Nestajanje ...

Uživate li mučiti male životinje? Uživate li u tuđoj nesreći? Koje su vaše moralne vrijednosti? Što je ono što nikada ne biste napravili? Nikad, nikad pa baš ni tad… Koje su situacije u kojima se ne možete ni zamisliti. Koliko ste sigurni u to?

Pamtim kad sam bio jak… I neustrašiv… I mogao sam sve. Pamtim te dane, ali kao da su iz nekog prošlog života… Kao da je to bio netko drugi koji se zvao kao ja, izgledao kao ja, živio gdje ja sad živim…

U životu sam naučio raditi ravne rezove. I nikad ne gledati za sobom i ne ispitivati svoje odluke. Jer moje odluke su uvijek bile ispravne. Za mene su bile ispravne.

Ne, ja ne uživam mučiti male životinje, ne uživam u tuđoj patnji, ne spletkarim da drugima nanesem zlo. Ja režem ravno. Jednim potezom. I ne osvrćem se za onim što je ostalo. Oni koje sam ja prekrižio u svom životu jako dobro znaju tko su i čemu se mogu nadati od mene. I ja se ne ulizujem nekome koga ne podnosim. Ne tražim od njega usluge, ne želim od njega ništa, ali i ne dajem ništa. I neću nikog gurnuti u provaliju, ali ne pružam ruku svakome.

Bar sam takav bio….

Što se dogodilo? Pa ništa preko noći, ništa trenutno… Ali krenulo je nizbrdo… Jako nizbrdo…

Nikad prije nisam povređivao ljude do kojih mi je stalo. Lomio sam gadove u svom životu, rušio sam  svjetove, srušio sam i svoj svijet… Al nikad nisam povređivao ljude do kojih mi je stalo… Uvijek sam bio načisto sa onim što radim. Uvijek sam bio siguran u svoje postupke, ruka mi nikad nije drhtala. Mirna ruka, hladna glava, gnjev u očima i kontrola na usnama… I nikad se ne okretati poslije!

U jednom trenutku u mom životu desilo mi se upravo ono što me je dotuklo – morao sam povrijediti ljude koje volim. Povrijediti jako, gotovo ubiti. Ja, koji sam uvijek bio onaj koji čuva, ja koji sam uvijek bio onaj koji od sebe uzme da da onom koga voli, ja…  I od tud je krenulo…

Ništa se ne dešava preko noći pa se tako i ne nestaje preko noći. Ali ja sam se okrenuo. Više puta. Na više strana. Okrenuo sam se jer nisam mogao podnijeti da ja budem taj koji uništava one do kojih mi je stalo. Ostao sam razapet između dva svijeta, nemoćan da se pomjerim bez da srušim barem jedan od ta dva. Ostao sam razapet i samo gledao…

I sati su prolazili kao godine, a mjeseci kao sekunde. Vrijeme je stajalo ili je prolazilo munjevitom brzinom. Stario sam u duši, jelo me je to iz sata u sat, iz dana u dan… Svakim otkucajem srca…

Pokušao sam dati sve što sam imao, spasiti sve, dići ih iznad svega… Nisam gledao sebe. Ni jedan jedini tren. Dijelom jer nisam htio, a dijelom jer sam mislio da ne zaslužujem za sebe bilo što. Mrzio sam se, svoj odraz u ogledalu, svoje stope na zemlji po kojoj hodam… Mrzio sam se duboko unutra… Mrzio!

Bilo je loših dana, bilo je manje loših dana, a bilo je i dobrih, tako dobrih da bih zaboravio na sve to i osjetio da živim. Osjetio bih toplinu sunca na svojoj koži, osmjeh na licu i sjaj u oku… A onda bih padao samo još dublje. I što bih se više digao to bih dublje pao trenutak poslije. I u tom padu sam bio sam. Potpuno sam. Htio sam po svaku cijenu spasiti ta dva svijeta. Sebe bih dao da ih spasim.

Padao bih na dno a tamo je bilo hladno i mračno i bio bih sam. I nitko to nije vidio, nitko nije mogao. A čak i da je mogao, ja mu ne bih dao da vidi. Sam sam puzio van iz svoje rupe, vidio sam gore svjetlo, ali dalek je put bio do gore. I kad bih ispuzio na površinu bio bih već toliko iscrpljen… I svaki slijedeći put kad bih pao sve bolnije, dublje i sve manje sam mogao držati ta dva svijeta, sve manje sam mogao dati… I ubijalo me to… Venuo sam… Mrzio sam se zbog tog…

I sve u što sam vjerovao, sve vrijednosti koje sam izgradio tokom godina i koje sam imao u sebi su nestale. Postao sam sjena sjene, ono što je nekad bio čovjek… I što je više vrijeme prolazilo, sve me je manje bilo i sve sam više mrzio to što sam postao. A nisam se mogao trgnuti, nisam imao više snage… I nosilo me je vrijeme, nosio me je svijet i bježao sam…

Od života, od ljudi, od svega.. Da ne vide, da ne znaju, da pokušam zaboraviti. Ali ja ne zaboravljam. Nikad nisam mogao. To se nije promijenilo. Ja ne zaboravljam i ne praštam tako lako, najmanje sebi. Svaki slijedeći dan bio sam za nijansu bljeđi, manji, slabiji… Nestajao sam… Držao sam dva svijeta koji su me trgali jer su postali jači, puno jači od mene. I tražili su… Nisam im mogao dati ono što sam trebao, ono što zaslužuju, ono što sam nekad imao u sebi.. Dok sam bio čovjek…

Bježao sam… Nikad dovoljno daleko, nikad dovoljno duboko da zaboravim, da se spasim… Meni nije bilo spasa… Bilo mi je dobro samo kad bih mogao isključiti mozak u rijetkim trenucima i na tren zaboraviti na sve… Bilo je to kao kad tableta protiv bolova napokon počne djelovati i otupi strašnu oštricu boli koja me je probijala bez prestanka… Bar na tren… Bar na tren sam mogao predahnuti…

Razapet, um mi je pucao, sve ono u meni što je ostalo se raspadalo… Mogao sam samo gledati…

A vrhunac… Kad sam se uhvatio da sjedim u sobi punoj ljudi i da se ne mogu pomjeriti, da dišem mehanički, da sam toliko slomljen da jedva egzistiram, praktično više ne postojim… Kome ja više mogu bilo što dati? Kome pomoći? Kome uopće više trebam… I kad su me noge nosile po noći po groblju i kad sam sjedio na spomenicima i gledao pun mjesec…. I osjećao se manje živ od onih koje su tu davno pokopali… Vrhunac, da…

Nestao sam… Polako, bolno, temeljito, bez sedativa… Nestao.

Nisam se više mogao ni mrziti. Više nije ostalo ništa što bi se moglo mrziti… Nestao sam. Strašan osjećaj… Osjećao sam samo prazninu… Nije me više bilo… Užasna smrt…

I hodao sam kao duh okolo tražeći ono što sam izgubio, tražeći sebe… Vrijeme je stajalo, ničeg više nije bilo jer mene nije bilo… Sve je bilo gotovo…

Činilo se vječno… Kao kad hvatate dah kojeg nema i nikako da dođe. Svaka sekunda kao cijeli jedan život… I gasite se bez zraka…

Ne znam ni sam kako se to dogodilo, ali znam da je prvo došlo suđenje, pa presuda, pa kazna… I bol, užasna bol, bezvremenska, neopisiva…  Osjećao sam ponovo… Nakon boli, gnjev, srdžba i osuda… Sudac je bio u meni… I porota… I krvnik… I osjetio sam svoje ruke… I snagu u njima…. I nakon toliko vremena, jednog dana... Jednog dana sam opet osjetio toplinu sunca na koži… I gledao sam svoju sjenu na zemlji ponovo… Nisam više bio ta sjena… Ustao sam… Dano mi je da ponovo ustanem…

Nije više bio straha, nije više bilo mutne slike i glasova koji su me gušili… Stajao sam sam, živ i sa voljom… Sa željom… Sa snagom u sebi… Snagom za koju sam zaboravio da sam je ikad imao… Za koju sam mislio da je više nikad neću imati… Odvojio sam se i spojio, nestao i nastao, dobio novi život, novu šansu… Ponovo… Što će sutra biti? Što će sa mnom biti? Nije više bilo važno, imao sam ponovo ono najvrednije… Imao sam ono što se gubi lakše nego što ljudi misle…

Dobio sam sebe ponovo…

I nije bitno što je bilo nego što će biti, nije bitno što je nestalo nego što će nastati, nije bitno što je umrlo nego što će živjeti…

Stojim na suncu i imam sebe. I tko mi hoće to uzeti morat će doći i suočiti se sa onim koji radi ravne rezove ponovo… Onim tko se ne osvrće za žrtvama, tko ne prašta i tko zna što radi. I sad gledam drugačije na tako puno toga… Morao sam nestati da bih do toga došao, ali ono što sad vidim… kako sad vidim…

Stojim na suncu i smijem se… Preživio sam i jači sam nego ikad prije… I uživam u svakoj sekundi koju imam, koju osjetim i koju dišem… Preživio sam…

I jak sam… I neustrašiv.. I mogu sve…

Vratio sam se.