Anima sana in corpore sano?
U zdravom tijelu zdrav duh. Slušam tu poslovicu od malih nogu, čitam o tome od kako znam čitati. Još od knjiga tipa „1000 zašto, 1000 zato“.
Kao mali nisam bio atleta, ni po građi, a bome ni po mogućnostima. I nisam bio zadovoljan zbog toga, ali po inerciji sam ostajao takav iz godine u godinu. A ta poslovica mi je često padala na pamet. Dok sam lipsavao na satovima fiskulture kad nisam bio u stanju pretrčati 3 kruga oko dvorane da ne umrem. Dok me je mučila činjenica da sam jedan od rijetkih u razredu koji ne može preskočiti kozlić, što zbog tromosti, što zbog straha da ću se zabiti u njega. Smetalo me je to, ali prošlo je puno godina dok se stvari nisu promijenile. Jako puno godina…
A cijelo to vrijeme me je kopkala ta izreka: u zdravom tijelu zdrav duh. Ja sam stvarno mislio da je to tako… Kad sam se ja promijenio, srušio mnoge granice svog tijela, osjetio sam to i ja. I mislio sam da je to stvarno istina. U zdravom tijelu zdrav duh. I upoznao sam dosta ljudi koji su se više ili manje ambiciozno bavili nekim sportom ili sa više njih. Gledajući izvana, to je sjajan svijet, svijet ljudi koji rade ono što vole, imuni su na zamke suvremenog života, svijet ljudi koji su stvarno sretni zbog načina na koji žive. I ne opterećuju se glupostima, gomilanjem materijalnih dobara, politikom, formalizmima…
Ali, ulazeći sve dublje u taj svijet, počeo sam gledati sve više i sve dublje… I nije mi se sviđalo ono što sam počeo viđati… Vidio sam duboko nesretne ljude, same, povrijeđene, nesebične, a opet užasno sebične, vidio sam slomljene, ponižene, poražene, jadne, na samrti… A ništa od toga nije bilo uzrokovano sportom kojim su se bavili, niti im je taj sport mogao pomoći… Mogao je pomoći jedino da pobjegnu od samih sebe… Na tren barem… Da zaborave… Da smetnu s uma koliko su jadni, koliko su nemoćni, koliko su duboko nesretni, nemoćni da se pokrenu, promijene bilo što…
I što je opsesija sportom bila veća, gotovo uvijek su se iza toga krili sve jadniji i nesretniji ljudi…
I ja sam postao jedan od tih ljudi… Da nisam, vjerojatno ne bih nikad saznao kakav je to odvratan osjećaj… I koliko bavljenje nekim sportom postane bijeg od svijeta, od sebe samog… Bijeg od svijesti… Imali smo jaka tijela i slomljene duhove. Jake kičme i nikakvu volju. Jake ruke, a puzali smo po zemlji kao zmije… I ja, i oni…
Strašan je to svijet… Nevidljiv neukom oku koje to tamo ne očekuje, ne gleda, a i kad vidi, trepne da to nestane, misleći da nije dobro vidjelo… I umu koji to ne želi prihvatiti, kojemu je to toliko strašno, da nema snagu to provariti…
Bio bih najsretniji da mogu reći da su to izolirani slučajevi… Da su to rijetki rijetki izuzeci… Ali, na žalost, nisu…
Anima sana in corpore sano… Koja notorna laž…. To trganje duha… To nestajanje svijesti… Taj bijeg od stvarnosti… I upadanje sve dublje... I dublje… I dublje… U govna iz kojih se ne izlazi tako lako…
Znam kako je meni bilo… Nikad više ne želim kroz to proći. Nikad više, ni za koga, ni za kakav cilj! Jer ništa na ovom svijetu nije vrijedno umiranja iznutra… I gledanja truleži oko sebe… Groblja zombija koji gmižu i hvataju se jedni za druge u nadi da će im to pomoći.. Da će ih to spasiti… Nema spasa! Krivi način, krivi put, krive metode… Tumor… Tumor se jedino može odstraniti, nema spasa u metastaziranju…
Anima sana in corpore sano? Najveća laž koju sam čuo! Najstrašnije razotkrivanje istine do kojeg sam morao doći…
Prošlo je vrijeme… Preživio sam… I dalje se bavim biciklizmom na svoj način, i dalje trčim na svoj način i imam ciljeve koji nisu ništa manje bitni, vrijedni ili visoki nego prije… Ali nema više truleži, ni valjanja u kloaki ljudskih postupaka, ni izjedanja oko onoga što jesam i što nisam napravio… Nema više sranja! Nema više bježanja!
Zdravog sam duha, ne zbog zdravog tijela, već unatoč tome! I dalje me tjera ista volja. U mom slučaju, sport nije bilo samo sredstvo za (neuspješan) bijeg. Jednako me drži i sad, kad vidim ponovo sutra koje prije nisam vidio, kad se mogu radovati svome danas bez straha, što prije nisam mogao…
Anima sana in corpore sano… Čuvajte se tog svijeta… Želim vam od sveg srca da se nikad ne nađete na njegovom dnu… Jer iz tih dubina se jako teško izlazi, a skliska je trava oko tog ponora…