Kathmandu bez posjeta Big Belly restorančiću i jutarnje krkačine. Osim fantastičnih kafičica, današnji omlet sa čilijem je dodatno podigao dojam.

Poslije doručka smo krenuli na Ratna Patan tražiti bus za  Patan. Za razliku od Indije, u Nepalu su svi natpisi na busevima na sanskritu, što je, složit ćete se, stanoviti problem za dešifriranje.

Sandra je ovaj puta radila eksperiment – pitala je za informacije mlađe ženske osobe, pod pretpostavkom da su voljnije pomoći i i da znaju engleski  i to je, uglavnom, jako dobro prolazilo. Ovdje je pronašla jednu školarku i cura je super znala engleski. Čak je skrenula sa svog puta da nam pokaže pravi bus. Cijena vožnje do Patana je 30Rs za dvije osobe. Sad već govorimo o nepalskim cijenama. Četiri kilometra i petnaest minuta kasnije bilo smo na Patanu.

10.1. Patan

Patan je jedan od tri kraljevska grada. Patan Durbar Square je jedno vrlo živopisno mjesto. I danas nas je vrijeme počastilo još jednim sunčanim danom. Bilo je vrlo vruće, ali nakon početnog fijaska od vremena, svaki sunčani sat je dar ekstra.

Bus će vas ostaviti na rubu Patana. Do samog Durbar Squarea ćete se morati prošetati kroz splet ulica i hramova. U jednom od njih smo vidjeli gomilu svijeta. Grupe od pet do deset ljudi su se okupljale oko vatre. Prinosili su hranu, pjevali i izvodili raznorazne koreografije.

Interesantno je kako svugdje u svijetu, kad se dotaknemo duhovnosti, većina ljudi ne kuži vic i samo prazno otvara usta i maše rukama. Sa strane, uz put sjede neki ljudi koji za par rupija daju blagoslove. Gomila čeka u redu da uđe u centralni hram.  Jedan bradati stariji tip u crvenom sjedi u kutu dvorišta. Možda on kuži vic?

Pitali smo jednu curu o čemu se ovdje radi. Mislili smo da se ovdje radi o nekom festivalu, ali nam je cura rekla da je ovdje tako svakog četvrtka i da je četvrtak dan za post.

Kad smo napokon stigli do Patan Durbar Squarea, prošetali smo malo u miru. Patan ima nešto posebno i definitivno ga vrijedi posjetiti. Patan muzej je jedan od najznačajnih muzeja u Nepalu.

Dok smo lunjali po Patanu, sreli smo dvoje Slovaka sa treka, pa smo razmijenili dojmove. Čini se da svi dijele mišljenje kako su Nepalci počeli derati na cijenama bez ikakve logike i pokrića. Vidjet ćemo kud će ih to odvesti u godinama koje slijede.

Autobusna stanica za Bhaktapur nije ona ista gdje su vas doveli iz Kathmandua u Patan. Stanica se zove Lagankhol i nalazi se jedan kilometar južnije od one na koju stižu busevi iz Kathmandua. Ponovo pitamo za bus i nalazimo ga na kraju gužvovite autobusne stanice. Rupija 50, veli momčić. Ajde de.

Šesnaest kilometara i pedesetak minuta kasnije, stižemo. Dok smo se vozili, u busu je drndala neka lokalna muzika iz dva potpuno različita zvučnika namontiranih na početak rešetke za prtljagu.

S desne strane je bio jedan AIWA zvučnik od kućne linije, a lijevo se kočoperio nekakav ručno slagani koji kao da je ispao iz filma „Ko to tamo peva“.

Na kraju vožnje momak traži 50 Rs po osobi.  Moguće da nas je momčić zavaljao, ali smo svejedno za ništa novaca obišli i Patan i Bhaktapur.

10.2. Bhaktapur

Ulovila nas je glad dok smo stigli, pa smo najprije potražili nešto za jesti. Sandra se zapikirala na neki restoran iz Lonely Planeta, pa smo se ponovo osjvedočili da vrlo često lokali u Lonely Planetu nisi dobri, ni povoljni, ni onakvi kakve smo mi tražili.

Tri trga smo morali prejahati da bismo došli do restorana i naišli na ojadnu indijsku hranu. Dodatno su Frćkavoj u tanjur metnuli piletinu s kostima usred riže i umaka. Pa nek se čeprka.

Još jedan dokaz da je najbolje ne gledati restorane po Lonely Planetu i da treba otvoriti oči i orjentirati se po vlastitom njuhu.

Bhaktapur ima tri trga. Na jednom  je bila i jedna smušena koza koja je silom htjela pojesti pertle od mojih cipela. Mislim, cipele mi jesu stare i na putu su od 2009. godine, ali ipak su jedine koje sam imao. Malo smo se zabavili, ali joj pertle nisam dao.

Nakon uživanja u popodnevu i suncu koje je napokon bilo taman toplo koliko nam je pasalo, odlučili smo da nećemo forsirati Changu Narayan i da nam je ovako baš lijepo.
Poslije svega još jedan lokalni bus za povratak u Kathmandu. Drljanje po prašini i u gustom prometu se svejedno pokazalo bržim nego zagrebački tramvaj koji bi vas vozio od Jaruna do Dubrave.

Kad smo se povratili u Kahtmandu, najprije smo posjetili Big Belly da pojedemo nešto normalno. Palačinke s bananom i čokoladom su posebno lijepo sjele. A uvečer u hotelu Everest pivo, i kikiriki s chilijem na terasi na krovu hotela. 

Hedonizam na backpackerski način. Life is good. :)

Sliježemo dojmove preko dna boce i zaključujemo da je ovo taman za Nepal. Eventualno bi se moglo još tjedan dana otići u Chitwan nacinalni park da nas gonja mutavi nosorog 40 km/h.

Nepal ima lijepih trekova, samo je mana što oni, koji se meni sviđaju, traju i po tri tjedna (Kangchenjunga, Manaslu), a onda osim vremena faktor igraju i cijene propusnica koje se plaćaju po danu.

Da sad biram neki trek, to bi sigurno bilo nešto u indijskoj Himalaji. Nepal  ima Everest, ali Indija je mama.

Bilo kako bilo, na terasi je ugodno, piva je još hladna, a kikiriki sa chilijem grije ždrijelo. Mrdam prstima na nogama od zadovoljstva. Strizao bih i ušima, ali zadnji put kad sam to probao, neka žena preko puta je mislila da sam slabouman, pa je bilo bolje da se držim prstiju na nogama.

11. Kathmandu: zadnji dan (3.5.2014)

Došao je i taj dan – povratak u realnost.

Budimo se pjesnički. Soba je u apsolutnom neredu. Nije da nam smeta. Nije da negdje žurimo.

Polako se spremamo džumbus za sobom, pa sređujemo račune s hotelom. Velike torbe ostavljamo u hotelu. Let nam je tek navečer. Imamo danas još cijeli dan i planiramo ga iskoristiti.

Dan započinjemo u našem omiljenom restoranu (a gdje bi drugdje - to nam je ionako bila baza). Momci tamo imaju toliko dobre kafičice (vruće ili hladne, sa sladoledom, medom  ili šlagom) da će mi itekako faliti kad se vratim u Zagreb.

Poslije doručka odlučujemo da idemo posjetiti Pashupatinah i Boudhanath stupu. Za uhvatiti se u koštac sa taksistima, najbolje se prvo maknuti iz Thamela. U Thamelu bi nas po definiciji svrstali u koš „glupi turist“ pa bi cjenkanje bilo teže.

Odlazimo zato na Tridevi Marg gdje vrijedi posjetiti Tibetan Book Store, po meni najbolji knjižaru ovdje.

Što se taksista tiče, čim smo mignuli – eto prvog.

- „Koliko do Pashupatinah“, skidam naočale da mi vidi oči. Općenito više volim dogovarati cijene bez tamnih naočala i ostalih rekvizita koji bi mogli ostaviti krivi dojam da se izoliram od okoline. Kontakt očima je dio cjenkanja i treba ga iskoristiti.

- 400, bubne on

- 200, nudim.

- 300 , nastavlja.

- 250, završavam.

I to je bilo to. Za 250 novaca do Pashupatinaha.

11.1. Pashupatinah

Stižemo u Pashupatinah, a vani je već jebeno vruće. Najprije smo potražili par boca vode kod lokalne tete. Već znamo da je voda 20Rs pa ne pitam za cijenu – uzimam vodu, dajem točan iznos i idem dalje. Da joj ne bi palo na pamet da mi izmisli neku cijenu.

Ulaznice za Pashupatinah su prošlog ljeta povisili sa 500Rs na 1000Rs. To je izuzetno skupo i da je Sandra samo namignula da bi preskočila ovaj hram, odšetao bih od njega sa posebnim apetitom.

Naravno da su nam, dok smo kupovali te precijenjene karte, pokušali uletjeti neki lokalni šalabajzeri koje sam otipilio prije nego su završili sa prvom rečenicom.

Prvo pravilo hindu hramova je: ne pristajte na ništa! Probaće vas oženiti za besmisleno visoke novce. Već sam vidio takve pokušaje u Indiji, a Nepal po tom pitanju može biti samo gori. Stoga svaki pokušaj financijske ženidbe treba srezati u korijenu bez suvišnih zašto.

A sam Pashupatinah... Hram i atmosfera su isti kao kad sam tamo prvi put bio, samo je ona rijeka (ako se dotična kaljuža može nazvati rijekom) malo usahla pa su je na dijelovima suzili na šanac metar do metar ipol širine.

Ghatovi vode svoj svakodnevni život – ispraćaju posmrtne ostatke i vraćaju ih majci Zemlji. Dva tijela su gorjela, jedno se pripremalo. Iznad gatova su spomen obilježja pokojnicima i zanimljivo je prošetati se među njima. Tužno je jedino gledati sve tako prljavo i kako se urušava samo u sebe. Toliko novaca dognu od ulaznica, a spomenici im se raspadnu i onda ih samo  odnesu šutu kao da je pao zid prastare kuće. Ovdje se ništa ne obnavlja. Svaki centimetar je strašno prljav,  često i zasran. Sve je to, kao, normalno, a najvažnije je da ja platim 1000Rs i da ne smijem ući u glavni hram jer nisam hindu.

Neki momčići se previše zajebavaju oko nas pa sam ih poslao da se prošeću. Pokušaje pametovanja treba zatrti odmah u startu. Biće da su nas zamijenili za stidljive i mirne turiste kakvih ovdje sigurno ima na pretek.
Ispred glavnog hrama je tijelo  neke osobe, ukrašeno za obrednu ceremoniju. Pitamo se da li će ga kremirati ili će ga samo pustiti u vodu, ali nismo imali vremena da dočekamo ishod. Naime, po hinduističkoj tradiciji određene kategorije umrlih se ne spaljuju (ugriz zmije, trudnice...) nego se samo puste u svetu rijeku.

Malo smo sjedili i promatrali što se dešava u hramu, a onda smo odlučili da je vrijeme za ići dalje. Na izlazu vidimo bolnički kombi koji je dovezao još jedno tijelo iz bolnice. Tijelo je bilo umotano u plahte.

Ma šta ja mislio o hindu hramovima i nehigijeni, ne može se poreći da život i smrt u Nepalu idu ruku pod ruku. Smrt, koja je na Zapadu protjerana iz vidnog polja, ovdje je normalna kao sunce ili mjesec. Rekao bih da je samo to dovoljno da izazove alergijski šok u prosječnom zapadnjaku. Kad tu dodamo još obrednu ceremoniju, siguran sam da mnogi požale što su ikad nogom kročili blizu gatova.

11.2. Boudanath stupa

Do Boudanatha hodamo kroz kvartove. Ceste uglavnom nemaju asfalt. Ljudi uglavnom imaju krov nad glavom.

Boudanath je najveća stupa u Aziji. Ovo mjesto je ujedno bilo moj prvi stvarni dodir sa budizmom. Priznajem: nisam mislio da ću ikad ponovo doći na ovo mjesto. Tu je sve počelo, rekao bih. Sad sam ponovo tu, zatvaram krug.

Boudanath je predivno mjesto i zrači određenim mirom kojeg je teško naći na drugim mjestima u Kathmanduu.  Gledajući  iz prespektive nekog tko je obišao samostane pu Ladakhu, Boudanath i nije previše miran. Gledajući iz perspektive nekog tko se upravo vratio iz Pashupatinatha, Boudanath je raj na Zemlji. :)

Kao i 2009. godine, u samom samostanu smo dobili budistički blagoslov. Dobra mu je fora s knjigom sa drvenim koricama. Kad vas sa njom kucnu po glavi, to ostavi dojam. :) Danas sam prvi put primijetio da je centralno mjesto u tom hramu zauzimao upravo Guru Rimpoche. Guru Rimpoche me je pratio po Sikkimu i Ladakhu i na neki način je bio na svim mojim lutanjima po Himalaji, bez da sam bio svjestan da smo se prvi put vidjeli upravo na ovom mjestu.

Sandra je mudro primijetila da se na ovom mjestu vidi razlika u čistoći. Dok su hindu hramovi svi slijepljeni od smole, prljavštine i nečeg još goreg, ovdje se pazilo na čistoću. Još jedna razlika se vidjela u pristupu – cijena ulaznice je bila simbolična.

Posjedili smo malo i uživali u ovom mjestu. Uživao sam ovdje, na kraju punog kruga. Na početku novog kruga. Simbolički je ovo za mene bilo jedno posebno mjesto.

. . .

Kad smo se nauživali Boudanatha, trebalo se vratiti na Thamel. Bilo je već kasno popodne i trebalo se spremiti za let nazad.

Izlazimo van kompleksa i prilazi mi taksist. Pitam ga koliko je do TRIDEVI Marga i lik veli: 600Rs. Nudim 250Rs. Neće. Počinjem odlaziti.. Kako tip ne nudi kontra ponudu, nudim 300. Neće ni to. Odlazim.

Nakon tri metra eto ga viče kako će nas ovaj ovdje (pokazuje na sitnog tipa preko ceste) voziti za 300. Ajde, dobro. Dolazi taj i sad ide ista priča. On hoće 350. Nema šanse: 300.

Molio je on par puta kad je vidio da drugo ne pali, ali nas je svejedno vozio za 300 kad smo i od njega počeli odlaziti.

Vozio nas je nekim prečacima jer su glavne ulice bile zakrčene zbog prometne špice. Asfalta je bilo samo u tragovima. Toliko se naprašite vozeći se po Kathmanduu da nije nikakvo čudo što mnogi lokalci nose maske na licu dok se voze u prometu. Bez maske ćete već drugi dan iskašljavati šlajm pun prašine sa ulica Kathmandua.

Interesantno, razmišljao sam. 2009 godine je Kathmandu bio čist u usporedbi s Delhijem. Možete onda samo zamisliti kakva je Delhi bio trovačnica. Jedina razlika je što se Indija mijenja iz dana u dan, a za Nepal se ne bih baš kladio. Sve što sam vidio ide u prilog zaključku da ovdje sve promjene idu na gore, a ne na bolje.

Uvečer, u hotelu, brojimo preostale rupije. Dogovorili smo prijevoz za aerodrom iz hotela za 500Rs za 21h i sve ostale rupije smo mudro planirali investirati u Everest pivo. Zavukli smo se u „generalštab“, ispod one bizarne svastike i uživali.

Zadnja dva dana smo dehidrirali na jakom suncu dok smo landrali po Kathmanduu i okolici i bio je red da malo ublažimo posljedice te dehidracije.

Odbrojavam da imamo za još jednu pivu i šaljem Frćkavu po dopunu tekućih dobara. I stiže ona desetak minuta kasnije sa pivom i sva nabrušena. „Što se desilo“, pitam ja?

A desilo se to da je Sandra sa otvorenom pivom i upravo potrošenim zadnjim novcima prilikom plaćanja iste na recepciji, onako usput, pitala da li je sve u redu sa naručenim taksijem za 21h. I žena je gleda i nema pojma o čemu Sandra priča. I još je rekla da je u 21h noćna tarifa i da je taksi onda 600Rs na što je Sandri pala roleta i umalo gospođi nije ućerala bocu od 0,65l tamo gdje sunce ne sija.

Jasno joj je dala do znanja da je dogovor bio 500Rs, da je upravo potrošila zadnje pare u njihovom restoranu i da je to problem hotela koji oni imaju da riješe.

I riješili su na obostrano zadovoljstvo. :) A i ova druga piva je sjela ko šaka na oko. :)

12. Put za Zagreb (3.5.2013)

 

Nakon dvije Everest pive pakiramo se i polako se pokrećemo prema aerodromu. Kathmandu aerodrom pamtim samo po lošem iz 2009 godine. U to vrijeme je na snazi bila posebna taksa, tzv „departure tax“ – idealan način da se strance riješi ono malo rupija što im je ostalo (ako im je ostalo).

Sistem kontrole je išao u osam koraka, sve jedan gluplji od drugog, a kulminacija svega je bila tezga na samom ulazu u avion kad su svije prekopavali po n-ti put.

Bio sam se spremio na najgore.

U međuvremenu smo saznali da je „departure tax“ ukinut. To je dobra vijest, s obzirom da se radilo o lijepim parama. Loša vijest je da su avionske karte za Kathmandu danas puno skuplje nego prije četiri godine. Nepalci su sve takse digli na par potencija i uračunali o aerodromsku taksu koja je dobar dio cijene avionske karte.

Na aerodrom stižemo u 21:20 i odmah počinjemo s procedurom. Najprije ide skeniranje sve prtljage. Nepal i dalje koristi neke stare X_ray skenere koje zrače ko Černobil, ali navodno ne oštećuju filmove i memorijske kartice. Navodno.

Nakon skeniranja, dobijamo naljepnice  da je prtljaga prošla prvi krug torture. Naljepnice se veselo odljepljuju čim ih gore stave. Pun je pod otpalih naljepnica, ali nitko se ne uzrujava pa nećemo ni mi.

Na check-in-u nam prtljagu uzimaju sa iskrcajem u Zagrebu. Ajde, bar nećemo morati u Dohi trčati sa velikim torbama.

Nakon velike prtljage, u red za skeniranje/prepipavanje idemo i  mi. E, ali najprije treba iz neurednih kutija uz prozor uzeti i popuniti obrazac za izlazak iz Nepala.

Dok smo čekali u redu, vidjeli smo red Nepalaca koji idu raditi u inozemstvo. „Migrant workers“ je pisalo na šalterima. Bilo je to strašno. Red Nepalaca koji idu u emigraciju trbuhom za kruhom je bio duplo duži od reda turista. Prije četiri godine je na aerodromu bio samo red turista i pokoji Nepalac.

Sjetio sam se konobara iz restorana Big Belly koji je pričao kako za tjedan dana ide raditi u Budimpeštu. Isto tako je rekao kako iz Nepala dnevno odlazi 2200 mladih ljudi u potrazi za poslom. Dao sam mu svoju e-mail adresu da mi se javi kad bude u Budimpešti ako bude imao priliku. Bit će mi drago da se vidimo jednom u Evropi.

S jedne strane Nepal postaje skupa zemlja za turiste, a s druge strane, mladi nikad nisu imali goru perspektivu u tom istom Nepalu, da su spremni odlaziti u Qatar, raditi u neljudskim uvjetima i doslovno umirati na poslu. Ako je to bolja sudbina od onog što ih čeka u vlastitoj zemlji, to govori i više nego što bi neki htjeli čuti.

Prije zadnje provjere, odlazim na WC, dok sam još u aerodromskoj zgradi. Odmah sam se sjetio zašto klonju na aerodromu u Kathmanduu pamtim kao jednu od najgorih u kojima sam bio (a vidio sam popriličnih kenjara). Daska je bila brutalno zapišana, kao i pod. U školjki gužva papira i čikovi, a sve je smrdilo na urin. Okolo lete neke male mušice (a nisu vinske). Ovdje se piša samo ako se mora i to iz daljine.

Na zadnjem checku prije ukrcaja u bus koji će nas napokon odvesti u avion imali smo odvojene redove za muškarce i žene. I dok sam ja skupljao stvari sa tezge, čuo sam Sandru kako s nekim priča na hrvatskom jeziku. Okrenem se i vidim samo nekog Nepalca.

Nepalca koji priča hrvatski! Police inspector Mahendra se tip zove i sav se raznježio kad je vidio hrvatski pasoš. Mahendra je prije 18 godina bio u Hrvatskoj kao pripadnik UN-a i živio je na Sigetu. Još uvijek se sjeća hrvatskog jezika i naprosto nevjerojatno je koliko se s njim moglo pristojno razgovarati na hrvatskom jeziku. Sjeća se Mahendra svačega. Na pitanje gdje radimo i na odgovor „electrical engineer“, kao iz topa ispaljuje: „HEP!“.

Mahendra je imao i drugaricu Kseniju koja je radila u pošti. Da mi je naći danas gospođu Kseniju da je pitam sjeća li se ona inspektora Mahendre.

Razveselio se Mahendra ko da je najrođenije vidio, razveselili se mi Mahendri. Kao da se znamo sto godina.

Čini se da su se na aerodromu u Kathmanduu malo opametili i prestali ljudima razbacivati sadržaj ručne prtljage po tezgama. Cijela procedura je prošla neusporedivo ugodnije nego prije četiri godine.

A inspektor Mahendra je samo bonus i šlag za kraj ovog neobičnog putovanja koje je po mnogočemu bilo drugačije od onoga kako sam ga zamišljao. Nepal je iznenadio tamo gdje nisam očekivao, a uranjanje u lokalne buseve i gomilu na autobusnim kolodvorima gdje su praktično svi lokalci je itekako doprinijelo potpunom doživljaju ove zemlje.

Na samom letu do Dohe je bilo sve uredno osim što im se pokvarila ventilacija na sredini aviona, pa kad smo se probudili od muke „vozeći bicikl“, dozvali smo „konobar'cu“ da izvidi situaciju i uvede malo svježeg zraka u lokal.

Nedugo poslije se sredina ove leteće birtije rashladila i ostatak leta je bio ugodan.
Na aerodromu u Dohi sve po starom i bez gužvi sve do jutra. Imali smo pet sati za ubiti. Probali smo naći mjesto u tihoj zoni ali je jedna bila puna, a druga je toliko smrdila po prljavim nogama da ni u ludilu nismo htjeli ići unutra.

Batalili smo sve to, našli neki kutak bez ljudi i tamo se poizvrtali po stolicama kao krave.

Prije leta odlazim još jednom u WC. A tamo... Ulazim ja i gledam koja je kabina slobodna. Sve zauzete, ali iz jedne upravo izlazi jedan gospodin. Uđem ja unutra, a kad tamo.... Sve živo išpricano onim tušem za pranje dupeta, ali onako,  muški. Cijedi se i sa stropa. Ovdje WC papir ne pomaže. Ovdje treba kompletno pranje i sušenje kabine. A u šolji mu zaostalo neko malo govance i vrti se u spirali.

Situacija toliko bizarna da sam samo mogao izaći van sa grimasom na licu kao da sam vidio shit demona.

U ženskom WC-u, nakon svake upotrebe , najprije ulazi čistačica koja kabinu dovede u red. Ovdje je, očigledno, čistač bio na pauzi.

Mislim, poštujem ja svačije higijenske navike, ali ovo sa higijenom nema veze. Ovi izlaze iz klonje kao da će iza njih doći bager da sve poravna sa zemljom. Baš me zanima kako bi im se svidjelo da ja brišem dupe i lijepim iskorišteni wc papir svud po kabini i jednostavno – izađem van (vodu ne puštam ni za živu glavu).

Elem, drugi let protječe po planu samo je ponovo sredina aviona prevruće pa je uredovala „konobar'ca“. Ispašće na kraju da smo mi Balkanci najveće bundžije.

13. Na kraju putovanja ...

Što reći na kraju, a da još nisam dovoljno naglasio? Možda vrijedi napomenuti da je loš dojam na cijelo putovanje ostavilo bjesomučno deranje turista i pumpanje cijena uz praktično nepostojeću uslugu.

Ovome u prilog ide i podatak da smo u pošti predali dvadeset i kusur razglednica i pošteno platili za markice za Evropu. Nikad nijedna nije stigla. Sanne je svoje razglednice ubacila u poštanski sandučić. Ni njene nisu stigle.

Gledajući kako žive lokalni ljudi, mogu samo reći da im je nepalska država maćeha sa psihotičnim poremećajem. Sva ta silna lova koja se salije u nepalsku državnu blagajnu od turizma ide u nečije džepove, a ljudi su i dalje bez škole, bez perspektive, a vrlo često i bez dovoljno hrane. Emigracija iz Nepala je toliko uzela maha da bi se u nekoj drugoj zemlji graničila sa elementarnom nepogodom.

Ovdje, s druge strane, svi mirno gledaju kako radno sposobno stanovništvo odlazi trbuhom za kruhom. Biće da računaju da će bijeli turisti uvijek dolaziti i uvijek trošiti dovoljno da se ovakva država održi. A ako ih i ne bude, možda će početi prodavati dijelove zemlje stranim investitorima. Možda će i Everest prodati jednog dana?

Što se mogućnosti za trekking tiče, da me sad netko pita za preporuku o trekingu u Himalaji, bez ustezanja bih mu rekao: otiđite u indijsku Himalaju. Nećete imati lodgeve, ali ćete imati svoj mir. Nećete možda vidjeti koka kolu na 4000mnv, ali ćete osjetiti  spokoj Himalaje puno bolje nego u turistima pretrpanim dijelovima Everest, Anapurna i Langtang regije. Jer, ma koliko ovaj put u Langtangu bilo malo turista, to je svejedno za nekoliko redova veličine više od gotovo svih trekova u indijskoj Himalaji.

Ako u obzir uzmete i bezobrazno visoke cijene propusnica za brdska područja u Nepalu, vrlo brzo ćete izračunati da ćete jeftinije proći u Indiji kad platite vodiče, nosače i životinje nego u Nepalu krpajući se po lodgevima. A nikakav lodge i komocija ne može parirati osjećaju života u divljini u šatoru.

Bilo je vrlo korisno nakon četiri godine ponovo se vratiti u Nepal, ako ništa drugo, a ono da se utvrdi gradivo. Nepalska Himalaja je, bez daljnjeg, predivna. Razne regule, nametanje visokih cijena, nepostojanje infrastrukture i vrlo loš transport po cijelom himalajskom području potpuno anuliraju činjenicu da je najviši vrh svijeta upravo u Nepalu.

Što će biti za pet ili deset godina u Nepalu, ostaje da se iznenadimo. Uz ovakav trend, bojim se da neće biti ništa bajno, ali dajmo šansu razumu i ostavimo se iznenaditi.

14. Dodaci

• GPS podaci za Langtang Valley trek (.kmz)
• svi GPS podaci iz okolice Kathmandua (.zip)