Pola kile ljubavi, deset deka pažnje

 "I dont exist when you dont see me
I dont exist when your not here
what the eye dont see wont break the heart
you can make belive when were apart
but when you leave I disappear
when you dont see me..."

-- Sisters of Mercy

... i život pun nezadovoljstva.

"Valentinovo 2009 - ljubav i romantika" ..."Iznenadite najdražu osobu za Valentinovo romantičnim wellness aranžmanom" ... "Ovog Valentinova pripremili smo neodoljivu ponudu za sve zaljubljene" ... "Iznenadite voljenu osobu romantičnim vikendom u hotelu ********* po specijalnoj cijeni od ***** EUR po osobi!" ... "Odaberite knjige iz naše ponude i darujte ih voljenoj osobi uz 20% popusta" ... "Posebna ponuda Valentinovo ... **** ********* mobilni uređaj + torbica " ... Kupi... Uplati ... U Gotovini ... Na rate ... Na kartice ... U zlatnim zubima ... Kupi ljubav ... Kupi pažnju ...

Svake godine ista pjesma. Dobri stari provjereni scenarij: u siječnju skijanje, u veljači (ž)valentinovo, na ljeto more, u međuvremenu otplata kredita i pripreme za idući krug...

Koliko košta ta ljubav? Pošto kilo romantike? Decilitar pažnje? Prstohvat poštenja? Gdje se to kupuje i kako to da ima tako kratak rok trajanja? Obično se pokvari prije nego prva rata stigne na otplatu. Pa opet, toliko je tražena roba...

Često se vozim po gradu i nekad škicam ljude u autima ne bih li ugledao neki u kojem se vozi neki par. Ne znam jeste li to primijetili, ali jako ih je teško naći. Uglavnom se svatko vozi sam. Onda kad nađem pogodan primjerak, pratim kako se ponašaju, pogledaju li se ijednom dok su skupa u tom skučenom prostoru, komuniciraju li uopće... Još bolji primjerci se mogu naći u trgovinama. Uglavnom svatko svira svoje i vuče na svoju stranu. Sve se nešto mjeri, uspoređuje, stavljaju plusevi i minusi - tko je kome šta popustio, tko je što dužan onom drugom...

I onda puni šarenih stvarčica, naizgled veseli idu kućama. A onda skužim da ta sreća jedva potraje do parkinga gdje već počinje međusobno glodanje. Nekad bih ih htio pitati žive li jedno za drugo ili za te stvari koje ih okružuju i grle li po noći jedno drugo ili ključeve svog automobila ili skupocjeni nakit.

Bajatu robu im prodaju ovi "financijski romantičari". I to na rate. A onda dođe Valentinovo. I svi se raspekmeze, trgovci razjape ralje i čekaju naivčine koje će još jednom stati u red da kupe malo ljubavi. Možda im ovaj puta potraje dulje od par sati. Možda tu vrijedi princip "skuplje je bolje", pa da kupimo ovaj puta nešto stvarno šik, da odemo u hotel sa stopedest zvjezdica gdje ćemo se valjati u perju unutar četiri zida. Možda ta četiri zida donose više romantike od onih naših na koje su nas navukli parolama "biti svoj na svome", onih koje ćemo otplaćivati narednih trideset godina?

Koliko stvarno košta malo ljubavi? Možda bi kraljice noći znale točne tarife i mogle pokazati popis usluga? U biti, to mi se čini puno poštenije od ovoga: dođeš, fino se dogovoriš, platiš, dobiješ što si platio i ideš kud god želiš. Nema lažnih nadanja, nema prenemaganja, razočaranja.. Tjelesna ljubav kao posao.

Gledajući ljude u ovoj zemlji, u ovom gradu lako se da zaključiti što nam svima najviše fali, a to nije novac, to nisu auti, to nije nakit, skijanja i ljetovanja. Ono što nam najviše fali je - vrijeme. Vrijeme koje će omogućiti da nađete ono zbog čega ste se jednom davno zaljubili u nju/njega (ako ste se "zaljubili" u njene sise i/ili novčanik prestanite čitati ovaj članak i vratite se izboru welness centra). Možete li se sjetiti što je to bilo? Osmjeh, neobjašnjivo prirodan humor, dodir koji prodire do srži ili pogled koji spaja u jedno? Kad prođu silne godine, zapitate li se ikad što je to bilo? Zapitate li se vidite li to još uvijek? Ne? Možda u trenucima? Poželite li ikad to vratiti?

Nema recepta kako se to vraća, niti alarma koji će zazvoniti kad se to počne gubiti. Takve stvari primijetite da ih nema tek kad su davno nestale... I nitko vam ne može napisati kuharicu kako do toga ponovo doći i da li je to uopće moguće.

Vrijeme prođe, stvari se promijene i vi toga postanete svjesni kad postane prekasno. I nekad stvarno morate izgubiti sve da biste to ponovo pronašli. Ali ako pronađete... Sve što ste ikad izgubili vraća se ustostručeno. Kad ponovo postanete svjesni jedno drugoga, kad možete provesti dane u pustinji, usred ničega i da uživate u svakom trenutku... Kad možete zajedno raditi najjednostavnije stvari i bitno je samo da ih radite zajedno... Kad vrijeme koje provedete zajedno, stvarno provedete zajedno, a ne samo vegetirajući jedno blizu drugoga...

Ne znam znate li o čemu govorim, ali tako nešto se ne može kupiti u robnoj kući, platiti aranžmanom na Bahamima ili umotati u skupocjenu ogrlicu sa glupom Valentinovo karticom koja kaže "Volim te".

A onaj pogled koji spaja u jedno je na kraju krajeva jedini bitan. Sve drugo je nevažno: novac, moć, status, materija... A danas se prodaje i promovira samo to. Novac i moć, status i izgled. Samo izvana, ništa iznutra. Ken i barbika. Plastična tijela, šupljina umjesto srca i stakleni pogled fiksiran na šarene stvari.

To meni simbolizira Valentinovo. I nikad ga nisam volio. Umjesto jednog dana, ja biram ostalih 364. Da vidim, da osjetim, da znam da sam živ i da nisam sam. Ni novac, ni putovanja, skupi hoteli, ni šarena svjetla... Samo jedan pogled... Dok to imam, ja mogu sve, a bez toga ja ne postojim...

Osjetite li vi taj jedan pogled u svom životu ili ga tražite i dalje na krivom mjestu?