Što vas pokreće ujutro?

The individual has always had to struggle to keep from being overwhelmed by the tribe.
If you try it, you will be lonely often, and sometimes frightened.
But no price is too high to pay for the privilege of owning yourself.

-- Friedrich Nietzsche --

Nekad se svi mi  pitamo koliko je u nama snage, koliko prkosa, a koliko strasti. S koliko žara radimo to što radimo, koliko lako odustajemo, koliko brzo se umorimo od nas samih, koliko lako skrenemo s puta…  Što je to što nas tjera…

Bez obzira da li je riječ o boksu, biciklizmu ili heklanju, pitanje je uvijek isto: čega ste se spremni odreći zbog toga što radite? Pogađaju li vas kritike okoline? Osude? Iščuđavanja, ismijavanja…  Kritike ljudi koji vas vole?

Koliko ste realni prema samom sebi? Koliko su realni vaši ciljevi? Možete li prihvatiti spoznaju da nikada nećete biti najbrži, najbolji, najjači? Možete li usprkos tome raditi kao da ćete jednog dana stvarno biti najbrži, najbolji, najjači?

Koliko lako pucate u glavi? Kad vam je tijelo slomljeno i više ne može, imate li „ono“ u sebi da vas tjera dalje? Kad vam se bljuje od napora, kad padate s bicikla, kad ste zadnji, kad znate da je loše krenulo… Imate li snage doći do cilja? Tijelo puca, ali pucate li u glavi?

Živite li za ulaske u cilj ili za put do cilja? Ako živite za ulazak u cilj, za aplauz i tapšanje po ramenu prestanite čitati odmah. Ovo nije članak za vas.

Ako ste toliko puta prolazili kroz blato i trnje, dolazili zadnji i slomljeni, lunjali u mislima pitajući se gdje ste pogriješili… Ako ste osjetili svoje tijelo kako se mijenja jer ste pronašli „ono nešto“, jer imate „ono nešto“ u sebi… Ako ste većinu vremena bili sami sa sobom…. Možda je ovo upravo članak za vas…

Slušam neki dan prijatelja kako se žali jer mu je kondicija u komi, jer je na biciklu spor, jer je dobio koju kilu, jer ne stigne voziti… Htio bi to promijeniti, ali mu ne ide… Pokušao sam mu reći par stvari, ali nije išlo… On to jednostavno nema u sebi… Dobra stvar je što je toga svjestan i što se s tim pomirio… Ali znam ja i ljude koji to nemaju, a misle da imaju. Ljude koji žive za aplauze, rezultate i da „nabiju“ ljude oko sebe, da budu bolji od njih… I vrte se u krugu, ko je koga, kad i kako…

Ako živite da budete bolji od nekog drugog, ovo nije članak za vas. Prestanite čitati odmah!

Lako je pobijediti druge, ma kako ovo glupo zvučalo… Svi imaju slabe točke. Naći tuđu slabu točku i iskoristiti je lako. Ne slažete se? Nije lako? O da, lako je! A znate što je teško? Što je užasno teško… Naći, priznati, prihvatiti vlastite slabe točke i nadvladati ih. Izdići se iznad, narasti… pobijediti samog sebe… To je teško… Ako živite iz dana u dan da budete bolji od samog sebe, od onog sebe kojeg ste jučer gledali u ogledalu…  Ako na utrke idete da dobijete samog sebe, onda je ovo možda članak za vas.

Koliko ste spremni žrtvovati? Previše ljudi će reći „puno toga“, previše ljudi će reći „sve osim…“. Malo njih će reći „sve“. Nema „osim“, nema „ako“, jednostavno: „sve“. Da biste to mogli reći i pojmiti što ste rekli morate u duši biti fanatik. I morate biti svjesni da ste fanatik. I da fanatike mogu voljeti samo malobrojni, da ih mogu prihvatiti rijetki, a da ih potpuno može shvatiti samo drugi fanatik.

Jeste li ustali u zoru na vlastiti trideseti rođendan, sjeli na bicikl, napustili sve ljude, sve koji vas vole, i vratili se tek kasno pred večer samo zato što je to bilo potrebno za ono što volite? Za put do cilja. Za ono što vas tjera da ustanete ujutro. Samo zato jer je taj dan na rasporedu bio takav tip „mučenja“? Jeste li satima vozili sami kao prst bez da ste i pomislili da biste se trebali okrenuti i posvetiti vrijeme onima koji vas vole? Makar na taj dan… Jeste li se nadali da će vas razumjeti? Da li vam je bilo žao što ste ih tim činom povrijedili? Da, sigurno, ali ne toliko da se okrenete i vratite. Zašto? Jer imate „ono nešto“ u sebi što vas tjera dalje.

Jeste li stajali ispod brda u kišno popodne i niste mogli poslušati glas razuma koji je govorio: „Vrati se. Cesta je mokra. Mrak pada. Ne vrijedi se povrijediti. Vrati se…“ Kad stojite u podnožju i gledate vlastite noge kako su nemirne, gledate kotač ispred sebe, gledate mrko nebo iznad sebe.. I ne možete se okrenuti! Htjeli biste, al ne možete! Umjesto toga hvatate guvernalu i krećete gore… Sami. Dok se voda cijedi s kacige, a dah se magli… Znate li taj osjećaj? I znate li onaj osjećaj kad se vratite smrznuti, ali živi i sretni i kad vas pitaju: „Što ti je to trebalo?“ Ono kad nemate šta za reći,  možete se samo smijati. I niko vas ne shvaća, a vi se i dalje samo smijete. Jer ste usrećili fanatika u sebi.

Nikad nećete biti prvi. Ni najbolji. Ni najjači. I nije vam to ni bitno. Nikad nećete doživjeti ovacije na ulasku u cilj. Čak i da ih doživite ne biste ih ni čuli. Kad vas noge nose, kad asfalt nestaje ispod vas, kad slušate samo disanje i vlastito srce koje bubnja ritam… I kad osjetite tu snagu u sebi…  Da li vas gleda jedan, nijedan ili milijun njih, nije bitno… Oni ionako nisu bitni… Nema ih… Sami ste sa sobom… Sami i sretni. I pobijedit ćete samog sebe. Još jednom. Za nijansu bolji nego jučer, za dvije bolji nego prekjučer…

Imate li to u sebi? „Ono nešto“? Kad ustajete prije zore da biste trening napravili na hladnoći i pomrčini, jer inače nećete stići. Kad se odričete hrane i pića koju volite jer vas čeka žestok protivnik s kojim nema šale… Vi sami.

Teško je živjeti s tim, teško je priznati samom sebi da imate to u sebi. Da to ne možete kontrolirati, da ćete povrijediti one koje volite,  ne zato što ste sebična i zla osoba,  ne jer želite nekome nešto dokazati, već iz jednog jednostavnog razloga: ono što vas pokreće ne spava, ne može se staviti na čekanje…

Kad se budite ujutro, pitate li se što vas pokreće? Što imate u sebi? Jeste li svjesni ako to imate? I koliko je to rijetko. I koliko je nekad teško buditi se s tim… A opet… Ja ne bih to dao ni za što na svijetu… I kad me pitaju koliko sam spreman žrtvovati  ja ne moram ni odgovoriti, to se podrazumijeva. Jer bez toga za mene ničeg nema, bez toga ja gubim sebe, svoj smisao, postojanje…

Žrtvujem sve da bih dobio sve! A ako ipak ne dobijem, živio sam i radio kao da ću dobiti i živio sam sretnim životom. I imao sam sebe.