Nikad nije prekasno
Listen to the sound on the streets and in the ghettos
Listen to these mercenaries, stone throwers, pyromaniacs
Listen to the unnamed barbarians, traitors, the rebel
Listen to the roaring of this fearsome force
Under their flag of victory and freedom
It’s never too late, it’s never too late
-- Laibach --
Volim trčati, krenuti iz nekog malog mjesta i onda gledati oko sebe kako se polako civilizacija oko mene sve više gubi i kako redove kuća zamjenjuju polja i šumarci. Jučer je bilo posebno dobro. Ulice su bile puste, snijega je bilo puno. I dok je snijeg polako padao, ja sam grabio prema Medvednici, a cesta je bila sve više zasuta snijegom. Uvijek sam volio trčati, iako mi je dugi niz godina to bilo teško, gotovo nepodnošljivo. Ali nisam odustajao. Dugo nisam znao zašto sam toliko uporan u tome, ali sam znao da tu ima nešto što vrijedi patnje.
Danas, kad mogu trčati dugo, kad mogu uživati u tome... Za mene je trčanje nešto kao meditacija, gimnastika tijela i uma. Kad pratim kako mi cijelo tijelo radi dok noge odskakuju od tla, kad čujem samo svoje disanje u tišini ili gradsku vrevu utišam nekom muzikom iz slušalica... Kad sam među gomilom ljudi i jednako sam sam kao kad trčim sljemenskom cestom zimi i oko mene šuka jedino drveće... I nakon nekog vremena sve misli odu iz glave, sve se isprazni i um je slobodan. Nešto slično, ali opet drugačije, znao sam doživjeti na snježnim planinskim gebenima dok sam više planinario. Trčanje je za mene postala meditacija, potreba kao zrak i voda, nešto bez čega se ne može...
A jučer, dok sam završavao krug i vraćao se prema civilizaciji prošao sam pored mjesta gdje sam prije 11 godina sjedio i drugačije gledao na svijet. Potpuno sam, napušten, ostavljen kao pas, obilježen, prozvan i osuđen. Među ljudima, a potpuno sam... I kad nisam vidio nikakvo svjetlo u tom mraku... Kad sam bio jednostavno okovan. Bez nade, bez volje i snage da se borim... Gledao sam kroz prozor i vidio sebekako tamo sjedim, prije 11 godina. Iscrpljen fizički i psihički, izranjavanog uma... Sjedio sam tamo i nisu me zanimala svjetla, ni ljudi, nisam imao potrebe da bilo što slavim... Jer sam znao da ću, kad se svjetla ugase, opet biti sam u mraku...
Od tada je prošlo puno godina. I promijenilo se puno toga. I iz govana u kojima sam bio sam ispuzao sam. I jedna osoba me naučila da se smijem ponovo. I postao sam jak, digao sam se sa dna i dano mu je da stojim ponvo i smijem se suncu. I ništa nisam zaboravio, ali rijetko razmišljam o onim danima.
A jučer, dok sam sa smiješkom prolazio pored tog mjesta, sjetio sam se onog sebe koji je tamo sjedio... I htio sam... Da mu mogu šapnuti kako će se stvari promijeniti, da mu mogu pokazati snagu koju imam u sebi... Da mu mogu udahnuti nadu u sutra... Možda bi mu bilo lakše.
A možda i ne bi. Možda bi postao nestrpljiv, možda bi pukao u očekivanju onoga što treba doći... Neke stvari ne možemo znati, ne smijemo znati. Možemo se samo boriti. Pa pali ili preživjeli u toj borbi, nije presudno.
Nikad nije prekasno... Slušao sam glas u svojoj glavi dok sam trčao dalje u smiraj dana...
Nikad nije prekasno...